{"id":2097,"date":"2014-08-18T07:00:56","date_gmt":"2014-08-18T06:00:56","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=2097"},"modified":"2021-02-25T11:06:22","modified_gmt":"2021-02-25T10:06:22","slug":"beskonacna-utrka-prema-dnu","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=2097","title":{"rendered":"Konkurentnost – beskona\u010dna utrka prema dnu"},"content":{"rendered":"

Papagajski ponavljan ultimativni cilj ekonomskih politika neoliberalne dr\u017eave je konkurentnost. Takve se politike ideolo\u0161ki legitimiraju uspostavom “op\u0107eg nacionalnog interesa”, \u010dime se unutarnji klasni sukob premje\u0161ta u konkurentski sukob izme\u0111u dr\u017eava. Iako ih globalni re\u017eim akumulacije kapitala strukturno prisiljava da vode politiku konkurentnosti, odnos izme\u0111u dr\u017eava ne mo\u017ee se svesti na kapitalisti\u010dku logiku konkurencije i sadr\u017ei manevarski prostor za druk\u010dije politike.<\/strong><\/p>\n

Posljednjih nekoliko desetlje\u0107a, otkada u svim europskim dr\u017eavama dolazi do takozvanog neoliberalnog obrata, neprekidni pozivi na konkurentnost postali su integralni dio vokabulara etabliranih politi\u010dkih stranaka i vode\u0107ih predstavnika EU. Gotovo da ne pro\u0111e dan, a da neki eminentni europski politi\u010dar ne upozori na zaostajanje u konkurentnosti ili prozbori o nu\u017enosti poticanja konkurentnosti. Dodu\u0161e, apeli za pove\u0107avanjem konkurentnosti stari su koliko i sam kapitalizam. Novum posljednjih desetlje\u0107a sastoji se u tome \u0161to imperativ konkurentnosti postaje privilegirano sredstvo legitimacije najva\u017enijih dr\u017eavnih ekonomskih politika. <\/b>Neoliberalne stranke koje pristaju na paradigmu \u0161tednje utvrdile su me\u0111u sobom dobro poznati konvencionalni popis mjera provo\u0111enjem kojih dr\u017eava mo\u017ee postati konkurentnija: porezno rastere\u0107enje poduze\u0107a, fleksibilizacija tr\u017ei\u0161ta radne snage, smanjenje pla\u0107a, privatizacija dr\u017eavnih tvrtki, smanjenje socijalnih transfera, uklanjanje administrativnih prepreka poslovanju tvrtki\u2026 Ve\u0107 uz minimalnu refleksiju postaje o\u010dito kako se radi o politikama u slu\u017ebi potreba akumulacije kapitala, koje sni\u017eavaju \u017eivotni standard radni\u010dke klase. Na drugoj strani politi\u010dkog spektra suvremenih europskih dr\u017eava uglavnom se nalaze lijevo orijentirane stranke, ponegdje se deklarativno suprotstavljaju\u0107i neoliberalizmu i mjerama \u0161tednje, \u010desto isti\u010du\u0107i kako se konkurentost dr\u017eave mo\u017ee stimulirati i drugim metodama, primjerice putem dr\u017eavne pomo\u0107i doma\u0107oj industriji ili devalvacijom valute.<\/p>\n

Neoliberalna hegemonija<\/strong><\/p>\n

\u010cini se kako ovakva polarizacija politi\u010dkog prostora ne odra\u017eava toliko dvije alternativne pozicije koliko ideolo\u0161ku hegemoniju neoliberalizma. Ta se hegemonija u suvremenoj bur\u017eoaskoj politici ne manifestira u tolikoj mjeri u obliku neke dogmati\u010dne posve\u0107enosti politi\u010dara doksama neoklasi\u010dne ekonomike ili doktrini slobodnog tr\u017ei\u0161ta. Na kraju krajeva, neoliberalni obrat je ostvaren relativno pragmati\u010dnim politi\u010dkim praksama, koje su u razli\u010ditim dr\u017eavama poprimale heterogene oblike, ovisno o razli\u010ditim dru\u0161tvenim ili historijskim okolnostima. Neoliberalna hegemonija se kristalizira upravo u samorazumljivosti pretpostavke, na koju pristaju \u010dak i deklarativni protivnici neoliberalizma: ultimativni raison d\u2019Etat <\/i>uvijek je poticanje konkurentnosti koja bi zatim omogu\u0107ila neometanu akumulaciju kapitala.<\/p>\n

