{"id":26827,"date":"2019-02-22T09:10:05","date_gmt":"2019-02-22T08:10:05","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=26827"},"modified":"2021-02-25T10:50:41","modified_gmt":"2021-02-25T09:50:41","slug":"kultura-je-pred-zidom","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=26827","title":{"rendered":"Kultura je pred zidom"},"content":{"rendered":"

Nedavni protest pred Ministarstvom kulture nakratko je probudio hrvatsku kulturu iz apoliti\u010dkog drijeme\u017ea. A taj drijeme\u017e nije slu\u010dajan, plod je 40-godi\u0161njeg perioda “propu\u0161tenih prilika”. I poluproma\u0161enih opreka: nacionalisti\u010dki ki\u010d vs. socijaldemokratska le\u017eernost, institucionalna vs. nezavisna kultura.<\/strong><\/p>\n

Inicijativa Dosta je rezova \u0161to je, na poticaj kustoskog kolektiva BLOK koji se pobunio nakon objavljenih “sije\u010danjskih rezova” prilikom dodjele javnih sredstava nezavisnoj umjetni\u010dkoj sceni u Hrvatskoj, okupila par stotina profesionalaca nezavisne kulturne scene na prosvjedu ispred Ministarstva kulture, imala je jasan horizont o\u010dekivanja. Va\u017eno je bilo iznijeti klju\u010dne neuralgije u formi politi\u010dkog zahtjeva. Poku\u0161aj subjektivizacije politi\u010dkoga u ime sistemskih promjena kulturnog polja prema dr\u017eavi, kao iskorak platforme nezavisne kulturne scene prema javnosti. Ali bez iluzija u dublje razumijevanje javnosti, u realitetu minimalnog interesa “velikih” medija i nemo\u0107i uni\u0161tenog pogona nezavisnog medijskog polja, kao i uz sumnju u izdr\u017eljivost same platforme nastupa, u realitetu nedefiniranih, neosvije\u0161tenih ili jasno odba\u010denih, ideolo\u0161kih predznaka unutar scene.<\/p>\n

S jednostavnim zahtjevima: protiv poni\u017eavaju\u0107ih uvjeta rada, protiv provedbe tr\u017ei\u0161nog principa, prema pojmu i svrsi kulture kao javnoga dobra. I s o\u010dekivanim ishodom. Hinjenim nerazumijevanjem ministrice Obuljen Kor\u017einek i njezinom nijekanju analiti\u010dkih rezultata nacionalnog prora\u010duna namijenjenog kulturnoj proizvodnji.<\/p>\n

Naizgled, performans idealpolitike s jedne, i “mogu\u0107e prakse” politike Obuljen Kor\u017einek s druge strane, sve u okvirima tankog nacionalnog bud\u017eeta. A zapravo, dokaz da je paralelizmu nezavisne kulturne scene, njezinom vi\u0161edesetljetnom korisni\u010dkom mentalitetu sklonom kabinetskim kompromisima i rezignatornom \u0161utnjom u pauzama natje\u010dajnih ciklusa do\u0161ao kraj. Onima koji \u017eele misliti, jasno je da kulturna proizvodnja nezavisne scene nestaje iz javnog prora\u010duna. Bit \u0107e vrlo skoro izba\u010dena iz “resora” nacionalnih javnih potreba i dokraja preusmjerena u “bogatiju” projektnu budu\u0107nost svakovrsnih europskih fondova, uz bok doma\u0107em politi\u010dkom konsenzusu o nemogu\u0107nosti bilo kakvih sistemskih promjena.<\/p>\n

Uvod u kronologiju<\/strong><\/p>\n

U infrastrukturnom smislu na izdisaju, u dru\u0161tvenom zaboravljena, u idejnom proma\u0161ena, u politi\u010dkom smislu uni\u0161tena. Takva je slika kulture u Hrvatskoj, promatrana u \u0161irem i u\u017eem fokusu. Onima koji odbijaju misliti o totalu doma\u0107e kulture, mo\u017eda jo\u0161 nije jasno da je status nezavisne kulturne scene danas jedina, to\u010dna projekcija statusa kompletne kulturne proizvodnje u okvirima dru\u0161tva. Ako, naime, suvremena kulturno-umjetni\u010dka produkcija, koju u znatnom dijelu iznosi nezavisna scena, vi\u0161e nije javna potreba dru\u0161tva, kakvog smisla ima javno misliti promjenu njezinih uvjeta proizvodnje?<\/p>\n

