{"id":28891,"date":"2019-09-09T06:27:26","date_gmt":"2019-09-09T05:27:26","guid":{"rendered":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=28891"},"modified":"2019-09-10T08:24:59","modified_gmt":"2019-09-10T07:24:59","slug":"monetizacija-crvene-bastine","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=28891","title":{"rendered":"Monetizacija “crvene ba\u0161tine”"},"content":{"rendered":"\n

Uspje\u0161no brendiran kao klju\u010dni hrvatski turisti\u010dki adut, Dubrovnik posljednjih godina umjesto grada<\/em> sve vi\u0161e izgleda kao predmoderna kulisa. No jedan turisti\u010dki projekt paradoksalno to nastoji promijeniti, i to muzealizacijom socijalisti\u010dke povijesti biv\u0161e dr\u017eave.<\/p>\n\n\n\n

Iako se ne nalazi na popisu must-see<\/em>-lokacija, \u010detvrt Gru\u017e je glavni ulaz u Dubrovnik, bilo da se sti\u017ee trajektom, autobusom, kruzerom ili \u2013 nekad davno \u2013 uskotra\u010dnom \u017eeljeznicom. U Dubrovniku, kao gradu koji \u017eivi monokulturu te industrije, gotovo svaka turisti\u010dka pri\u010da po\u010dinje na ovom mjestu, pa i ona kruzerska koja je uvelike promijenila turizam kakav smo poznavali. U tom je dijelu grada u prolje\u0107e otvoren novi muzej \u2013 Muzej crvene povijesti ili Red History Museum<\/em>, kako nas upu\u0107uje natpis na fasadi. Izbor engleskog naziva nije nimalo neobi\u010dan za ovu turisti\u010dku destinaciju, ali izbor fokusa sasvim sigurno jest. <\/p>\n\n\n\n

Naime, jedina povijest kojom se Dubrovnik obi\u010dno predstavlja jest ona “zlatnog doba” Dubrova\u010dke Republike, \u010dak i kad se danas u turisti\u010dkim rutama sasvim solidno mije\u0161a s fikcijom popularne fantasy<\/em> serije kojoj je bio scenografija. Simboli\u010dko mjesto kulturnog ishodi\u0161ta koje je Dubrovniku dodijeljeno u 19. st. u okviru nacionalnog pokreta dalo je maha mitologizaciji koja je upravo u turizmu na\u0161la svoj savr\u0161eni pogon, perpetuum mobile<\/em> grada kao fikcije. Muzej crvene povijesti utoliko je pljuska u lice historijskom fundamentalizmu grada pod Sr\u0111em, a njegov osobiti fokus izazvao je i prijetnje desni\u010darskih “komentatora” stilizirane u poslovi\u010dnom tonu. Otkad se pro\u010dulo za njihovu ideju, kako izvje\u0161tava lokalni portal, inicijatori crvenog<\/em> muzeja su saznali<\/a> da su im “majke orjuna\u0161ice s kojima su mnogi ve\u0107 spavali, a drugi \u0107e tek spavati”.<\/p>\n\n\n\n

Socijalisti\u010dki upad u feudalnu ba\u0161tinu<\/h2>\n\n\n\n

Muzej crvene povijesti smjestio se u jedan od prostora Tvornice ugljenografitnih i elektrokontaktnih proizvoda \u2013 TUP d.d. koji su, nakon \u0161to je proizvodnja desetkovana, a ono \u0161to je od nje ostalo premje\u0161teno u prigradski Komolac, dani u najam ve\u0107inom ugostiteljskim obrtima. Ta nekad najve\u0107a dubrova\u010dka socijalisti\u010dka tvornica utemeljena je 1953. godine, a kompleks izgra\u0111en u stra\u017enjem vrtu ljetnikovca obitelji Kaboga-Zec. Taj drski socijalisti\u010dki upad u feudalnu ba\u0161tinu stvorio je solidan primjer industrijske arhitekture i vrlo ugodan radni okoli\u0161, a muzeju \u2013 prema rije\u010dima inicijatora \u2013 dao dobrodo\u0161ao “socijalisti\u010dki \u0161arm”. Vole istaknuti i to kako je prostor autenti\u010dan jer je TUP d.d. jo\u0161 uvijek u vlasni\u0161tvu radnika (kojih je sada 68, barem deset puta manje nego u vrijeme crvene povijesti<\/em>).<\/p>\n\n\n\n

