{"id":24149,"date":"2018-06-21T08:00:35","date_gmt":"2018-06-21T07:00:35","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=24149"},"modified":"2018-12-10T20:39:48","modified_gmt":"2018-12-10T19:39:48","slug":"hrvatska-liberalna-ljevica-20-godina-tapkanja-na-mjestu","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=24149","title":{"rendered":"Hrvatska liberalna “ljevica”: 20 godina tapkanja na mjestu?"},"content":{"rendered":"

Ba\u0161 kao i hrvatski mejnstrim, i na\u0161a aktivisti\u010dka scena, odnosno civilno dru\u0161tvo, ima svoje “branitelje” ili “braniteljice”. Ma koliko skandalozno zvu\u010dala, ova analogija nije potpuno proma\u0161ena. Nimalo slu\u010dajno, radi se o istoj generaciji ljudi, onima koji su 80-ih godina kad je kraj Jugoslavije postajao sve izvjesniji, u tome imali aktivnu ulogu. Van svake sumnje jest da je na\u0161a aktivisti\u010dka populacija ratnih godina odigrala pozitivnu ulogu. Da osim mirne reintegracije Podunavlja ni u \u010demu drugome nisu sudjelovali, a jesu, ve\u0107 samo to bi bilo dovoljno da se zaslu\u017ei po\u0161tovanje. Plodovi njihova tada\u0161njeg rada bez ikakve sumnje vrijedni su svakog po\u0161tovanja, svih nagrada, i zaslu\u017eili su svoje uloge u povijesti. \u017dene su tada, ba\u0161 kao i danas imale neformalne, no va\u017ene dru\u0161tvene, javne uloge. One su, kao i danas, tvorile aktivisti\u010dku ve\u0107inu. Poslom odra\u0111enim na pitanjima poput \u017eena \u017ertava rata, nasilja nad \u017eenama, te dvadesetogodi\u0161njem iskustvu zagovaranja mirovnih, feministi\u010dkih i ljudskoprava\u0161kih tema zaslu\u017eili su minuli radni sta\u017e i bora\u010dke mirovine, koje na\u017ealost, zbog dvadesetogodi\u0161nje prekarnosti svoje radne pozicije sigurno ne\u0107e dobiti. Njihova je zasluga \u0161to je ovo dru\u0161tvo jo\u0161 uvijek danas koliko-toliko podno\u0161ljivo za \u017eivot. Da nije bilo njih (npr. Glas 99), me\u0111u ostalim protagonistima, mogli smo imati dr\u017eavu u kojoj HDZ vlada u kontinuitetu, no zahvaljuju\u0107i i aktivistima, ve\u0107inom \u017eenama, imali smo socijaldemokratske prekide kontinuiteta HDZ-ove vlasti u vrijeme kojih je dolazilo do uspostavljanja temelja civilnog dru\u0161tva kakvo je ono danas u Hrvatskoj, razvoja ljudskih (feministi\u010dkih, gra\u0111anskih, kulturnih i sl.) prava i brojnih platformi koje su danas debelo prerasle okvire koje nam je generacija jugoslavenskih studenata iz osamdesetih godina ostavila u amanet koji \u0107emo ovom prilikom kontekstualizirati.<\/p>\n

Period uspje\u0161nog aktivisti\u010dkog jahanja na valu “demokratskih promjena” zavr\u0161ava otprilike u vrijeme Ive Sanadera, “dovr\u0161etkom” tranzicije, pribli\u017eavanjem Europskoj uniji koja nas je prije pridru\u017eivanja zasipala ljudskoprava\u0161kim projektnim financiranjem. Jednom, u\u0161av\u0161i u EU, fondovi za ljudska prava su istekli jer nemogu\u0107e je razvijenu zemlju (\u0161to se postaje pridru\u017eivanjem EU) tretirati kao zemlju u razvoju. U razvijenim zemljama, ljudskoprava\u0161ki kriteriji kao i oni liberalno definiranih medijskih sloboda su apsolvirani, u tome se i sastoji razlika razvijenih zemalja i onih u razvoju. EU je promijenila fokus i po\u010dela financirati druge teme, vi\u0161e institucionalno, manje aktivisti\u010dki, s ograni\u010denom mogu\u0107no\u0161\u0107u djelatnog, terenskog politi\u010dkog u\u010dinka i fokusom na raznorazne politi\u010dke edukacije.<\/p>\n

