Nikad nisam pisao \u010dlanak u nekom osobnom tonu. No, \u010dini se da je u ovoj situaciji barem relativno primjeren. Svakome koga je probudio ju\u010dera\u0161nji potres u Zagrebu ne treba opisivati \u0161to se dogodilo i kako je izgledalo. Svakome tko ju\u010der ujutro nije bio u Zagrebu je gotovo pa nemogu\u0107e opisati \u0161to se dogodilo i kako je izgledalo. Naravno, ne zbog samog potresa ve\u0107 zbog \u010dinjenice da je koincidirao s pandemijom. I upravo zato treba probati.<\/p>\n\n\n\n
Ta je koincidencija, barem meni, koliko god to bizarno zvu\u010di, inicijalno bila “olakotna okolnost”. Naime, dok sam iz kreveta gledao ormar koji se ljulja neposredna reakcija mi je bila dvodimenzionalna. Uz jezivi strah, paralelno je bila prisutna i ona le\u017eerna nevjerica nad nevjerojatnim koincidencijama \u010desto prisutna u normalnim, svakodnevnim okolnostima. Ta mi je nevjerica pomogla da potisnem inicijalni strah i ostanem pribran: samo sam nastavio ponavljati “nemoj me jebat'”. No, onda su slijedili novi izazovi. Trebalo je iza\u0107i vanka.<\/p>\n\n\n\n
I to nakon dana i dana neprestanog ponavljanja: ne izlazite iz ku\u0107e, ostanite doma. Trebalo je, dakle, iza\u0107i na ulicu, ali izbjegavati ljude koji se kre\u0107u, kao i zgrade koje \u0107e se mo\u017eda opet kretati. Svi smo bili suo\u010deni s kontradiktornim koreografskim zadacima, individualnim procjenama rizika i tinjaju\u0107im impulsima egzistencijalnog straha. S obzirom na hladno\u0107u nisam stajao na mjestu ve\u0107 sam \u0161etao, savladavaju\u0107i koreografske kontradikcije \u0161to sam preciznije mogao. Krajnja bizarnost situacije sve je vi\u0161e zatomljivala inicijalni strah, a postepeno sam se u\u017eivljavao u ulogu etnografskog voajera koji nastoji evidentirati i doku\u010diti pona\u0161anje ljudi u dvostruko ekstremnoj situaciji. <\/p>\n\n\n\n
Ljudi su zapravo\nizgledali kao natur\u0161\u010dici u kompleksnoj predstavi suvremenog plesa.\nSamo \u0161to ne da nije bilo \u010detvrtog zida nego je prijetilo i da\nzemlja propadne pod nama. U skladu s tim je po\u010delo prevladavati\ndrugo, puno ra\u0161irenije iskustvo iz domene kulture: scene koje\nprethode samoj katastrofi u holivudskim filmovima katastrofe. One se\nisklju\u010divo odnose na automobile. Ljudi su, na trenutke i pomalo\nmahnito, trpali stvari i ulazili u automobile, pogotovo oni s djecom.\nNeki samo da se premjeste na \u0161ire avenije i tamo \u010dekaju kolaps,\nneki da pobjegnu iz grada u vikendice ili kod rodbine, a neki, barem\npo onome \u0161to sam u par navrata na\u010duo, samo da odu bilo gdje bez\nikakvog plana.<\/p>\n\n\n\n
No, kako je hladno\u0107a pritiskala, a stupnjevi po Richteru svakim sljede\u0107im podrhtavanjem jenjavali, valjalo se vratiti u sre\u0107om neo\u0161te\u0107eni stan. Pratiti medije, slu\u0161ati nadle\u017ene i stru\u010dnjake i poku\u0161ati stvoriti \u0161iru dru\u0161tvenu sliku onoga \u0161to se dogodilo i \u0161to \u0107e se tek dogoditi. Jer na ulicama i u na\u0161im glavama se odvijao nevjerojatan socijalni eksperiment: prijeti nam ne\u0161to za \u0161to ne znamo ho\u0107e li se opet dogoditi i nad \u010dim nemamo nikakve kontrole, kao i ne\u0161to \u0161to ne vidimo, \u010dije se prijetnje li\u0161avamo izbjegavaju\u0107i ljude, a u validnost procjena rizika mo\u017eemo se uvjeriti tek u budu\u0107nosti, za tjedan ili dva, ako budemo ili ne budemo imali simptome. Nakon sudjelovanja u tom eksperimentu valjalo je oti\u0107i na internet i saznati kako se na\u0161 normalni, svakodnevni politi\u010dko-ekonomski eksperiment, na\u0161 razvojni model nosi s ovim eksperimentom. I kako danas odjekuju ideolo\u0161ke poruke koje ga prate.<\/p>\n\n\n\n