U predvorju nas do\u010dekuju dva amblematska objekta: Yugo 45 i kiosk K67. Modularni kiosk slovenskog dizajnera Sa\u0161e M\u00e4chtiga koji se koristio u razli\u010dite namjene \u2013 kao lutrijski \u0161tand, klju\u010darska radionica, cvje\u0107ara, fast-food<\/em>, a ve\u0107 1971. godine u\u0161ao u fundus njujor\u0161ke MoMA-e \u2013 pro\u0161logodi\u0161nja je izlo\u017eba u istoj instituciji u\u010dinila za\u0161titnim znakom biv\u0161e dr\u017eave i njezinih dizajnerskih dosega, sad na sigurnoj historijskoj distanci. Kiosk je ujedno i biljetarnica i suvenirnica i info-desk, sasvim prikladno svojoj izvornoj namjeni, dok se Yugo 45 pokazao kao savr\u0161eno mjesto za muzejske selfije, a pri\u010da o njemu i ulaz u muzejski postav.<\/p>\n\n\n\n

Postav je koncipiran u tri dijela: socijalizam u teoriji, socijalizam u praksi i socijalizam u sje\u0107anju. Prvi odjeljak posve\u0107en ideji komunizma i razvoju socijalisti\u010dkog pokreta u 19. i 20. stolje\u0107u koncipiran je klasi\u010dno: informativni paneli smjenjuju se s dokumentima, plakatima, fotografijama. Iako vrlo \u0161turo i s povremenim skrivanjima u ahistori\u010dnost, informativni paneli korektno ocrtavaju pokret i revoluciju. Posebno valja pozdraviti to \u0161to su u povijest izgradnje druge Jugoslavije uklju\u010deni statisti\u010dki podaci o zate\u010denom stanju 1945.: poru\u0161ena zemlja, ruralna i neurbanizirana, bez razvijene industrije, neobrazovano stanovni\u0161tvo, visoka nepismenost, nedostatak zdravstvene za\u0161tite, lo\u0161 dru\u0161tveni polo\u017eaj \u017eena itd. Ciljevi i rezultati prvog petogodi\u0161njeg plana razvoja temeljenog na planskoj privredi upravo su fascinantni: \u010dvrste \u010dinjenice najbolje ilustriraju politi\u010dki projekt izgradnje novog dru\u0161tva.<\/p>\n\n\n\n

Crveno\ni crno<\/strong><\/h2>\n\n\n\n

Drugi\nodjeljak, socijalizam u praksi, otvara se uvodnim tekstom o radni\u010dkom\nsamoupravljanju, a koncipiran je kao autenti\u010dni \u017eivotni prostor \u2013\nobiteljski stan. Politi\u010dko-ekonomski kontekst skiciran je kroz\nklju\u010dne momente na plo\u010dama od pleksiglasa suptilno infiltriranima u\nstambeni prostor, a brojni aspekti dru\u0161tvenog \u017eivota fino utkani u\nizlo\u017eenu svakodnevicu. Interakcijom s izlo\u0161cima (primjerice,\notvaranjem ormara) posjetitelja se kratkim tekstovima informira o\nproizvodima, tvornicama, polo\u017eaju \u017eene u dru\u0161tvu, braku,\nzdravstvu, sportu, elektrifikaciji zemlje, kinematografiji,\ndiskografiji, modi, slobodnom vremenu i godi\u0161njem odmoru,\nobrazovanju, obaveznom vojnom roku i JNA… Ovi informativni tekstovi\nnerijetko su popra\u0107eni i statisti\u010dkim podacima i grafovima.<\/p>\n\n\n\n