Nove lijeve generacije<\/strong><\/p>\n

Istovremeno sa gubitkom dru\u0161tvenog i aktivisti\u010dkog smisla ljudskoprava\u0161kih organizacija, sa pribli\u017eavanjem EU i po\u010decima ekonomske krize, pojavile su se mla\u0111e generacije, s fokusom usmjerenim upravo na ekonomske aspekte krize na pomolu. Na\u0161a pojava, u kombinaciji s izgubljenim fondovima projektnog financiranja, izazvala je \u017eestoku krizu identiteta lijevoliberalnih ljudskoprava\u0161ki orijentiranih organizacija. Po\u010delo se to vidjeti jo\u0161 2007. godine prilikom organizacije prvog Mar\u0161a solidarnosti kada je podr\u0161ka ljudskoprava\u0161kih organizacija izostala jer je inicijativa do\u0161la izvan kruga afimiranih organizacija. Potom se 2008. godine dogodila “NATO na referendum” kampanja u kojoj je na razini volontiranja tako\u0111er sudjelovala redarska baza onoga \u0161to \u0107e godinu dana kasnije blokirati Filozofski fakultet u Zagrebu i promijeniti aktivisti\u010dku scenu u Hrvatskoj. Tijekom kampanje “NATO na referendum” bio je organiziran i prosvjed povodom dolaska tada\u0161njeg predsjednika Georga W. Busha u Zagreb, odnosno, bila su organizirana dva prosvjeda: jedan kojeg su javno organizirali Mladi Antifa\u0161isti i drugi pojedinci “radikalno” lijevih orijentacija, uklju\u010duju\u0107i i neke anarhiste. Drugi je bio onaj lijevoliberalnih organizacija koje su procijenile kako je oportunije imati dva prosvjeda isti dan, u otprilike sat vremena razlike, na dva razli\u010dita mjesta, nego se petljati s antifa\u0161istima. Termin je to kojeg su u me\u0111uvremenu poku\u0161ali kooptirati slu\u017ee\u0107i se pritom \u010distim historijskim revizionizmom<\/a> ne bi li danas, 2018. godine ponovno poku\u0161ali afirmirati svoju “braniteljsku” poziciju. Da se ne varamo, ove generacije jesu sudjelovale u oblikovanju Hrvatske, no to nas osobno ne obvezuje ni na koji na\u010din da budemo zadovoljni tom dr\u017eavom i njihovom dana\u0161njom pozicijom.<\/p>\n

Potom se 2009. godine dogodila blokada Filozofskog fakulteta u Zagrebu koja je ostvarila odre\u0111eni vrijednosni napredak u vra\u0107anju javnog interesa kao legitimne teme na dnevni red. Neki od termina koje su ove generacije uvele u javni diskurs kao relevantni dru\u0161tveni argument, svakako su “neoliberalizam” i “socioekonomski interes”. Tih su se godina za besplatno obrazovanje zalagali kandidati za predsjednika republike, poput Ive Josipovi\u0107a i misice na izboru za Miss Universe, a umjesto mira u svijetu. Otprilike u isto vrijeme, lijevoliberalne organizacije stvarale su Platformu 112 koja je u nekom trenutku trebala i sama odlu\u010diti o tome \u0161to misli o miru u svijetu, odnosno besplatnom obrazovanju, te je nakon tjedan dana raspravljanja odlu\u010dila da zahtjev studenata ipak ne mo\u017ee podr\u017eati. Ukidanje \u0161kolarina ok<\/em>, ali univerzalno besplatno obrazovanje za sve, od vrti\u0107a do doktorata \u2013 to je ipak malo “too much”. Treba ovdje primijetiti da se pozicija NGO organizacija tada razlikovala od primjerice mejnstrim opozicije studentskim aktivistima. Dok je mejnstrim naime smatrao da je “cilj ok”, ali metoda blokade je prenasilna i neprihvatjliva, lijevoliberalne organizacije su dakle problematizirale sami cilj, a podr\u017eavale metodu kao nenasilnu.\u00a0Dapa\u010de, samu metodu podr\u017eavali su i osobno, kao pojedinci redovnim sudjelovanjem na plenumima. Organizacija koja se kroz sve te godine su\u0161tinski razlikovala od ostalih bila je Zelena akcija koja je svojim materijalnim i intelektualnim resursima operativno pomagala studentske aktiviste, nikad se ne petljaju\u0107i u sadr\u017eaj studentskih borbi.<\/p>\n

