{"id":20910,"date":"2017-11-10T08:00:44","date_gmt":"2017-11-10T07:00:44","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=20910"},"modified":"2021-02-25T10:55:38","modified_gmt":"2021-02-25T09:55:38","slug":"sto-se-dogada-s-bugarskom-djecom-krivi-odgovori-na-problem-maloljetnickog-nasilja","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=20910","title":{"rendered":"\u0160to se doga\u0111a s bugarskom djecom? Krivi odgovori na problem maloljetni\u010dkog nasilja"},"content":{"rendered":"

Zabrinjavaju\u0107e nasilje u bugarskim \u0161kolama tema je brojnih javnih polemika i medijskih prikaza koji ponekad grani\u010de s moralnom panikom. Iako su naizgled svi resursi anga\u017eirani u rje\u0161avanju ovog problema, situacija se samo pogor\u0161ava. Razlog za to bez sumnje je u poku\u0161aju da se pre\u0161ute klju\u010dna, ali za vladaju\u0107e neugodna pitanja.<\/strong><\/p>\n

Posljednje tri godine u Bugarskoj raste zabrinutost zbog nasilja me\u0111u djecom, osobito u \u0161kolama. Stru\u010dnjaci, gra\u0111anske udruge, predstavnici vlade i mediji natje\u010du se u tome tko \u0107e sna\u017enije izraziti svoju predanost zaustavljanju agresivnog pona\u0161anja kod djece, a poticaj im daju redoviti slu\u010dajevi te\u0161kih tjelesnih ozljeda, pa \u010dak i smrti. Prema izvje\u0161tajima<\/a> odjela Ministarstva unutarnjih poslova za maloljetni\u010dki kriminal, \u010dak 60% djece ne osje\u0107a se sigurno u \u0161koli. Tijekom posljednje dvije godine, Ministarstvo obrazovanja i znanosti zabilje\u017eilo<\/a> je 4.711 slu\u010dajeva agresivnog pona\u0161anja me\u0111u u\u010denicima. No smatra se da su prave brojke znatno ve\u0107e. Tako\u0111er, situacija eskalira. Prema medijskim napisima<\/a> koji se pozivaju na izvore u vladi, nasilje se od 2015. godine do danas udvostru\u010dilo.<\/p>\n

Sve to potaknulo je vladu da ove godine pokrene Nacionalni program i Mehanizam za zaustavljanje nasilja koje uklju\u010duje djecu. Iako je problem o\u010dito kompleksan, dominantna dijagnoza u medijima i tehnokratskim krugovima je jednostavna: javni moral je u padu, profesionalna pomo\u0107 za du\u0161evne tegobe nedovoljna, a poslu\u0161nost prema pravilima nedovoljna. No unato\u010d stalnoj polemici i razli\u010ditim prijedlozima politika, \u010dini se kako su poku\u0161aji razumijevanja problema zapeli u slijepoj ulici te ne postoji neko zajedni\u010dko vi\u0111enje toga \u0161to bi trebalo poduzeti kako bi se problem rije\u0161io. To pak omogu\u0107ava razli\u010ditim akterima da nastavljaju improvizirati na ovu temu i preko toga u\u010dvr\u0161\u0107ivati svoj utjecaj i dru\u0161tveni polo\u017eaj.<\/p>\n

U posljednjih nekoliko mjeseci, konkurentske medijske ku\u0107e organizirale su dvije velike konferencije stru\u010dnjaka o ovom pitanju, u poku\u0161aju da se predstave kao nositelji javnog interesa. Prva<\/a> je kao preventivnu mjeru protiv nasilja ponudila sport i fizi\u010dku aktivnost. Druga<\/a> je poku\u0161ala dati “\u0161iru sliku” i \u2013 uz neizbje\u017eni sport \u2013 ponudila jo\u0161 dvije mjere: pove\u0107anje broja \u0161kolskih psihologa i postro\u017eivanje pravila, odnosno o\u0161trije ka\u017enjavanje djece prekr\u0161itelja. Mjere nisu osobito originalne. Upravo suprotno, one su stalni refren sve jalovijoj javnoj raspravi. Je li u ovoj slagalici problem u tome \u0161to nam nedostaje dijelova ili je cijela slika pogre\u0161na?<\/p>\n

Sekuritizacija djetinjstva<\/strong><\/p>\n

Iako se, kao \u0161to smo spomenuli, vi\u0161e od polovice u\u010denika osje\u0107a nesigurno u \u0161koli, upravo je sigurnost glavni naglasak vlasti ve\u0107 niz godina. Kroz program “Sigurna i pristupa\u010dna \u0161kola”, dr\u017eava je financirala tri sustava: kontrolu pristupa \u0161koli, nadzor u\u010denika i komunikaciju izme\u0111u redara u \u0161koli, privatnih za\u0161titarskih agencija i policije. Sve je odra\u0111eno po planu: uvedene su elektroni\u010dke kartice, ulaz i izlaz iz \u0161kole strogo su kontrolirani, a broj \u0161kola koje uvode sofisticirane mehanizme nadzora raste. Iako je bilo odre\u0111enih polemika oko toga treba li uvesti kamere u u\u010dionice i omogu\u0107iti live stream<\/em> roditeljima kod ku\u0107e, sam proces pretvaranja \u0161kole u nadzirani objekt nije doveden u pitanje.<\/p>\n