To infiltriranje teksta i suhih podataka u izlo\u017ebene predmete stvara zanimljivu tenziju: posjetitelja izbavlja iz pukog u\u017eivljavanja, a atraktivnim izlo\u0161cima daje historijsku pozadinu. Posljednja prostorija u stanu, dje\u010dja soba, bogato je opremljena edukativnim \u0161tivom iz raznih “ozbiljnih” podru\u010dja, povijesti, prirodnih i tehni\u010dkih znanosti, ali i seksualnog odgoja, i kao takva jasno pokazuje u kojoj je mjeri onodobno dru\u0161tvo marilo o odgoju najmla\u0111ih \u010dlanova. U drugom koraku, i to da dana\u0161nji individualisti\u010dki pristup i isklju\u010divi fokus na psiholo\u0161ki aspekt razvoja li\u010dnosti zakriva povla\u010denje dru\u0161tvenih institucija iz ove sfere.<\/p>\n\n\n\n

Iz dje\u010dje sobe ulazimo u prostor zakriven crnom zavjesom. Zatje\u010demo se u crnoj sobi koja prezentira drugo lice socijalizma u praksi. Nakon iskustva prolaska kroz svakodnevicu, s obiljem povijesnih podataka i sociolo\u0161kih uvida, pa i politi\u010dkih kontradikcija, u crnoj sobi nema dilema: crvena povijest jednako jednoumlje i represija. Tu su o\u010dekivano sve klju\u010dne figure (prema redoslijedu pojavljivanja): “montirani politi\u010dki procesi” i “brojni zlo\u010dini iz 1945.”, Stepinac, OZNA, “politi\u010dki aktivist Bruno Bu\u0161i\u0107”, propaganda, cenzura, verbalni delikt, Goli otok. O kojem god da je aspektu rije\u010d, s panela izbija revizionisti\u010dka mantra: oni koji su gradili novi svijet kroz koji ste upravo pro\u0161li zapravo su zlo\u010dinci.<\/p>\n\n\n\n

Tranzicijsko “\u010distili\u0161te”<\/h2>\n\n\n\n

Me\u0111utim, ta mantra u ovakvom postavu slabo rezonira. Revizionisti\u010dki duh, sabijen u crnu komoru poput sitne spodobe koja se ne smije pokazati, viri u sobe koje sasvim suvereno demonstriraju da je nakon 1945. na ovim prostorima zavladalo vrijeme prosperiteta kakvog na njima nikad dotad nije bilo: nikad bolji \u017eivotni uvjeti, nikad manje socijalne razlike, nikad vi\u0161e slobodnog vremena, umjetnosti, sporta. <\/p>\n\n\n\n

To potvr\u0111uje i tre\u0107a sekcija, socijalizam u sje\u0107anju, pano koji okuplja fotografije i sje\u0107anja na \u017eivot u socijalizmu. Me\u0111u fotografijama iz privatnih albuma koje svjedo\u010de o lijepoj mladosti i sretnom djetinjstvu na\u0161la se i pokoja historijski bremenitija, poput one koja prikazuje proslavu 1. maja 1954. u tvorni\u010dkom pogonu TUP-a na kojoj radnicima svira Dubrova\u010dki simfonijski orkestar. No, posjetitelj se ipak ne bi smio previ\u0161e zanositi svjedo\u010danstvima pro\u0161losti. Prema novom historijskom naravou\u010deniju, danas umjesto totalitarizma \u017eivimo u demokraciji. A to \u0161to u njoj ne samo da simfonijski orkestri ne sviraju po tvornicama, nego u njoj nema ni tvornica ni radnih mjesta, to je stvar na\u0161eg nesnala\u017eenja, popularnim rje\u010dnikom “socijalisti\u010dkog mentaliteta”. Uloga muzeja, i op\u0107enito uloga takve “slobodne” djelatnosti kao \u0161to je umjetnost, treba slu\u017eiti nu\u017enom suo\u010davanju ovih pogubljenih dru\u0161tava s pro\u0161lo\u0161\u0107u. Tek pro\u0161av\u0161i kroz tu, posebnu vrstu \u010distili\u0161ta, biv\u0161a socijalisti\u010dka dru\u0161tva \u0107e stasati u zrele demokracije. <\/p>\n\n\n\n