Vrijednosno repozicioniranje<\/strong><\/p>\n

Lijevoliberalne organizacije imale su nakon blokade iz 2009. godine vremena da revidiraju svoje pozicije i priklju\u010de se novim progresivnim generacijama. Razlike izme\u0111u studentske ljevice u nastajanju i lijevoliberalne scene nevladinih organizacija svodila se na ekonomsku dimenziju. Suprotno tome, kao \u0161to se izme\u0111u ostaloga eksplicitno vidi u tekstovima jedne od borkinja iz devedesetih godina, “vje\u0161tice iz Rija” Vesne Kesi\u0107, lijevoliberalna<\/a> opcija tuma\u010denje i svog konteksta i onog nove (studentske, progresivne, prave ili kako god ho\u0107ete) ljevice, smje\u0161ta u psiholo\u0161ku domenu, tra\u017ee\u0107i me\u0111u nama razlike u mentalitetu pritom dakako prvenstveno problematiziraju\u0107i na\u0161 “mentalitet”, i ni\u0161ta drugo. Svaka analiza Vesne Kesi\u0107 svodi se tek na psihologizaciju. Njezin kriti\u010dki analiti\u010dki aparat ne se\u017ee dalje od toga. No, tome \u0107emo se jo\u0161 \u0107emo vratiti u zaklju\u010dku.<\/p>\n

U vrijeme pridru\u017eivanja Hrvatske EU, ova studentska, nova ljevica, koja dakle ne nije\u010de ekonomsku dimenziju lijevih perspektiva, bila je jedina lijeva opcija koja se protivila ulasku RH u EU primarno analiziraju\u0107i socioekonomske u\u010dinke koje \u0107e to pridru\u017eivanje imati na standard ljudi. Lijevoliberalna opcija istovremeno je ludjela po dru\u0161tvenim mre\u017eama, pa nas je tako paradoksalno spomenuta Kesi\u0107 prozvala ni vi\u0161e ni manje nego nacionalsocijalistima. Premda dojmljiva kao difamacija, ova jeftina diskreditacija toliko je proma\u0161ena da je Vesna Kesi\u0107 dobila simboli\u010dko mjesto neozbiljnosti politike koju zagovara njezina opcija. Njihovi argumenti za ulazak Hrvatske u EU svodili su se gotovo isklju\u010divo na slobodu kretanja ljudi \u2013 istu onu slobodu koja je nestala 2015. godine s pojavom migrantskih valova na granicama Europe. Tako je lijevoliberalna opcija slobode kretanja jo\u0161 jednom dobila ironi\u010dno mjesto u povijesti, jer su sada iste organizacije morale zagovarati tu slobodu kretanja prema EU i prema nacionalnim tijelima izvr\u0161ne vlasti.<\/p>\n

