{"id":23369,"date":"2018-04-17T07:00:42","date_gmt":"2018-04-17T06:00:42","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=23369"},"modified":"2021-02-25T10:54:56","modified_gmt":"2021-02-25T09:54:56","slug":"tko-je-tu-medijski-nepismen","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=23369","title":{"rendered":"Tko je tu medijski nepismen?"},"content":{"rendered":"

Krajem ovog tjedna u Hrvatskoj nam predstoje Dani medijske pismenosti. I nema tko nije uklju\u010den i tko ne promovira tu famoznu “medijsku pismenost”. Me\u0111utim, iza te popularne sintagme krije se previ\u0161e pre\u0161u\u0107enih pitanja i zaboravljene politi\u010dke povijesti da si ne postavimo naslovno pitanje.<\/strong><\/p>\n

Od \u017dupanje do \u017dminja i od Brestovca Orehovi\u010dkog do Zagreba, cijela zemlja uskoro postaje popri\u0161te masovnog medijskog opismenjivanja: u knji\u017enicama, \u0161kolama i novinskim redakcijama tridesetak hrvatskih gradova, od 19. do 21. aprila, \u010dekaju nas prvi Dani medijske pismenosti<\/a>. Bit \u0107e tu izlo\u017ebi i predavanja, bit \u0107e kvizova i radionica zaigranih naziva poput “Stop gnjava\u017ei \u2013 jednostavno pretra\u017ei” ili “Aplikacija nije zafrkancija”.<\/p>\n

Samo, koliko je program zabavan, toliko je povod ozbiljan: va\u017enost medijske pismenosti danas je ve\u0107a nego ikada prije, jer upravo medijska pismenost \u2013 kao \u0161to upozorava<\/a> Robert Tomljenovi\u0107 u ime organizatora manifestacije, Vije\u0107a za elektroni\u010dke medije \u2013 nudi “jedan od klju\u010dnih odgovora na pitanja i probleme koje pred nas stavlja \u017eivot u digitalnome hipertehnologiziranome medijskom svijetu”. Zato se, uostalom, Vije\u0107u u organizaciji pridru\u017eio Unicef, zato Dane slu\u017ebeno podr\u017eavaju Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti i obrazovanja, zato im poma\u017eu sve nacionalne televizije, vode\u0107e dnevne novine, Hrvatski filmski savez, Carnet, T-portal, Yammat FM…<\/p>\n

Cilj je zajedni\u010dkim snagama obrazovati odgovornu gra\u0111anku i gra\u0111anina, kriti\u010dki nastrojene medijske konzumente koji \u0107e spretno odvajati prave od la\u017enih vijesti, razlikovati spinove od provjerenih informacija i odupirati se lukavim taktikama prikrivenog ogla\u0161avanja. U sredi\u0161tu kolektivne brige pritom su, naravno, mladi: prema specijalnom istra\u017eivanju<\/a> kojim su najavljeni Dani, \u010dak 81 posto roditelja smatra da se njihovu djecu ne podu\u010dava dovoljno niti o utjecaju medija niti o njihovim glavnim problemima \u2013 a to su, smatraju, redom: nasilni sadr\u017eaji, “sigurnost na internetu” i “koli\u010dina vremena koje djeca provode uz razli\u010dite ekrane” \u2013 pa je ovdje na kocki, o\u010dito, elementarna medijska kompetencija budu\u0107ih generacija. Napokon, kada su ispitanike u istom istra\u017eivanju zamolili da na skali od jedan do pet sami procjene vlastitu medijsku pismenost, ovi su sebi dali mr\u0161avu ocjenu 2,8: nitko ne \u017eeli, sasvim sigurno, da tako neobrazovane roditelje sutra naslijede podjednako polupismena djeca.<\/p>\n

