{"id":24395,"date":"2018-07-13T07:00:26","date_gmt":"2018-07-13T06:00:26","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=24395"},"modified":"2021-02-25T10:51:36","modified_gmt":"2021-02-25T09:51:36","slug":"utjerivanje-duha-poduzetnistva-medu-kulturne-radnike","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=24395","title":{"rendered":"Utjerivanje duha poduzetni\u0161tva me\u0111u kulturne radnike"},"content":{"rendered":"

Me\u0111u hrvatskim slobodnim umjetnicima posljednjih mjeseci vlada nervoza zbog najave novog zakona koji regulira njihov status. No, kao i uvijek u kulturi, borba za radna prava i ovog je puta ote\u017eana specifi\u010dnostima polja te famom o “autonomiji”.<\/strong><\/p>\n

Hrvatska ministrica kulture Nina Obuljen Kor\u017einek svoj je mandat krajem 2016. godine zapo\u010dela najavom revizije ure\u0111enja statusa umjetnika “na participativan i temeljit na\u010din”. U me\u0111uvremenu, a otad je pro\u0161lo godinu i po, Ministarstvo kulture osnovalo je Radnu skupinu koja se sastala jednom, u velja\u010di 2018., i od Instituta za javne financije naru\u010dilo Studiju<\/a> o polo\u017eaju kulturnih djelatnosti i djelatnika u kulturi u poreznom sustavu. Prema zapisniku prve sjednice, “studija \u0107e biti klju\u010dan temelj za rad ove skupine na oblikovanju novog zakona te njegovom uskla\u0111ivanju s drugim propisima, posebice onima iz podru\u010dja poreznog zakonodavstva”. Pozivanje na uvo\u0111enje reda, posebno u neregistrirane djelatnosti<\/i>, i to kroz poja\u010dane porezne propise i mjere za razvoj umjetni\u010dkog tr\u017ei\u0161ta i stvarala\u0161tva, otkriva nam pozadinu ove politike kulture: ona \u0107e probleme u polju pripisati neefikasnosti javnog sektora pa na njega primijeniti disciplinu i vrijednosti tr\u017ei\u0161ta. Umjesto parazitiranja na dr\u017eavnoj sisi, treba stvoriti poticajni okvir za ulaganje u kulturu i umjetnost.<\/p>\n

Da percepcija samostalnih umjetnika \u2013 \u010diji se doprinosi za mirovinsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje upla\u0107uju iz prora\u010dunskih sredstava \u2013 u javnosti nije najsvjetlija, ne treba posebno isticati. Prepoznali su to i u Hrvatskom dru\u0161tvu likovnih umjetnika Zagreb odakle je sredinom lipnja odaslana peticija<\/a> pod naslovom “Vratimo dostojanstvo hrvatskim samostalnim umjetnicima”. Pokreta\u010di peticije isti\u010du lo\u0161e uvjete u kojima ve\u0107ina umjetnika danas \u017eivi i radi, a tendencije nove legislative naslu\u0107uju ve\u0107 u \u010dinjenici da nisu bili pripu\u0161teni u proces savjetovanja: “imamo lo\u0161 osje\u0107aj da nam Ministarstvo kulture ovim zakonom planira smanjiti prava ili nas \u010dak i posve ukinuti kao struku”. No Ministarstvo kulture, ako je suditi po dosada\u0161njoj politici, ne zanima socijalni status umjetnika kao proizvo\u0111a\u010da, ve\u0107 regulacija njihove djelatnosti.<\/p>\n

Iako peticija frustracije umjetnika kanalizira u konflikt sa sasvim odre\u0111enim strukturama, njezin sadr\u017eaj, makar i posve neintencionalno, ukazuje na bolne to\u010dke umjetni\u010dkog polja. One se prije svega ti\u010du ekonomskih nejednakosti me\u0111u umjetnicima i tako doti\u010du samu sr\u017e problema slobodnog tr\u017ei\u0161ta projekata. Naime, u \u010dak \u0161est od deset to\u010daka, koliko ih peticija broji, prozivaju profesore na Akademiji likovnih umjetnosti: tra\u017ee jednaku mirovinsku osnovicu kao profesori na akademijama, zatim pravo na naknadu za bolovanje, pravo na Po\u010dasni doktorat i pravo na stipendiranje, prednost na javnim natje\u010dajima te prvenstvo izlaganja u Domu Hrvatskih likovnih umjetnika, tzv. Me\u0161trovi\u0107evom paviljonu. Umjetnici sa stalnim i sigurnim zaposlenjem na akademijama \u2013 a u sferi vizualnih umjetnosti to je jedno od rijetkih mogu\u0107nosti zaposlenja danas \u2013 su u odnosu na samostalne umjetnike u povla\u0161tenom polo\u017eaju, kako materijalnom, tako i dru\u0161tveno statusnom, stoga je njihovo natjecanje za projektna sredstva, a i za izlaga\u010dki prostor, u osnovi utrka nejednakih. Na\u017ealost, u nedostatku sistemskih uvida, pokreta\u010di peticije zaustavili su se na zazivanju eti\u010dkih postupaka na projektnom tr\u017ei\u0161tu koje bi trebalo facilitirati Ministarstvo kulture.<\/p>\n