Sa stajali\u0161ta imperativa akumulacije kapitala, ideolo\u0161ka u\u010dinkovitost zahtjeva za maksimizacijom me\u0111unarodne konkurentnosti proizlazi prvenstveno iz \u010dinjenice \u0161to tom zahtjevu, kao niti samom porivu za akumulacijom, nikada nije mogu\u0107e u potpunosti udovoljiti. Imperativ konkurentnosti, tako re\u0107i, nema inherentne granice. Nakon svake mjere donesene u ime konkurentnosti mora slijediti nova mjera. U toj beskona\u010dnoj utrci prema dnu nikada nije mogu\u0107e dosegnuti apsolutno dno. Nadalje, <\/b>mjere koje slu\u017ee imperativu beskona\u010dne akumulacije kapitala legitimiraju se zahtjevom za pove\u0107anjem konkurentnosti dr\u017eave<\/i>, te se stoga predstavljaju <\/b>kao mjere u interesu svih gra\u0111ana, unato\u010d tomu \u0161to se nove \u017ertve neprestano zahtijevaju od radnika i radnica. Imperativ me\u0111unarodne konkurentnosti tako kroz identifikaciju s \u201cop\u0107im\u201d interesom nacionalne dr\u017eave automatski povla\u010di i identifikaciju gra\u0111ana s logikom kapitala. Ideolo\u0161ki u\u010dinak imperativa konkurentnosti je neutralizacija klasnog antagonizma unutar pojedine dr\u017eave te istovremeno izmje\u0161tanje tog antagonizma na razinu konkurencije me\u0111u dr\u017eavama. \u010cini se kako upravo to izmje\u0161tanje igra klju\u010dnu ulogu pri generiranju specifi\u010dnog oblika nacionalizma i rasizma koji se nedavno razmahao <\/b>u EU. Prisjetimo se kako su nakon izbijanja krize eurozone gra\u0111ani mediteranskih dr\u017eava, pora\u017eenih u konkurentskoj utrci, bili ozna\u010deni kao neodgovorni, lijeni i moralno iskvareni hedonisti. Istovremeno su gra\u0111ani sjevernoeuropskih dr\u017eava, pobjednica u utrci prema dnu, ozna\u010deni kao moralno superiorni, poduzetni i odgovorni asketi.<\/p>\n

Strukturni imperativ ili ideolo\u0161ka mantra?<\/strong><\/p>\n

Na ovom mjestu postavlja nam se pitanje – jesu li pozivi na me\u0111unarodnu konkurentnost tek ideolo\u0161ka mantra kojom bur\u017eoaske stranke opravdavaju provo\u0111enje svoje ekonomske politike ili je mo\u017eda u kapitalizmu imperativ me\u0111unarodne konkurencije strukturni imperativ koji kapitalisti\u010dke zemlje neminovno prisiljava na provo\u0111enje upravo takvih politika? Konkurencija je u kapitalisti\u010dkom dru\u0161tvu bez sumnje strukturni imperativ kojemu se kapitalisti moraju podrediti, htjeli to ili ne. Ultimativni cilj kapitalisti\u010dke proizvodnje jest naime neprestana proizvodnja vi\u0161ka vrijednosti. Konkurencija je, s druge strane, kao \u0161to je Marx pokazao u Kapitalu<\/i>, prisilni mehanizam koji pojedina\u010dnog kapitalista primorava da proizvodnja vi\u0161ka vrijednosti postane cilj i njegovog vlastitog djelovanja. Pojedina\u010dni kapitalist obi\u010dno taj cilj poku\u0161ava ostvariti pove\u0107anjem produktivnosti radne snage, koja mu omogu\u0107ava ostvarivanje ekstra profita. Ukoliko odre\u0111eni kapitalist pove\u0107a produktivnost radne snage u svojoj tvrtki, to zna\u010di da \u0107e u kra\u0107em vremenu proizvesti vi\u0161e proizvoda u usporedbi sa tvrtkama drugih kapitalista. Kako bi si osigurao potra\u017enju za pove\u0107an broj proizvoda, on obi\u010dno spusti cijene, \u0161to zna\u010di da drugi kapitalisti, koji prodaju isti proizvod, gube tr\u017ei\u0161ni udio. Ako je taj gubitak velik, prijeti im \u010dak i propast. Dakle, ukoliko ostali kapitalisti \u017eele zadr\u017eati svoj tr\u017ei\u0161ni udio i tako se osigurati od bankrota, prisiljeni su i sami pove\u0107ati produktivnost radne snage i smanjiti tro\u0161kove proizvodnje. Imperativ konkurencije tako u obliku prisilnog zakona priti\u0161\u0107e pojedine kapitaliste te ih neovisno o njihovoj volji sili na neprestanu proizvodnju vi\u0161ka vrijednosti.<\/p>\n

