{"id":24511,"date":"2018-08-06T07:00:35","date_gmt":"2018-08-06T06:00:35","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=24511"},"modified":"2021-02-25T10:51:30","modified_gmt":"2021-02-25T09:51:30","slug":"obitelj-umjesto-sindikata","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=24511","title":{"rendered":"Obitelj umjesto sindikata"},"content":{"rendered":"

Sude\u0107i po prevladavaju\u0107im politi\u010dkim raspravama, sve se vi\u0161e stje\u010de dojam, u Hrvatskoj, ali i \u0161ire, da je sredi\u0161nji dru\u0161tveni antagonizam onaj izme\u0111u obitelji s jedne strane i neobi\u010dne koalicije kapitala, “rodne ideologije” i migranata s druge strane. Kako je do\u0161lo do te politi\u010dke scenografije?<\/strong><\/p>\n

U op\u0161irnom intervjuu<\/a> koji je dala Ve\u010dernjem listu prije nekoliko mjeseci, Marija Selak, docentica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i poznato televizijsko lice, osvrnula se, potaknuta pitanjem, i na “razbijanje obitelji” kao navodno temeljne jedinice dru\u0161tva. Njen odgovor je bio prili\u010dno zanimljiviji od onih na koje uobi\u010dajeno nailazimo kad je ta tema na tapetu. Naime, Selak je iskora\u010dila na teren radni\u010dkog otpora.<\/p>\n

Prema njenom vi\u0111enju, radnici iz “razbijenih obitelji”, atomizirane individue, puno su podatniji za izvr\u0161avanje samovolje poslodavaca nego \u0161to je to slu\u010daj s onima koji potje\u010du iz kompaktnih obitelji. Taj je stav nastojala i slikovito prikazati: “…treba imati na umu da je \u010dovjek koji je ‘oslobo\u0111en’ od drugih daleko pogodniji za manipulaciju, politi\u010dki ranjiviji i prikladniji za poslovno iskori\u0161tavanje jer mu vrhunac tjedna umjesto nedjeljnog ru\u010dka s bliskim ljudima postaje team building na Mre\u017enici. A tko takvog radnika ne bi volio?”<\/p>\n

Ne\u0107emo ulaziti u dru\u0161tvene ukuse i navike te procjenjivati tjedne vrhunce, premda je ova ponuda prili\u010dno oskudna. Drugim rije\u010dima, nije bitno \u0161to je Selak “zaboravila” neke druge doga\u0111aje koji bi mogli konkurirati za vrhunac tjedna. Izme\u0111u ostalog, \u0161irenje spektra oduzelo bi joj na atraktivnosti prikaza. Politi\u010dki je puno va\u017eniji i simptomati\u010dniji zaborav institucije koja je kroz povijest poslodavcima stvarala najvi\u0161e problema: sindikat.<\/p>\n

Izolirani incidenti<\/strong><\/p>\n

Ovo je samo jedan od brojnih primjera dru\u0161tvenog, politi\u010dkog i kulturnog zaborava uloge i funkcije sindikata. Ti primjeri nisu lokalne naravi, oni su dio \u0161ireg trenda, kako u Europi, tako i u Sjevernoj Americi. U podlozi tog trenda stoji sve slabija sindikalna pokrivenost radni\u0161tva, kao i osjetno manji broj \u0161trajkova. Naravno, postoje varijacije me\u0111u razli\u010ditim zemljama, ali za nijednu se ne mo\u017ee ustanoviti da je izmaknula trendu.<\/p>\n

A onda i kad se doga\u0111aju \u0161trajkovi, prosvjedi i izra\u017eenije sindikalne aktivnosti, oni vi\u0161e ne privla\u010de toliko politi\u010dku pa\u017enju. Osim ako ne do\u0111e do neke medijski atraktivne eskalacije, oni uglavnom zavr\u0161avaju u ekonomskim rubrikama. Tako\u0111er, tretira ih se kao izolirane incidente bez \u0161ireg politi\u010dkog potencijala. Klasna borba naprosto vrlo te\u0161ko zadobiva status sredi\u0161njeg dru\u0161tvenog pitanja: onog o kojemu ovisi politi\u010dka sudbina. Me\u0111utim, to ne zna\u010di da motivi i interesi koji su sastavni dio te borbe ne zadobivaju druk\u010dije politi\u010dke konture.<\/p>\n

Sagledamo li obrasce djelovanja suvremene desnice, bez ve\u0107ih problema uo\u010dit \u0107emo zajedni\u010dku dodirnu to\u010dku u manje-vi\u0161e svim njenim oblicima: za\u0161tita obi\u010dnog \u010dovjeka, (bijelog) radnika od elita. I migranata. U Trumpovoj retorici to su stanovnici deindustrijaliziranih podru\u010dja Rust Belta<\/em>, Marine Le Pen se poziva na interese onih koji \u017eive u opusto\u0161enim krajolicima sjeverne Francuske, dok se desnica u Hrvatskoj nastoji profilirati kao za\u0161titnica naroda od “jugoslavenskih elita”.<\/p>\n