Bipolarnost sistema doma\u0107e kulturne politike koja je na o\u0161trom paralelizmu institucionalne i nezavisne scene provela desetlje\u0107a konformizma bez primisli o, makar jednom, dubljem i strate\u0161kom zahvatu, do\u0161la je kona\u010dno do zida. Nezavisna kulturna scena \u0161to se zidu najtje\u0161nje primakla, slika je tog trenutka poraza svih doma\u0107ih kulturnih politika, ako nam je ovdje uop\u0107e umjesno govoriti u pluralu. Razlika karaktera, esteti\u010dkih i ideolo\u0161kih perefencija dosada\u0161njih ministara\/ica ostaju nam kao povijesni dekor, anegdotalna razina. Kao figure niza historijskih proma\u0161aja i propu\u0161tenih prilika kulturne politike za javnost i zajednicu.<\/p>\n

Ipak, suvremena situacija doma\u0107e kulture kao devastiranog “sistema bez sistema” posljedica je i proma\u0161aja svih njezinih sudionika\/ica. Onih, \u0161to se s na\u0161e nelagodne distance mogu gledati jedino u zbroju i sinkronicitetu (politi\u010dkih) odluka i doga\u0111aja. I to kao kontingencija politi\u010dke sudbine kulture, njezine institucionalne i nezavisne proizvodnje – od dekadencije socijalizma sredinom 1980-ih do europejske suvremenosti.<\/p>\n

Zato nije ni te\u0161ko niti \u010dudno uo\u010diti da klju\u010dni zahtjevi scene nezavisne kulture imaju odraz u dalekom zrcalu iz 1980-ih, iako tada nisu bili egzistencijalno fatalni. A ako oduvijek vrijede jednaki uvjeti rada i ista kulturna infrastruktura: o \u010demu ima smisla analiti\u010dki razgovarati? O kronologiji, jedino.<\/p>\n

Naslije\u0111e osamdesetih<\/strong><\/p>\n

Europske, liberalne tendencije praksi nezavisne kulture (britanske, belgijske, nizozemske, danske) krajem 1980-ih bile su politi\u010dki savr\u0161eno zavodljive doma\u0107em pogonu suvremene (ne samo festivalske) kulturne produkcije. Dobrodo\u0161ao odgovor na kreativnu tromost institucija. Bujnost umjetni\u010dke scene koja je u 1980-ima ubirala posljednje plodove socijalisti\u010dkog modernizma kao sistema odgovornosti umjetni\u010dkog obrazovanja i multidisciplinarnosti umjetni\u010dkih praksi, prelila se preko rubova kulturnih institucija, gdje je repertoarna urednost oduvijek jamstvo politi\u010dkog komfora. A dekadansa socijalizma i formatirana ideja o kulturnoj proizvodnji kao neiscrpnoj slobodi (prije svega umjetni\u010dkih) izbora, oblilkovala je scenu nezavisne kulture u Jugoslaviji: najprije u Sloveniji (Ljubljani), a zatim i u Hrvatskoj.<\/p>\n

Zapadnja\u010dki sistem “kulture programa\u201c doma\u0107oj nezavisnoj sceni poslu\u017eio je kao alat “u\u017ee estetizacije”, intelektualizacije, op\u0107enito vi\u0161e radicijacije kulturnih sadr\u017eaja. Li\u0161en politi\u010dkih konotacija, shva\u0107ao se kao stav scene: odmak i kritika sistema na umoru. Sistem na umoru je pak, logi\u010dno, financirao programe nezavisne scene u boljem i obilinijem smislu nego danas \u2013 i to polaskan takvom “off-“scenom \u0161to aromatizira politi\u010dku trule\u017e “liberalnim tendencijama” Zapada. Ako je nezavisna scena tada disala umjetni\u010dki le\u017eerno, svejedno se gu\u0161ila u “prekarnosti”, neuvjetnim pretpostavkama vlastitog rada. I u takvoj, vje\u010ditoj “minus-poziciji”, pro\u0161la su desetlje\u0107a. Neodlu\u010dnost u javnoj subjektivizaciji nezavisna kultura nosi kao jedinu, everginsku zna\u010dku vlastite struke.<\/p>\n