No, razlikama ni tu nije bio kraj. Novi problem pristupu dvije ljevice, dogodio se kada se u Ministarstvu kulture na poziciji ministrice na\u0161la Andrea Zlatar Violi\u0107 koja je imala ideje o tome kako bi druga\u010dije medijska scena u Hrvatskoj mogla izgledati. U tri godine intenzivnog rada podr\u0161ka lijevoliberalne opcije lijevoj medijskoj politici ne samo da je eksplicitno izostala, nego se povremeno svodila na sabota\u017ee. Ponovno su faktori\u00a0\u0161tetni za lijevoliberalnu slogu locirani na ljevici. Jedan od, dakako, neekspliciranih, sukoba bio je onaj o “arm’s length institucijama” kakva je Zaklada za razvoj civilnog dru\u0161tva. Iako se nikad ova rasprava nije dogodila ni na kakvom javnom mjestu, nego po kuloarima, ona se ipak dogodila i svodila se na razliku: javna sredstva za projektno financiranje ne trebaju le\u017eati u Ministarstvu kulture, jer \u0107e prije ili kasnije tamo zasjesti desni\u010dari koji \u0107e nam sve uni\u0161titi, ve\u0107 trebaju le\u017eati u Zakladi za razvoj civilnog dru\u0161tva koja je “na\u0161a” i na koju mo\u017eemo utjecati.<\/p>\n

\u010cije institucije?<\/strong><\/p>\n

Lijevi argument i\u0161ao je u drugom smjeru tvrde\u0107i da se na Ministarstvo kulture mo\u017ee uvijek utjecati demokratskim putem, dok se na “arm’s length institucije” ne mo\u017ee utjecati na isti na\u010din. Govorim ovo iz perspektive 2018. godine, dok nakon \u010detiri godine borbe \u010dekamo milijunski europski natje\u010daj za rad u neprofitnim medijima pri Ministarstvu kulture, a ne u Zakladi za razvoj civilnog dru\u0161tva koju i dalje nismo uspjeli uvjeriti da umjesto slijepe ulice medijske pismenosti financira novinarski rad. Jo\u0161 jednom ironi\u010dno, lijevoliberalne aktiviste u ovo nisu uspjeli uvjeriti niti sami novinari, koji su na solidarnost i otvorenost, nadu u suradnju dobili dobro poznatu dozu NGO lijeka: budu\u0107i da se nikako nisu mogli slo\u017eiti s politikom medijske pismenosti, uz \u0161iroke mirovnja\u010dke osmijehe odjednom stru\u010dne i za medije, dobili su marginalizciju i isklju\u010divanje. Aktivizam ovih organizacija u o\u010dima razo\u010daranih i osiroma\u0161enih novinara izgubio je svaku \u010dar. Na\u0161li su se u neo\u010dekivanoj poziciji: za njih kao radnike, za struku kojom se bave, bolji su sugovornici postali javni birokrati, tzv. uhljebi, te je medijskom politikom koju novinari mogu prihvatiti kao svoju postala ona Ministarstva kulture, a ne ona limitirana na me\u0111unarodne konferencije, jednokratne projekte i medijsku pismenost. Ipak, kao \u0161to ih samo postojanje lijeve medijske politike nije motiviralo da ju pro\u010ditaju i mo\u017eda usvoje, barem dijelove, nije ih to sprije\u010dilo da se odjednom redom od ljudskoprava\u0161kih aktivista po\u010dnu pretvarati u medijske stru\u010dnjake. Iako, vi\u0161e se to svodi na PR aktivizam, nego na su\u0161tinsko sadr\u017eajno bavljenje problemima medijskog sektora i njihovih radnika.<\/p>\n

