{"id":28463,"date":"2019-07-04T07:00:41","date_gmt":"2019-07-04T06:00:41","guid":{"rendered":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=28463"},"modified":"2023-03-28T12:53:11","modified_gmt":"2023-03-28T11:53:11","slug":"sasvim-obican-dan-u-hadzicima","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=28463","title":{"rendered":"Sasvim obi\u010dan dan u Had\u017ei\u0107ima"},"content":{"rendered":"\n
Gradski park u Had\u017ei\u0107ima je u svako doba dana prepun ljudi. Dok se djeca igraju, stariji po klupama u hladu vode neke ozbiljne razgovore i prate igru sa strane. I sve bi izgledalo kao obi\u010dan dan u bilo kojem gradskom parku na svijetu da okolo nije puno mladih ljudi, uglavnom mu\u0161karaca, sa prepunim torbama na le\u0111ima, koji umorno posmatraju \u017eivot koji se odvija ispred njih. <\/p>\n\n\n\n
\u010cini se kao da nijedan nema snage ni da ustane sa klupe. \u010cini se da vi\u0161e nemaju ni snage za osmijeh ili razgovor. Ve\u0107ina danima spava na ulicama, u parkovima, napu\u0161tenim zgradama\u2026 Ljeto je i kupaju se i peru haljine u rijekama uz put. Nerijetko nose vidljive o\u017eiljke. “Ovo mi je od hrvatske policije, ovo od bosanske u Biha\u0107u, a ovo od ove u Sarajevu”, pri\u010da mladi\u0107 iz Maroka od nekih dvadesetak godina dok mi pokazuje bezbrojne o\u017eiljke po tijelu. “Ovo ovdje je iz \u0161ume, ovo od obezbje\u0111enja u kampu. A ovo, to sam se potukao. Sestro, te\u017eak je ovo \u017eivot.”<\/p>\n\n\n\n
Omar je ve\u0107 drugu godinu u Bosni. Ili se barem njemu tako \u010dini. Ka\u017ee da je prestao brojati koliko je puta poku\u0161ao u\u0107i u EU. “Policija u Hrvatskoj mi uzme telefon i pare, ako imam, svaki put kada poku\u0161am”, ka\u017ee. Nazad, tvrdi, ne mo\u017ee i nema gdje. <\/p>\n\n\n\n
Drug pored njega grupi momaka kri\u0161om pokazuje no\u0161ene tene u torbi i tra\u017ei za njih 20 KM. Njima je to previ\u0161e i odlaze. Ne pitam odakle mu tene, ali ih pitam imaju li para da jedu. “Nemamo, sestro. Ali, snalazimo se. \u0160ta mo\u017eemo. Moramo jesti.”<\/p>\n\n\n\n
Dok sjedimo i pri\u010damo na klupi, pored nas sjeda stariji gospodin, Hasan. Ka\u017ee da je iz Had\u017ei\u0107a. Pozdravlja momke sa “Selam” i kratkim klimanjem glave. Oni stave ruku na srce i uzvrate selam. <\/p>\n\n\n\n
Hasan po\u010dinje razgovor sa mnom. “I ja bih nekada tako da popri\u010dam s njima. Ali, ne znam im jezik. A da ti pravo ka\u017eem, ja bih i kafu s njima ba\u0161 popio. Djeca. Ja ih se vala ne bojim. \u010cujem ja \u0161ta ka\u017eu na televiziji, ali ih vidim ovdje. Djeca sjede u parku i pri\u010daju. Meni niko ni\u0161ta nije uradio nikada. Fino se poselame i svako svoje”, pri\u010da slaba\u0161nim glasnom \u010dovjeka u kasnim 80-ima. <\/p>\n\n\n
Had\u017ei\u0107i su predgra\u0111e Sarajeva u kojem \u017eivi oko 20.000 stanovnika. Gradi\u0107 se nalazi u podno\u017eju planine Igman, i mogao bi biti lijep i ugodan da ga ne kvare ru\u017ene nove zgradurine koje se nikako ne uklapaju. Prije rata u mjestu U\u0161ivak kraj Had\u017ei\u0107a bila je kasarna JNA u kojoj je bio i podzemni bunker gdje je \u010duvano oru\u017eje. Tokom rata ovaj dio je bio pod kontrolom Vojske Republike Srpske, da bi 1996. godine kasarna predata Armiji BiH koja ju je koristila sve do 2000. kada je progla\u0161ena “neperspektivnom vojnom imovinom”, te je predata na kori\u0161tenje Vladi FBiH, koja ju je 2005. godine ustupila Crvenom kri\u017eu Kantona Sarajevo. <\/p>\n\n\n\n