Tko posjeduje? Tko kontrolira?<\/strong><\/p>\n

Dodu\u0161e, katastrofalna ocjena \u2013 jedva ne\u0161to vi\u0161e od “dovoljan” \u2013 otvara i neka zanimljiva pitanja. Recimo: ako su roditelji, prema vlastitom sudu, medijski prili\u010dno potkapacitirani, otkud ideja da uop\u0107e mogu procijeniti nivo svoje pismenosti? Ili: kada ve\u0107, eto, imamo posla s obi\u010dnim analfabetima, za\u0161to je va\u017eno \u0161to oni misle o medijskim izazovima s kojima se susre\u0107u djeca? Kona\u010dno: ako su po pitanju medija, kao \u0161to smo vidjeli, odrasli manje-vi\u0161e nepismeni, za\u0161to im onda vjerovati kada ka\u017eu da se klju\u010dni medijski problemi rje\u0161avaju upravo opismenjivanjem?<\/p>\n

Dileme mogu djelovati kao suvi\u0161na zanovijetanja, ali zapravo vode u srce problema koje popularna koncepcija “medijske pismenosti” sustavno prikriva. Sama po sebi ona, naravno, nije proma\u0161ena: nema ba\u0161 ni\u010deg lo\u0161eg u plemenitoj namjeri da se zbunjeni konzumenti, izlo\u017eeni svakodnevnoj kanonadi informacija, obrazuju i osposobe za kriti\u010dko snala\u017eenje u digitalnoj d\u017eungli medijskih sadr\u017eaja. Nevolja, me\u0111utim, nastaje kada se kompletna medijska edukacija svede na prepoznavanje la\u017enih vijesti, neprimjerenih emisija i neeti\u010dnog ogla\u0161avanja: s one strane takvog pristupa ostaju tada problemi poput medijske infrastrukture, novinarskog rada ili vlasni\u0161tva.<\/p>\n

S one strane ostaju krupna pitanja kakva “medijska pismenost” ba\u0161 nikada ne postavlja: tko posjeduje medijske kompanije, tko kontrolira informacije? Tko i kako na njima zara\u0111uje? \u0160to se to\u010dno doga\u0111a s javnom funkcijom medija dok ih ubrzano prepu\u0161tamo tr\u017ei\u0161tu? Kako financiranje ogla\u0161iva\u010dkim novcem utje\u010de na strukturu vijesti? Kako ih oblikuje pad zaposlenosti? A kako smanjivanje materijalnih prava preostalih novinara? I tako dalje: u medijskom trokutu koji \u010dine vlasnici, radnici i publika, promocija pismenosti nudi, ukratko, vrlo uzak kut gledanja. Nju zanima isklju\u010divo tzv. krajnji korisnik: skupa s ekskluzivnim interesom, na njega prebacuje kompletnu odgovornost za to\u010dno informiranje, selekciju relevantnih vijesti i odvajanje istine od la\u017ei.<\/p>\n

Stru\u010dnjaci i zaklju\u010dci<\/strong><\/p>\n

O paradoksima \u0161to ih takva, sku\u010dena vizura neprestano proizvodi Bilten je pisao nedavno<\/a>, u povodu najnovijeg me\u0111u brojnim istra\u017eivanjima koja dokazuju da je stanje medija neusporedivo bolje na sjeverozapadu Evrope nego u posttranzicijskim zemljama: stru\u010dnjaci su brzo zaklju\u010dili kako je \u0161irenje la\u017enih vijesti na neki na\u010din povezano s medijskom nepismeno\u0161\u0107u isto\u010dnih Evropljana, a ne, recimo, s \u010dinjenicom da skandinavske dr\u017eave, medijski najnaprednije, javnim sredstvima obilno financiraju svoje obrazovne i medijske sustave.<\/p>\n

Nema veze \u0161to stru\u010dnjaci pritom nisu ponudili nikakve argumente, nema veze \u0161to nisu znali objasniti kako je to\u010dno medijska nepismenost povezana sa \u0161irenjem la\u017enih vijesti: tamo gdje je premisa postavljena tako da unaprijed zaobilazi nov\u010dane tokove, zaklju\u010dci se ionako name\u0107u sami. A premisu ne postavlja bilo tko: oblikuje je nacionalna medijska politika koja ne dozvoljava preispitivanje temeljnih zakona tr\u017ei\u0161ta, oblikuje je akademska proizvodnja znanja opsesivno orijentirana na “istra\u017eivanje publika”, oblikuju je mo\u0107ne udruge poput Unicefa i sva sila novinskih komentatora.<\/p>\n

