{"id":25478,"date":"2018-10-29T07:00:30","date_gmt":"2018-10-29T06:00:30","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=25478"},"modified":"2021-02-25T10:51:08","modified_gmt":"2021-02-25T09:51:08","slug":"rezignacija-u-kulturi","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=25478","title":{"rendered":"Rezignacija u kulturi"},"content":{"rendered":"

Uz povremene i prorije\u0111ene desni\u010darske ispade, hrvatskom kulturom posljednjih mjeseci vlada poprili\u010dno mirna i ustajala atmosfera. Problemi se gomilaju, a minimalna politi\u010dka artikulacija izostaje: neki rade jer mogu, a drugi jer moraju.<\/strong><\/p>\n

Na pitanje o statusu doma\u0107e kulturne politike, ve\u0107ina doma\u0107ih profesionalaca odgovorit \u0107e odmah: takva u Hrvatskoj ne postoji. Govorit \u0107e o nepostojanju strate\u0161kog dokumenta, spominjati posljednji pisani trag u formi “Strategije kulturnog razvitka” Vjerana Katunari\u0107a i Biserke Cvjeti\u010danin iz daleke 2001. godine ili, mo\u017eda, \u0161iroj javnosti slabo poznatu ali kulturnjacima sentimentalno zavodljivu “Bilje\u017enicu” Vjerana Zuppe iz 2000. godine. Moralizirat \u0107e o op\u0107im mjestima naj\u0161ire shva\u0107enog kulturnog programa: o klijentelizmu dodjele javnih sredstava na lokalnim razinama, sastavima vije\u0107a za kulturu u nadle\u017enom ministarstvu. Prepisivat \u0107e se formulai\u010dni si\u017eei “projektnih tablica” dan prije zaklju\u010denja natje\u010daja dodjele, prou\u010davat \u0107e se saldo dobivenih sredstava kao ribicu kojom treba nahraniti “vi\u0161e usta” nego \u0161to sredstva vi\u0161emjese\u010dnog projekta “pokrivaju”.<\/p>\n

Standardna oprema \u017eivota kulturne scene u 21. stolje\u0107u, rezignatorna svakodnevica. Ali \u0161to, u o\u010ditoj nemo\u0107i reakcije, alternira taj o\u010diti “realitet rezignacije” doma\u0107ih kulturnih\/umjetni\u010dkih profesionalaca? Banalnu odgodu susreta s opasnom istinom politi\u010dkog realiteta. S \u010dinjenicom da prva adresa zadu\u017eena za regulaciju i provedbu kulturne politike po tradicionalnom ali nezamjenjivom klju\u010du – odli\u010dno radi svoj posao.<\/p>\n

Ministarstvo kulture, kabinet-bunker ministrice Nine Obuljen Kor\u017einek primjer je uzorne prakse u polju europskih kulturnih politika. Birokratski uredan i javnosti intaktan, kakav ve\u0107 mo\u017ee biti po recepturi kulturnih politika kojima se u okviru Europske unije jam\u010di supsidijarnost forme, tempa i dinamike unutar vlastitih kulturnih zajednica. A mala, infrastrukturno zapu\u0161tena zajednica kulturno-umjetni\u010dke scene zapela u uvjerenju “kulturne politike koja ne postoji”, taj politi\u010dki bunker nadle\u017enog ministarstva uporno koristi kao bankomat kojemu se prilazi gotovo fragilno: pristojno, formularno, legislativno besprijekorno. I sve \u0161tima. Nitko ne mo\u017ee prstom pokazati da u Hrvatskoj nema razli\u010ditih, manje ili vi\u0161e kvalitetnih, pogon\u010di\u0107a kulturne i\/ili umjetni\u010dke proizvodnje.<\/p>\n