Otprilike u to vrijeme, ili ne\u0161to kasnije, s osjetnim ja\u010danjem desnice, i radikalnim pomanjkanjem financiranja za ljudska prava druge generacije te sa otvaranjem novih fondova za lijeve sadr\u017eaje, odjednom se sve ove organizacije preorijentiraju, s figom u d\u017eepu, na iste ove ekonomske perspektive, odnosno poku\u0161avaju povijesnim revizionizmom prona\u0107i svoje mjesto na ljevici. Jedna od takvih inicijativa je i Antifa\u0161isti\u010dka liga s kojom po\u010dinje eksplicitno razdvajanje revolucionarnog i gra\u0111anskog antifa\u0161izma. Revizionisti\u010dki u tome jest to \u0161to se poku\u0161ava prikazati kao da su gra\u0111anske opcije koje su postojale u vrijeme NDH imale svoje inicijative, koje su se protivile fa\u0161izmu, a koje su bile nepovezane s revolucionarnim pokretom. No, antifa\u0161izam kao termin naju\u017ee je vezan s revolucionarnim pokretom. Gra\u0111anske opcije, bile su preslabe za samostalni otpor fa\u0161izmu, stoga su se u svom protivljenju pridru\u017eivale onom revolucionarnom. Gra\u0111anski otpor fa\u0161izmu mo\u017eda je postojao, no termin antifa\u0161izam i njegov dru\u0161tveni sadr\u017eaj bio je primarno revolucionaran, \u0161to zna\u010di da se bavio i materijalnom bazom organizacije dru\u0161tvenih odnosa s ciljem dru\u0161tvenog prevrata, u \u010demu su barem na kratko i uspjeli.<\/p>\n

Kroz sve ove probleme izme\u0111u dvije ljevice, jo\u0161 je jedna stvar bolno evidentna: kada god se na\u0111u u prilici da difamiraju novu ljevicu tra\u010devima i izravnim uvredama, posebno po feministik\u010doj osnovi, liberali \u0107e ju, kao i konzervativci, objeru\u010dke prihvatiti. Tako su nas marksisti\u010dkim starletama posljednjih godina nazivali dotrajali kolumnist Tportala Darko Pol\u0161ek i privremeni ministar kulture Zlatko Hasanbegovi\u0107. Na\u0161a je \u017eenska inteligencija svjesno i namjerno potisnuta nau\u0161trb mu\u0161kih marksista me\u0111u nama. Podsjetimo pritom, ve\u0107ina ovih diskreditacija dolazi od tzv. “ljevice”, koja se svojih ideala odri\u010de \u010dim joj netko stane na \u017eulj. A na \u017eulj je lako stati, tek treba u javni prostor pustiti bilo kakvu kritiku. Pohvale se prihva\u0107aju, kritike su nepo\u017eeljne.<\/p>\n

“Nepismene krave”<\/strong><\/p>\n

Neke od takvih difamacija su da npr. nijednu organizaciju ili medij nismo osnovali jer smo sposobni za to, ve\u0107 su nam to omogu\u0107ili ljudi na pozicijama mo\u0107i skloni na\u0161im stavovima. Po najnovijem, intelektualni doprinos koji mo\u017eemo dati, posebno ako je kriti\u010dan, svrstava nas me\u0111u “nepismene krave” ili “nepismena goveda” \u0161to je aktivist s dvadesetogodi\u0161njim ljudskoprva\u0161kim iskustvom napisao na dru\u0161tvenoj mre\u017ei jednoj od nas, a ujedno time dolijev\u0161i kap koja je prelila \u010da\u0161u. Na dru\u0161tvenim mre\u017eama mo\u017eete zaista vidjeti sva\u0161ta. Tako drugi aktivist iste, mirovnja\u010dke, generacije \u010dija je nekada\u0161nja partnerica hrvatska aktivistica s najdebljim sta\u017eem, redovno dijeli sadr\u017eaj koji se pogrdno izra\u017eava o mu\u0161karcima, prikazuju\u0107i ih u \u017eenskim haljinama ili vjen\u010danicama. Iz nekog razloga, pogrdno je biti uspore\u0111en sa \u017eenom. O tome kakve je sve uvrede me\u0111u njima, a po rodnoj osnovi, do\u017eivjela hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarovi\u0107, da i ne govorimo.<\/p>\n