Proletariziranje umjetnika<\/strong><\/p>\n

Va\u017ee\u0107i Zakon o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetni\u010dkog stvarala\u0161tva usvojen je jo\u0161 1996. godine. Svi poku\u0161aji njegove reforme ostali su u ladicama uglavnom nailaze\u0107i na protivljenja iz strukovnih krugova. Dok \u010dekamo da se novi nacrt Zakona o umjetnicima stavi na javnu raspravu, osvrnut \u0107emo se na zadnji poku\u0161aj zakonske reforme \u2013 Prijedlog Zakona o obavljanju umjetni\u010dke djelatnosti izra\u0111en 2011. godine za mandata ministra Jasena Mesi\u0107a, koji je svojedobno izazvao burne reakcije: Ministarstvo se prozivalo zbog ni manje ni vi\u0161e nego “staljinisti\u010dkih manira”. U raspravama koje se vode u strukovnim udru\u017eenjima taj nacrt jo\u0161 uvijek cirkulira, a neke od njegovih reformskih intencija spominju se i kad se govori o novom zakonu.<\/p>\n

Najprije, to je uvo\u0111enje nove kategorije \u2013 stru\u010dnjaka u kulturi, koja obuhva\u0107a sve one koji nisu umjetnici, a obavljaju djelatnost u kulturi. I te 2011., kao i danas, ova je novina nai\u0161la na prili\u010dan otpor, a argumentacija se vrtila oko bojazni da \u0107e se tako u umjetni\u010dke djelatnosti u\u0161uljati neke neumjetni\u010dke, bojazni personificirane u figuri mrskog producenta. Umjetnicima je veza s materijalnim uvjetima rada strukturna slabost, a producent je tu ipak pre\u010dvrsta veza. No, potrebno je zagrebati ispod uzburkane povr\u0161ine pa zamijetiti dvije stvari. Jedna je \u010dinjenica da je u institucionalnom smislu umjetni\u010dko polje duboko transformirano i da mnogo stru\u010dnjaka \u2013 me\u0111u kojima se izdvaja figura kustosa, nekad klju\u010dna funkcija svake izlaga\u010dke institucije \u2013 danas radi u prekarnim uvjetima, bez stalnog zaposlenja i \u2013 bez institucije. Nadalje, u devastiranom medijskom polju bez redakcija i \u010dasopisa, a s njima i stalnih zaposlenja, ostali su brojni umjetni\u010dki kriti\u010dari. Pribrojimo li im fotografe, snimatelje, grafi\u010dke urednike itd. slika \u0107e postati jo\u0161 kompleksnija, a neprepoznavanje stvarnosti rada u polju dobit \u0107e drugu dimenziju: onu (realnog) straha od rastu\u0107e konkurencije. Prije dva tjedna smo u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika uputili pitanje o broju prijava i broju prihva\u0107enih u \u010dlanstvo u posljednjih 5 godina, ali odgovor do danas nije stigao. Nadali smo se da bi nam ti omjeri mogli pokazati spomenute tendencije.<\/p>\n

Druga promjena ti\u010de se uvo\u0111enja minimalnog cenzusa, “po prvi put uvodi se minimalni iznos ukupnog prosje\u010dnog godi\u0161njeg dohotka koji obavljanjem umjetni\u010dke djelatnosti godi\u0161nje mora ostvariti samostalni umjetnik da bi mogao ste\u0107i pravo na uplatu doprinosa iz dr\u017eavnog prora\u010duna”, koji je u Nacrtu Zakona odre\u0111en visinom dvije prosje\u010dne neto mjese\u010dne pla\u0107e zaposlenih u Republici Hrvatskoj godi\u0161nje. Neupu\u0107enima bi predlo\u017eeni cenzus mogao pro\u0107i ispod radara, bez obzira na \u010dinjenicu da umjetni\u010dku aktivnost dru\u0161tveno priznaje financijskim mjerilima, ma kako nisko ona bila postavljena. Oni koji poznaju radne uvjete ne\u0107e biti iznena\u0111eni jer znaju da praksa nehonoriranja umjetni\u010dkog rada nije rijetkost, a u sferi vizualnih umjetnosti ona je upravo akutna. Da ovo nije fenomen specifi\u010dan za europsku periferiju i da stvari ni drugdje nisu svjetlije govore sljede\u0107i podaci: u Velikoj Britaniji 2014. godine \u010dak 71% umjetnika nije bilo pla\u0107eno<\/a> za javno izlaganje, dok se u SAD-u prema podacima<\/a> iz 2012. radi o tako\u0111er visokih 58%. Ako ovome dodamo \u010dinjenicu da broj umjetnika stalno raste zajedno s ekonomijom umjetnosti, pogonjenom kreativnim i kulturnim industrijama u sprezi s turizmom, industrijom zabave i nekretninskim biznisom, imamo ozbiljnih temelja za zaklju\u010dak kako se umjetni\u010dka djelatnost u\u017eurbano proletarizira.<\/p>\n