Posve razumljivo, jer se krajem 1980-ih polako zaboravljalo postulate socijalisti\u010dkog modernizma kao prve poluge uspje\u0161ne doma\u0107e kulturne i obrazovne politike. Ra\u010danova socijademokracija 1990-ih, kao jedina ideolo\u0161ka sljednica i po takvom difoltu “odgovorna” za razvoj a ne zastoj kulturne politike kao javnoga dobra, pojam kulture kao ozbiljnog politi\u010dkog subjekta hladno je izostavila iz vlastite retorike. Na \u010dinjenicu da doma\u0107a kultura od sredine 1980-ih u infrastrukturnom smislu tek nijemo stagnira, okrutno se lijepi njezina politi\u010dka sudbina u 1990-ima, kad iz \u0161utnje o kulturi javni diskurs hipertrofira u nacionalisti\u010dki ki\u010d. Eto, tada posve nestaju \u0161anse da se uspostavi zanemarena spona dobre socijalisti\u010dke prakse, usporednog razvoja umjetni\u010dke proizvodnje i pripadnog obrazovanja.<\/p>\n

Politi\u010dka ignorancija naslije\u0111a socijalisti\u010dkog modernizma kao modela javne politike – u vrijeme kad je javnosti bilo mogu\u0107e iznijeti uvjerljivu ideju bilokakve lijeve politike – vratila se sredinom 1990-ih kao bumerang zanemarenog kulturnog kapitala. Kao (retro)nacionalisti\u010dka politika \u0161to je kulturu odjednom prestala promatrati u klju\u010du vi\u0161edisciplinarne proizvodnje i posvetila se povijesnom revizionizmu \u0161kolskog obrazovanja. Nezavisna umjetni\u010dka scena naizgled nije bila okrznuta takvom politikom: jer je desna kulturna politika sistemski posve komotno nalijegala na bud\u017eetske kalupe programske kulture kao na \u010distu politi\u010dku pragmu, prostu raspodjelu po korisni\u010dkim zaslugama.<\/p>\n

Klju\u010dni potez<\/strong><\/p>\n

Ipak, smrtna presuda kulturnoj politici kao javnom dobru (a time i polaganoj smrti nezavisne suvremene produkcije) potpisana je 1994. na visokoj politi\u010dkoj adresi. Zauvijek su odvojeni resori obrazovanja (prosvjete) i kulture. Dvije administracije. U jednoj se mirno rje\u0161avaju kri\u017ealjke raspodjele javnih programskih sredstava, u drugoj provodi ideolo\u0161ka \u010distka i smanjuje satnica umjetni\u010dkih \u0161kolskih programa.
\nDanas se taj politi\u010dki potez \u010dini fatalnim, jer je u punini destrukcije detonirao desetlje\u0107ima. Jer je izgubljena posljednja spona \u0161to je kulturnu politiku mo\u017eda mogla, \u010dak i uvjetima poslovi\u010dne nezainteresiranosti doma\u0107ih politi\u010dkih opcija\/stranaka s kraja 1990-ih i nadalje, iznijeti kao na\u010delo potrebe javnoga dobra. Ovako oprezno re\u010deno: mo\u017eda, ako, iako.<\/p>\n

U uvjetima nacionalisti\u010dke agresije na doma\u0107e obrazovanje, kulturna politika vodila se kursom vlastite bipolarnosti, bez intervencija u korjenite promjene statusa kulturnih institucija, a niti statusa i\/ili modela funkcioniranja nezavisne proizvodnje. Sve je vri\u0161talo na potrebu promjene, ali se rasplinulo u dinamici odnosa “aktera u kulturnom polju”. Hadezeovska desnica je uni\u0161tila suvremenost kulture na ideolo\u0161koj razini, u punini njezina javnog pojma. Ridikulozni konzervatizam ba\u0161tine i ki\u010dastih “povijesno-kulturnih” vedeta i ceremonija \u010ditavom je dru\u0161tvu doslovno “zgadila kulturu”.<\/p>\n

Ali iz takvog dojmovnog spektra iska\u010de opet va\u017eniji trenutak. Iz suvremene vizure \u010dini se jedinim kada se (opet mo\u017eda) mogao napraviti sistemski, politi\u010dki zaokret smisla kulturne politike umjesto (tek) promjene ideolo\u0161kog diskursa, i to u mandatu SDP-ovog ministra Antuna Vuji\u0107a. U vrijeme koalicijske vlade s po\u010detka 2000-ih kada se promijenila ideolo\u0161ka vizura kulture s efektom op\u0107e le\u017eernosti, otvorenosti i tolerancije. Ali kulturni profesionalci su, na\u017ealost, gubili dragocjeno vrijeme. Mo\u017eda oporavkom od duboke ideolo\u0161ke \u017eabokre\u010dine koja je u 1990-ima nagrizla njihovo profesionalno strpljenje i volju za rad?<\/p>\n

