U dana\u0161njoj politi\u010dkoj klimi radnici i demokracija zvu\u010de kao potpuno odvojeni pojmovi. Nekoliko je razloga tome. Demokracija je u proteklih 40-ak godina gotovo u potpunosti poistovje\u0107ena s procedurom, a zna\u010denjsko polje joj se puno vi\u0161e preklapa sa slobodom investitora nego sa zdravstvenim i mirovinskim osiguranjem, dostupnim \u0161kolovanjem ili socijalnim naknadama.<\/p>\n\n\n\n
Klju\u010dnu ulogu u tom procesu igralo je razbijanje sindikata, radni\u010dkih pokreta i lijevih stranaka diljem svijeta u proteklom periodu. A presudni ideolo\u0161ki premaz je osigurala hladnoratovska ideologija. Re\u017eimima zasnovanima nakon socijalisti\u010dkih revolucija u nerazvijenom dijelu svijeta pripisana je etiketa ne-demokratskih, dok su zapadna dru\u0161tva predstavljala oli\u010denje demokracije i slobode. U takvoj se jednostavnoj logici zanemarila uloga Zapada u autoritarnoj profilaciji re\u017eima na Istoku, kao \u0161to se i socijalna sigurnost odstranila iz definicije demokracije. Tako\u0111er, zaboravilo se da su demokraciju i na Zapadu donijeli radni\u010dki pokreti i socijalisti\u010dke stranke. Kao i cijela kolonijalna povijest.<\/p>\n\n\n\n
Sre\u0107om, uvijek se na\u0111e netko tko nas podsjeti na to da je povijest demokracije neodvojiva od povijesti radni\u010dkog pokreta. Ovaj put su to u\u010dinili znanstvenici iz Osla: Sirianne Dahlum s Instituta za prou\u010davanje mira i Carl Henrik Knutsen i Tore Wig sa Sveu\u010dili\u0161ta Oslo. Oni su nedavno objavili \u010dlanak u \u010dasopisu “The Journal of Politics” koji obljavljuje \u010cika\u0161ko sveu\u010dili\u0161te. A naslov \u010dlanka glasi: “Tko se buni? Empirijsko preispitivanje dru\u0161tvenih izvora demokracije<\/a>“. Kao \u0161to naslov sugerira, namjera norve\u0161kih znanstvenika bila je dovesti u pitanje neke uvrije\u017eene pretpostavke. A ona koju su posebno ciljali glasi: stjegono\u0161e demokracije su obrazovane, urbane srednje klase.<\/p>\n\n\n\n Da bi ustanovili kako stvar stoji s klasnom dimenzijom razvoja demokracije, istra\u017eili su socijalne komponente najva\u017enijih protestnih gibanja od 1900. do 2006. godine u 150 zemalja diljem svijeta. Nakon \u0161to su u svakom od tih pokreta detektirali prevladavaju\u0107u dru\u0161tvenu skupinu – industrijske radnike, urbane srednje klase, seljake i poljoprivrednike, etni\u010dke zajednice, religijske grupe i sli\u010dno – ustanovili su da su razvoju demokracije najvi\u0161e pridonijeli pokreti koje su iznijeli (industrijski) radnici. Demokratski potencijal postoji i u srednjoklasnim prosvjedima, ali je zna\u010dajno manji, dok je jo\u0161 manji u selja\u010dkim pokretima. Tako\u0111er, Dahlum, Knutsen i Thig potvr\u0111uju i ve\u0107 obrazlo\u017eene, ali zaboravljene, uvide o zna\u010daju radni\u010dkih pokreta za stjecanje univerzalnog prava glasa i vi\u0161estrana\u010dja.<\/p>\n\n\n\n