Pervertirana miroljubiva egzistencija<\/strong><\/p>\n

Mo\u017ee li se nadle\u017enoj ministrici i radu njezina bunkera prigovoriti za jasan ideolo\u0161ki predznak odluka i “grijeh ne\u010dinjenja” po tom, to\u010dnom ideolo\u0161kom klju\u010du? Naravno. Ali gdje su ti formalni dokazi, taj dokument i pe\u010dat, na temelju kojega \u0107e se urbi et orbi “dokazati” gre\u0161ka progresije europske politike? Doma\u0107oj javnosti, kulturno-umjetni\u010dkom sitne\u017eu koji marljivo zaslu\u017ei vlastiti djeli\u0107 projektnog pre\u017eivljavanja, ionako se s visoke adrese nema \u0161to obja\u0161njavati.<\/p>\n

Realitet rezignacije koji se, dakle, kao jeza uselio u profesionalne organizme doma\u0107e kulturno-umjetni\u010dke scene posljedica je, najprije, ideolo\u0161ke traume \u0161to se od 1990-ih patolo\u0161ki obnavlja u razli\u010ditim formama. Ali to je jasno do granice besmisla u ponavljanju. Aktualnost problema je druga\u010dije naravi. Nalazi se u \u010dudnoj, nekonfliktnoj distorziji gornjeg i donjeg rakursa. U paralelizmu provedbe doma\u0107e (kulturne) politike i njezine \u017eivu\u0107e, svakodnevne manifestacije na grba\u010di kulturnih radnika. Statusom pervertirane miroljubive koegzistencije umjesto ikakve javne manifestacije alternative: barem poku\u0161aja kriti\u010dkog mi\u0161ljenja ili (re)akcije.<\/p>\n

U magli rezignacije, znamo, nema erosa mi\u0161ljenja. Barata se instrumentima pravne za\u0161tite i povremenim zastavicama “moralne pobjede” nad formulai\u010dnim podvalama europskih direktiva i “pristojnim la\u017eima” ministrice kulture koja se takvom elegancijom \u0161titi od puka i eventualnih “materijalnih dokaza” njihove pravice. Tako u rezignatornom spektru polako i sigurno odumiru \u0107utila kulturnih radnika, prema dnu ultimativne egzistencijalne dogme gdje je “radost pre\u017eivjelog” posve razumna senzacija.<\/p>\n

Naravno, vrhunac rezignatornog besmisla je upravo ovo \u0161to radimo, hrane\u0107i se “stilistikom” stanja: i to u nedostatku \u010dinjenica? Ne, \u010dinjenica ne nedostaje. Izostaje uvijek jednaka, ali ja\u010da stvar. Korelacija \u010dinjenica\/doga\u0111aja, kontekstualna podloga, “pravi” sadr\u017eaj problema. Onog, naime, analiti\u010dkog spoja \u0161to se ni medijski, ali niti kulturno-kuloarski, vi\u0161e “ne doga\u0111a”. A sinteza je bolno jednostavna: iz pti\u010dje ili \u017eablje perspektive, neva\u017eno.<\/p>\n

Ministricu nema tko da pita<\/strong><\/p>\n

Primjerice. Prije desetak dana u Rijeci je ministrica Obuljen Kor\u017einek sudjelovala na panelu u Godi\u0161nje konferencije Akademije za politi\u010dki razvoj \u0161to je bio posljednji njezin javni nastup a isti\u010demo ga jer je krajnje ilustrativan za op\u0107enito kulturnja\u010dko “stanje” o kojemu razmi\u0161ljamo.<\/p>\n