Godinama niko nije znao \u0161ta sa ovim ogromnim prostorom, sve do juna 2018. kada je done\u0161ena odluka da se nekada\u0161nja kasarna pretvori u izbjegli\u010dki kamp. Crveni kri\u017e Kantona je, bez naknade, predao klju\u010deve na kori\u0161tenje Ministarstvu sigurnosti koje danas, zajedno sa Me\u0111unarodnom organizacijom za migracije (IOM), vodi kamp. <\/p>\n\n\n\n
Prvobitno je u ovom kampu trebalo biti oko 400 ljudi, no kapacitet je prekora\u010den ve\u0107 prve ve\u010deri. Dovezeni su ru\u017eni bijeli kontejneri i veliki \u0161atori i sada u kampu nekada ima i 900 ljudi. Novi pristi\u017eu svaki dan. <\/p>\n\n\n\n
Kao i svaki na brzinu pripremljen izbjegli\u010dki kamp i ovaj je ru\u017ean i siv, mada je okru\u017een zelenilom. Dozvolu za ulazak u kamp novinarima ili nevladinim organizacijama koje su zainteresovane, daje IOM. Registraciju izbjeglica i migranata vr\u0161i Slu\u017eba za strance koja djeluje pri Ministarstvu sigurnosti. U samom kampu je i nekoliko organizacija koje su partneri IOM ili UNHCR-u te privatna agencija za osiguranje koju pla\u0107a IOM. <\/p>\n\n\n\n
Ali je iz Afganistana i \u017eivi u jednom od kontejnera sa mnogobrojnom porodicom. Imaju samo \u010detiri kreveta te su tu smjestili \u017eene i djecu. Ostali spavaju na podu. Kontejner je mali, ima jedan prozor i nesno\u0161ljivo je toplo unutra. Alijeva porodica je tu tek drugu sedmicu. Nedavno su do\u0161li iz Gr\u010dke, preko Makedonije, Kosova i Srbije. U te dvije sedmice koliko su u BiH ve\u0107 su jednom poku\u0161ali i\u0107i u “game<\/em>“, kako izbjeglice i migranti nazivaju svaki poku\u0161aj neregularnog prelaska granice. U EU namjeravaju tra\u017eiti azil. <\/p>\n\n\n\n
Ali pri\u010da kako su i\u0161li u Biha\u0107 ba\u0161 na dan kada su tamo\u0161nje vlasti odlu\u010dile da uskrate sva prava ljudima u pokretu koji borave na teritoriji tog Kantona. Tokom dva dana u Biha\u0107u su se krili od lokalne policije u strahu da ih ne prebiju i ne odvedu na Vu\u010djak, nekada\u0161nju deponiju koja je odlukom gradskih vlasti pretvorena u jedan od najgorih kampova na Balkanskoj ruti, ako ne i u Europi trenutno.<\/p>\n\n\n
Nakon dva dana skrivanja su krenuli ka Hrvatskoj. <\/p>\n\n\n\n
“Bilo je stra\u0161no”, pri\u010da Ali. “Policija nas je na\u0161la, okru\u017eila u \u0161umi, a onda su po\u010deli da nas tuku. Odveli su nas na jednoj mjesto u \u0161umi gdje je gorila velika vatra i natjerali nas da sve \u0161to imamo bacimo u tu vatru. I telefone, hranu, li\u010dne stvari\u2026 sve. Mi smo molili da nam ostave hranu, ali oni su rekli – ne. Djeca su plakala. Jednoj djevoj\u010dici u grupi su ispale nao\u010dale. Policajac je pri\u0161ao i stao nogom na njih. Onda su po\u010deli da nas pretresaju. Vrlo detaljno. I mu\u0161ke i \u017eene, \u010dak i djecu. Doticali su ih svuda. Na kraju je do\u0161ao kombi u koji su nas sve uveli, zatvorili vrata i upalili klimu tako da smo se tresli od zime. Kada smo iza\u0161li bili smo na granici i samo su nam rekli – Go back to Bosnia<\/em>. Mi smo rekli da bi mi tra\u017eili azil u Hrvatskoj. Oni su nam rekli da to nije zemlja za nas i da idemo nazad. I, mi smo se vratili. Nismo mogli ostati u Biha\u0107u jer je tamo jako lo\u0161e, pa smo opet u Had\u017ei\u0107ima.”<\/p>\n\n\n\n
