Vrhunac procesa privatizacije slovenskih banaka koji se upravo odvija prili\u010dno je podijelio tamo\u0161nju javnost. No i oni koji se protive privatizaciji nude sku\u010denu perspektivu.<\/p>\n\n\n\n
Slovenija se trenutno nalazi u zavr\u0161noj fazi obuhvatne privatizacije bankarskog sektora. Proces privatizacije je zapo\u010deo 2013. godine, a odvija se pod striktnim nadzorom Europske komisije. Nakon izbijanja globalne ekonomske krize i krize eurozone, slovenski bankarski sektor koji je akumulirao visoke razine vanjskog duga tijekom 2000-ih na\u0161ao se i sam u velikoj krizi, prvoj ozbiljnoj nakon po\u010detka devedesetih. U periodu od 2010. do 2014. godine potro\u0161eno je javnog novca u iznosu od gotovo 16% BDP-a za sanaciju banaka. Nakon nekoliko rekapitalizacija, a pogotovo one iz 2013. godine, banke su se iz ruku doma\u0107ih privatnih vlasnika vratile prete\u017eno u dr\u017eavno vlasni\u0161tvo: prema izvje\u0161taju Raiffeisena za bankarski sektor srednje i isto\u010dne Europe, 2007. godine tr\u017ei\u0161ni udio banaka u ve\u0107inskom dr\u017eavnom vlasni\u0161tvu iznosio je 16%, dok su primjerice banke u ve\u0107inski stranom vlasni\u0161tvu dr\u017eale 38% tr\u017ei\u0161ta. Do 2015. su udjeli banaka u dr\u017eavnom vlasni\u0161tvu narasli na 61%, a pretpostavlja se da \u0107e zavr\u0161etkom procesa privatizacija tr\u017ei\u0161ni udjeli banaka u stranom vlasni\u0161tvu prije\u0107i 75%.<\/p>\n\n\n\n
Trenutni val privatizacija sna\u017eno je podijelio javnost. Prema nekima, Slovenija mora biti zahvalna Europskoj uniji i njenim restrikcijama dr\u017eavne pomo\u0107i. Time \u0107e se otkloniti navodno neefikasno dr\u017eavno i\/li doma\u0107e upravljanje bankama koje je hranilo koruptivni odnos izme\u0111u dr\u017eave, banaka i poduze\u0107a, a \u010dije su tro\u0161kove i ekonomske \u0161tete na kraju pla\u0107ali porezni obveznici. Suparnici tvrde da se privatizacijom ugro\u017eava navodni “nacionalni interes” i slave “hrabrost” slovenskih lidera koji su se u prva dva desetlje\u0107a samostalnosti odupirali pritiscima EU i zadr\u017eavala klju\u010dne sektore ekonomije, uklju\u010duju\u0107i i bankarski, u doma\u0107em vlasni\u0161tvu. Za njih problem ne le\u017ei u dr\u017eavnom vlasni\u0161tvu ve\u0107 u korporativnom upravljanju i u politikama vlade. Taj anti-privatizacijski i lijevoliberalni tabor upu\u0107uje na procikli\u010dke politike desne vlade na \u010delu s Janezom Jan\u0161om (2004-2008.) koja je sni\u017eenjem korporativnih poreza i otplatom javnog duga doma\u0107im investitorima dodatno potaknula kreditni bum i u\u010dinila doma\u0107e banke ranjivijima na globalnu krizu.<\/p>\n\n\n\n
Premda dva suparni\u010dka tabora brane antagonisti\u010dke pozicije, ve\u0107ina argumenata s obje strane je obilje\u017eena nacionalnom dr\u017eavom kao okvirom rasprave. Me\u0111utim, argumenti zasnovani na takvom okviru, bili za ili protiv privatizacije, pogre\u0161ni su jer dekontekstualiziraju trenutni razvoj situacije u u Sloveniji od \u0161irih povijesnih trendova. Svaka napredna rasprava o slovenskom bankarskom sektoru danas mora krenuti od strukturnih karakteristika razvoja kapitalizma u neoliberalnom periodu, oblikovanom rastom financijskog sektora i odgovaraju\u0107e politi\u010dke i ekonomske mo\u0107i aktera na financijskim tr\u017ei\u0161tima te globaliziranom proizvodnjom. Na regionalnom nivou ove procese je posredovala Europska unija, posebno putem jedinstvenog tr\u017ei\u0161ta i re\u017eima eurozone. Ove su regulacije povezale nacionalne ekonomije u vrlo integrirani sistem odnosa izme\u0111u centra i periferije i asimetri\u010dnih re\u017eima rasta. Iz ovoga slijedi da bi se pitanje privatizacije slovenskog bankarskog sektora trebalo razmatrati u kontekstu tih procesa koji su oblikovali restrukturiranje bankovnih sistema na postsocijalisti\u010dkoj periferiji.<\/p>\n\n\n\n
