{"id":23328,"date":"2018-04-13T07:00:50","date_gmt":"2018-04-13T06:00:50","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=23328"},"modified":"2021-02-25T10:54:57","modified_gmt":"2021-02-25T09:54:57","slug":"europska-periferija-na-globalnom-tv-trzistu","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=23328","title":{"rendered":"Europska periferija na globalnom TV tr\u017ei\u0161tu"},"content":{"rendered":"

Nedavni me\u0111unarodni uspjesi pojedini audiovizualnih proizvoda s ovih podru\u010dja prigodan su povod da ocrtamo povijesnu putanju i trenutno stanje na tr\u017ei\u0161tu. A tu se ne mo\u017ee ne primijetiti svojevrsna ironija: uspjeh na stranim tr\u017ei\u0161tima, unato\u010d promijenjenim ekonomskim i tehnolo\u0161kim okolnostima, i dalje je ovisan o javnom financiranju.<\/strong><\/p>\n

Jedno od naj\u010de\u0161\u0107ih, a istovremeno i najuzaludnijih pitanja o kulturi mladih i malih naroda je ono o njezinoj “prepoznatljivosti” i “prisutnosti” u ve\u0107im kulturama, u Europi, odnosno \u2013 bez puno ustru\u010davanja \u2013 na globalnom tr\u017ei\u0161tu. A ovaj nazna\u010deni put: velika kultura, Europa pa globalno tr\u017ei\u0161te zapravo je i svojevrsna putanja probijanja malih kultura do tog kona\u010dno cilja. Prvo je bilo nu\u017eno do\u0107i do jedne od velikih kultura odnosno jezika prevo\u0111enja \u0161to je manje-vi\u0161e cijelo 20. st. s razli\u010ditim toposima (u elitnoj kulturi to bi bili: Andri\u0107ev Nobel, pari\u0161ki Ki\u0161, njema\u010dka recepcija Krle\u017ee i sl.).<\/p>\n

Nakon toga je uslijedila faza europeizacije gdje biste nakon (ili uslijed) integracijsko-inicijacijskih procesa postali dio europskog kulturnog prostora i njegovih razli\u010ditih podsektora koji bi vam onda, tobo\u017ee, svojim institucionalnim itinerarima olak\u0161ali dolazak do kona\u010dnog cilja \u2013 a to je me\u0111unarodni uspjeh, odnosno globalno tr\u017ei\u0161te sa svojim pravilima i tokovima.<\/p>\n

Devedesete, world cinema<\/em> i telenovele<\/strong><\/p>\n

Primjerice, uspjesi lokalnih kinematografija obi\u010dno su se mjerili selekcijom doma\u0107ih filmova u programe festivala I. kategorije, a onda i eventualnim nagradama koje su bile ne\u0161to rje\u0111e. Ta je stavka posebno bila bitna za na\u0161e male nacionalne filmske zajednice nastale nakon raspada Jugoslavije. A eventualni uspjesi su se posebice vrednovali u ranim fazama postratnog razvoja nacionalnih kinematografija postaju\u0107i dio folklora izgradnje novih nacionalnih identiteta i pripadaju\u0107ih im kultura. Kusturica za Srbiju, Man\u010devski za Makedoniju i Tanovi\u0107 za BiH, neki su od tih primjera.<\/p>\n

Njihovi autorski uspjesi, podudaraju se i s vremenom “visoke potra\u017enje” za pri\u010dama koje bi rasvijetlile, filmski uobli\u010dile ili dodatno o\u010dudile zapadnom oku nejasna “balkanska ludila” koja su devedesetih i ranih dvije hiljaditih jo\u0161 bila aktualna i u gornjem domu world cinema<\/em> uspje\u0161nica. Iako je nezahvalno, a vjerojatno i nepristojno prema opusima spomenutih autora, promatrati ih isklju\u010divo kroz njihove “globalne uspjehe” i nagrade, ekonomija audiovizualnog tr\u017ei\u0161ta tako funkcionira. A \u010dini mi se da je upravo ta dimenzija zanimljiva kad govorimo o ekonomiji kulture na evropskoj periferiji, u (i dalje) ekonomski najizda\u0161nijoj i “najdinami\u010dnijoj” od kulturnih industrija \u2013 onoj filmskoj, odnosno televizijskoj.<\/p>\n

Naime, tehnolo\u0161kim razvojem posljednjih nekoliko godina, TV-formati po\u010dinju igrati sve va\u017eniju ulogu na tom globalnom tr\u017ei\u0161tu. Do tada je kulturna komunikacija najvi\u0161e ovisila o prevedenoj knji\u017eevnosti, filmu, a onda eventualno popularnoj muzici koja ima svoju specifi\u010dnu regionalnu geografiju, uz naravno dominaciju angloameri\u010dke kulture koja je korespondirala i s globalnom dominacijom novog i starog imperija u obliku neoliberalne alijanse SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva. U tom kontekstu televizija je, \u010dini se, najdu\u017ee opstala kao “nacionalni” mediji koji se uspijevao odupirati globalizacijskim trendovima, a strani uvezeni TV-formati su obi\u010dno bili opet \u2013 angloameri\u010dki ili njihove adaptacije.<\/p>\n