Izvanredni status<\/strong><\/p>\n

Minimalni cenzus otvara i pitanje mladih umjetnika koji \u0107e ovom regulacijom svoja ostvarenja u umjetnosti dru\u0161tvu dokazivati financijskim postignu\u0107ima. Nakon sna\u017ene demokratizacije u pristupu umjetni\u010dkom, i op\u0107enito visoko\u0161kolskom obrazovanju 70-ih godina pro\u0161loga stolje\u0107a, danas svjedo\u010dimo sve ve\u0107em klasnom raslojavanju: \u0161kolarine na akademijama su visoke, kao i opstanak i profesionalna reprodukcija u polju. To su\u017eava pristup na one s boljom klasnom pozicijom i sve ostale udaljava od umjetnosti, a posebno one suvremene. \u0160tovi\u0161e, posljedice su upravo razorne jer hrane neprijateljski sentiment prema javnom financiranju umjetnosti od strane naj\u0161irih dru\u0161tvenih slojeva, \u0161to konzervativne i liberalne politike vje\u0161to koriste u opravdavanju rezanja javnih servisa.<\/p>\n

Nadalje, definicija samostalnog umjetnika koji mo\u017ee ostvariti pravo na pla\u0107anje doprinosa iz dr\u017eavnog prora\u010duna pro\u0161irena je sintagmom “\u010diji umjetni\u010dki rad predstavlja zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti”. Taj je mutni kriterij dugo implicitno prisutan, a manifestan u broju primljenih \u010dlanova koji u zajednicu samostalnih umjetnika ulaze na kapaljku. Ovom stavkom Zakon outa<\/i> temeljnu svrhu: doprinose zaslu\u017euju oni najbolji, a svi ostali neka se sna\u0111u na slobodnom tr\u017ei\u0161tu.<\/p>\n

O\u010dekivano najvi\u0161e bure podigla je i onomad i danas odredba Prijedloga da se osnuje nova Javna ustanova pod nazivom Hrvatski umjetni\u010dki centar (HUC) “koja ima javne ovlasti za sve upravne, stru\u010dne i administrativne poslove vezane uz obavljanje umjetni\u010dke djelatnosti, te upis te djelatnosti, samostalnih umjetnika i stru\u010dnjaka u kulturi u Upisnik samostalnih umjetnika i stru\u010dnjaka u kulturi Republike Hrvatske”. Nova javna ustanova, pri Ministarstvu kulture, posve \u0107e preuzeti poslove koje je do sada vodila Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika (HZSU): selekcija kandidata za status samostalnog umjetnika, vo\u0111enje registra i vr\u0161enje uplata doprinosa te izdavanje potvrda o profesionalnom bavljenju samostalnom umjetni\u010dkom djelatno\u0161\u0107u.<\/p>\n

HZSU je udruga samostalnih umjetnika, \u010dijim djelovanjem upravlja skup\u0161tina, koja broji po svega \u0161est predstavnika svakog od umjetni\u010dkih podru\u010dja (osim podru\u010dja koje ima vi\u0161e od 200 samostalnih umjetnika, pri \u010demu se na svakih daljnjih 200 samostalnih umjetnika imenuje jo\u0161 po dva predstavnika). Ona je zajednica proizvo\u0111a\u010da\u2013prakti\u010dara, nasljednica cehovskog tipa strukovnih udru\u017eenja nastalih zbog osebujnog karaktera rada njezinih \u010dlanova. U sistemu kapitalisti\u010dke ekonomije organizirane u okvirima gra\u0111anske dr\u017eave umjetnost ima izvanredan status. Za razliku od najamnoga rada, umjetni\u010dki rad se smatra slobodnim radom koji nije motiviran novcem, a sam proces stvaranja je fokusiran na vlastito zadovoljavanje i samoafirmaciju pri \u010demu stvaratelj zadr\u017eava svoju autonomiju. Kona\u010dno, proizvodnja se ne kvantificira niti ne vrednuje financijskim mjerilima. 1<\/a><\/sup><\/p>\n

