{"id":25280,"date":"2018-10-12T13:49:07","date_gmt":"2018-10-12T12:49:07","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=25280"},"modified":"2018-10-17T16:28:25","modified_gmt":"2018-10-17T15:28:25","slug":"zeleno-svjetlo-za-paniku-zemlja-u-plamenu","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=25280","title":{"rendered":"Zeleno svjetlo za paniku: Zemlja u plamenu"},"content":{"rendered":"

Znanstvenici su napokon dali zeleno svjetlo za paniku<\/a> po pitanju katastrofe klimatskih promjena. Zanimljivo je koliko je dugo trebalo \u010dekati, s obzirom na to da je realno stanje stvari jako dugo dobro poznato. Mediji obi\u010dnim (tradicionalnim) su\u0161ama, po\u017earima poplavama, uraganima i sli\u010dnim pojavama, u pravilu daju va\u017enost udarne vijesti na svim platformama, \u010dak i onda kada realno ne zaslu\u017euju tu poziciju, dok s druge strane, rije\u010dima jednog zagreba\u010dkog fotografa, zanimljivo je kako je vremenska prognoza vijest, ali klimatske promjene nisu.<\/p>\n

No, medijska perspektiva sama po sebi nikad zapravo nije zanimljiva, ona je tek zrcalo, \u010desto porazno, politi\u010dkog i intelektualnog mejnstrima neke zemlje, ili u ovom slu\u010daju, cijele planete. Ona je forma u koju se ubacuje bilo kakav sadr\u017eaj, i premda ta forma nije politi\u010dko pitanje, sadr\u017eaj itekako jeste, ma kako nas se poku\u0161avalo uvjeriti u suprotno. Stoga \u0107emo ovdje poku\u0161ati ponuditi zaista kratak i op\u0107enit historijski sa\u017eetak globalnog politi\u010dkog pristupa klimatskim promjenama i navesti tek neke, ali supstancijalne kontradikcije.<\/p>\n

Da ljudska aktivnost mijenja klimu, u kolektivnoj memoriji \u010dovje\u010danstva zabilje\u017eeno je jo\u0161 u Aristotelovo doba, kada je na prelazu 4. u 3. stolje\u0107e prije na\u0161e ere, Teofrast, u\u010denik ovog filozofa, danas upam\u0107en kao otac botanike i minerologije primijetio da isu\u0161ivanje mo\u010dvara utje\u010de na neposredni okoli\u0161 i da sje\u010da \u0161uma zagrijava atmosferu. Prve indikacije porasta stakleni\u010dkih plinova koje zagrijavaju klimu stare su doslovno koliko i industrijska revolucija. Ve\u0107 je 1820. francuski matemati\u010dar Jean-Baptiste Joseph Fourier primijetio da ne\u0161to u atmosferi \u010dini klimu toplijom nego \u0161to je do tad bio slu\u010daj. Prva otkri\u0107a da je uzrok tome ugljikov dioksid koji nastaje kao rezultat sagorijevanja ugljena postoje jo\u0161 od 1896. godine, kada je \u0161vicarski kemi\u010dar Svante Arrhenius postao prva osoba u povijesti koja je zaklju\u010dila da CO2 zagrijava planet. Tom je prilikom kazao kako sagorijevanje ugljena uzrokuje “primjetno pove\u0107anje” udjela ugljika u atmosferi tokom stolje\u0107a. Da se radi o kontinuiranom porastu, poznato je od sredine 20. stolje\u0107a kada su ameri\u010dki znanstvenici ustanovili da se koncentracija u atmosferi kontinuirano pove\u0107ava.<\/p>\n

Konferencije zainteresiranih strana<\/strong><\/p>\n

Otprilike tada po\u010dinju i prve politi\u010dke artikulacije ovog problema. Zabilje\u017eeni su istupi ameri\u010dkog predsjednika Lyndona Johnsona (1965.), a do doba vladavine, jedne od najomra\u017eenijih politi\u010darki na planeti \u2013 britanske premijerke Margaret Thatcher \u2013 osamdesetih godina 20. stolje\u0107a, ve\u0107 je formuliran termin “klimatske promjene”. U govoru u UN-u \u2013 organizaciji koja je u o\u010dima politi\u010dara uvijek imala vi\u0161e humanitarni potencijal, nego stvarnu politi\u010dku djelatnu mo\u0107 \u2013 Thatcher je kazala kako je problem “klimatskih promjena takav da utje\u010de na sve nas, a djelovanje po ovom pitanju bit \u0107e u\u010dinkovito samo ako se poduzima na me\u0111unarodnoj razini. Nema koristi u prepirkama oko odgovornosti ili o tome tko to treba platiti”.<\/p>\n