Djeca koja izbjegavaju nastavu tako\u0111er su podlo\u017ena sve stro\u017eim mjerama, a njihovo pona\u0161anje se interpretira ne samo kao \u0161tetno za njih same, ve\u0107 i kao prijetnja nacionalnim interesima. Ove jeseni pokrenuti su programi “obuhva\u0107anja” i “zadr\u017eavanja” djece u \u0161koli koji uklju\u010duju grupe u\u010ditelja, socijalnih radnika i policajaca koji patroliraju te identificiraju i vra\u0107aju djecu koja napu\u0161taju nastavu (iako to u praksi provode samo nastavnici). Uprave \u0161kola pak uvode vlastite mjere, poput oduzimanja mobilnih telefona na ulazu. Ministarstvo obrazovanja i znanosti je pak 2015. godine predlo\u017eilo<\/a> da se svi slu\u010dajevi nasilja i njihovi pretpostavljeni po\u010dinitelji bilje\u017ee u posebnoj arhivi, no ta mjera na kraju ipak nije provedena.<\/p>\n

Ovome treba pridodati i povremene javne zazive jo\u0161 drasti\u010dnijih mjera. Neki od tih prijedloga su nov\u010dano ka\u017enjavanje roditelja djece koja bje\u017ee iz \u0161kole (uz \u0161to su pristale skoro sve stranke na zadnjim izborima) i osnivanje<\/a> novih “popravnih \u0161kola” za problemati\u010dnu djecu, iako se i postoje\u0107e planiraju zatvoriti. Dosad prakti\u010dki nitko nije postavio pitanje za\u0161to se djeca osje\u0107aju sve nesigurnije, ako se stalno uvode sve stro\u017ee mjere discipline i kontrole. Ako se uzme u obzir da je ve\u0107 20 tisu\u0107a bugarske djece pod nekim kazneno-popravnim mjerama<\/a>, ostavlja se dojam da se u\u010denici sve \u010de\u0161\u0107e automatski tretiraju kao sumnjivci. Kako mjere sigurnosti logi\u010dno dose\u017eu svoje gornje granice dru\u0161tvene prihvatljivosti i financijske odr\u017eivosti, tako se pored stra\u017eara i \u010duvara kao jedino rje\u0161enje sve \u010de\u0161\u0107e zazivaju i sve\u0107enici.<\/p>\n

Individualizacija socijalne traume<\/strong><\/p>\n

Popularne analize (ako ne i dijagnoze) mentalnog zdravlja djece u Bugarskoj iskrsavaju u tri prilike: tijekom izbornih kampanja, kada se objavi neka studija ili nakon nekog slu\u010daja nasilja koji do\u0111e do javnosti. S obzirom da ne postoji suvisla sociolo\u0161ka perspektiva i da je javno upravljanje pod sna\u017enom modom apoliti\u010dnosti, psihologizacija nastoji popuniti rupe u interpretacijama pona\u0161anja, stavova i odnosa me\u0111u djecom. Psiholozi su tako obavezni gosti svake medijske diskusije o djeci i nasilju. Unato\u010d jo\u0161 uvijek nepotpunoj institucionalizaciji i regulaciji \u2013 standardi rada u ovoj struci prakti\u010dki ne postoje i njihov posao je velika misterija ve\u0107ini ljudi \u2013 psiholozi su obavezni dio kadra u svakoj \u0161koli.<\/p>\n

Za razliku od sigurnosnog, psihologizacijski pristup jo\u0161 uvijek mo\u017ee poslu\u017eiti kao izgovor: isticanje nedovoljnog broja psihologa sastavni je dio svakog razgovora o nasilju me\u0111u djecom. Prema podacima<\/a> nadle\u017enog ministarstva, svega 22% \u0161kola ima psihologe koji mogu pokriti sve u\u010denike. Ostale ne mogu privu\u0107i kadrove uslijed niskih pla\u0107a i nedostatka sredstava, \u0161to ministarstvo najavljuje<\/a> rije\u0161iti sljede\u0107e godine. No ostaje sasvim nejasno kako bi psiholozi trebali zaustaviti ove uznemiruju\u0107e trendove. Planovi preventivnog psiholo\u0161kog skrininga u\u010denika koji posljednjih godina cvjetaju neodoljivo podsje\u0107aju na krajnje neuspje\u0161ne projekte koje je SAD provodio sa svojim ratnim veteranima.<\/p>\n