Kuloarske difamacije lijevih aktivistkinja uglavnom se svode na auru na\u0161ih genijalnih mu\u0161kih istomi\u0161ljenika i na\u0161e puko operativno i lako zamjenjivo mjesto na sceni. Sve \u0161to mi kao \u017eene ka\u017eemo, nije do\u0161lo iz na\u0161ih umova, ve\u0107 iz mozgova na\u0161ih mu\u0161kih marksista. Mi smo tek “starlete” i “nepismene krave”, “nepismena goveda”. Ovome pre\u010desto nisu mogle odoljeti ni akademske feministice koje su iz nekog razloga stvorile sebi dojam da su nama, \u017eenama na ljevici, potrebni na\u0161i mu\u0161ki marksisti kako bismo formulirale svoje kritike. Pre\u010desto se na ovoj sceni patrijarhalni modeli dr\u017eanja \u017eena u pokornosti o\u010dituju u odnosu starih aktivisti\u010dkih generacija prema mla\u0111ima, istovremeno nas pacificiraju\u0107i povremenim suradnjama i savezni\u0161tvima. No od dvije ozbiljnije politike koje smo iznjedrili: obrazovne i medijske, liberali nisu podr\u017eali nijednu. Stoga, o kakvom savezni\u0161tvu mo\u017eemo uop\u0107e govoriti? O onom u kojem smo mi izvr\u0161na pje\u0161adija za implementaciju liberalnih politika? Ili o onome u kojem ipak postoje svete krave koje se ne smije dotaknuti?<\/p>\n

Tek jedna promjena vlasti i pridru\u017eivanje Europskoj uniji bile su dovoljne da se dvadeset godina pa\u017eljivo gra\u0111eni model “hrvatskog civilnog dru\u0161tva” uru\u0161i br\u017ee nego nekoliko godina gra\u0111ene lijeve politi\u010dke opcije, ionako navikle funkcionirati neovisno o sistemu. U \u010demu se uop\u0107e danas to\u010dno sastoji nekada\u0161nja progresivnost lijevoliberalnih organizacija? Koja je njihova uloga danas u sustavu? Iako deklarativno zauzimaju simboli\u010dko mjesto ljevice, njihove ekonomske ideje nisu lijeve, ve\u0107 liberalne, njihovo se razumijevanje ljudskih prava pu\u017eevim koracima pomi\u010de prema drugdje debelo afirmiranoj tre\u0107oj generaciji, a njihove su operativne metode i dalje zna\u010dajno nedemokrati\u010dnije od onih kori\u0161tenih na plenumima zagreba\u010dkog Filozofskog i drugih fakulteta u zemlji. Savezni\u0161tvo se tako svelo tek na dijeljenje konceptualnog polja “ljevice”. Usprkos svemu, pogrdnim nazivima i sabota\u017eama, ljevica i dalje kao pje\u0161adija zavidnih organizacijskih kapaciteta sudjeluje u svim liberalnim inicijativama, dok je na\u0161 potencijalni intelektualni doprinos reduciran i nepo\u017eeljan. \u010cinjenica da smo svjesni toga, no i dalje sudjelujemo, ne zna\u010di da smo slabi, nego da u novim generacijama politi\u010dko\u00a0nije<\/em> osobno<\/strong>. Odnosno politi\u010dko ima tako veliku prednost \u010dak i kad se doga\u0111a na na\u0161u osobnu \u0161tetu. Stoga svoje kolegice u NGO sektoru nikada nismo prozvali govedima, niti vje\u0161ticama. Na\u0161e su kritike uvijek ostajale na politi\u010dkoj razini, i nikad nisu zadirale u osobno, odnosno privatno. A ono “nepismeno govedo” \u0107e i na idu\u0107em prosvjedu biti u prvim redovima, neovisno o organizatorima.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Ba\u0161 kao i hrvatski mejnstrim, i na\u0161a aktivisti\u010dka scena ima svoje “branitelje” ili “braniteljice”. Ma koliko skandalozno zvu\u010dala, ova analogija nije potpuno proma\u0161ena…<\/p>\n","protected":false},"author":4,"featured_media":24156,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[],"tags":[174],"theme":[458],"country":[38],"articleformat":[205],"coauthors":[47],"class_list":["post-24149","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","tag-feminizam","theme-drustvo","country-hrvatska","articleformat-vijest"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/24149","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/4"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=24149"}],"version-history":[{"count":6,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/24149\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":24184,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/24149\/revisions\/24184"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/24156"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=24149"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=24149"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=24149"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=24149"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=24149"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=24149"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=24149"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}