{"id":33159,"date":"2020-06-12T07:00:00","date_gmt":"2020-06-12T06:00:00","guid":{"rendered":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=33159"},"modified":"2020-06-15T08:00:50","modified_gmt":"2020-06-15T07:00:50","slug":"ujedinjeni-opstajemo-radnicka-briga-za-okolis-i-pokret-za-klimu","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=33159","title":{"rendered":"Ujedinjeni opstajemo: radni\u010dka briga za okoli\u0161 i pokret za klimu"},"content":{"rendered":"\n

Suprotstavljanje pokreta za za\u0161titu okoli\u0161a pokretu za radni\u010dka prava decenijima je stara taktika, koja slu\u017ei interesima onih koji ne brinu ni za jedno ni za drugo. Ona previ\u0111a da \u017ertve rizika po okoli\u0161 obi\u010dno pripadaju istim radni\u010dkim zajednicama koje predstavljaju sindikati, i zamagljuje dugu povijest borbi za okoli\u0161 i radni\u010dkih borbi koje su klju\u010dne pobjede izvojevale idu\u0107i ruku pod ruku. Lorenzo Marsili razgovarao je s istra\u017eiva\u010dicom Stefaniom Barcom o tome na koji na\u010din pokret za klimu i sindikati mogu najbolje djelovati kao saveznici. Ovaj je intervju dio izdanja “A World Alive: Green Politics in Europe and beyond<\/a>“, originalno objavljenim u Green European Journalu<\/em>, a prenosimo ga u suradnji s Institutom za politi\u010dku ekologiju (IPE) <\/a>iz Zagreba <\/p>\n\n\n\n

Trebalo bi biti o\u010devidno da se socijalnim i ekolo\u0161kim nejednakostima treba baviti jedinstveno. Zbog \u010dega to \u010desto nije tako?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Dugo je vremena bilo tako, ali ne uvijek i ne u cijelosti. Dana\u0161nji globalni pokret za klimu sve jasnije pokazuje da je ta borba borba za globalnu pravdu. U svijetu u kojem se jednako vrednuje ljude i mjesta, industrijske rizike nije mogu\u0107e prebacivati na radnike i radni\u010dke zajednice, na rasno odre\u0111ene i uro\u0111eni\u010dke narode, ili na ekosisteme.<\/p>\n\n\n\n

Radni\u010dko pitanje le\u017ei u sr\u017ei ekologijskog protuslovlja i izbjegavati da se bavimo njime mo\u017ee samo omesti najbolja nastojanja pokret\u0101 za okoli\u0161. Kako svjedo\u010dimo epohalnoj promjeni ekologijske svijesti, ovu \u010dinjenicu sve vi\u0161e priznaju na objema stranama. Do prije nekoliko godina prevladavao je odgovor koji govori o “ozelenjavanju” privrede rje\u0161enjima na osnovi tr\u017ei\u0161ta i tehnolo\u0161kih rje\u0161enja. 25 godina neuspje\u0161nih sastanaka COP i zabrinjavaju\u0107i znanstveni izvje\u0161taji jasno pokazuju da je taj model proma\u0161io, a isto va\u017ei i za dilemu o poslovima nasuprot okoli\u0161u. Tr\u017ei\u0161ta i tehnologije ne rje\u0161avaju ekolo\u0161ku krizu, nego iznevjeravaju i radnike i okoli\u0161. Nakon decenija neoliberalne propagande koja je sve \u2013 i ljevicu i desnicu \u2013 uvjerila da “nema alternative”, ljudi kona\u010dno uvi\u0111aju da su ono \u0161to nam je potrebno upravo alternative.<\/p>\n\n\n\n