Kao i u mnogim drugim stvarima, \u010dini se da je Thatcher zadala diskurzivnu notu i politi\u010dki smjer govora o klimatskim promjenama, upravo ovim izbjegavanjem i moralne i socio-ekonomske odgovornosti odgovornih faktora. Porazno je, \u0161to smo isto to, pone\u0161to apgrejdano<\/em> PR potrebama 21. stolje\u0107a do\u017eivjeli prije svega tri godine na COP 21 (Conference of parties) konferenciji u Parizu<\/a> kada je odlu\u010deno da se umjesto “ru\u017enih” rije\u010di poput “kazne” ili “sankcije” na konferenciji o daljnjem sprje\u010davanju stakleni\u010dkih plinova i za\u0161titi sada ve\u0107 globalno kriti\u010dno zaga\u0111enog okoli\u0161a govori u sintagmama poput pritiska jednakih (“peer pressure”), “kooperaciji” i “utrci prema vrhu”.<\/p>\n

Zvu\u010dalo je to nevjerojatno jo\u0161 tada, pogotovo nakon \u0161to je konferencija zavr\u0161ila i progla\u0161ena uspjehom. Zapravo, ako malo bolje pogledamo, sve COP konferencije progla\u0161avane su uspje\u0161nima, \u010dak i nakon \u0161to je 2012. istekao Kyoto protokol potpisan 1997., a kojeg SAD i Kina, kao najve\u0107i zaga\u0111iva\u010di uop\u0107e nisu ni potpisali, dok se Kanada u nekom trenutku iz njega povukla. Ameri\u010dki predsjednik Barack Obama i idu\u0107u je konferenciju COP 15, onu u Kopenhagenu proglasio uspjehom, iako su glasovi aktivista i stru\u010dnjaka i\u0161li vi\u0161e u smjeru progla\u0161avanja konferencije farsom. I zaista u regulatorno zrakopraznom prostoru, u kojem se ne govori o uvo\u0111enju drakonskih poreza na zaga\u0111iva\u010dke industrije, niti o financijskim penalima za klimatski dug, sav preostali diskurs nije ni\u0161ta drugo nego farsa. Kako je neposredno nakon zavr\u0161etka konferencije u Kopenhagenu 2009. za H-alter bio komentirao Vedran Horvat, danas \u010dlan Instituta za politi\u010dku ekologiju, “tko je o\u010dekivao da \u0107e iz ukidanja mjerila iz Kyota godine u Kopenhagenu proiste\u0107i neki obvezuju\u0107i dokument prevario se.” Umjesto nametanja obaveza, dogodilo se upravo suprotno, namjera zaga\u0111iva\u010da da prebaci odgovornost na one kojima je \u0161teta u\u010dinjena postala je evidentna i predstavlja “dramati\u010dan zaokret u raspravi”, komentirao je bio Horvat.<\/p>\n

Upravo je ta konferencija ozna\u010dila regulatorni pomak od sankcija ka daljnjoj komodifikaciji klimatskih promjena. Ideju usporavanja razvoja koju se tih godina jo\u0161 moglo izraziti glasno bez da vas se proglasi radikalnim ridikulima, eksplicitno su odbile tada zemlje u razvoju: Kina, Indija, Brazil i Meksiko. Premda se tada jo\u0161 upozoravalo da su posljedice nesuo\u010davanja s ovim promjenama i klimatski migranti, sada kad se to dijelom ve\u0107 po\u010delo doga\u0111ati, umjesto adekvatno pripremanog rje\u0161enja, Europa se postupno vra\u0107a fa\u0161isti\u010dkim vrijednostima.<\/p>\n

