{"id":23853,"date":"2018-05-29T07:00:50","date_gmt":"2018-05-29T06:00:50","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=23853"},"modified":"2021-02-25T10:54:44","modified_gmt":"2021-02-25T09:54:44","slug":"ceca-u-parizu-ali-ne-i-u-zagrebu","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=23853","title":{"rendered":"Ceca u Parizu, ali ne i u Zagrebu"},"content":{"rendered":"

U proteklih su mjesec dana narodnjaci bili sredi\u0161nji dio dvaju “skandala”: u Srbiji su u\u0161li u ud\u017ebenike, a u Zagrebu u radijski eter. Kao \u0161to to obi\u010dno biva kad je rije\u010d o skandalima ukusa, najzanimljivija stvar je socijalna i politi\u010dka pozadina onih koji se zgra\u017eaju.<\/strong><\/p>\n

Naslovnicu nedavnog broja beogradskog Nedeljnika<\/em> krasi statura “najve\u0107e muzi\u010dke legende Jugoslavije” Zdravka \u010coli\u0107a. U skladu je to s poetikom ovog tjednika da maksimalno personalizira naslovnice, ali vrlo rijetko ili gotovo nikako slikama estradnih umjetnika. Obi\u010dno je rije\u010d o politi\u010darima ili predstavnicima kulturnog \u017eivota koje krasi aura umjetni\u010dke kreacije (glumcima, knji\u017eevnicima), \u0161to se, slo\u017eit \u0107emo se, estradnim umjetnicima pri\u0161iva vrlo, vrlo rijetko.<\/p>\n

Naslovnicu prati i intervju na \u0161est stranica “\u017eivotne ispovesti” Zdravka \u010coli\u0107a u kojem me\u0111u ostalim saznajemo da je \u010coli\u0107 osamdesetih napustio estradu da bi se oku\u0161ao u privatnom biznisu. Osim tog kurioziteta i podatka da je na Evroviziji 1973. pjevao u odjelu Ko\u017earskog kombinata Visoko, koji su neki bolji poznavatelji \u010coli\u0107eve karijere vjerojatno znali i prije, rije\u010d je o intervjuu punom op\u0107ih mjesta koji u par momenata poku\u0161ava \u010coli\u0107a natjerati da ka\u017ee koju jasniju o politi\u010dkoj situaciji u Srbiji (drugim rije\u010dima, o Aleksandru Vu\u010di\u0107u), \u0161to on vje\u0161to izbjegava, ostaju\u0107i isklju\u010divo u registru osobnih zamjenica. To na kraju vje\u0161to iskori\u0161tavaju i sami urednici pa za naslovnicu izdvajaju citat: “U politici je kao u muzici. Jedni imaju kvalitet, a drugi vi\u0161e publike.”<\/p>\n

Skandal “Radna sveska”<\/strong><\/p>\n

\u010coli\u0107eva opaska, osim \u0161to uspore\u0111uje (muzi\u010dko) tr\u017ei\u0161te sa najvi\u0161im institutom liberalne demokracije \u2013 izborima (\u0161to velikim dijelom i stoji!), na tragu je i svojevrsne valorizacije ponude tog tr\u017ei\u0161ta. Odnosno, na tragu je standardnog gesta “nipoda\u0161tavanja” kvalitete odre\u0111enog \u017eanra u naj\u0161irem smislu shva\u0107ene – popularne muzike. I to onoga \u017eanra koji u “regionu” ima najmasovniju publiku, a u ovom slu\u010daju ne ulaze\u0107i u terminolo\u0161ke nijanse, nazvat \u0107emo ga jednostavno – narodnjacima. U tako postavljenom odnosu, jedan od kanonskih pop izvo\u0111a\u010da mo\u017ee zavr\u0161iti na naslovnici politi\u010dkog tjednika. Naravno, uz legitimaciju kroz pozivanje na dosada\u0161nji kulturni sta\u017e, njegovu “jugoslovensku legendarnost”, biznis, a onda i \u017eivotno iskustvo u vremenu politi\u010dkih promjena. Za predstavnice narodnja\u010dke estrade s “ve\u0107om publikom, ali manjom kvalitetom”, osigurane su naslovnice tabloida.<\/p>\n