Mo\u017eemo li u\u010diti iz pro\u0161lih borbi koje su ujedinile radni\u010dke zahtjeve i zahtjeve okoli\u0161a?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Govore\u0107i globalno, stro\u017ei propisi o industrijskim rizicima koje je me\u0111unarodni sindikalni pokret uspio nametnuti tokom posljednjeg stolje\u0107a predstavljaju krupna dostignu\u0107a. Zlatno doba radni\u010dke brige za okoli\u0161 bile su 1960-e i 1970-e godine. U Zakonu o radu donesenom 1970. talijanski sindikati su nametnuli izravnu radni\u010dku kontrolu faktora rizika u radionici, uklju\u010duju\u0107i fizikalne, kemijske i radioaktivne opasnosti. Sindikati su se zatim borili za to da se pravo na zdravlje pro\u0161iri na cijelo talijansko stanovni\u0161tvo. Godine 1978. osnovana je nacionalna zdravstvena slu\u017eba, koja je bila odgovorna i za pra\u0107enje industrijskih rizika. U istom razdoblju, najja\u010di sindikat u SAD, Oil, Chemical and Atomic Workers International Union, lobirao je u Kongresu da usvoji neke od prvih i najva\u017enijih zakona protiv zaga\u0111enja u SAD: Zakon o \u010distom zraku 1963., Zakon o \u010distoj vodi 1972. i osnivanje Agencije za za\u0161titu okoli\u0161a 1970. Ta nova javna agencija zadu\u017eena je za provedbu prava svih ameri\u010dkih gra\u0111ana na siguran i zdrav okoli\u0161. Me\u0111utim, profesionalna prava i prava okoli\u0161a \u010desto su ostajala \u201cprava na papiru\u201d. Uslijed otpora kako vlada tako i korporacija, primjena propisa je slaba i iziskuje stalnu mobilizaciju dijela sindikata. Na\u017ealost, sindikati se nisu dr\u017eali svojih obe\u0107anja brige za okoli\u0161 pa je takva mobilizacija slabila tokom posljednja dva-tri decenija. Do\u0161ao je trenutak za kriti\u010dku autorefleksiju i temeljito preispitivanje njihovih prioriteta.<\/p>\n\n\n\n

Kako bismo trebali djelovati da osiguramo ve\u0107u uklju\u010denost radnika i njihovih predstavnika u ekolo\u0161koj preobrazbi?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

O tom pitanju raspravljaju mnogi sindikati i me\u0111unarodne konfederacije. Po\u010detkom 2000-ih izlo\u017eena je \u201cpravedna tranzicija\u201d, strategija sindikalnog pokreta za klimatsku krizu. Ta je ideja lijepa u svojoj jednostavnosti: tro\u0161ak post-uglji\u010dne tranzicije ne smiju platiti radnici. To je tako\u0111er u skladu s na\u010delima ekolo\u0161ke pravde kojih se dr\u017ei pokret za klimu, tako da se na terenu na mnogim mjestima ve\u0107 zbiva konvergencija. Me\u0111utim, ne svugdje. Nitko nije \u010duo za pravednu tranziciju u Tarantu, ili \u010dak u ve\u0107ini Italije. U odnosu na tvornicu ILVA u Tarantu, sindikati na lokalnoj i nacionalnoj razini uglavnom su prihvatili kompromis rada nasuprot okoli\u0161u. 1<\/a><\/sup> Rezultati su zapanjuju\u0107i broj nesre\u0107a, profesionalne bolesti i katastrofa javnog zdravlja u zajednici, a sve su to dokumentirale najvi\u0161e zdravstvene vlasti tog okruga. Na\u017ealost, radni\u010dka briga o okoli\u0161u iznevjerila je i Taranto i mnoge druge radni\u010dke zajednice. I ne samo to; iznevjerila je i op\u0107i javni interes u korist razvoja po modelu koji \u017ertvuje zdravlje okoli\u0161a i javno zdravlje radi industrijske proizvodnje i rasta BDP-a.<\/p>\n\n\n\n

Dakako, \u0161ira politi\u010dka ekonomija je va\u017ena. Vladaju\u0107e elite Italije nisu ba\u0161 spremne regulirati industriju, pa \u010dak ni donijeti plan za industriju. Ali nikad ne\u0107emo napredovati ako sindikati ne priznaju svoje suu\u010desni\u0161tvo. Prihvatili su toksi\u010dni narativ koji industrijsku proizvodnju smatra jedinim, najva\u017enijim pokreta\u010dem dru\u0161tvene dobrobiti. Samo ako se nova generacija sindikalnih predstavnika osjeti ohrabrenom i potaknutom da prihvati taj epohalni izazov \u2013 ekolo\u0161ku pravdu \u2013 i pretvori ga u svoju borbu, borbu koja je potpuno povezana s dobrobiti radnika i radni\u010dke klase, mogu vidjeti mogu\u0107nost zbiljske promjene.<\/p>\n\n\n\n