Kontradikcije uzrokovane lojalnosti tr\u017ei\u0161tu<\/strong><\/p>\n

Kontradikcijama tu dakako nije kraj, posljednje desetlje\u0107e posebno, one su postale jo\u0161 cini\u010dnije. Bilo kakvo politi\u010dko suo\u010davanje s \u010dinjenicom da su klimatske promjene ekonomsko pitanje, a ne humanitarno, odbija se sa \u017eestokim gnu\u0161anjem. Primjerice, politike koje donosi Europska unija, ni najmanje u svojim razradama nemaju konkretnu i sistemski provu\u010denu ekolo\u0161ku perspektivu. Bilo da se radi o tzv. Six-pack zakonima i zimskom dokumentu koji usprkos svojoj \u017eestokoj tr\u017ei\u0161noj orijentaciji u samom nazivu dokumenta nosi la\u017eni i zavodljivi slogan “\u010cista energija za sve Europljane<\/a>” da bi se u nastavku objasnilo kako se radi o novom prostoru za rast. Rast kako ga zami\u0161lja EU i o\u010duvanje okoli\u0161a jednostavno ne idu zajedno. Me\u0111utim, umjesto prihva\u0107anja klimatskih promjena kao ekonomskog pitanja, Europska unija i dalje sve politike vodi kroz prioritet zadovoljavanja tr\u017ei\u0161nih na\u010dela, iako je evidentno jasno da su klimatske promjene prije svega rezultat kapitalizma, a ne npr. prehrambenih navika \u010dovje\u010danstva. Posebno je to vidljivo na primjeru sukoba isto\u010dnih i zapadnih zemalja \u010dlanica EU. Dok se Poljsku (koja je usput budi re\u010deno, ovogodi\u0161nji doma\u0107in 24. COP-a) \u0161ikanira i skandalizira radi industrije \u017eestoko ovisne o ugljenu, Njema\u010dka, u dogovoru s najve\u0107im zaga\u0111iva\u010dima \u2013 naftnim i energetskim korporacijama \u2013 upravo kre\u0107e u realizaciju projekta Sjeverni tok 2 o kojem smo na Biltenu ve\u0107 sve rekli, iz iste ove, ekolo\u0161ke, perspektive.<\/p>\n

Kontradikcijama na\u017ealost ni ovdje nije kraj. EU je na zahtjev najve\u0107eg europskog, odnosno njema\u010dkog, proizvo\u0111a\u010da solarnih \u0107elija godinama dr\u017eala carine na jeftinije i sve u\u010dinkovitije kineske solarne \u0107elije, a sve tobo\u017ee zbog o\u010duvanja europskih radnih mjesta. No, da EU nije imala otvorene u\u0161i za sve svoje gra\u0111ane u jednakoj mjeri, jasno je po vi\u0161egodi\u0161njem otporu svih ostalih europskih proizvo\u0111a\u010da \u0107elija koji su upozoravali da je ova perspektiva pogre\u0161na, te da su upravo carine te koje usporavaju rast radnih mjesta u ovom sektoru. Ra\u010dunica je evidentna: jeftiniji solarni paneli, ve\u0107a dostupnost, ve\u0107i broj kupaca, ve\u0107i broj instalatera, ve\u0107i obujam posla.<\/p>\n

Idu\u0107a kontradikcija su ugljikovi bodovi. S obzirom na to da je ovu me\u0161etarsku i spekulantsku ekonomsku politiku zapravo nemogu\u0107e prikazati kao zelenu, EU je mudro dodala nu\u017enost da sve europske firme koje trguju ovim bodovima u zemljama tre\u0107eg svijeta, kamo su izmjestile svoje industrije, moraju provoditi neke “eko frendli” projekte. Pa tako Afrika vri\u0161ti “inovacijama” za npr. pro\u010di\u0161\u0107avanje vode, koje su toliko u\u010dinkovite da morate 6 sati cijediti prljavu vodu kako bi nakon isteka tog vremena dobili jedan decilitar \u010diste pitke vode….<\/p>\n