Slobodni umjetnici nisu jedini<\/strong><\/p>\n

Ova organizacija osnovana je dodu\u0161e tek 1965. godine i otkad “zastupa interese samostalnih umjetnika i \u0161titi njihova prava u obavljanju profesionalne samostalne umjetni\u010dke djelatnosti”. Socijalisti\u010dka Jugoslavija je prava na mirovinsko i zdravstveno osiguranje, zajedno sa stambenim pitanjem i pitanjem radnog prostora, umjetnicima osiguravala ve\u0107 1947., tada kroz strukovne udruge pojedinih umjetni\u010dkih djelatnosti koje su bile \u010dlanice Saveza sindikata Jugoslavije. Tada\u0161nja kulturna politika ciljala je zaposlenju umjetnika u \u0161irokoj institucionalnoj mre\u017ei za distribuciju i obrazovanje, kao i brojnim javnim narud\u017ebama. Osnivanje Zajednice samostalnih umjetnika 1965., kojim se mehanizmi socijalne dr\u017eave prenose na samostalni rad, tako se mo\u017ee tuma\u010diti kao simptom regresije u gra\u0111ansku koncepciju umjetnosti, u skladu sa \u0161irim procesima ekonomske liberalizacije tada\u0161nje SFRJ u istom periodu. Zakon o samostalnim umjetnicima, u Sloveniji i Hrvatskoj donesen sredinom 70-ih godina pro\u0161loga stolje\u0107a, umjetnike izjedna\u010duje s OOUR-ima<\/a>, i tako u osnovi otvoreno propisuje poduzetni\u010dki status umjetnika.<\/p>\n

Promjena dru\u0161tvenog ure\u0111enja nakon 1990., zajedno s kulturnom politikom koja je usmjerena integraciji u globalne regulacije u sferi kulture, dovr\u0161ila je liberalizaciju umjetni\u010dkog polja. Dr\u017eava svoj odnos s proizvo\u0111a\u010dima ure\u0111uje putem natje\u010daja u kojima sudjeluju “ravnopravni” subjekti (institucije, NGO-i, umjetni\u010dke organizacije, samostalni umjetnici, obrti, tvrtke). Novi Zakon u umjetnicima finalni je rezultat takve kulturne politike koja normira odnose na tr\u017ei\u0161tu, a ne brine o njihovoj socijalnoj za\u0161titi i ulozi u dru\u0161tvu.<\/p>\n

Zakonske i institucionalne transformacije koje reguliraju \u0161irenje kapitalisti\u010dkih proizvodnih odnosa u kulturi kroz kulturne i kreativne industrije s jedne strane, kao i njihovo nali\u010dje, lo\u0161 polo\u017eaj umjetnika i pove\u0107ane nejednakosti u polju s druge strane, pozivaju na kolektivnu akciju. Ona se ne\u0107e smjeti zaustaviti unutar strukovnih okvira; umjesto da brane vlastitu autonomiju, pogo\u0111eni umjetnici i kulturni radnici trebaju prepoznati pravu prirodu svoga polo\u017eaja i povezati se s borbama za radni\u010dka prava i javne servise. Naposljetku, pove\u0107anje nesigurnosti rada op\u0107a je tendencija u svim djelatnostima. Ima li bolje ilustracije iluzornosti autonomije?<\/p>\n

  1. Kako u svojoj knjizi Paradoks nepla\u010denega umetni\u0161kega dela <\/i>(2016.) razla\u017ee Katja Praznik, koncepcija autonomije umjetnosti stasa zajedno s uspostavom kulturne politike koncem 18. st. No, od po\u010detka gra\u0111anske dr\u017eave ne mo\u017ee biti rije\u010di o apsolutnoj autonomiji budu\u0107i da dr\u017eava regulira kulturno polje: proizvodnju, distribuciju umjetnosti, kao i diskursa o njoj.[↩<\/a>]<\/span><\/li><\/ol>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

    Hrvatska ministrica kulture Nina Obuljen Kor\u017einek svoj je mandat krajem 2016. godine zapo\u010dela najavom revizije ure\u0111enja statusa umjetnika “na participativan i temeljit na\u010din”. U me\u0111uvremenu, a otad je pro\u0161lo godinu i po, Ministarstvo kulture osnovalo je Radnu skupinu koja se sastala jednom, u velja\u010di 2018…<\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":24396,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[74],"theme":[458],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[62],"class_list":["post-24395","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-kultura","theme-drustvo","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/24395","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=24395"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/24395\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":24398,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/24395\/revisions\/24398"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/24396"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=24395"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=24395"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=24395"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=24395"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=24395"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=24395"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=24395"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}