Pod intrigantnim nazivom “Hrvatska: Politike, prioriteti, izazovi”, rije\u010dki panel bavio se “aktualnim pitanjima dru\u0161tva, vidljivosti hrvatske kulture ali, primarno, temama vezanim uz projekt Rijeka 2020”. Medijski izvje\u0161taji javljaju da je rasprava “uklju\u010dila razgovor o prioritetima hrvatske kulturne politike” i to tako \u0161to je “ministrica istaknula reformu i redefiniranje institucionalnog okvira \u0161to uklju\u010duje reviziju najve\u0107eg broja zakona koji ure\u0111uju podru\u010dje kulture, izmjene u \u00a0sustavu financiranja i odlu\u010divanja u kulturi. Ministrica je, kao poseban cilj, istaknula ravnomjerni regionalni razvoj i potrebu osiguranja prava na stvaranje i participaciju u kulturi svim gra\u0111anima, bez obzira \u017eive li u manjim ili ve\u0107im sredinama”.\u00a0 Tako\u0111er je “podsjetila kako je Ministarstvo kulture pokrenulo niz novih projekata i oja\u010dalo postoje\u0107a: poput programa ‘Ruksak (pun) kulture’ kojemu je cilj poticanje djece i mladih na razumijevanje umjetnosti i kulture u dislociranim i prometno slabije povezanim podru\u010djima; program koji poti\u010de razvoj publike u kulturi i nekoliko projekata koji se financiraju sredstvima Europskog socijalnog fonda poput ‘Umjetnost i kultura za mlade’, ‘Umjetnost i kultura 54+’ i ‘Kultura u centru \u2013 potpora razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi'”. Kraj citata.<\/p>\n

Citiramo opse\u017enije nego \u0161to je normalno, jer medijski posredovan sadr\u017eaj rije\u010dkog panela u formi ministri\u010dine “objave” funkcionira kao izvanredan alibi u (opravdanu beskona\u010dnost) rezignacije kulturnih radnika starije i “nove” generacije. Nailazi li, naime, itko ozbiljan, da postavi pitanje ministrici u ovakvoj javnoj prigodi? O \u010demu bi bilo, o kojem to\u010dno “problemu”, to pitanje? I nije li takva manifestacija, namijenjena u\u017ee zainteresiranoj javnosti, posve pogre\u0161no mjesto za poku\u0161aj javne kritike u formi medijskog ili u\u017eeprofesionalnog, pitanja?<\/p>\n

Nije, naravno. Ono \u0161to je stvar politi\u010dko-medijske kulture u formatu dnevne politike gdje se ne bira mjesto niti vrijeme ako je “javnosti” potreban odgovor nadle\u017enog ministra\/ce; u resoru kulture ne funkcionira.
\nNarav “boljih obi\u010daja u kulturi” nala\u017ee da se pitanja ministrici ne postavljaju javno. Odnosno, uvrije\u017eila se navika (a na prigodama sli\u010dnoga tipa u pravilu nisu prisutni rijetki predstavnici neumrlih nezavisnih medija) da se pitanja ministrici uop\u0107e na postavljaju. Komplicirala bi “problem” \u010diji je kontekst javnosti ionako, nultim stupnjem medijskog posredovanja, nepoznat.<\/p>\n

“Realnost” tr\u017ei\u0161ta i muk politike<\/strong><\/p>\n

Kad ministrica, primjerice, pau\u0161alno spominje “reviziju najve\u0107eg broja zakona”, javnosti bi zanimljivo bilo \u010duti njezin, makar pau\u0161alan, odgovor na pitanje o aktualnoj promjeni Zakona o knji\u017enicama<\/a>. Umjesto “revizije” ili osuvremenjavanja postoje\u0107eg Zakona o knji\u017enicama, Ministarstvo kulture je upravo “porinulo” novi Zakon kojemu se najo\u0161trije protivi \u010ditava doma\u0107a knji\u017eni\u010darska zajednica. Verzirana doma\u0107a javnost, me\u0111utim, lako shva\u0107a pojam privatizacije a ovdje se (medijski) vrlo jednostavno mo\u017ee objasniti kakve su posljedice privatizacije knji\u017enica koje, po novom prijedlogu Zakona, imaju slobodu zapo\u0161ljavanja vlastitih radnika koji nisu, nu\u017eno, kadrovi te struke.<\/p>\n

