{"id":24337,"date":"2018-07-09T07:09:04","date_gmt":"2018-07-09T06:09:04","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=24337"},"modified":"2021-02-25T10:51:37","modified_gmt":"2021-02-25T09:51:37","slug":"idioti-jedni-idioti-drugi-pripitomljavanje-nob-a","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=24337","title":{"rendered":"Idioti jedni, idioti drugi: pripitomljavanje NOB-a"},"content":{"rendered":"

Pored onog agresivnijeg, desni\u010darskog, dana\u0161nju politi\u010dku scenu u Hrvatskoj bitno obilje\u017eava i liberalni revizionizam. Iako se njegovi predstavnici vole predstavljati kao posljednja brana pred zahuktalom desnicom, svojom interpretacijom povijesti zapravo joj samo asistiraju.<\/strong><\/p>\n

Iz raspr\u0161enog mno\u0161tva tekstova o globalnom fenomenu “Slu\u0161kinjine pri\u010de” izdvojila se nedavno jedna lokalna kritika: Asja Baki\u0107 ispreturala<\/a> je presudnu pre\u0161utnu premisu pripovijesti Margaret Atwood, onu koja u fokalizacijsko sredi\u0161te politi\u010dki nabijene distopije gura temeljno apoliti\u010dan glavni lik. Osnovni problem romana i njegove TV-serijalizacije, tuma\u010di Baki\u0107, u tome je \u0161to nam novouspostavljenu, ultrakonzervativnu dr\u017eavu Gilead predstavlja iz perspektive slu\u0161kinje Offred koja se u svome “pro\u0161lom” \u017eivotu nije borila protiv uspona fundamentalisti\u010dke diktature, nego je pasivno promatrala kako natra\u017enjaci preuzimaju vlast: “Pod egidom osna\u017euju\u0107e feministi\u010dke naracije prodaje pri\u010du koja glorificira neinformiranu junakinju i od nje posve nezaslu\u017eenu \u010dini glavnu figuru otpora na koju se sve \u017eene trebaju ugledati.”<\/p>\n

A znamo da su se ugledale: nebrojeni feministi\u010dki prosvjedi \u0161irom svijeta, uklju\u010duju\u0107i one zagreba\u010dke iz decembra pro\u0161le i februara ove godine, ikonografski su zaogrnuti prepoznatljivim crvenim opravama i bijelim kukuljicama iz “Slu\u0161kinjine pri\u010de”. Nasuprot novonastaloj prosvjednoj modi, Baki\u0107 zato predla\u017ee simboli\u010dki uzor iz doma\u0107e, u me\u0111uvremenu duboko potisnute pro\u0161losti: lik partizanke, NOB-ovke, afe\u017eeovke. “U Drugom je svjetskom ratu u borbi protiv okupatora na prostoru biv\u0161e Jugoslavije poginulo 25.000 \u017eena, a ranjeno ih je 40.000”, podsje\u0107a. “\u017dene su se samoorganizirale i mobilizirale da pomognu u Narodnooslobodila\u010dkoj borbi. Bile su bolni\u010darke, politi\u010darke, vojnici \u2013 aktivno su sudjelovale u borbi za ravnopravnost i slobodu, njih dva milijuna.” Pa zaklju\u010duje: “Paradoksalno je da se bilo kakav otpor klerikalnoj i desni\u010darskoj retorici i politici protiv prava na poba\u010daj u Hrvatskoj danas organizira pod crvenim pla\u0161tom izmi\u0161ljene slu\u0161kinje, kad povijesno za takvu vrstu borbe imamo puno adekvatniji lik partizanke koja nije pasivno \u010dekala da bude rodilja i slu\u0161kinja u nacisti\u010dkoj utopiji.”<\/p>\n

Nepo\u017eeljna petokraka<\/strong><\/p>\n

I zaista, te\u0161ko je prona\u0107i suvislu primjedbu ovakvom prijedlogu. Za razliku od imaginarne slu\u0161kinje, lik stvarne partizanke simbol je anga\u017eiranog otpora. On je i na\u0161a autohtona ideolo\u0161ka ba\u0161tina: prosvjedi pod bijelim kukuljicama samo reproduciraju trenutnu globalnu aktivisti\u010dku modu, a usput su \u2013 da stvar bude gora \u2013 tek ikonografska replika komercijalne reklamne kampanje kojom je serija bila promovirana. Napokon, iz perspektive osnovnih \u017eenskih prava period Drugoga svjetskog rata podrazumijeva toliko jasnu binarnu podjelu da je ne mogu zamutiti naknadne konstrukcije o na\u010delnoj izjedna\u010denosti “dva totalitarizma”, jer dok su \u017eene na ovim prostorima po prvi put izborile pravo glasa i politi\u010dkog djelovanja upravo tokom Narodnooslobodila\u010dke borbe, u tzv. Nezavisnoj Dr\u017eavi Hrvatskoj u isto vrijeme ne samo \u0161to nikakvog prava glasa nije bilo, nego je, primjerice, abortus zakonski ka\u017enjavan vje\u0161anjem. Te\u0161ko je, dakle, prona\u0107i suvislu primjedbu Baki\u0107kinu prijedlogu: jo\u0161 je te\u017ee, me\u0111utim, o\u010dekivati da bi ga se netko usudio ostvariti. Poku\u0161ajmo, uostalom \u2013 strogo hipotetski \u2013 zamisliti medijske komentare i masovnu reakciju da je na prosvjed za ratifikaciju Istanbulske konvencije prema Markovom trgu promar\u0161irala \u010deta \u017eena odjevenih u partizanske uniforme, s titovkama na glavi i petokrakom na \u010delu.<\/p>\n