Prvim promjenama i diverzifikacijama na globalnom TV-tr\u017ei\u0161tu svjedo\u010dili smo devedesetih kao konzumenti latinoameri\u010dkih (meksi\u010dkih i brazilskih, naj\u010de\u0161\u0107e) sapunica \u0161to je ukazalo na kraj potpune dominacije angloameri\u010dkih produkcija i dotada\u0161nje \u017eanrovske geografije. Latinska Amerika je u na\u0161em medijskom univerzumu postala carstvo telenovela visoke produkcije kojim dominiraju meksi\u010dka Televisa i TV Azteca te brazilski Rede Globo, a po na\u0161im ku\u0107anstvima \u0161panjolski je devedesetih bio drugi jezik komunikacije. Do te mjere je \u017eanr telenovela bio bitan kulturni proizvod i mjesto socijalizacije da su se u Hercegovini u vrijeme najve\u0107eg uspjeha Marisol i Esmeralde ljudi kri\u017eali na na\u010din da pri zadnjem pokretu poljube znak kri\u017ea napravljen ka\u017eiprstom i palcem \u0161to je hispanoameri\u010dki obi\u010daj do tada potpuno stran doma\u0107im katolicima.<\/p>\n

Novi formati<\/strong><\/p>\n

Dvijetisu\u0107itih \u017eanr skandinavskog ili nordijskog noira u TV formi (ne\u0161to manje i u knji\u017eevnoj kroz uspje\u0161nice Stiega Larssona) nije nas nau\u010dio danski ili \u0161vedski, ali je postao jako popularan \u017eanr koji je kasnije utjecao i na na\u0161e autore, a i ukazao na svojevrstan trend internacionalizacije dramskih TV-serija \u0161to je svoj evropski vrhunac imalo kroz program britanskog Channel 4: Walter Presents. Ugrubo, rije\u010d je o selekciji najboljih od europskih nacionalnih serijskih produkcija po izboru britansko-talijanskog producenta Waltera Iuzzolina \u0161to je bila tek etapa u “prevo\u0111enju” tih serija na “ameri\u010dki”. Ova internacionalizacija TV-tr\u017ei\u0161ta nije, naravno i\u0161la bez paralelnog tehnolo\u0161kog razvoja.<\/p>\n

Pojavom “televizije na zahtjev” odnosno razli\u010ditih stream-servisa koji su nerijetko i produkcijske ku\u0107e, recepcija TV-serija nije bila vi\u0161e vremenski, prostorno i programski fiksirana. Istovremeno dolazi do sve ve\u0107e proizvodnje (primarno dramskih) serija u razli\u010ditim nacionalnim (ko)produkcijama, a njihov je \u017eanrovski, sadr\u017eajni, odnosno estetski odabir uvelike odre\u0111en horizontima tr\u017ei\u0161ta i njegovim putanjama i o\u010dekivanjima publike. U takvom se kontekstu posljednjih nekoliko godina razvija se i na\u0161a TV-produkcija poku\u0161avaju\u0107i izna\u0107i svoje mjesto na tako ocrtanom tr\u017ei\u0161tu, odnosno zavr\u0161iti na jednom od odabranih programa i posti\u0107i tzv. me\u0111unarodno uspjeh poput world cinema<\/em> filmova devedesetih.<\/p>\n

Donedavno su dramske serije proizvedene dominantno za javne servise, ostajale u uskim granicama tih programa ili eventualno zavr\u0161ile na nekoj od europskih televizija (prva sezona hrvatske serije “Po\u010divali u miru” je zavr\u0161ila na programu flamanskog javnog servisa) ili puno \u010de\u0161\u0107e \u2013 onih susjednih. Njihova produkcijska logika, a onda i \u017eanrovska i narativna, bila je vo\u0111ena prije svega politikama naru\u010ditelja, odnosno javnog servisa. Bez nekih daljnjih ambicija. Svaki izlazak van tih okvira bi bio sasvim slu\u010dajan. Dva su recentna primjera, me\u0111utim, koja se opiru ovoj logici i praksi te oslikavaju, uvjetno re\u010deno, nove tendencije u kulturnoj industriji evropske periferije. Odnosno u ovom konkretnom slu\u010daju: podru\u010dja biv\u0161e Jugoslavije.<\/p>\n