Zna\u010di li to kako se bur\u017eoaski politi\u010dari koji u ime konkurentnosti svoje dr\u017eave propovijedaju nu\u017enost smanjivanja poreza i pla\u0107a ili fleksibilizaciju tr\u017ei\u0161ta radne snage, jednostavno pokoravaju <\/b>nu\u017enosti slijepih sila koje su u potpunosti van njihove kontrole? Nije uvijek tako. Bur\u017eoaski politi\u010dari i ekonomisti pre\u010desto zaboravljaju da tr\u017ei\u0161na konkurencija me\u0111u dr\u017eavama sensu stricto<\/i> ne postoji. Dr\u017eave ipak nisu kapitalisti\u010dke korporacije, budu\u0107i ne stvaraju vi\u0161ak vrijednosti, ne akumuliraju kapital i svoje proizvode u pravilu ne prodaju na tr\u017ei\u0161tu, pa stoga na njih neposredno ne utje\u010de prisilni zakon konkurencije, u obliku u kojem je ranije opisan. SAD i Ju\u017ena Koreja se me\u0111usobno ne natje\u010du na isti na\u010din kao Apple i Samsung. Ipak, to ne zna\u010di da je govor o konkurentnosti izme\u0111u dr\u017eava u potpunosti bez temelja. Iako me\u0111u dr\u017eavama ne postoji ekonomska konkurencija, ipak postoji, kao \u0161to isti\u010du primjerice Robert Brenner i Ellen Meiksins Wood, specifi\u010dan odnos konkurencije izme\u0111u nacionalnih ekonomija, odnos koji naravno ne odgovara nu\u017eno odnosima teritorijalno odvojenih ekonomskih blokova. <\/b>U okviru tog specifi\u010dnog odnosa konkurencije nacionalne dr\u017eave putem brojnih mjera koje imaju na raspolaganju funkcioniraju kao instrument poticanja konkurentnosti kapitalisti\u010dkih korporacija koje \u010dine pojedinu nacionalnu ekonomiju. Dr\u017eave i danas na svjetskom tr\u017ei\u0161tu nastavljaju igrati klju\u010dnu ulogu. Upravo su dr\u017eave te koje donose zakonsku podlogu i ostale potrebne institucionalne uvjete za akumulaciju kapitala, represivnim i ideolo\u0161kim aparatom odr\u017eavaju disciplinu radni\u010dke klase, brinu za mobilnost kapitala te po potrebi ograni\u010davaju mobilnost radne snage. \u010cak su i transnacionalne korporacije u kona\u010dnici ovisne o svojoj nacionalnoj bazi, kao i o ostalim dr\u017eavama koje im omogu\u0107avaju pristup svojem tr\u017ei\u0161tu i radnoj snazi. Isto vrijedi i za transnacionalne institucije poput EU. U Europskoj uniji su za stvaranje institucionalnih uvjeta monetarne unije, implementaciju mjera \u0161tednje i obuzdavanje potencijalnih otpora tim mjerama, zadu\u017eene pojedina\u010dne dr\u017eave \u010dlanice.<\/p>\n