Ne trebamo, zapravo, ni poku\u0161avati. Kada su 22. juna, na Dan antifa\u0161isti\u010dke borbe, ispred zagreba\u010dkog Hrvatskog narodnog kazali\u0161ta razvijene zastave s crvenom zvijezdom, Drago Pilsel, novinar, aktivist i jedan od utemeljitelja Antifa\u0161isti\u010dke lige, koja je proslavu suorganizirala, odlu\u010dio je demonstrativno<\/a> napustiti organizaciju. Ljudi koji vitlaju komunisti\u010dkim barjacima za njega su “budale” i “fanatici”, a antifa\u0161istima ih se mo\u017ee zvati isklju\u010divo pod znacima navoda. Izme\u0111u njih i filousta\u0161kog \u0161ljama bitne razlike nema: “Idioti jedni, idioti drugi.” Iako istaknuti simboli zakonski nisu zabranjeni, uvjeren je revoltirani novinar, jedina zastava koju bi trebalo razviti 22. juna slu\u017ebena je zastava Republike Hrvatske.<\/p>\n

Njegov stav nipo\u0161to nije usamljen: retroaktivno reduciranje narodnooslobodila\u010dke antifa\u0161isti\u010dke borbe \u010detrdesetih na korak u smjeru hrvatskog osamostaljenja devedesetih, znamo, spada u slu\u017ebeni narativ ovda\u0161nje dr\u017eavotvorne ideologije. I zato s Pilselom hrvatski liberalni revizionizam dose\u017ee krajnju to\u010dku apsurda: upravo na dan kada se sje\u0107amo Prvog sisa\u010dkog partizanskog odreda, osnovanog pod crvenom petokrakom, on zvijezdu \u017eeli posve izbrisati iz kolektivnog pam\u0107enja. Ako su feministi\u010dki prosvjedi za ratifikaciju Istanbulske komunizam prikrili \u0161irokom perspektivom globalne pomodnosti, on ga izravno napada iz uske vizure hrvatske dr\u017eavotvornosti. Dva svje\u017ea primjera iskrivljavanja povijesti Narodnooslobodila\u010dke borbe \u2013 jedan neprimjetan i pre\u0161utan, drugi glasan i napadan \u2013 utoliko lijepo punktiraju amplitude izme\u0111u kojih se lokalni liberalni revizionizam danas kre\u0107e. Njegova je osnovna postavka: ako NOB ne mo\u017eemo pre\u0161utjeti, onda ga barem moramo temeljito preparirati, pripitomiti i dekomunizirati.<\/p>\n

Knji\u017eevno pre\u0161u\u0107ivanje partizana<\/strong><\/p>\n

Koliko je ovaj manevar naizgled samorazumljive marginalizacije NOB-a obuhvatan, sjajno se vidi na stranicama suvremene knji\u017eevnosti, koja ideolo\u0161ku konstrukciju zbilje prelama daleko preciznije nego \u0161to to \u010desto umiju prepoznati politi\u010dki analiti\u010dari i knji\u017eevni kriti\u010dari. Drugi svjetski rat ondje je literarno artikuliran u dva osnovna smjera. Prvi, ultranacionalisti\u010dki i tvrdo revizionisti\u010dki, utabao je jo\u0161 sredinom devedesetih “\u010cetverored” Ivana Aralice. Drugi, kojim se kre\u0107u antinacionalisti\u010dki, regionalno i kozmopolitski orijentirane autorice i autori, ulaznu to\u010dku u kompleks ratnih sukoba pronalazi gotovo po pravilu u motivu holokausta. “Ruta Tannebaum” Miljenka Jergovi\u0107a, “Elijahova stolica” Igora \u0160tiksa, dobar dio opusa nedavno preminule Da\u0161e Drndi\u0107: sve su to tekstovi okupirani viktimologijom masovnog istrebljenja \u017didova. Pro\u0161irimo li fokus na postjugoslavenski kontekst, niz se nastavlja: “Ku\u0107a se\u0107anja i zaborava” Filipa Davida, “Gec i Majer” Davida Albaharija, “Moj lepi \u017eivot u paklu” Ivana Ivanjija, “Biljar u Dobrayu” Du\u0161ana \u0160arotara…<\/p>\n