Ali govori skoro perfektan Engleski i \u017eeli da pri\u010da o onom \u0161to prolazi na putu koji za njega i porodicu traje ve\u0107 vi\u0161e od \u010detiri godine. U Bosnu su do\u0161li nakon sedam mjeseci provedenih na jednom od gr\u010dkih otoka, Samosu, u kampu koji je prenapu\u010den i gdje ljudi \u017eive u krajnje nehumanim uslovima. Mislili su da je sve bolje od Samosa. Ali, ono \u0161to ih je do\u010dekalo u Bosni je, ka\u017ee, gore. <\/p>\n\n\n\n
Nakon \u0161to se odmore, namjeravaju poku\u0161ati ponovo. “Nemamo izbora. U Afganistan se ne mo\u017eemo vratiti”, ka\u017ee Ali dok sjedimo u kafi\u0107u u Had\u017ei\u0107ima. Ka\u017ee mi i da je u kampu lo\u0161e. Pri\u010da da je vidio kako obezbje\u0111enje tu\u010de ljude, kako nema dovoljno tu\u0161eva ni WC-a, kako \u017eene ne smiju same da se kre\u0107u kroz kamp, kako ima ljudi koji kradu i tuku se\u2026 Pri\u010da kako su svi umorni i samo tra\u017ee na\u010din da nastave put prije nego EU zazida svoje granice. A pla\u0161e se da \u0107e se to uskoro desiti. <\/p>\n\n\n\n
U Had\u017ei\u0107ima mu je dobro. “Ljudi su dobri prema nama”, ka\u017ee. <\/p>\n\n\n\n
Kao i u brojnim drugim mjestima u BiH, ljudi iz Had\u017ei\u0107a su samoinicijativno pomagali i jo\u0161 uvijek to rade. Ali, nemali je broj onih koji posustaju. Amira je jedna od njih. Razgovaramo u prodavnici u kojoj radi. Ka\u017ee da su u po\u010detku Had\u017ei\u0107ani izlazili na ulice i do\u010dekivali ljude, i\u0161li do kampa i nosili hranu i odje\u0107u, ali da se ta atmosfera dobrodo\u0161lice polako mijenja. <\/p>\n\n\n\n
“Ne mo\u017eemo mi gra\u0111ani ovo sami nositi na svojim le\u0111ima. Puno je ovo ljudi. Nemamo mi dovoljno ni sebi. Ne znam. Ne znam. Sve ovo je jako lo\u0161e. Nije dobro ni nama ni njima”, ka\u017ee Amira zabrinuto. <\/p>\n\n\n\n
A onda nastavlja razgovor ponavljaju\u0107i uglavnom fraze koje se mogu na\u0107i u bh. medijima. “Kradu, napadaju \u017eene, otimaju, bolesni su\u2026.” Na pitanje da li je sama bila napadnuta ili neko od ljudi koje zna, ka\u017ee da nije, ali “\u010dula sam da pri\u010daju”. <\/p>\n\n\n\n
Na jednoj od klupa u parku tri mladi\u0107a, gotovo dje\u010daka. Sjede pored klackalica i tobogana. I pogledi su im umorni. Jedan ima 17, drugi 20 i tre\u0107i 22 godine. Sva trojica su iz Maroka i na put krenula prije dvije godine. Umorno me pozovu da sjednem kraj njih. Dok se upoznajemo, prilazi nam stariji \u010dovjek sa djetetom i uz veliki osmijeh, rukuje se sa njima trojicom. Dok odlazi \u010dujem kako na na\u0161em jeziku govori dje\u010daku da se i on trebao rukovati. <\/p>\n\n\n\n
Trojica mojih doma\u0107ina na klupi ne znaju ko je \u010dovjek, ali im godi \u0161to im je pri\u0161ao, nasmijao je i rukovao se sa njima. Oni ve\u0107 15 dana \u017eive na ulicama Sarajeva i Had\u017ei\u0107a jer, kako su im rekli, nema mjesta u kampu. Nekada se no\u0107u u\u0161unjaju kroz ogradu da spavaju na krevetu i da se istu\u0161iraju. Do jutra, moraju napustiti kamp.<\/p>\n\n\n\n