Financijski ne\u0161to oporavljeni, proizvo\u0111a\u010di u doma\u0107em kulturnom pogonu ponovno su zaboravili podsjetiti da se, eto, ni\u0161ta strukturno nije pomaklo. Njihovi su uvjeti rada jednaki, njihova infrastruktura sve bjednija. Vuji\u0107 je demokratizirao rad kulturnih vije\u0107a kao osnovnu polugu raspodjele javnih sredstava za kulturnu proizvodnju. Taj je “sistemski” ministarski potez, u ono vrijeme logi\u010dan, kasnije postao jedinim mjestom klijentelisti\u010dkog prijepora me\u0111u kulturnim korisnicima. A kako se doma\u0107a socijademokracija vi\u0161e primicala politi\u010dkom centru i zakazivala u “lijevoj misli” prema svakom aspektu dru\u0161tva, tako je kulturna politika ponovno pro\u0161la najgore.<\/p>\n

Propu\u0161tena pitanja i koraci<\/strong><\/p>\n

Socijademokracija milanovi\u0107evskog tipa u tom \u0107e, “kulturnom” klju\u010du, ostati dugo upam\u0107ena po jednoj javnoj re\u010denici Zorana Milanovi\u0107a iz 2007.: “Kultura je stil \u017eivot.”. Ne, jo\u0161 jedna je tu: “Kulturu treba raditi odozdo.” Naravno, taj \u0161eretsko-blairovski pristup doma\u0107e “lijeve” misli kvalificirane sudionike kulturnog polja nije tada bacio u o\u010daj. Nikoga nije uzrujao. Ve\u0107 po navici retori\u010dkih predizbornih gluposti, kad se javnosti mora baciti nekakva “kulturnja\u010dka” kvazipoliti\u010dka kost.<\/p>\n

Sve kulturne administracije u Hrvatskoj od kraja 1980-ih nadalje nisu, jasno je svima, uspjele u elementarnim potezima, u \u0161kolskim primjerima odgovorne politike. Ni poku\u0161aja uspostave obvezuju\u0107e suradnje nacionalne i lokalnih kulturnih politika, \u0161to je klju\u010dni korak problema infrastrukture. Ni slova od dokumenta, koji bi mogao funkcionirati kao strate\u0161ka poluga inkluzivnog razvoja kulturne proizvodnje mimo \u0161izoidne podjele na utvrde institucija i nezavisne profesionalce. Nezavisna kulturna scena se, tijekom desetlje\u0107a, nije uspjela profilirati kao politi\u010dki subjekt: ali mo\u017eda nije ni htjela. Mo\u017eda i nema osnove, da o pluralizmu suvremenih umjetni\u010dkih praksi govorimo kao o “sceni”? Mo\u017eda i kakogod.<\/p>\n

Ali je sasvim nepravedno, gotovo nepristojno, postavljati direktno pitanje politi\u010dke profilacije nezavisnoj kulturnoj sceni pored ovakvog statusa nacionalne kulturne politike. Ideologija trenutne politi\u010dke konstelacije, a ne sistemska politika – nau\u010dili smo. I kona\u010dno, ako problem uvjeta rada nezavisne umjetni\u010dke scene ne shva\u0107aju, niti javno spominju stalno zaposleni radnici doma\u0107ih kulturnih institucija, nikome ne poma\u017ee retori\u010dka artiljerija, niti popis historijskih proma\u0161aja. Doista, onda sve zajedno nije ni tako va\u017eno.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Inicijativa Dosta je rezova \u0161to je, na poticaj kustoskog kolektiva BLOK koji se pobunio nakon objavljenih “sije\u010danjskih rezova” prilikom dodjele javnih sredstava nezavisnoj…<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":26831,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[74],"theme":[458],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[121],"class_list":["post-26827","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-kultura","theme-drustvo","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/26827","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=26827"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/26827\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":26830,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/26827\/revisions\/26830"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/26831"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=26827"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=26827"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=26827"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=26827"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=26827"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=26827"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=26827"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}