Grubo govore\u0107i, do sada, neoliberalno modeliranje postsocijalisti\u010dkog bankarstva je pro\u0161lo kroz \u010detiri faze. Po\u010detkom devedesetih, kao dio promjena koje su restaurirale kapitalizam, dogodio se i sna\u017eni remont bankarstva. Uspostavljene su centralna banka i vi\u0161e komercijalnih banaka koje vi\u0161e nisu (pravno) funkcionirale kao posrednici izme\u0111u kompanija i dr\u017eave ili lokalne samouprave. Valja napomenuti da su socijalisti\u010dke ekonomije 70-ih i 80-ih bile pogo\u0111ene globalnom krizom prekomjerne akumulacije. Bilo da su njihove antikrizne politike bile pod nadzorom Me\u0111unarodnog monetarnog fonda ili ne, sve su se vlade odlu\u010dile za jednu ili drugu varijantu antiradni\u010dkog Washingtonskog konsenzusa koja je promovirala zapadni kapital i potra\u017enju kao glavne motore oporavka. Ovo je samo produbilo postoje\u0107u krizu, dovelo do masovnih bankrota i kolapsa nadnica, \u0161to nikako nije odgovaralo novim profitno usmjerenim postsocijalisti\u010dkim bankama. Zapravo, u paketima reformi i savjeta koje su nudile me\u0111unarodne organizacije i agencije, uklju\u010duju\u0107i i Europsku banku za obnovu i razvoj, osnovanoj upravo da “pomogne” u restrukturiranju postsocijalisti\u010dkih ekonomija, bilo je malo toga o tome kako ponovo izgraditi banke na \u010dvrstim makroekonomskim i regulatornim temeljima. Naprotiv, sve je vrvjelo od tr\u017ei\u0161nog fundamentalizma, tj. privatizacije – s obzirom na manjak doma\u0107eg kapitala, to je moglo samo implicirati strana preuzimanja.<\/p>\n\n\n\n
Ipak, u kontekstu socioekonomske devastacije, na po\u010detku nije bilo interesa me\u0111u zapadnim bankama da u\u0111u na isto\u010dno tr\u017ei\u0161te. Tako\u0111er, ve\u0107ina je tada\u0161njih politi\u010dkih lidera nastojala izgraditi neku varijantu “nacionalnog kapitalizma”. Tako da se tek na samom kraju devedesetih ve\u0107ina tih zemalja, uglavnom u svojstvu kandidatkinja za ulazak u EU, reorijentirala prema stranom kapitalu. Neposredno prije toga sve su zemlje, osim Slovenije i Poljske, do\u017eivjele ozbiljnu ekonomsku krizu. To je dodatno pove\u0107alo prora\u010dunske deficite i dugove. Posljedi\u010dno, mnoge su se zemlje na\u0161le pod velikim pritiscima MMF-a i\/li EBRD-a i\/li Unije. A EU nije samo tra\u017eila antikejnzijanski fiskalni konzervativizam ve\u0107 i vanjsku liberalizaciju investicija. Latvija je bila prva zemlja s ve\u0107inom banaka u stranim rukama, a slijedio ju je ostatak Baltika te Vi\u0161egradske zemlje. Europski financijski imperijalizam je bio regionalno podijeljen: skandinavske banke su dominirale balti\u010dkim zemljama, dok su austrijske banke preuzele ostatak (osim Poljske), podsje\u0107aju\u0107i tako na Austrougarski kolonijalni period.<\/p>\n\n\n\n
Nakon lansiranja eura, vanjski dug je narastao u svim postsocijalisti\u010dkim zemljama. Osim povoljnih kreditnih uvjeta, to je u prvom redu u\u010dinak uklanjanja svih kapitalnih kontrola. Tako se stvorilo jedinstveno europsko financijsko tr\u017ei\u0161te izme\u0111u strukturno vrlo razli\u010ditih ekonomija koje je rezultiralo masovnim tokovima kapitala iz Njema\u010dke, Francuske i Velike Britanije prema perifernim dr\u017eavama. A tamo su jeftine kredite u eurima donijele ili prevladavaju\u0107e doma\u0107e banke (Slovenija, Gr\u010dka, \u0160panjolska, Irska, Portugal) ili prevladavaju\u0107e strane banke (Baltik, Zapadni Balkan i Vi\u0161egradske zemlje). Skoro nigdje ti novi financijski priljevi nisu iskori\u0161teni za pobolj\u0161anje lokalnih proizvodnih kapaciteta i za rast kvalitetnijih poslova s vi\u0161om dodanom vrijedno\u0161\u0107u. Naravno, bum ekonomskog rasta zasnovanog na stranim kreditima pridonio je rastu pla\u0107a i socijalnih provizija, ali to je bilo vrlo kratkoro\u010dno.<\/p>\n\n\n\n
Izbijanje globalne krize krajem 2000-ih potaknulo je novi val restrukturiranja postsocijalisti\u010dkog bankarskog sektora. Zemlje s velikim udjelom kredita u stranim valutama su bile posebno pogo\u0111eno i pretvorile su se u laboratorije antidru\u0161tvenog i antidemokratskog discipliniranja stanovni\u0161tva i dr\u017eava. Bilo da se to odr\u017eavalo pod direktnim nadzorom EU i MMF-a ili ne, posrijedi je bio klasni napad u klasnoj kolaboraciji financijskog sektora i dr\u017eave, i to najmanje trostruk – i to vrijedi kako za europsku periferiju tako i za centar. Prvo, iznova napisana EU pravila tr\u017ei\u0161nog natjecanja su dala prioritet socijalizaciji bankarskih gubitaka i spa\u0161avanju bankarskih grupacija iz centra. Drugo, vlade su nastojale smanjiti prora\u010dunske deficite rezanjem socijalne potro\u0161nje i transfera \u0161to je prolongiralo recesiju. Tre\u0107e, sve se ovo odvijalo pod osna\u017eivanjem neizabranih izvr\u0161nih tijela i institucija na nadnacionalnom i nacionalnom nivou \u010dime se preveniralo narodno-demokratski utjecaj na procese. Banke su se mogle spasiti samo nakon odobrenja Europske komisije koja je postala vrhovni autoritet za pitanja tr\u017ei\u0161nog natjecanja i dr\u017eavne pomo\u0107i. Privatizacija renacionaliziranih banaka bila je glavni sastojak novog europskog konsenzusa kojim su se tro\u0161kovi prebacili na ni\u017ei e\u0161alon radnika u javnom sektoru, prekarno zaposlene, mlade i primatelje socijalne pomo\u0107i, pogotovo u perifernim zemljama.<\/p>\n\n\n\n
Restrukturiranje postsocijalisti\u010dkog bankarskog sektora u sklopu eurointegracija bilo je dio globalnog klasnog napada na rad s izra\u017eenim rastom politi\u010dke i ekonomske mo\u0107i financijskog sektora. Novi sklop veza izme\u0111a industrije, financija, dr\u017eava i radnog naroda u korist profita banaka donijelo je ograni\u010denje bilo kakvom razvojnom modelu zasnovanom na dru\u0161tvenim potrebama. To je bio glavni faktor doma\u0107e reorganizacije klasnih odnosa i masivnog transfera dru\u0161tveno proizvedenog bogatstva i kapitalovog prisvajanja rasta produktivnosti. U isto vrijeme financijalizacija svjetske ekonomije je pridonijela daljnjem osna\u017eivanju krizne prirode kapitalizma i makroekonomske nestabilnosti. Postsocijalisti\u010dke banke mogu jam\u010diti stabilnost jedino ako je \u0161tednja doma\u0107eg stanovni\u0161tva dovoljna da pokrije zahtjeve za kreditima.<\/p>\n\n\n\n
Naravno, konkretan obrazac restrukturiranja slovenskog bankarskog sektora sadr\u017ei i neke lokalne specifi\u010dnosti poput \u010dinjenice da su kompanije bile vlasnice banaka prije raspada Jugoslavije; rast korporativnog a ne duga ku\u0107anstava 2000-ih; gubitak monetarnog suvereniteta prije krize i fiskalnog nakon, itd., ali “rast i pad” slovenskog bankarstva odgovara nazna\u010denoj generalnoj logici i strukturnim procesima. To zna\u010di da je puno vi\u0161e od dr\u017eavnog vlasni\u0161tva potrebno da slovenske banke budu makroekonomski stabilne, orijentirane ka dru\u0161tvenim potrebama i demokratski upravljane. To ne bi iziskivalo samo povratak makroekonomskog suvereniteta Slovenije po pitanju monetarne politike, konkurencije i fiskalne politike, ve\u0107 i razbijanje europsko neoliberalnog re\u017eima te sistemski remont pozicija, ciljeva i politi\u010dke mo\u0107i u cjelokupnoj (svjetskoj) ekonomiji. <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Vrhunac procesa privatizacije slovenskih banaka koji se upravo odvija prili\u010dno je podijelio tamo\u0161nju javnost. No i oni koji se protive privatizaciji nude sku\u010denu perspektivu. Slovenija se trenutno nalazi u zavr\u0161noj fazi obuhvatne privatizacije bankarskog sektora. Proces privatizacije je zapo\u010deo 2013. godine, a odvija se pod striktnim nadzorom Europske komisije. Nakon izbijanja globalne ekonomske krize i […]<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":27748,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454],"tags":[228,213],"theme":[455],"country":[30],"articleformat":[450],"coauthors":[396],"class_list":["post-27742","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","tag-ekonomija","tag-financije","theme-rad","country-slovenija","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/27742","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=27742"}],"version-history":[{"count":4,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/27742\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":27750,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/27742\/revisions\/27750"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/27748"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=27742"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=27742"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=27742"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=27742"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=27742"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=27742"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=27742"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}