Teorija zavjere<\/strong><\/p>\n

Ti su obrasci uvijek krajnje kontradiktorni i manje-vi\u0161e zavr\u0161avaju u domeni socijalne demagogije. No, popularnost im raste i u\u017eivaju odre\u0111eni vid socijalne uvjerljivosti. Tu uvjerljivost im u prvom redu omogu\u0107ava sve slabija dru\u0161tvena mo\u0107 sindikata, a zatim i nestanak politi\u010dke kulture i solidarnosti koja se zasnivala na borbi za radni\u010dka prava. Ovdje vi\u0161e nije rije\u010d o parazitiranju ili kooptaciji odre\u0111enih lijevih politika kao u me\u0111uratnom periodu, ve\u0107 o iskori\u0161tavanju praznog prostora.<\/p>\n

A iskori\u0161tavanje se odvija uglavnom u obliku teorije zavjere. Pritom prevladava teorija zavjere o teroru politi\u010dke korektnosti. Iako se ne referiraju svi to\u010dno na taj koncept, logika koja stoji iza teorije izrazito je rasprostranjena i popularna \u0161irom Zapada. Mjesto nastanka same teorije su Sjedinjene Ameri\u010dke Dr\u017eave, a u raznim ina\u010dicama se vrlo brzo pro\u0161irila i postala podatno sredstvo za artikulaciju dru\u0161tvenih antagonizama.<\/p>\n

Me\u0111utim, ni u SAD-u teorija nije pala s neba. Iza njene proizvodnje stajao je cijeli pogon. Kako u svom iscrpnom prikazu<\/a> povijesti teorije i koncepta politi\u010dke korektnosti obja\u0161njava Moira Wegel, tog koncepta u ameri\u010dkom javnom \u017eivotu gotovo da uop\u0107e nije bilo do po\u010detka devedesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a. \u0160tovi\u0161e, javljao se samo na radikalnoj ljevici i to kao sredstvo ironije. Izraz “politi\u010dka korektnost” slu\u017eio je kao insajderski \u017eargon kojim se nastojala posti\u0107i distanca u odnosu na rigidnost “politi\u010dke linije”. Dakle, ni blizu zna\u010denja koja mu daju njegovi dana\u0161nji protivnici.<\/p>\n

Obilno financirani projekt<\/strong><\/p>\n

No, ve\u0107 krajem osamdesetih, a pogotovo po\u010detkom devedesetih, pojavljuje se niz knjiga koje se obra\u010dunavaju s “politi\u010dkom korektno\u0161\u0107u”. Da naglasimo jo\u0161 jednom, programom koji zapravo nitko i ne zastupa. To je ve\u0107 dovoljan indikator da se radilo o zami\u0161ljenom projektu, a ne o slu\u010dajnoj koincidenciji. Kao \u0161to je dobro dokumentirano u literaturi, a pogotovo u poznatoj knjizi Jane Meyer “Dark Money: the Hidden History of the Billionaires Behind the Rise of the Radical Right”, posrijedi je bio \u0161iri plan ameri\u010dkih kapitalista izrazito konzervativnih socijalnih uvjerenja. Me\u0111u njima su najpoznatiji bra\u0107a Koch.<\/p>\n

Naime, oni su odlu\u010dili stvoriti “kontrainteligenciju”. Osnovali su niz think thankova<\/em> i fondacija, izda\u0161no ih financirali i ciljali na pojedine konzervativnije profesore na ameri\u010dkim sveu\u010dili\u0161tima. Rije\u010dima Williama Simona, \u010delnika jedne od fondacija: “Njima se moraju davati grantovi, grantovi i jo\u0161 vi\u0161e grantova u zamjenu za knjige, knjige i jo\u0161 vi\u0161e knjiga.” \u0160to se ti\u010de samih ameri\u010dkih sveu\u010dili\u0161ta, meta njihovih napada je bila uvezena moda iz Francuske: teoreti\u010dari poput Foucaulta i Derride i ono \u0161to se u deriviranoj varijanti naziva kulturni relativizam. Povijesna ironija se nalazi u tome \u0161to su oni svoj napad na ljevicu zasnivali na obra\u010dunu s pari\u0161kom intelektualnom modom koja je bila jedan od indikatora teorijskog slabljenja ljevice i udaljavanja lijevih intelektualaca od radni\u010dkog pokreta te njihova “sklanjanja” u akademiju.<\/p>\n

Me\u0111utim, ova ironija nije omela protivnike politi\u010dke korektnosti u \u0161irenju svojih ideja van akademije. Kako bi se othrvali optu\u017ebe za nekonzistentnost i proma\u0161enu metu, naprosto su jo\u0161 dublje zagrebli u teoriju zavjere. Zapravo se radi o istim elitama i grupama koje su nekada poku\u0161avale podmetnuti komunizam, a nakon tog neuspjeha okrenuli su se razaranju obitelji i afirmaciji pojma roda. Takve smo pri\u010de mogli \u010duti i na proljetnim prosvjedima protiv usvajanja Istanbulske konvencije u Hrvatskoj. \u0160to je omogu\u0107ilo uspje\u0161no \u0161irenje ovakvih bizarnih ideja?<\/p>\n

