Septembar je doba godine kada se u Bugarskoj razbuktavaju rasprave o pro\u0161losti, posebno doga\u0111ajima koji su se odigrali krajem Drugog svjetskog rata. Ovom naizgled bezazlenom sukobu interpretacija va\u017enost daje nesposobnost aktualne vladaju\u0107e klase da umjesto pro\u0161losti ponudi bolju budu\u0107nost.<\/p>\n\n\n\n
Izlo\u017eba koju je, povodom 75. godi\u0161njice poraza nacizma i pod nazivom “Put prema pobjedi”, organizirao Ruski kulturni centar u Sofiji, potaknula je diplomatski sukob, u\u017earene debate u samoj Bugarskoj, kao i prosvjede. Trebala se otvoriti 9. septembra, no samo dan prije otvorenja, bugarsko je Ministarstvo vanjskih poslova izdalo o\u0161tro priop\u0107enje u kojem optu\u017euje Rusiju za mije\u0161anje u unutra\u0161nje bugarske poslove. Za\u0161to je proslava poraza nacizma do\u017eivljena kao nepo\u017eeljno mije\u0161anje? Zato \u0161to je 9. septembra 1944. datum na koji je u Bugarskoj na vlast do\u0161la Domovinska fronta, \u0161iroka koalicija antifa\u0161isti\u010dkih i antihitlerovskih snaga sastavljena od komunista, selja\u010dke stranke, socijaldemokrata i generala, a koja je omogu\u0107ila komunisti\u010dko preuzimanje vlasti 1947. godine. <\/p>\n\n\n\n
Stoga se datum uzima i kao simboli\u010dki po\u010detak socijalisti\u010dkog perioda u bugarskoj povijesti. Osim toga, promjenu 1944. omogu\u0107io je ulazak sovjetskih trupa u Bugarsku, koja je samo par tjedana ranije bila saveznica nacisti\u010dke Njema\u010dke. Svake godine 9. septembra poti\u010de rasprave i prozivanja. Bugarski liberali nikada ne propu\u0161taju priliku da optu\u017ee datum (i kasniji socijalisti\u010dki re\u017eim) za vlastiti politi\u010dki bankrot i povijesnu irelevantnost. Ove je godine tradicionalna debata internacionalizirana najavom izlo\u017ebe koja je Bugarsku poku\u0161ala uklju\u010diti u proslavu oslobo\u0111enja Isto\u010dne Europe od nacizma, simboli\u010dki izjedna\u010davaju\u0107i sudbinu zemalja koje su bile pod nacisti\u010dkom okupacijom s onima koje su bile nacisti\u010dke saveznice, poput Bugarske.<\/p>\n\n\n\n
Bugarsko ministarstvo vanjskih poslova reagiralo je bijesno, navode\u0107i kako \u2013 iako je \u017ertva koju je podnio Sovjetski Savez kako bi porazio nacizam neosporna \u2013 tako\u0111er treba re\u0107i da Crvena armija u Bugarsku nije donijela slobodu, nego totalitarno potla\u010divanje, devijaciju od ekonomske dinamike razvijenog svijeta itd\u2026 Ruska strana je bila iznena\u0111ena i (opravdano) postavila pitanje: kako se usu\u0111ujete komentirati izlo\u017ebu koju niste ni vidjeli?<\/p>\n\n\n\n
Reakcija bugarskog ministarstva dobro ilustrira tipi\u010dnu poziciju bugarske desnice: Crvena armija nije bila osloboditeljica, kako se u socijalizmu krivo predstavljala, ve\u0107 okupacijska sila. Tu tvrdnju opravdavaju podatkom da je Bugarska neposredno prije 9. septembra i dolaska Crvene armije formalno promijenila stranu i objavila rat nacisti\u010dkoj Njema\u010dkoj. Sovjetske vlasti nisu bile fascinirane ovim iznenadnim potezom i 8. septembra Crvena armija je pre\u0161la Dunav, a sljede\u0107eg dana Domovinska fronta se imenovala novom vladom nakon preuzimanja kontrole nad klju\u010dnim institucijama u Sofiji i drugim gradovima.<\/p>\n\n\n\n