Iako dubrova\u010dkom, pa i \u0161ire jugoslavenskom kontekstu, muzej crvene povijesti jo\u0161 uvijek egzoti\u010dan koncept, \u0161irom postsocijalisti\u010dkog Istoka on ve\u0107 ima tradiciju. Dok su lokalna muzeologija i heritologija kontemplirale nad te\u0161kom<\/em>, spornom<\/em> ili ne\u017eeljenom<\/em> ba\u0161tinom, a javne izlaga\u010dke institucije pro\u010distile i sanitarizirale svoje zbirke i postave, na europskom je Istoku niknuo \u010ditav niz novih muzejskih inicijativa koje bez dilema oko interpretacije insceniraju socijalisti\u010dko razdoblje u svojim sredinama. Jedni su fokusirani na svakodnevni \u017eivot i nude neku vrstu “autenti\u010dnog iskustva” posredovanog kroz personalnu optiku \u2013 naj\u010de\u0161\u0107e kroz pri\u010de i sje\u0107anja, fotografije i memorabilije, stambene prostore i upotrebne predmete. Ta autenti\u010dna inscenacija redovito je garnirana sasvim nepersonalnim pri\u010dama o represiji, cenzuri, tajnim slu\u017ebama, policiji, propagandi.<\/p>\n\n\n\n

“Susret” s povije\u0161\u0107u<\/h2>\n\n\n\n

Ako na prvi pogled i djeluje da je ta “mra\u010dna” strana podsjetnik u\u017eivljenom posjetitelju da zapravo nije sve bilo idili\u010dno, pomniji pogled otkriva da ona nije tu da otvara dijalog s pro\u0161lo\u0161\u0107u, ili suo\u010davanje s pro\u0161lo\u0161\u0107u kako se voli re\u0107i. Naime, ona je pravi sadr\u017eaj i misija takvih muzeja, a svakodnevni predmeti tu su samo zato da joj daju na autenti\u010dnosti. Jedan od najpoznatijih primjera, literarno ovjekovje\u010den u jednoj od Basni o komunizmu<\/em> Slavenke Drakuli\u0107, je Muzej komunizma<\/a> u Pragu. Svi su oni redom privatne inicijative, a stasale su na valu rastu\u0107e industrije turizma, kao dio autenti\u010dne, a opet sasvim osebujne i inovativne turisti\u010dke ponude, i naravno u nadi da \u0107e sliku \u017eivota u socijalizmu na koncu i kapitalizirati.<\/p>\n\n\n\n

Najsvje\u017eije inicijative ove vrste nisko spu\u0161taju interpretativnu ljestvicu, poput Muzeja komunizma u Bukure\u0161tu Ferestroika<\/em><\/a> koji u svojoj misiji isti\u010de da ne sadr\u017ei nikakve ideolo\u0161ke niti politi\u010dke stavove te da je u cijelosti posve\u0107en samo kulturi i edukaciji, sve pod palicom cool<\/em> povjesni\u010dara. Sli\u010dan je slu\u010daj i Muzej konzumeristi\u010dkog (!) komunizma u Temi\u0161varu<\/a> koji ne nalazi potrebnim da ponudi ikakvu interpretaciju \u2013 “muzej” izgleda poput bilo koje antikvarne trgovine prenatrpane predmetima koji su izgubili svoju upotrebnu svrhu. Na drugoj strani, na inicijativu i uz podr\u0161ku naj\u010de\u0161\u0107e gradskih uprava te na liniji europskih revizionisti\u010dkih politika (u kamen uklesanih rezolucijama Vije\u0107a Europe 1481 o potrebi me\u0111unarodne osude zlo\u010dina totalitarnih komunisti\u010dkih re\u017eima iz 2006. ili one Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009.) te izda\u0161nu potporu EU fondova, otvaraju se muzeji totalitarizma. <\/p>\n\n\n\n