Tako\u0111er ostaje neodgovoreno pitanje od \u010dega djeca to\u010dno pate. Jedini odgovor koji se nudi je “nasilje proizvodi nasilje” pri \u010demu se cijeli problem svoji na lanac individualnih problemati\u010dnih \u010dinova. Dimenzija socijalne traume, koju proizvodi siroma\u0161tvo i nejednakost, gotovo se uop\u0107e ne analizira. Polovina<\/a> bugarske djece \u017eivi u siroma\u0161tvu ili riziku od siroma\u0161tva. Otprilike isti postotak nikada ne ide na putovanja i ne mo\u017ee sudjelovati na izvannastavnim zabavnim ili obrazovnim aktivnostima. Dvoje od petero djece nema<\/a> mjesto za u\u010denje ili pisanje zada\u0107e, a bugarski u\u010denici op\u0107enito \u017eive u zemlji koja je apsolutni rekorder<\/a> u EU po siroma\u0161tvu i nejednakosti. Utjecaj tih uvjeta na mentalno zdravlje i dru\u0161tvene odnose u\u010denika ostavljen je na intuiciju onima koji uop\u0107e \u017eele priznati da\u00a0problem postoji.<\/p>\n

Socijalni kontekst nasilja<\/strong><\/p>\n

Unato\u010d slu\u017ebenom zaokretu u pristupu dru\u0161tvenom razvoju s onog orijentiranog na potrebe prema onome orijentiranom na prava (u skladu s dokumentima poput Konvencije o pravima djeteta), stvarnost rijetko odra\u017eava ovu promjenu. Javnost je, \u010dini se, previ\u0161e upla\u0161ena sigurnosnim pitanjima da bi uop\u0107e raspravljala o obavezama osiguravanja kvalitetnih uvjeta za razvoj djece. Dapa\u010de, svjedo\u010dimo odlu\u010dnom napu\u0161tanju koncepta prava i sloboda kada su u pitanju djeca (i ne samo djeca) te osjetni povratak sve izra\u017eenije paternalisti\u010dkih oblika skrbi. S obzirom na stalno pogor\u0161anje problema nasilja, ovo bi trebalo potaknuti na ponovno promi\u0161ljanje, koje me\u0111utim izostaje.<\/p>\n

Postoje dva mogu\u0107a obja\u0161njenja za ovaj paradoks. Prvo je cini\u010dno i pretpostavlja da postoje oni s interesima da stvari ostanu ovakve. Tehnokratske elite imaju inherentnu potrebu da proizvode nove probleme koje onda trebaju rije\u0161iti, vlasti vole va\u017ena dru\u0161tvena pitanja koja isklju\u010duju socijalne antagonizme (poput npr. sigurnosti djece), a mediji su uvijek \u017eedni \u0161oka i skandala. Ako se u obzir uzme i pove\u0107ano javno financiranje za “osvje\u0161\u0107ivanje javnosti”, “zagovaranje”, obrazovanje i istra\u017eivanje odnosa djece i nasilja, stvar manje izgleda kao teorija zavjere, a vi\u0161e kao legitimni faktor problema. Drugo obja\u0161njenje je realisti\u010dno: nasilje nastavljamo promatrati kao problem za sebe i kao apstrakciju. Kao da je svatko jednako podlo\u017ean nasilju u svakoj situaciji.<\/p>\n

Psihosocijalna klima, patnja, trauma, pravila itd. postali su koncepti sasvim odvojeni od njihove materijalne baze. Ako ne postoji ni\u0161ta osim morala i individualnog pona\u0161anja, onda je logi\u010dan zaklju\u010dak da se nasilni incidenti mogu kontrolirati, sprije\u010diti ili popraviti samo sredstvima kao \u0161to su nadzorne kamere ili razgovor u uredu \u0161kolskog psihologa. Prestati promatrati nasilje kao problem za sebe i po\u010deti ga promatrati kao dru\u0161tveni simptom ujedno zna\u010di i prestati promatrati djecu kao problemati\u010dnu (nositelje nasilja i automatski osumnji\u010dene) i po\u010deti ih promatrati kao one koji trpe problem. Materijalni uvjeti nisu samo neko nezgodno sporedno pitanje, ve\u0107 klju\u010d za promjenu perspektive. Ako nam stalno nedostaju dijelovi slagalice, o\u010dito je da s cijelom slikom ne\u0161to nije u redu.<\/p>\n

S engleskog preveo Nikola Vukobratovi\u0107<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Posljednje tri godine, u Bugarskoj raste zabrinutost zbog nasilja me\u0111u djecom, osobito u \u0161kolama. Stru\u010dnjaci, gra\u0111anske udruge, predstavnici vlade i mediji natje\u0107u se u tome tko \u0107e sna\u017enije izraziti svoju predanost zaustaljanju agresivnog pona\u0161anja kod djece, a poticaj im daju redoviti slu\u010dajevi te\u0161kih tjelesnih ozljeda, pa \u010dak i smrti…<\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":20911,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[63],"theme":[458],"country":[48],"articleformat":[450],"coauthors":[356],"class_list":["post-20910","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-obrazovanje","theme-drustvo","country-bugarska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/20910","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=20910"}],"version-history":[{"count":6,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/20910\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":36532,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/20910\/revisions\/36532"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/20911"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=20910"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=20910"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=20910"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=20910"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=20910"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=20910"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=20910"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}