U socijalisti\u010dkom periodu taj 9. septembra zato je slavljen kao revolucija, no nakon 1989. nazivan je “pu\u010dem”. Sli\u010dno mnogim drugim doga\u0111ajima u europskoj povijesti, desnica nastoji delegitimirati promjenu tako \u0161to je naziva “pu\u010dem” umjesto “revolucije”, kako su doga\u0111aje nazivali sudionici. Unato\u010d vi\u0161egodi\u0161njim poku\u0161ajima demonizacije u javnoj diskusiji, rije\u010d “revolucija” jo\u0161 uvijek priziva masovno sudjelovanje i popularnost te stoga jo\u0161 do odre\u0111ene mjere ima demokratski prizvuk, \u010dak i kod protivnika. “Pu\u010d” je, s druge strane, nezakonito preuzimanje vlasti potaknuto frakcijskim sukobima, nevezano uz bilo kakve demokratske ili masovne pokrete. Kori\u0161tenje ovih termina da bi se opisala promjena 9. septembra stoga se odnosi na razli\u010dite stavove o legitimitetu socijalizma.<\/p>\n\n\n\n
Od 1989. desnica nastoji dokazati da taj re\u017eim nije imao nikakvu narodnu potporu (“oslanjao se na stranu okupaciju”) niti je pobijedio fa\u0161izam (“gdje je bio taj fa\u0161izam u Bugarskoj?”). Ovo drugo pitanje jedna je od najranijih debata koje su pokrenuli mladi liberali i tako plasirali historijski revizionizam u javnu sferu iz koje se do danas nije povukao. Naravno, ako nije bilo fa\u0161izma, to zna\u010di i da je socijalizam bio tek ne\u017eeljen nametnut sustav strane imperijalisti\u010dke sile i zlo\u010din protiv demokracije, a ne oslobo\u0111enje. Takve se tvrdnje naravno oslanjaju na “zaborav” nekih \u010dinjenica: poput one da Bugarska do 1944. nije bila nikakva demokracija, \u010dak ni po najminimalnijim kriterijima. To je bila monarhijska diktatura sa slabim parlamentarizmom prekidanim stalnim pu\u010devima, suspenzijama ustava i paravojnim nasiljem.<\/p>\n\n\n\n
Po\u010detkom 1941., punih osam mjeseci prije priklju\u010divanja Silama osovine, Bugarska je uvela vlastiti Zakon o za\u0161titi nacije koji je oduzeo \u017eidovskom stanovni\u0161tvu gra\u0111anska i politi\u010dka prava i zapo\u010deo dr\u017eavni teror. Kao saveznik Osovine, Bugarska je sve \u017didove s teritorija koje je okupirala, posebno u Gr\u010dkoj i Makedoniji, poslala u nacisti\u010dki logor smrti Treblinka. Tako\u0111er, iako slu\u017ebena ideologija nije bila nacizam, bugarska je vlada imala otvorenih fa\u0161isti\u010dkih sklonosti i stvorila je ili tolerirala brojne fa\u0161isti\u010dke organizacije u zemlji. Iako je Bugarska izbjegla sudbinu susjedne Gr\u010dke ili Jugoslavije, ovi primjeri pokazuju kako je doma\u0107i re\u017eim ipak bio vrlo blizak fa\u0161izmu i davao vi\u0161e nego dovoljno razloga za pobunu protiv sebe. Antifa\u0161isti\u010dki otpor u zemlji je zapo\u010deo istog \u010dasa kada se zemlja priklju\u010dila Osovini i nije “uvezen” na sovjetskim bajonetama kao \u0161to desnica \u010desto tvrdi.<\/p>\n\n\n\n