Najgorljiviji zagovornici Europske unije \u0107e uvijek kao njenu najva\u017eniju i najbolju zna\u010dajku izdvojiti vladavinu prava. \u010cak i ako su spremni priznati sve probleme i nedostatke, vladavina prava \u0107e u krajnjoj liniji poslu\u017eiti kao nenadoknadiva prednost u odnosu na neke eventualno druk\u010dije modele nadnacionalnog udru\u017eivanja ili pak na nacionalnu dr\u017eavu kao glavnog “konkurenta”. Ta nacionalna dr\u017eava, glasi argument, pogotovo ako je geografski smje\u0161tena na jugu ili na istoku, je naprosto svojim ustrojstvom sklonija korupciji.<\/p>\n\n\n\n
Nije taj argument ba\u0161 bez razloga popularan i nije bez razloga bio prijem\u010div stanovni\u0161tvu zemalja koje su devedesetih i dvijetisu\u0107itih \u010dekale na red na ulazak u Europsku uniju. Njihovi su \u017eivoti bili itekako obilje\u017eeni korupcijskim odnosima izme\u0111u vlasti i lokalnih oligarhija, kako se u ne-zapadnim zemljama zovu kapitalisti. Bez obzira na to tretiramo li korupciju kao nekakvu mentalitetnu sklonost ili kao integralni dio kapitalisti\u010dkih dru\u0161tvenih odnosa na periferiji, ona je ljudima predstavljala realan problem. Antikorupcijski pritisci iz EU u pristupnim pregovorima podgrijavali su nadu.<\/p>\n\n\n\n
Nada je brzo isparila nakon ulaska u EU, a nikad se nije ni previ\u0161e pomi\u0161ljalo na to da je korupcija prisutna i u starim zemljama \u010dlanicama. Tako\u0111er, nakon ekonomske krize opala je i popularnost Unije. No, ideologem “vladavine prave” i vjera u kapacitete EU da tu vladavinu odr\u017eava i dalje oblikuju politi\u010dke stavove. Tome su itekako pridonijeli potezi poljske i ma\u0111arske vlade koji su raznim manevrima nastojali suzbiti autonomiju sudstva. Me\u0111utim, koliko god potezi tih vlada bili itekako politi\u010dki opasni, oni su dodatno zacementirali jo\u0161 opasniju distinkciju izme\u0111u “prava” i “politike”. Politika je ekscesna, isuvi\u0161e sklona partikularnim interesima i korupciji, dok je pravo, pogotovo ono europsko, univerzalni lijek za sve.<\/p>\n\n\n\n
Problem s tom distinkcijom jest u tome \u0161to pravo tretira kao ne-politi\u010dki entitet. Kao da je naprosto palo s neba, a nije plod politi\u010dkih rasprava ili preciznije: politi\u010dkih odnosa mo\u0107i. Takav tretman prava, iako u poljskom ili ma\u0111arskom slu\u010daju mo\u017ee donijeti odre\u0111ene koristi i suzbiti nazadne politike, je zapravo poluga suzbijanja demokracije. To se najbolje mo\u017ee vidjeti u ekonomskoj sferi. Europski pravni sustav i europski sudovi, \u0161to nedavna povijest itekako pokazuje, funkcioniraju isklju\u010divo u smjeru eliminacije demokracije iz ekonomske sfere. Oni nisu podlo\u017eni demokratskoj kontroli, \u0161to im navodno priskrbljuje autoritet i neutralnost, ali itekako osiguravaju institucionalne okvire i donose sudske presude koji nisu nimalo neutralni. <\/p>\n\n\n\n