Logika konkurentnosti dr\u017eave<\/strong><\/p>\n

Na taj na\u010din su nacionalne dr\u017eave upletene u konkurenciju me\u0111u nacionalnim ekonomijama. Iako dr\u017eave kao takve ne konkuriraju jedna drugoj, ipak su posredno podre\u0111ene prisilnom zakonu konkurencije. Na kraju krajeva, u svojoj domeni dr\u017eave ne mogu biti indiferentne po pitanju konkurentnosti ekonomije, jer od nje egzistencijalno ovise. Dr\u017eave moraju poticati konkurentnost, jer konkurentnost omogu\u0107ava akumulaciju kapitala u nacionalnim ekonomijama, a dr\u017eave egzistencijalno ovise od te akumulacije. Dr\u017eave se, naime, primarno financiraju porezima, a visina poreza ovisi od akumulacije kapitala u odre\u0111enoj nacionalnoj ekonomiji. \u010cak i kad se dr\u017eave financiraju kreditima, njihova kreditna sposobnost odre\u0111uje se ovisno o koli\u010dini prikupljenih poreza. Dr\u017eave su, stoga, ukoliko su upregnute u globalno kapitalisti\u010dko tr\u017ei\u0161te, prakti\u010dki primorane poticati konkurentnost vlastitih nacionalnih ekonomija. Ipak, upravo zato \u0161to na njih prisilni zakoni konkurencije djeluju tek neizravno, u odre\u0111enim uvjetima dr\u017eave mogu imati vi\u0161e manevarskog prostora nego \u0161to nas poku\u0161avaju uvjeriti bur\u017eoaski propovjednici, koji uvijek iznova govore\u0107i o konkurentnosti dr\u017eave, govore o nu\u017enosti smanjenja pla\u0107a, socijalnih davanja i poreza. Aktivnosti dr\u017eava nikada ne mo\u017eemo jednostavno reducirati na neposredno ostvarivanje nu\u017enosti kapitalisti\u010dke ekonomije.<\/p>\n

Treba uzeti u obzir da su nacionalne ekonomije heterogene, stoga pritisak me\u0111unarodne konkurencije na razli\u010dite dr\u017eave ne utje\u010de jednakim intenzitetom. U grubo mo\u017eemo kazati kako se nacionalne ekonomije s visokim udjelom uvoza ili izvozne industrije obi\u010dno suo\u010davaju s ve\u0107im pritiskom konkurencije od ekonomija koja su u manjoj mjeri umre\u017eene u me\u0111unarodnu trgovinu. Tako\u0111er, o specifi\u010dnim me\u0111unarodnim tr\u017ei\u0161nim odnosima <\/b>ovisi i koja nacionalna ekonomija odre\u0111enoj ekonomiji predstavlja stvarnog konkurenta. Sve ekonomije, naime, ne trguju sa svima, pa tako europska ekonomija nije izravno ugro\u017eeno niskom cijenom radne snage u Kini. Zna\u010di, iako je konkurencija me\u0111u nacionalnim ekonomijama mehanizam koji – posebno posljednjih desetlje\u0107a otkad dolazi do internacionalizacije tokova kapitala i trgovine – uistinu vr\u0161i sve ja\u010di pritisak na pojedina\u010dne nacionalne ekonomije, ipak ne postoji op\u0107enita formula koja bi potvrdila da me\u0111unarodna konkurencija od svih dr\u017eava EU jednakom \u017eeljeznom nu\u017eno\u0161\u0107u zahtijeva smanjivanje poreza, fleksibilizaciju radne snage i rezanje socijalnih transfera.<\/p>\n

Zato bi bilo preuranjeno tvrditi da u uvjetima intenzifikacije me\u0111unarodne konkurencije uloga kapitalisti\u010dke dr\u017eave postaje nebitna. U svakom slu\u010daju, upravo nacionalne dr\u017eave u krajnjoj instanci i provode ekonomske politike konkurentnosti. U takvom kontekstu, jedna od zada\u0107a ljevice bi trebala biti i razmi\u0161ljanje o politi\u010dkim praksama koje bi pri suprotstavljanju neoliberalnim politikama konkurentnosti izlazile iz okvira \u201ckejnzijanskih\u201d ili nominalno socijalisti\u010dkih politika dr\u017eavnog intervencionizma, koje se jo\u0161 uvijek oslanjaju na bur\u017eoaski koncept klasno neutralne dr\u017eave, \u010diju unutarnju funkciju predstavlja briga za blagostanje (nacionalne) zajednice, dok joj je vanjska funkcija u me\u0111unarodnom konkurentskom natjecanju \u201chumanim sredstvima\u201d slijediti svoj \u201cnacionalni interes\u201d.<\/p>\n

Sa slovenskog preveo Goran Mati\u0107<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Posljednjih nekoliko desetlje\u0107a, otkada u svim europskim dr\u017eavama dolazi do takozvanog neoliberalnog obrata, neprekidni pozivi na konkurentnost postali su…<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":2100,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[103,66,64],"theme":[458,456,455],"country":[],"articleformat":[450],"coauthors":[56],"class_list":["post-2097","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-ideologija","tag-klasa","tag-kriza","theme-drustvo","theme-politika","theme-rad","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/2097","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=2097"}],"version-history":[{"count":14,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/2097\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":2119,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/2097\/revisions\/2119"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/2100"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=2097"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=2097"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=2097"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=2097"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=2097"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=2097"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=2097"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}