Jo\u0161 nijednom nisu i\u0161li u “game”, ali se spremaju. “Ja \u017eelim i\u0107i u Italiju”, ka\u017ee mi jedan od njih na prili\u010dno dobrom engleskom. “Moram sti\u0107i do Italije i na\u0107i posao. U mojoj zemlji nema posla, nema \u017eivota i opasno je. Moj brat je u Italiji ve\u0107 sedam godina i samo \u017eelim do\u0107i do njega. Nisam ja lopov. Samo ho\u0107u da idem tamo gdje \u0107u mo\u0107i \u017eivjeti i gdje mi je brat”, govori i vidim mu suze u o\u010dima. Svjestan, okre\u0107e glavu. <\/p>\n\n\n\n
Pitam ih da li se pla\u0161e kako \u0107e pro\u0107i kroz Biha\u0107, a onda Hrvatsku. Nijedan ne odgovara. “Nemamo drugog izbora”, tiho ka\u017ee mladi\u0107 koji je rekao da ima 17 godina. <\/p>\n\n\n
A onda oni pitaju mene pitanja na koja nemam odgovora. <\/p>\n\n\n\n
“Za\u0161to nam ovo rade u Bosni? Pro\u0161li smo toliko zemalja i nigdje nije bilo ovako stra\u0161no. Nemamo hrane, odje\u0107e, nemamo se gdje okupati\u2026 Tuku nas svi, plja\u010dkaju\u2026 Za\u0161to?”<\/p>\n\n\n\n
Pri\u010daju mi kako ih je u centru Sarajevu, na mjestu gdje su spavali, napala grupa mladi\u0107a. “Uzeli su nam telefone, pare i na kraju je jedan pucao iznad na\u0161ih glava. Do\u0161la je policija. Nisu uradili ni\u0161ta. Samo su nama rekli – ‘go camp’. Mi smo se krili do jutra u gradu, i onda do\u0161li u Had\u017ei\u0107e.”<\/p>\n\n\n\n
Danima poku\u0161avaju da se registruju i u\u0111u u kamp gdje \u0107e imati tri obroka dnevno i gdje im neko mo\u017eda da \u010distu odje\u0107u. No, ni oni ni brojni drugi ne uspijevaju. Red za registraciju na ulazu u kamp je svaku dan sve du\u017ei. Porodice imaju prednost, ali od nedavno nije rijetko vidjeti i djecu i \u017eene kako spavaju na ulicama i livadama oko U\u0161ivka i po gradu. Isto je i u Sarajevu. <\/p>\n\n\n\n
Registracija ide sporo i vrlo je problemati\u010dna. Nekada djelatnici Slu\u017ebe, ka\u017eu oni koji su poku\u0161ali, jednostavno odbiju da nekoga registruju. Nekada maloljetnike registruju kao punoljetna lica. Pristup azilu nikome nije do kraja jasan. Nije jasno ni kako ni ko ima pravo na zdravstvenu za\u0161titu. Nije jasno mnogo toga. <\/p>\n\n\n\n
Vlasti na podru\u010dju Kantona Sarajevo, kojem pripadaju i Had\u017ei\u0107i, kao da ne primje\u0107uju sve te ljude koji tumaraju po gradu. Pomo\u0107 nikada nisu organizovali. Nije se \u010dak uklju\u010dio ni kantonalni Crveni kri\u017e. Pojedine d\u017eamije dozvoljavaju ljudima da provode vrijeme u dvori\u0161tima, nekada i da prespavaju. <\/p>\n\n\n\n
U Sarajevu ima nekoliko javnih kuhinja, ali nijedna organizovano ne dijeli hranu za izbjeglice i migrante kojih je sve vi\u0161e na ulicama i koji, ve\u0107 godinu i po, zavise samo od gra\u0111ana i gra\u0111anki koji im poma\u017eu. Ipak, vlasti Kantona su nedavno najavile da \u0107e “o\u010distiti” ulice i parkove i da niko ne smije tu da se zadr\u017eava. Nisu rekli gdje treba da idu. Tako u vrele julske dane, kada putem medija pozivaju gra\u0111ane i gra\u0111anke da se za\u0161tite od toplote, izbjeglice i migrante policija nekada tjera ako ih na\u0111e u parku kako sjede u hladu. <\/p>\n\n\n\n