Me\u0111utim, pri\u010da oko \u010colinog intervjua tu ne staje. Zajedno s onom opaskom s naslovnice postaje zanimljivija kada se vratimo par stranica nazad i nai\u0111emo na \u010dlanak Ane Miti\u0107 “\u0160to je to u tvojim ud\u017ebenicima” koji se bavi “slu\u010dajem” distiha pjesme “Lepi grome moj” Cece Ra\u017enatovi\u0107 koji je zavr\u0161io u radnoj bilje\u017enici iz srpskog jezika za peti razred osnovne \u0161kole s vrlo banalnim pedago\u0161kim ciljem \u2013 da djeci pribli\u017ei pade\u017e vokativ. U Srbiji je po otkri\u0107u tog detalja zavladala moralna histerija oko spomenutih stihova autorice Marine Tucakovi\u0107 koja se jednim dijelom mo\u017ee i razumjeti, ako uzmemo u obzir simboli\u010dku i politi\u010dku ulogu Cece Ra\u017enatovi\u0107 devedesetih i ranih dvijetisu\u0107itih.<\/p>\n

Me\u0111utim, koautor ud\u017ebenika i lingvist Vlado \u0110ukanovi\u0107, za kojeg se svakako ne mo\u017ee re\u0107i da pripada nacionalno-konzervativnom dijelu akademije, svojim obja\u0161njenjem i taj argument li\u0161ava svake uvjerljivosti. On vrlo trezveno obja\u0161njava da je rije\u010d o tekstu numere popularne muzike li\u0161enom estradne i politi\u010dke aure same Cece. Uz tekst nije navedeno ni autorstvo, a daje se kao primjer uz jo\u0161 tri teksta iz popularne muzike (izvo\u0111a\u010da Yu Grupe, Mom\u010di\u010da Bajagi\u0107a Bajage i Zdravka \u010coli\u0107a). Pritom, isti zadatak prepoznavanja vokativa ima svoju varijantu i sa stihovima kanonskih autora srpske knji\u017eevnosti poput Alekse \u0160anti\u0107a, Jovana Jovanovi\u0107a Zmaja i Branka Radi\u010devi\u0107a \u010dime zadatak dobiva i svoju poredbeno-stilisti\u010dku dimenziju i pouku o polifunkcionalnosti jezika.<\/p>\n

Poetika zgra\u017eanja i kafana kao sudbina<\/strong><\/p>\n

Ta jukstapozicija Nedeljnika<\/em> kojom se inzistira kroz cijeli broj (na kraju poentira i kroz kratki intervju s Goranom Baretom tendencioznog naslova “Ne \u017eelim da u\u0111em u \u0161kolsku lektiru”) dobro oslikava standardni gra\u0111anski refleks zgra\u017eanja potpomognut i urgentnom ekonomijom medija po kojoj je skrin\u0161ot<\/a> “radne sveske” dovoljan da bi se izazvalo sangvini\u010dne reakcije i popunilo, brat-bratu 10 stranica tjednika \u0161to posrednim, \u0161to neposrednim aluzijama na pedago\u0161ku kvarnost narodnjaka. I nije do same Cece. Jer, budimo realni, da je kojim slu\u010dajem umjesto “Lepi grome moj\u2026” stajalo” \u010ca\u010dak, \u010ca\u010dak\/\u0160umadijski rock\u2019n\u2019roll\/To je \u017eivot moj i tvoj\/Oj, Moravo, oj” (vokativ i Lepa Brena), reakcije bi bile skoro pa jednake. A ako se vratimo na komparaciju inicijalno postavljenu na naslovnici Nedeljnika<\/em>, Cecini i Brenini stihovi, u tom slu\u010daju \u010dine se manje politi\u010dki problemati\u010dnim od primjerice \u010colinih “Ti nikad ne\u0107e\u0161 biti kao moja mati\/\u0160to je bila, ocu mom, kraljica, slu\u0161kinja\/Sve, al’ nikada po svom”. Na\u017ealost, spomenuta pjesma nema vokativa pa nije zavr\u0161ila u “radnoj svesci”, a i da jest \u2013 vjerojatno bi pro\u0161la kri\u0161om.<\/p>\n