Zato skori Dani medijske pismenosti nisu samo zaigrana i zabavna trodnevna manifestacija, nego jo\u0161 jedna potvrda \u010deli\u010dnog konsenzusa. Zato, uostalom, u njima sudjeluju vode\u0107e dr\u017eavne institucije, provjereni stru\u010dnjaci i svi mainstream<\/em> mediji: zato ondje nema nezavisnih portala, radikalnijih teoreti\u010dara niti otpu\u0161tenih novinara.<\/p>\n

Zapadni pogled<\/strong><\/p>\n

I zato bi, napokon, u podu\u010davanju medijske pismenosti vrijedilo krenuti od prvih slova. Vrijedilo bi, primjerice, pokazati kako je i kada koncepcija medijskog opismenjivanja uop\u0107e nastala: krajem devedesetih, u doba ubrzane komercijalizacije interneta, globalnog okrupnjavanja medijskog vlasni\u0161tva i galopiraju\u0107e privatizacije medijskog sektora u postsocijalisti\u010dkim zemljama. U vrijeme kada su \u2013 kao \u0161to u tekstu znakovitog naslova “Mit medijske pismenosti<\/a>” podsje\u0107a kanadska teoreti\u010darka Zo\u00eb Druick \u2013 “medijski studiji, nakon \u0161to ih je desnica dugo napadala zbog istodobne ‘neodre\u0111enosti’ i pretjerane politi\u010dnosti, pretvoreni u znatno ‘neutralniju’ promociju medijske pismenosti”.<\/p>\n

Pa ih je onda, disciplinarno pripitomljene i akademski preparirane, korporativna agenda mogla lako iskoristiti u svrhu tzv. “globalnog \u0161irenja demokracije”. Transformacija, dakle, nipo\u0161to nije bila nevina: kooptiraju\u0107i bogatu tradiciju radikalne kritike medija kakvu su jo\u0161 od \u0161ezdesetih godina provodili lijevi dru\u0161tveni pokreti i brojni anga\u017eirani intelektualci, prilagodila ju je ideji postepenog obrazovanja nedoraslih medijskih publika globalnog Juga i Istoka, svih onih zaostalih dru\u0161tava u kojima jo\u0161 uvijek \u017eive demokratski nezrela djeca postkomunisti\u010dkih i postkolonijalnih politi\u010dkih sustava. I ba\u0161 zato je temeljna preokupacija medijskog opismenjivanja \u2013 ona paranoidna briga za nevine klince, svakodnevno izlo\u017eene opakim prijetnjama zavodljivog ogla\u0161avanja, nasilnih igrica i cyberbullinga<\/em> \u2013 tako ironi\u010dna.<\/p>\n

Dok ih medijski nepismeni roditelji poku\u0161avaju opismeniti, ignoriraju\u0107i pritom spremno \u2013 u skladu s preporukama vode\u0107ih stru\u010dnjaka \u2013 probleme rada, vlasni\u0161tva i financiranja, neobi\u010dno je lako previdjeti kako zapravo \u010ditava situacija izgleda iz perspektive Zapada, mjesta na kojem se propisuje suvremena medijska gramatika. Promatrani s te strane, naime, neobrazovani, naivni i tragi\u010dno nepismeni medijski mali\u0161ani smo svi mi.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Od \u017dupanje do \u017dminja i od Brestovca Orehovi\u010dkog do Zagreba, cijela zemlja uskoro postaje popri\u0161te masovnog medijskog opismenjivanja: u knji\u017enicama, \u0161kolama i novinskim redakcijama…<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":23373,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[28],"theme":[458],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[58],"class_list":["post-23369","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-mediji","theme-drustvo","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/23369","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=23369"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/23369\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":23372,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/23369\/revisions\/23372"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/23373"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=23369"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=23369"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=23369"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=23369"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=23369"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=23369"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=23369"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}