Premijer Kantona je nedavno javno rekao da \u0107e se Kanton uskoro uklju\u010diti i da \u0107e se u tra\u017eenju rje\u0161enja ugledati na kolege iz Unsko-sanskog kantona. Vlasti tog kantona su u proteklih godinu i po uspjele prekr\u0161iti gotovo svaki zakon koji reguli\u0161e prava tra\u017eitelja azila te potpuno dehumanizirati migrante i izbjeglice. Prekr\u0161en je i Ustav uspostavom kontrolne ta\u010dke kod Klju\u010da gdje policija istjeruje ljude iz autobusa koji idu ka Krajini i ostavlja ih pored puta. Isti tretman za sve – djecu, bolesne, \u017eene, maloljetnike koji putuju sami\u2026 Pomo\u0107 pru\u017ea lokalni Crveni kri\u017e i volonteri koji ka\u017eu da je na hiljade ljudi zavr\u0161ilo na taj na\u010din na kontrolnoj ta\u010dki. IOM i UNHCR, ili njihovi partneri, dolaze i poma\u017eu ili odvode ka Krajini porodice. Za ostale nikoga nije briga.<\/p>\n\n\n\n
U Had\u017ei\u0107ima policija, uglavnom, ne pravi probleme. Policajac sa kojim pri\u010dam u parku ka\u017ee da nikoga ne tjeraju sa javnih povr\u0161ina, ali da su \u010duli najavu u medijima i da \u010dekaju naredbu. <\/p>\n\n\n
U parku kod tobogana baka Naila \u010duva unuku. Dok se Una igra na toboganu, Naila sama sjedi na klupi. Ka\u017ee da su njih dvije tu svaki dan i da nikada nisu imale problema. Naila dodaje i da je policija uglavnom fina prema momcima, ali da je primijetila da su ih po\u010deli tjerati ako sjede na travi. <\/p>\n\n\n\n
“Vidjela sam ju\u010der kada su do\u0161li i otjerali ih, neke i odveli negdje. Nisam vidjela da su ne\u0161to uradili momci. Samo su mirno sjedili”, ka\u017ee Naila. Una je u me\u0111uvremenu do\u0161la, sjela joj na krilo i pa\u017eljivo slu\u0161a \u0161ta pri\u010damo. U jednom trenutku pita mo\u017ee li ne\u0161to re\u0107i. “Meni se oni ne svi\u0111aju”, ka\u017ee. Baka i ja pitamo za\u0161to. “Ima jedan \u0161to mi je isplazio jezik.” Baka se smije. “E, to zna\u010di da je on kao i ti, samo dijete. Ne mali kao ti, ali dijete.” <\/p>\n\n\n\n
A onda se Naila okre\u0107e prema meni i po\u010dinje pri\u010dati. <\/p>\n\n\n\n
“Meni ih je \u017eao, jako. Gledam i mislim kako nedostaju svojim majkama. Sjedim ovdje i razmi\u0161ljam \u0161ta njih \u010deka, kako \u0107e do\u0107i do tog nekog mjesta gdje su krenuli, da li \u0107e sti\u0107i osnovati svoju porodicu, gdje \u0107e ih sudbina odvesti. Mo\u017eda ja tako gledam jer sam i sama bila izbjeglica i te\u0161ko mi pada”, prisje\u0107a se 90-ih kada je morala bje\u017eati iz Had\u017ei\u0107a.<\/p>\n\n\n\n
Ka\u017ee da je tokom rata bila raseljeno lice unutar BiH. <\/p>\n\n\n\n
“Mi smo nekako bili ponizni kao izbjeglice. Nije nam padalo na pamet da tra\u017eimo svoja prava, mada smo ostali u svojoj zemlji, nego smo pognute glave hodali okolo i ni\u0161ta nismo imali. Nisam smjela ni rije\u010d nikome progovoriti. Samo sam \u010dekala da sve pro\u0111e. I mi smo ovako sjedili u parku i \u010dekali. Ali, oni su druga\u010diji. Vrlo su ponosni. I neka su. Ipak, mi ne mo\u017eemo da im pomognemo. Jedva za sebe imamo. Mo\u017eemo ovako sjediti i gledati kako se djeca pate. Patimo se i mi s njima zajedno. Ne znam \u0161ta je sve ovo.”<\/p>\n\n\n\n
Naila, koja ne\u010dujno pla\u010de sve vrijeme dok pri\u010damo, pita me pitanja na koja nemam odgovora. “Za\u0161to im ne daju da idu? Kako li je onim majkama koje \u010dekaju da im ova djeca jave da su negdje sigurni? Nije mi jasan ovaj \u017eivot ni sve oko mene. Mislila sam da znam \u017eivot, a sada dok njih gledam vidim da ni\u0161ta ne znam.”<\/p>\n\n\n\n