Pored ve\u0107 spomenutog uru\u0161avanja politi\u010dke kulture i dru\u0161tvene mo\u0107i sindikata, zaokret su do\u017eivjele i socijaldemokratske stranke. Uklju\u010duju\u0107i i ameri\u010dku Demokratsku stranku, makar je imala sasvim razli\u010ditu i puno pitomiju povijest od europskih politi\u010dkih predstavnika interesa radni\u010dke klase. Naime, tzv. neoliberalnim zaokretom, \u010diji su simboli u prvom redu Tony Blair i Bill Clinton, socijaldemokratske stranke su odustale od svoje baze. Drugim rije\u010dima, do\u0161lo je do razvrganja koalicije izme\u0111u urbanih, prosvijetljenih srednjoklasnih elita i radni\u010dke klase. Taj je razlaz otvorio vrata desnici.<\/p>\n

Sretne i nesretne obitelji<\/strong><\/p>\n

Bez obzira na svoju socijalnu pozadinu i ekonomske politike, desnica sada zauzima prazan prostor i etablira se kao predstavnik naroda, obi\u010dnog \u010dovjeka: radni\u010dke klase. U tome u odre\u0111enoj mjeri uspijeva jer zapravo razotkriva antidemokrati\u010dnost liberalnih elita. A logika je sljede\u0107a: ne samo da su ostavili obi\u010dnog \u010dovjeka u politi\u010dkoj i ekonomskoj pustinji, ve\u0107 mu kroz nametnutu politi\u010dku korektnost zabranjuju da iskazuje svoje “autenti\u010dne” stavove. A \u0161to bi bili ti “autenti\u010dni” stavovi? O\u010dito ne oni koji izra\u017eavaju neposredne materijalne interese. Naime, prema desnoj interpretaciji, nisu samo liberalne elite napustile obi\u010dnog \u010dovjeka, ve\u0107 su to napravile kako bi za\u0161titile razne manjine: i to nau\u0161trb interesa obi\u010dnog \u010dovjeka (bijelog mu\u0161karca).<\/p>\n

Kako je nezanemariv dio glasa\u010dkog tijela prihvatio taj narativ? Premda je neosnovan, sadr\u017ei dva momenta socijalne uvjerljivosti. Prvi je taj da je do\u0161lo zabrane i kontrole isticanja autenti\u010dnih interesa \u0161irih slojeva kao legitimnih politi\u010dkih zahtjeva. Politi\u010dka korektnost je ni\u0161ta drugo nego “zabrana” propitivanja kapitalizma kao na\u010dina proizvodnje. Sama socijalna dr\u017eava je demonizirana, a da o ne\u010demu ambicioznijem i ne govorimo. Samo \u0161to desnica ne omogu\u0107uje kanal da se ti politi\u010dki stavovi probiju, ve\u0107 kao ispu\u0161ni ventil nudi govor mr\u017enje i prozivanje raznih manjina. \u0160to je navodno dio narodnog common sensea<\/em> kojeg kontrolira politi\u010dka policija. S druge strane: demonta\u017ea socijalne dr\u017eave, sni\u017eavanje radni\u010dkih prava i sve ve\u0107a izlo\u017eenost radni\u010dkih sudbina hirovima tr\u017ei\u0161ta, povijesno su koincidirali s institucionalnim priznavanjem raznih manjinskih prava, pogotovo onih LGBTIQ populacije. Iako se, naravno, nije radilo o nikakvom trade offu<\/em>, koincidencija je spretno iskori\u0161tena.<\/p>\n

I na tom mjestu uska\u010de obitelj kao centralni ideolo\u0161ki pojam. Slabljenje sindikata i ni\u017ea razina socijalne sigurnosti silom prilika promoviraju obitelj u neposredni oblik socijalne za\u0161tite. No, izvor ugroze se izvr\u0107e: nije kapitalisti\u010dka ekonomija, nije samovolja poslodavaca, ve\u0107 rod i pederi. Ako radni\u010dki pokret nije jak, nitko nema snage dovesti samovolju poslodavaca u pitanje. Ostaju teorije zavjere i obitelji: sretne i nesretne, svaka na svoj na\u010din, ali politi\u010dki neu\u010dinkovite. Kao i team buildinzi<\/em>.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

U op\u0161irnom intervjuu koji je dala Ve\u010dernjem listu prije nekoliko mjeseci, Marija Selak, docentica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i poznato televizijsko lice, osvrnula se…<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":424,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[103],"theme":[456],"country":[],"articleformat":[450],"coauthors":[90],"class_list":["post-24511","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-ideologija","theme-politika","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/24511","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=24511"}],"version-history":[{"count":5,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/24511\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":24521,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/24511\/revisions\/24521"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/424"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=24511"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=24511"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=24511"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=24511"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=24511"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=24511"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=24511"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}