Me\u0111utim, ono \u0161to je klju\u010dno u ovom kontekstu, upravo je spomenuti refleks zgra\u017eanja i moralne panike te njegovi pojavni oblici koji idu linijom: skrin\u0161ot, posljedi\u010dni brejking njuz kratkog trajanja i eventualna reakcija Ministarstva prosvjete u ovom slu\u010daju. To me\u0111utim nije recentna pojava. Zgra\u017eanje, a onda i regulacija kroz (\u0161to pre\u0161utne \u0161to nepre\u0161utne) mehanizme kulturne politike, postojala je i u ranoj fazi razvoja elektroni\u010dkih medija. To je zna\u010dilo da je \u017eanr turbofolka, odnosno novokomponovane narodne muzike prije toga, imao zanimljiv put do publike i vlastite masovnosti koji je \u010desto i\u0161ao i kontra postoje\u0107e kulturne i medijske politike, odnosno, vje\u0161to je probijao odre\u0111ene barijere koje su onemogu\u0107avale njegovu medijsku masovnost.<\/p>\n

Topos koji im je pritom pomogao pa se \u010desto povezuje sa nastankom i distribucijom narodnjaka je kafana koja je osim kao romanti\u010darsko mjesto za\u010detka narodnjaka slu\u017eila i kao svojevrsna “opozicija” etabliranju medija, u ovom slu\u010daju radija, na kojima se tada nije pu\u0161talo “bilo \u0161ta”. Sa\u0161a Jano\u0161, muzi\u010dki urednik i kroni\u010dar narodne muzike, u svojoj Istoriji radio-pevanja narodne muzike\u00a0citira<\/a> etnografske zapise o kulturi kafanskog pjevanja iz 1926. koje obiluju tropima gra\u0111anskog zgra\u017eanja nad “varo\u0161kom masom” koja u\u017eiva u “banalnim rije\u010dima”, “dreci”, a sve to “uz prosta\u010dko a pretenciozno izvijanje neke me\u0161avine od deformisanih otpadaka na\u0161ih i stranih melodija i njihovih prerada”. U to vrijeme, a onda sve do \u0161ezdesetih, radioprijamnici i studija nisu dopu\u0161tala da do\u0111e do kontaminacije klasi\u010dnog pjevanja tradicijske muzike ili ne daj bo\u017ee stvaranja novih kompozicija na tom tragu.<\/p>\n

Cajka\u0161ki radio<\/strong><\/p>\n

Kao \u0161to smo vidjeli, taj refleks nije i\u0161\u010dezao ubrzanim razvojem sredstava komunikacije, a u nekim kontekstima je i dodatno je potenciran na\u0161om bli\u017eom politi\u010dkom povije\u0161\u0107u po kojoj su onda te varo\u0161ke mase koje se dre\u010de po Dor\u0107olu 1926., zapravo suvremeni Srbi, Bosanci ili Romi. I dok je u dijelu regiona novokomponovana narodna muzika postala mejnstrim, a onda \u010dak i perjanica<\/a> muzi\u010dke produkcije i javnog RTV servisa, u Hrvatskoj je ona i dalje ostala isklju\u010divo u sferi “tihog rada<\/a>“, \u0161to kazetofona ili danas jutjuba, \u0161to kafana ili danas klubova po periferiji grada.<\/p>\n