Predapokalipti\u010dni cinizam<\/strong><\/p>\n

Cinizmu globalnih politi\u010dkih i ekonomskih elita ni ovdje nije kraj, pa je tako mogu\u0107e, realno i ve\u0107 se dogodilo da nam je 2,4 trilijuna ameri\u010dkih dolara godi\u0161nje za budu\u0107nost planeta previ\u0161e za izdvojiti, iako je samo bailout ameri\u010dkih banaka ko\u0161tao 700 milijardi dolara, uz cijenu gotovo 9 milijuna izgubljenih radnih mjesta u samo dvije godine u samo jednoj zemlji , no gdje su jo\u0161 podaci za ostatak svijeta. Da je cijenu pohlepe ameri\u010dkih bankara platio cijeli svijet, op\u0107e je poznato, a najindikativniji primjeri su oni Gr\u010dke i Islanda. Samo na jednoj krizi, ameri\u010dko je gospodarstvo izgubilo vi\u0161e nego \u0161to je godi\u0161nja cijena “popravka planete”. Pa ipak, nitko nije odgovarao. Nitko nije sankcioniran.<\/p>\n

Osim gra\u0111ana koji su izgubili poslove i domove. Isto nam se pi\u0161e s klimatskim promjenama. Me\u0111unarodni panel za klimatske promjene organiziran pri UN-u popisao je na jednom mjestu<\/a> sve probleme koji su nam svima poznati, samo su sada prvi put predstavljeni kao cjelina. Posljedice klimatskih promjena su, ukratko, smrt planeta, kraj civilizacije i druge fraze koje vi\u0161e nisu znanstvena fantastika, ve\u0107 predapokalipti\u010dna realnost 21. stolje\u0107a. Naime, klimatske promjene dovesti \u0107e do smanjenja globalne ekonomije za 30 posto. Do vi\u0161egodi\u0161njih su\u0161a i ogromnog pada usjeva. Zemlja nas vi\u0161e ne\u0107e mo\u0107i niti hraniti niti pojiti. Rat \u0107e postati nova normalnost, stoga ona postrojavanja NATO-a prema Rusiji mo\u017eda jo\u0161 i dobiju svoj smisao.<\/p>\n

Za sanaciju klime ostalo je jo\u0161 maksimalno 20 godina. Taman da djecu koju \u0107ete sada dobiti pripremite za polaganu smrt gladovanjem. Jedini na\u010din da se to sprije\u010di je radikalan politi\u010dki zaokret u sanaciji klimatskih promjena. Zaokret koji podrazumijeva ekonomske, a ne tek moralisti\u010dke, intervencije. Da je vrijeme za paniku jasno govori i \u010dinjenica da za ovaj problem, koji se pretvorio u \u0161esto veliko izumiranje vrsta, znamo ve\u0107 vi\u0161e od 100 godina. No, on nikada nije bio prioritet. Budu\u0107i da je vrijeme isteklo, krajnje je vrijeme za radikalne poteze. Rje\u0161enja postoje, samo su tr\u017ei\u0161tu orijentiranim politi\u010dkim elitama jo\u0161 uvijek neprihvatljiva: primjerice, uvo\u0111enje ogromnih poreza na sve zaga\u0111iva\u010de, prenamjena Haa\u0161kog suda za me\u0111unarodni sud za klimatske zlo\u010dine i sankcioniranje svih odgovornih \u2013 nemojmo se zavaravati, uglavnom su to razni direktori i predsjednici koproracija, a ne kolinju odani slavonski seljaci.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Znanstvenici su napokon dali zeleno svjetlo za paniku po pitanju katastrofe klimatskih promjena. Zanimljivo je koliko je dugo trebalo \u010dekati, s obzirom na to da je realno stanje stvari jako dugo dobro poznato. Mediji obi\u010dnim (tradicionalnim) su\u0161ama, po\u017earima poplavama, uraganima i sli\u010dnim pojavama, u pravilu daju va\u017enost udarne vijesti na svim platformama, \u010dak i onda […]<\/p>\n","protected":false},"author":4,"featured_media":25281,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[],"tags":[334,182],"theme":[457],"country":[],"articleformat":[205],"coauthors":[289],"class_list":["post-25280","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","tag-ekologija","tag-okolis","theme-klima","articleformat-vijest"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/25280","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/4"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=25280"}],"version-history":[{"count":5,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/25280\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":25352,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/25280\/revisions\/25352"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/25281"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=25280"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=25280"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=25280"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=25280"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=25280"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=25280"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=25280"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}