Trpimo efekte biopolitike koja je proizvela ideju homo economicusa i kolektivno suu\u010desni\u0161tvo u rastu putem hiper-potro\u0161nje. Kako mo\u017eemo slomiti taj mehanizam?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Krucijalno je smjestiti prava radnika u sredi\u0161te zalaganja za okoli\u0161. Kad se ne bi moglo sistematski kr\u0161iti prava radnika \u2013 od sigurnosti do nadnica za \u017eivot \u2013 ne bi postojala jeftina roba. U globaliziranoj ekonomiji to mo\u017ee djelovati samo ako se primijeni u globalnim razmjerima. Me\u0111utim, transnacionalne korporacije i Svjetska trgovinska organizacija nisu svemo\u0107ne, a istinski internacionalizam i solidarnost radnika mogu mnogo posti\u0107i, kao \u0161to pokazuje povijest uspje\u0161nih strategija i kampanja. Prije neoliberalnog protuudara rad je bio mo\u0107an globalni ekonomski akter, a ovo je povijesni trenutak u kojem on mo\u017ee ponovo zadobiti tu ulogu. Svijet nije podijeljen na radnike i za\u0161titnike okoli\u0161a, kako se to neko\u0107 zdravorazumski smatralo. No dana\u0161nji globalni pokret za klimu kazuje nam da svijet nije podijeljen ni izme\u0111u kapitala i rada u starom smislu. Najamni radnici samo su dio svjetskog proletarijata, a unutar njega najamni je rad samo malen dio. Promatrati klimatsku krizu u klasnim odrednicama zna\u010di promijeniti okvir klasnog sukoba u smislu kapitala nasuprot \u017eivotu. Radni\u010dki pokreti mogu biti na pravoj strani povijesti, kako tvrdi funkcionarka Me\u0111unarodne konfederacije sindikata Anabella Rosenberg, ali samo ako se oslobode kapitalisti\u010dkog realizma \u2013 shva\u0107anja da ne postoji alternativa \u2013 i zapo\u010dnu djelovati u skladu s globalnom ekologijskom klasnom svije\u0161\u0107u.<\/p>\n\n\n\n

Preveo Sr\u0111an Dvornik<\/p>\n

  1. Tvornica ILVA najve\u0107a je europska \u010deli\u010dana. U njoj, ili kao dio njenog opskrbnog lanca, radi 20.000 ljudi. Smje\u0161tena je blizu centra Taranta, a njene toksi\u010dne emisije uzrokuju visoke stope karcinoma i respiratornih oboljenja na tom podru\u010dju. Godine 2019. indijski gigant proizvodnje \u010delika ArcelorMittal, sa sjedi\u0161tem u Luxembourgu, objavio je da se povla\u010di zbog visokih tro\u0161kova sanacije nu\u017enih za pobolj\u0161anje ekolo\u0161kih standarda. Talijanska dr\u017eava razmatra iskup.[↩<\/a>]<\/span><\/li><\/ol>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

    Suprotstavljanje pokreta za za\u0161titu okoli\u0161a pokretu za radni\u010dka prava decenijima je stara taktika, koja slu\u017ei interesima onih koji ne brinu ni za jedno ni za drugo. Ona previ\u0111a da \u017ertve rizika po okoli\u0161 obi\u010dno pripadaju istim radni\u010dkim zajednicama koje predstavljaju sindikati, i zamagljuje dugu povijest borbi za okoli\u0161 i radni\u010dkih borbi koje su klju\u010dne pobjede […]<\/p>\n","protected":false},"author":9,"featured_media":33167,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454],"tags":[334,85],"theme":[457,455],"country":[459],"articleformat":[452],"coauthors":[953],"class_list":["post-33159","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","tag-ekologija","tag-radnicki-pokret","theme-klima","theme-rad","country-svijet","articleformat-intervju"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/33159","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/9"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=33159"}],"version-history":[{"count":11,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/33159\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":33175,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/33159\/revisions\/33175"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/33167"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=33159"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=33159"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=33159"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=33159"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=33159"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=33159"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=33159"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}