Za razliku od prvih, oni imaju otvorenu agendu: izjedna\u010davanje svih totalitarizama (u praksi nacizma i sovjetskog komunizma) kroz perspektivu njihovih \u017ertava. Jedan od prvih je var\u0161avska Ku\u0107a za susret s povije\u0161\u0107u, osnovana na inicijativu NGO-a kao gradska institucija usmjerena<\/a> na “povijest Poljske, Srednje i Isto\u010dne Europe u 20. st., s fokusom na nacizam i komunizam”. Najvi\u0161e je pak pa\u017enje dosad privukla budimpe\u0161tanska Ku\u0107a terora<\/a>, muzej posve\u0107en \u017ertvama nacizma, fa\u0161izma i komunizma koji je kao projekt stolje\u0107a (!) osnovala ma\u0111arska vlada, a najsvje\u017eiji je slu\u010daj Teritorij terora, muzej totalitarnih re\u017eima na mjestu nekada\u0161njeg geta u ukrajinskom Lavovu<\/a>, da nabrojim samo neke. Kako ne bismo zaostali za aktualnim europskim trendovima i u lokalnom se kontekstu od lani najavljuje Memorijalni centar europskih totalitarizama<\/a> u istarskoj Ra\u0161i.<\/p>\n\n\n\n

Muzealizacijom do samoedukacije?<\/strong><\/h2>\n\n\n\n

S onu stranu pri\u010da o nu\u017enom suo\u010davanju s pro\u0161lo\u0161\u0107u koje biv\u0161a socijalisti\u010dka dru\u0161tva moraju pro\u0107i kako bi stasala u zrele demokracije, novi “totalitarni” muzejski trend logi\u010dan je ishod dugog revizionisti\u010dkog mar\u0161a koji udaraju europske politi\u010dke elite opremljene intelektualnim mitovima o dvama totalitarizmima. Taj politi\u010dki projekt smjera zatrti revolucionarnu tradiciju, a s njome i alternativu kapitalizmu.<\/p>\n\n\n\n

Iako pogonjen takvim trendovima muzealizacije, a u osnovi demonizacije socijalizma, Muzej crvene povijesti mogao bi udariti druga\u010dijim smjerom, dru\u0161tveno odgovornim u punom zna\u010denju te sintagme, a ne isprazno projektnom. Mladi tim inicijatora 1<\/a><\/sup> najavljuje budu\u0107i program predavanja, tribina i diskusija koji bi mogao o\u017eivjeti muzealizirani socijalizam i uvesti ga u lokalnu javnu raspravu. \u010cinjenica da se ne svrstavaju na stranu (samoumi\u0161ljene) apoliti\u010dnosti i da u intervjuima<\/a> isti\u010du kako se kroz rad na muzeju tako\u0111er i samoobrazuju po pitanju socijalizma o kojem kroz \u0161kolovanje nisu u\u010dili, obe\u0107ava. <\/p>\n

  1. projektni tim \u010dine: Kre\u0161imir i Nino Glavini\u0107, dizajnerica Kristina Miro\u0161evi\u0107, povjesni\u010dar Ivan Lujo, arhitekt Tomi \u0160oleti\u0107, novinar i marketing stru\u010dnjak Marko So\u010de, dizajner svijetla Marko Mijatovi\u0107, fotograf Hrvoje Margareti\u0107, voditelji radova \u017deljko Henezi i Marin Glavini\u0107[↩<\/a>]<\/span><\/li><\/ol>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

    Uspje\u0161no brendiran kao klju\u010dni hrvatski turisti\u010dki adut, Dubrovnik posljednjih godina umjesto grada sve vi\u0161e izgleda kao predmoderna kulisa. No jedan turisti\u010dki projekt paradoksalno to nastoji promijeniti, i to muzealizacijom socijalisti\u010dke povijesti biv\u0161e dr\u017eave. Iako se ne nalazi na popisu must-see-lokacija, \u010detvrt Gru\u017e je glavni ulaz u Dubrovnik, bilo da se sti\u017ee trajektom, autobusom, kruzerom ili […]<\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":28893,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454],"tags":[144,94],"theme":[458],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[62],"class_list":["post-28891","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","tag-revizionizam","tag-turizam","theme-drustvo","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/28891","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=28891"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/28891\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":28895,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/28891\/revisions\/28895"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/28893"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=28891"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=28891"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=28891"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=28891"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=28891"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=28891"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=28891"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}