Beograd i Rijeka – fikcionalne metropole<\/strong><\/p>\n

Jedna je vijest da je serija “Novine” redatelja Dalibora Matani\u0107a i scenarista Ivice \u0110iki\u0107a odabrana kao dio programa globalno najprepoznatljivijeg igra\u010da u industriji serija \u2013 Netflixa, a druga je izlazak serije “Senke nad Balkanom” ove zime na nekoliko javnih servisa na podru\u010dju biv\u0161e dr\u017eave koji su i koproducenti same serije (Radiotelevizija Srbije, Radiotelevizija Republike Srpske, Radiotelevizije Makedonije). Krimi\u0107 s elementima ludlumovskog politi\u010dkog trilera, serija nastala kao svojevrsni autorski projekt Dragana Bjelogrli\u0107a, svojom unutarnjom logikom predo\u010dava i jednu logiku industrije kulturne proizvodnje, a posebice TV-formata.<\/p>\n

Osim \u0161to, kako je primijetio i Jurica Pavi\u010di\u0107<\/a>, od Beogada \u010dini fikcionalnu europsku metropolu u kojoj se kri\u017eaju predstavnici razli\u010ditih dru\u0161tvenih slojeva i tendencija (prepoznatljivih i \u0161iroj, ne samo balkanskoj publici), serija je svojom produkcijskom logikom, a onda i zavr\u0161nim proizvodom, svojevrsna ju\u017enoslavenska adaptacija njema\u010dke uspje\u0161nice “Babylon Berlin” koja je sli\u010dnom koprodukcijskom matricom, \u017eanrovskim i sadr\u017eajnim odabirom do\u0161la do Netflixa u sinkroniziranoj varijanti. Isto povijesno razdoblje, sli\u010dna \u017eanrovska ladica i produkcijska kombinacija provjerene (i jo\u0161 postoje\u0107e) infrastrukture javnih televizija i privatne produkcije, od “Senki nad Balkanom” je u\u010dinila “uspje\u0161an” proizvod TV-industrije koji \u0107e vjerojatno imati zapa\u017een uspjeh, ako ne na globalnom tr\u017ei\u0161tu, onda sigurno na “regionalnom” ili \u010dak isto\u010dnoeuropskom s obzirom na izbor koproducenata i sadr\u017eajnog materijala.<\/p>\n

“Novine” su pak i\u0161le za ne\u0161to decentnijom varijantom kulturnog prevo\u0111enja pa su od serije napravili (bar na vizualnom planu) doma\u0107u verziju skandinavskog noira, pritom zadr\u017eavaju\u0107i specifi\u010dnosti ovog “doma\u0107eg” u smislu fikcionalizacije tranzicijskih procesa, njihovih dru\u0161tvenih posljedica i likova koje je ta zbilja proizvela, odnosno sastavila. U “Novinama”, Rijeka je vizualno dojmljiva metropola periferije koja to nije, razglednica tranzicije, kulturni proizvod koji prevodi na\u0161 kontekst kroz relativno razumljiv \u017eanr na globalnom TV-tr\u017ei\u0161tu. Iako je prva sezona i njen produkcijska logika ve\u0107 ra\u010dunala na taj horizont, zanimljivo \u0107e biti vidjeti koliko \u0107e na budu\u0107e sezone i njihovu produkcijsku logiku utjecati plasman na globalno tr\u017ei\u0161te.<\/p>\n

Ovih par primjera pokazuju do koje mjere horizont globalnog tr\u017ei\u0161ta, odnosno plasman proizvoda kulturne industrije, utje\u010de na njegovu unutarnju logiku. Jednako tako pokazuju da “uspjeh” nu\u017eno ne ovisi o estetskoj selekciji i adaptaciji nego i o tehnolo\u0161kim promjenama i ekonomskoj logici, kao i produkcijskim resursima koji u ovom dijelu Europe se i dalje oslanjaju u ve\u0107em dijelu na javne TV-servise i infrastrukturu stvorenu u biv\u0161em sustavu. To dovodi i do pitanja \u2013 koji je povratni utjecaj tih novih tokova na doma\u0107e produkcijske uvjete, infrastrukturu i razvoj sektora koji je u svojevrsnoj stagnaciji jer i dalje u velikom dijelu ovisi o javnom financiranju koje na\u017ealost nije razvojno, nego upravo odre\u0111eno pozicijom na evropskoj periferiji i prora\u010dunskim mogu\u0107nostima takvih ekonomija i njihovih kulturnih politika. U takvom kontekstu \u2013 ovi “globalni uspjesi” bli\u017ee su iznimci koja potvr\u0111uje pravilo nego naznaci odre\u0111enih tendencija.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Jedno od naj\u010de\u0161\u0107ih, a istovremeno i najuzaludnijih pitanja o kulturi mladih i malih naroda je ono o njezinoj “prepoznatljivosti” i “prisutnosti” u ve\u0107im kulturama, u Europi…<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":23331,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[105,74],"theme":[458,455],"country":[38,11],"articleformat":[450],"coauthors":[60],"class_list":["post-23328","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-javni-sektor","tag-kultura","theme-drustvo","theme-rad","country-hrvatska","country-srbija","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/23328","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=23328"}],"version-history":[{"count":5,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/23328\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":23335,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/23328\/revisions\/23335"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/23331"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=23328"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=23328"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=23328"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=23328"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=23328"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=23328"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=23328"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}