Neki me\u0111u tim naslovima su izvrsni, drugi solidni, tre\u0107i manje uspjeli: iz perspektive prou\u010davanja matrice motivske selekcije to je ionako manje va\u017eno. A matricu dobrim dijelom uspostavlja recepcijska petlja: romani o holokaustu svojim univerzalnim zahvatom kao da unaprijed ra\u010dunaju na \u0161iri \u010ditala\u010dki horizont, prijevode i inozemnu publiku. Nije pritom rije\u010d o prokazivanju autorskih kalkulacija ni o dezavuiranju itekako va\u017ene knji\u017eevne teme: rije\u010d je o tome da, potisnuti univerzalisti\u010dkim literarnim stremljenjima, lokalni likovi partizanke i partizana ostaju na dalekim marginama. Pro\u0161etat \u0107e uvodnim stranicama “Povijesti moje obitelji od 1941. do 1991, i nakon” Ivane Sajko, zavr\u0161iti u ljubavnom zapletu “Slane zemlje” Jasmina Imamovi\u0107a, po njima \u0107e biti nazvana malena izdava\u010dka ku\u0107a Partizanska knjiga iz Kikinde: redom incidentalni primjeri. Krajnje je bizarno, zapravo, koliko u knji\u017eevnosti s “ovih prostora” \u2013 jo\u0161 i danas opsesivno okupiranih tematikom Drugoga svjetskog rata \u2013 ima malo onih koji su tom ratu pobijedili.<\/p>\n

Politi\u010dki oportunizam se ne isplati<\/strong><\/p>\n

Iz liberalnog kuta, insistiranje na ikonografskom pam\u0107enju NOB-a \u2013 s \u010dijeg se \u010dela problemati\u010dna petokraka ne mo\u017ee ukloniti ma koliko puta ponovili obaveznu mantru da u antifa\u0161isti\u010dkoj borbi nisu sudjelovali samo komunisti \u2013 znak je politi\u010dkog infantilizma i kontraproduktivnog potpirivanja ionako rasplamsale desni\u010darske vatre: nacionalistima, koji posvuda paranoi\u010dno tra\u017ee skrivene komuniste, prema toj se verziji samo nepotrebno daje za pravo. Ili, u ne\u0161to sa\u017eetijoj Pilselovoj formulaciji: idioti jedni, idioti drugi. Ali prije \u0107e biti da je situacija obratna. Pre\u0161u\u0107ivanje Narodnooslobodila\u010dke borbe i “meka” cenzura partizanskog pokreta \u2013 svjesna ili nesvjesna, namjerna ili nenamjerna \u2013 desni\u010darskom revizionizmu uglavnom asistira. Uostalom, ona traje ve\u0107 prili\u010dno dugo: pa ipak, novom valu radikalnih desni\u010dara, kojima je vrata politi\u010dkog mainstreama prije pet godina otvorio Tomislav Karamarko, to nije nimalo smetalo da iz repertoara ideolo\u0161kih diskvalifikacija ponovno izvuku olinjalu avet komunizma.<\/p>\n

Sve one godine pristojnog kolektivnog zaobila\u017eenja NOB-a koje su dovele do toga da simbol feministi\u010dke pobune postane globalno brendirani lik apoliti\u010dne \u017ertve umjesto lokalne heroine antifa\u0161isti\u010dkog otpora, da se ljude koji dan borbe protiv fa\u0161izma slave simbolom pobjedni\u010dke vojske naziva budalama i da kompletna knji\u017eevnost spremno uranja u mulj kolektivnog zaborava o\u010dito nisu bile dovoljne: desnicu nisu zadovoljile. Naprotiv, ostavile su joj brisani ideolo\u0161ki prostor za novi usiljeni mar\u0161. Mo\u017eda je zato ba\u0161 sada dobro vrijeme da se pre\u0161u\u0107ivanje pro\u0161losti, ma s kojeg politi\u010dkog pola dolazilo, nazove pravim imenom: povijesnim revizionizmom. Mo\u017eda je vrijeme za usvajanje lekcije da se politi\u010dki oportunizam ipak ne isplati. Mo\u017eda je vrijeme da se prisjetimo kako onima koji su prije sedamdeset i sedam godina krenuli u naizgled izgubljenu bitku, oportunizam sasvim sigurno nije bio na pameti.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Iz raspr\u0161enog mno\u0161tva tekstova o globalnom fenomenu “Slu\u0161kinjine pri\u010de” izdvojila se nedavno jedna lokalna kritika: Asja Baki\u0107 ispreturala je presudnu pre\u0161utnu premisu…<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":1887,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[74,144],"theme":[458],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[58],"class_list":["post-24337","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-kultura","tag-revizionizam","theme-drustvo","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/24337","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=24337"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/24337\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":24339,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/24337\/revisions\/24339"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/1887"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=24337"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=24337"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=24337"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=24337"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=24337"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=24337"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=24337"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}