Javnosti je, tako\u0111er, neizmjerno jednostavno predo\u010diti situaciju u kojoj \u0161kolske knji\u017enice, po novome Zakonu, “nemaju obavezu” obnavljanja i nabavljanja vlastitog fonda. I javnost se posve lako mo\u017ee poistovjetiti s aktualnom mukom radnika u privatnim knji\u017earama kojima je, nakon kraha najve\u0107eg (privatnog) knji\u017earskog lanca Algoritam MK pro\u0161le godine, dodatno pao prihod a pedeset posto kadrova od pro\u0161le je godine dobilo otkaz.<\/p>\n

Ne\u0107emo zaboraviti, ministrica je neposredno nakon propasti Algoritma MK koji je bio ve\u0107inski distributer knjiga doma\u0107ih nakladnika, “ucijepila” projektnu injekciju javne potpore nakladnicima da se koliko-toliko spasi fond proizvedenih doma\u0107ih naslova i egzistencija proizvo\u0111a\u010da. Ali, potro\u0161ena je ta lova! Rad na ozbiljnijem problemu \u0161to pripada resoru ozbiljne kulturne politike i bavi se suradnjom nacionalne i lokalnih razina u smjeru infrastrukturnog razvoja distributivne mre\u017ee doma\u0107ih knji\u017eara ( privatnog vlasni\u0161tva, naravno) nije uspostavljen, niti je tako bilo mi\u0161ljeno u tvrdim okvirima europskih projektnih politika.<\/p>\n

U, ipak, prepostavljenoj javnoj debati o “ovoj materiji”, (poznati) predstavnici kulturne javnosti s pravom bi digli ruku i upozorili na “moralnu odgovornost” nadle\u017ene institucije \u010dime bi se kratkoro\u010dno nahranili kapaciteti odgovornosti kulturnog kolektiva. Libertarijanski doma\u0107i mediji obavezno bi upozorili na “realitet kapaciteta male sredine i male knji\u017eevnosti” kojoj pripada mali broj “kvalitetnih” nakladnika. Logi\u010dno.
\nAli koliko je logike u \u010dinjenici, primjerice, \u0161to ogromna masa doma\u0107ih knji\u017enih naslova koje financira doma\u0107i prora\u010dun trune u skladi\u0161tima nakladnika – jer ju ovi nemaju gdje “plasirati”? Javnost takvu, vrlo opipljivu, posljedicu doma\u0107e kulturne politike knjige ne vidi i ne razumije, mo\u017eda zato jer joj nitko nije zorno “objasnio”.<\/p>\n

Knjige koje trunu<\/strong><\/p>\n

A poku\u0161aj doista “zornog”, ekspresivnog obja\u0161njenja ridikulozne sudbine doma\u0107ih neprodanih, zaboravljenih ali objavljenih doma\u0107ih knjiga, dogodio se krajem rujna. Performer Bruno Isakovi\u0107 i udruga Domino javnosti su najprije besplatno darovali, a potom nepodijeljene primjerke trotomnog doma\u0107eg prijevoda “Povijesti seksualnosti” Michela Foucaulta, u izdanju vlastite nakladni\u010dke ku\u0107e pred istom javnosti, doslovno spalili pod (perfomativnom?) egidom “kolektivne odgovornosti”. \u0160teta, ovaj konceptualno hrabar \u010din koji to\u010dno, a ne radikalno, upozorava na status i sudbinu nakladni\u010dke struke i kulturnog kolektiva, uop\u0107e nije nai\u0161ao na reakciju.<\/p>\n