Kako je Zagreb svojevrsni prvak svijeta u zgra\u017eanju i njegovoj politi\u010dkoj izli\u0161nosti, onda ne \u010dudi da je pokretanje prvog narodnja\u010dkog radija u glavnom gradu Hrvatske izazvalo moralnu paniku sli\u010dnu onoj oko “radne sveske” u Srbiji. Radio Extra.fm koji ve\u0107 nekoliko tjedana suvereno vlada frekvencijama \u0161ire okolice glavnog grada, zapravo je postao svojevrsno ozvu\u010denje i medijski “coming out<\/em>” kulture koja itekako postoji “u ovom dijelu Europe” i o kojoj je dosta toga napisano<\/a> i snimljeno<\/a> te je nepotrebno tro\u0161iti dodatni prostor za mapiranje hrvatske i zagreba\u010dke narodnja\u010dke scene. Ono \u0161to je zanimljivo s programom Extra.fm radija jest da on nije \u017eanrovski ekskluzivan, odnosno ne uklju\u010duje samo ono \u0161to smatramo narodnjacima, nego i pop izvo\u0111a\u010de iz Bosne i Srbije (\u017deljko Joksimovi\u0107, Dino Merlin pa i spomenuti Zdravko \u010coli\u0107) \u0161to oslikava specifi\u010dnost hrvatskog muzi\u010dkog i medijskog tr\u017ei\u0161ta i njegovu nacionalnu komponentu.<\/p>\n

Ti izvo\u0111a\u010di nalaze svoje mjesto na Extra.fm-u jer ga ne mogu tako lako na\u0107i na nekim drugim radijskim postajama, unato\u010d uvjetnoj liberalizaciji tr\u017ei\u0161ta i “prekograni\u010dne suradnje”, \u0161to u koncertnoj ekonomiji, \u0161to u diskografiji. Tako da je moralno zgra\u017eanje povezano s aktiviranjem ove frekvencije, osim \u0161ta je izraz svojevrsnog klasnog prijezira, izraz i odre\u0111ene nacionalne ili nacionalisti\u010dke regulacije koju najbolje oslikava \u010dinjenica da u eteru Extra.fm-a<\/a> ne\u0107ete \u010duti Cecu zbog ranije spomenutih politi\u010dkih konotacija, niti \u0107ete u eteru nekih drugih narodnja\u010dkih radija slu\u0161ati “te\u0161ku srbadiju i Jugoslaviju<\/a>“. Tako da u biznis modelu proboja cajki na Hrvatsko tr\u017ei\u0161te svjedo\u010dimo svojevrsnoj cenzuri i revizionizmu povijesti popularne kulture, jednako kao \u0161to u prosvjetnoj politici Srbije svjedo\u010dimo brisanju, o\u010dito zajedni\u010dkog neprijatelja hrvatske i srpske moralne nacionalne pedagogije – Cece. Sre\u0107om, cenzura ovog tipa danas nema nekog velikog smisla pa se kroz neke druge \u017eanrovske izdanke popularne glazbe mo\u017eemo suo\u010diti s Cecom, kad je i u Parizu<\/a>.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Naslovnicu nedavnog broja beogradskog Nedeljnika krasi statura “najve\u0107e muzi\u010dke legende Jugoslavije” Zdravka \u010coli\u0107a. U skladu je to s poetikom ovog tjednika…<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":23855,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[74],"theme":[458],"country":[38,11],"articleformat":[450],"coauthors":[60],"class_list":["post-23853","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-kultura","theme-drustvo","country-hrvatska","country-srbija","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/23853","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=23853"}],"version-history":[{"count":5,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/23853\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":23861,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/23853\/revisions\/23861"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/23855"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=23853"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=23853"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=23853"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=23853"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=23853"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=23853"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=23853"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}