Pred novinare su ju\u010der iza\u0161li predstavnici sindikata i premijer Andrej Plenkovi\u0107 te obznanili javnosti da je \u0161trajk gotov i da je dogovor postignut. Dogovor je predstavljen kao kompromis, a podrazumijeva ispunjenje sindikalnog zahtjeva o pove\u0107anju koeficijenta nastavnicima za 6,11% u ratama. Tako\u0111er, valja istaknuti da nenastavnom osoblju ne\u0107e biti pove\u0107an koeficijent ve\u0107 \u0107e se isti iznos dati u obliku dodataka koji \u0107e se osigurati granskim kolektivnim ugovorom.<\/p>\n\n\n\n
Takav kompromis je u medijskim reakcijama progla\u0161en nerije\u0161enim ishodom. No, s razli\u010ditim interpretacijskim predznakom. Neki su sam ishod nastojali protuma\u010diti kao Plenkovi\u0107ev poraz jer su ga, eto, sindikati natjerali da potpi\u0161e ne\u0161to \u0161to je inicijalno odrje\u0161ito odbijao, dok su drugi, ponukani i reakcijama nastavnika na dru\u0161tvenim mre\u017eama, krajnji rezultat predstavili kao sindikalni poraz i neprihvatljiv ustupak. Na samog Plenkovi\u0107a \u0107emo se vratiti, posvetimo prvo pa\u017enju razlozima koji se isti\u010du kao dokaz sindikalnog poraza.<\/p>\n\n\n\n
Prvi se ti\u010de dinamike pove\u0107avanja koeficijenta. Dok su prva dva koraka, pove\u0107anje od 3% odmah i od 1% u \u0161estom mjesecu 2020. i vi\u0161e nego izgledni, nitko ne mo\u017ee sa sigurno\u0161\u0107u jam\u010diti da \u0107e to presudno pove\u0107anje odlo\u017eeno za 2021. biti realizirano. Sindikati su pristanak na takvu dinamiku obrazlo\u017eili vlastitom fiskalnog odgovorno\u0161\u0107u. Druga zamjerka ti\u010de se izostanka referenduma. Prethodnu ponudu vlade su radnici odbili na referendumu, a za ovu si je sindikalno \u010delni\u0161tvo priskrbilo diskrecijsko pravo odluke. Tu suspenziju demokracije su branili “manjkom vremena” i obrazlo\u017eenjem po kojem je ponuda vlade bila identi\u010dna ishodi\u0161nom zahtjevu \u0161trajka – uz druk\u010diju dinamiku – \u0161to, navodno, izja\u0161njavanje \u010dini izli\u0161nim. <\/p>\n\n\n\n
Tre\u0107i razlog se ti\u010de nenastavnog osoblja. Oni, kao \u0161to smo spomenuli, nisu uklju\u010deni u dogovor o koeficijentima ve\u0107 je predvi\u0111eno da se njihove pla\u0107e za isti iznos pove\u0107aju putem dodataka. Sva sila kritika se obru\u0161ila na sindikate koji su takvu ponudu za nastavno (i nenastavno) osoblje prethodno odbili. Oni su imali odgovor i na te primjedbe: koeficijenti nenastavnog osoblja su identi\u010dni koeficijentima na takvim radnim mjestima u ostatku javnog sektora, a onda bi se i njima trebali pove\u0107ati koeficijenti. Pitanje je, naravno, jesu li to sindikati “znali” odmah na po\u010detku kad se u \u0161trajk krenulo i je li se od po\u010detka nenastavno osoblje planiralo “izigrati”.<\/p>\n\n\n\n
Znali ili ne, upravo se u ovom odgovoru krije i sudbina \u0161trajka. Naime, odbijanje ove ponude vlade, putem referenduma, zao\u0161trilo bi situaciju do kraja. Plenkovi\u0107u ne bi preostalo ni\u0161ta drugo nego da nastavi zdvajati o iracionalnosti i ugro\u017eenosti \u0161kolske godine, dr\u017eave, Tu\u0111mana i koga sve ne, a sekundirala bi mu i sva parlamentarna opozicija, uklju\u010duju\u0107i i glavne favorite za predsjednika dr\u017eave. S druge strane, sindikatima ne bi preostalo ni\u0161ta drugo nego da iza\u0111u s ultimativnom prijetnjom – generalnim \u0161trajkom. Konkretno zasnovanim ba\u0161 na pitanju nenastavnog osoblja. Ako se di\u017ee \u010dista\u010dici koeficijent u \u0161koli mora i kolegici joj u nekoj drugoj javnoj ustanovi. I tu se onda uklju\u010duje ostatak javnog sektora.<\/p>\n\n\n\n
Time bi se pa\u017enja preusmjerila sa samih pitanja odr\u017eivosti \u0161kolske godine na vi\u0161u politi\u010dku razinu: sindikati vs. cijeli politi\u010dki establi\u0161ment. Ne mo\u017eemo biti uvjereni da su ba\u0161 takvi scenariji kolali po glavama sindikalnog \u010delni\u0161tva, ali sigurno su itekako bili svjesni dru\u0161tvene mo\u0107i koju imaju u rukama: ustrajno i solidarno \u010dlanstvo te podr\u0161ka \u0161ire javnosti. Kao i da odbijanje ponude podrazumijeva radikalizaciju koja iziskuje politi\u010dke taktike koje nadilaze “sindikalnu svijest”. Me\u0111utim, koliku god dru\u0161tvenu mo\u0107 imali oni za taj daljnji korak sigurno nisu imali politi\u010dke kapacitete. Drugim rije\u010dima, prijetnja generalnim \u0161trajkom bi u kontekstu prili\u010dne ideolo\u0161ke zapu\u0161tenosti gotovo pa cijele politi\u010dke scene rezultirala krajnjom improvizacijom. <\/p>\n\n\n\n
\u010cini se da ne bi bilo isuvi\u0161e preuzetno tvrditi da su se sindikalne vo\u0111e prepale dru\u0161tvene mo\u0107i koju su imale. Ona im je bila dovoljan vjetar u le\u0111a da hladno odbijaju bilo kakve ustupke iz vlade, a i uteg oko vrata zbog kojeg su jedva \u010dekali da do\u0111e iole suvisla ponuda. Tome svjedo\u010di i blijedi u\u010dinak epiloga: sna\u017enim i iscrpnim radni\u010dkim \u0161trajkom su natjerali Plenkovi\u0107a na poraz, a na kraju se on ispostavio kao pobjednik jer je “u\u010diteljima dao povi\u0161icu”. I to \u0107e pove\u0107anje koeficijenata koristiti kao dokaz uspje\u0161nosti njegove vlade jer \u0107e u javnom prostoru naprosto ishlapjeti sje\u0107anje na \u0161trajk. Iza njega ne\u0107e ostati \u010dvrsta promjena politi\u010dke kulture.<\/p>\n\n\n\n