U Bosnu i Hercegovinu je od januara pro\u0161le godine u\u0161lo vi\u0161e od 35.000 ljudi. I nastavljaju dolaziti svaki dan. Gra\u0111ani i gra\u0111anke i dalje poma\u017eu, koliko mogu. Vlasti i njima poslu\u0161ni mediji trude se da ljude koji dolaze dehumanizuju i predstave kao kriminalce. Me\u0111unarodne organizacije koje su od Europske komisije dobile do sada vi\u0161e od 20 miliona eura na ime pomo\u0107i ljudima u pokretu u BiH, napravile su kampove koji su postali mjesta horora. Oni koji su boravili u tim kampovima ka\u017eu da ih tretiraju kao \u017eivotinje. <\/p>\n\n\n\n
No, postoje\u0107i kapaciteti nisu dovoljni, ali se ne \u010dini da to bilo koga zaista brine. Vlasti, uglavnom nezainteresovane, prate instrukcije koje dobijaju iz EU, i fokusiraju se samo na pri\u010du o propusnosti granica. <\/p>\n\n\n\n
Vrijedno je na kraju podsjetiti na rije\u010di Borke Pavi\u010devi\u0107 koja je u jednom intervjuu rekla kako je najve\u0107i brend ljudi sa ovih prostora, misle\u0107i na zemlje nastale raspadom Jugoslavije, “iskustvo svjedoka”. “Jer mi mo\u017eemo da pomognemo da se ono \u0161to se ovde desilo ne desi vi\u0161e nikome, nikada.” Na\u017ealost, iskustvo kroz koje smo pro\u0161li, \u010dini se, nije bilo dovoljno da nau\u010dimo, a jo\u0161 manje da nau\u010dene lekcije prenesemo. <\/p>\n\n\n
Gradski park u Had\u017ei\u0107ima je u svako doba dana prepun ljudi. Dok se djeca igraju, stariji po klupama u hladu vode neke ozbiljne razgovore i prate igru sa strane. I sve bi izgledalo kao obi\u010dan dan u bilo kojem gradskom parku na svijetu da okolo nije puno mladih ljudi, uglavnom mu\u0161karaca, sa prepunim torbama na […]<\/p>\n","protected":false},"author":4,"featured_media":28474,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454],"tags":[46],"theme":[458],"country":[35],"articleformat":[450],"coauthors":[156],"class_list":["post-28463","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","tag-migracije","theme-drustvo","country-bih","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/28463","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/4"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=28463"}],"version-history":[{"count":6,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/28463\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":44377,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/28463\/revisions\/44377"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/28474"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=28463"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=28463"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=28463"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=28463"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=28463"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=28463"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=28463"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}
![\"\"](\"https:\/\/www.bilten.org\/wp-content\/uploads\/2019\/07\/Nid\u017eara-foto-5-768x1024.jpg\")
![\"\"](\"https:\/\/www.bilten.org\/wp-content\/uploads\/2019\/07\/Nid\u017eara-Hadzici3-768x1024.jpg\")
![\"\"](\"https:\/\/www.bilten.org\/wp-content\/uploads\/2019\/07\/Nid\u017eara-Hadzici-4-768x1024.jpg\")
![\"\"](\"https:\/\/www.bilten.org\/wp-content\/uploads\/2019\/07\/Nid\u017eara-Hadzici-2-768x1024.jpg\")
![\"\"](\"https:\/\/www.bilten.org\/wp-content\/uploads\/2019\/07\/Nid\u017eara-Had\u017ei\u0107i-1.jpg\")