Rijetki mediji su “prenijeli informaciju”, ali se ba\u0161 nitko nije na\u0161ao “pozvanim” da komentira ovaj (perfomativni?) radikalizam. Doma\u0107a nakladni\u010dka struka pogotovo nije, o\u010dekivano, javno komentirala performans: rije\u010d je tek o umjetni\u010dkoj formi na margini “kulturne scene”. Struka je radije ispod glasa, kuloarski i poluzainteresirano, izvo\u0111a\u010dima ponovila evergrinsku dogmu zapadnog kulturnog kruga o “knjigama koje ne gore”. Ne gore, nego knjige u tonama doslovno trunu u privatnim podrumima nakladnika. I natapaju se uli\u010dnom vlagom na sajmovima gdje su, dodu\u0161e, dostupniji publici \u0161irokog spektra. Uostalom, novoj generaciji \u010ditatelja mo\u017eda ne trebaju skupa papirna izdanja? A “kreativni” pristup \u010ditanju i\/ili knjizi koji sugerira Nacionalna strategija poticanja \u010ditanja pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, ionako se ne bavi sistemskim pluskvamperfektom doma\u0107e knji\u017eevne i knji\u017ene proizvodnje.<\/p>\n

Tako\u0111er, projektni paketi kulturne politike EU socijalnog fonda koji “rade na razvoju publike” ali i na “osna\u017eivanju” interesa onih gra\u0111ana koji su (nije li uvredljivo?) smje\u0161teni u biolo\u0161ku “kategoriju 54 plus”; uop\u0107e ne uklju\u010duju emancipaciju kriti\u010dkog odnosa prema aktualnosti zate\u010denog ( ne samo infrastrukturnog) sistema kulturne scene i proizvodnje. Uz poznati medijski debilizam “pi-ar novinarstva” koji se, mehanikom (ne)pla\u0107enih oglasa u razli\u010ditim formama, odavno bavi jedino najavom\/odjavom umjetni\u010dkih doga\u0111aja u gradskim i nacionalnim kulturnim institucijama, sve \u0107e to tek podgrijati rezignatorni spektar raspolo\u017eenja doma\u0107ih profesionalaca u kulturi.<\/p>\n

Nema na\u010dina, recimo, da se javnosti objasni kolika \u0107e \u0161teta biti u\u010dinjena najavljenom prodajom zagreba\u010dkog Hrvatskog glazbenog zavoda, kao najbolje i najstarije koncertne dvorane u zemlji. Jer je javnost informativno verzirana dinamikom postupne komodifikacije, gentrifikacije i kona\u010dne komercijalizacije javnih institucija. Umoran je to, dosadan i predvidljiv proces – ni vi\u0161e, ni manje.<\/p>\n

Nema, tako\u0111er, na\u010dina da se javnosti, ali ni \u0161irem krugu profesionalaca u kulturi, doka\u017eu pogubne posljedice (politi\u010dke) odluke o ukidanju programa Kultura promjene u zagreba\u010dkom Studentskom centru, kao i doslovnom ga\u0161enju pripadnog Muzi\u010dkog salona \u0161to je posljednjih godina oformio scenu “inovativne”, eksperimentalne suvremene glazbe – namijenjene (i) novim generacijama publike.<\/p>\n

Ministarstvo kulture, bunker-bankomat doma\u0107e kulturne politike, zadu\u017eeno je za konkretne transakcije programa institucija i legislativnu promjenu zakona u kulturi po defaultu politi\u010dkih vjetrova tr\u017ei\u0161ne politike EU. Doma\u0107i kulturtregerski motiv “moralne odgovornosti javnih institucija” jedini je retori\u010dki instrument “hrabrog susreta” u paralelnim realitetima kulturne vlasti i kulturnih radnika. I svatko radi svoj posao: netko jer mo\u017ee, drugi jer mora. A galopiraju\u0107i bau\u0161telski princip tr\u017ei\u0161ne kulturne politike rijetkotko \u017eeli pogledati izravno, u o\u010di.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Na pitanje o statusu doma\u0107e kulturne politike, ve\u0107ina doma\u0107ih profesionalaca odgovorit \u0107e odmah: takva u Hrvatskoj ne postoji. Govorit \u0107e o nepostojanju…<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":25481,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[74],"theme":[458],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[121],"class_list":["post-25478","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-kultura","theme-drustvo","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/25478","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=25478"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/25478\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":25480,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/25478\/revisions\/25480"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/25481"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=25478"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=25478"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=25478"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=25478"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=25478"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=25478"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=25478"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}