{"id":20583,"date":"2017-10-17T07:00:35","date_gmt":"2017-10-17T06:00:35","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=20583"},"modified":"2021-02-25T10:55:45","modified_gmt":"2021-02-25T09:55:45","slug":"knjizevnost-otkriva-ngo-scenu","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=20583","title":{"rendered":"Knji\u017eevnost otkriva NGO-scenu"},"content":{"rendered":"

U rasponu od samo godinu dana tri su relevantna naslova iz novije hrvatske knji\u017eevne produkcije za glavnu ili sporednu temu “izabrala” tzv. civilni sektor. \u0160to se to u posljednjih nekoliko godina u tom sektoru dogodilo da je postao atraktivna tema za knji\u017eevnu obradu?<\/strong><\/p>\n

U svome novom romanu “Pravila igre” \u0110ur\u0111a Kne\u017eevi\u0107 otvara rijetko provokativnu temu, ali pritom \u010desto grije\u0161i: tako je, barem, zaklju\u010dio<\/a> najagilniji postjugoslavenski kriti\u010dar Vladimir Arseni\u0107, a ve\u0107inu njegovih stavova o knjizi i nije te\u0161ko potpisati. Me\u0111utim, usprkos konfuznoj izmjeni perspektiva, krivim kompozicijskim koracima i ostalim problemima iz domene narativne ekonomije koje Arseni\u0107 detektira, tematski tabu \u0161to ga Kne\u017eevi\u0107 kr\u0161i ostaje itekako interesantan.<\/p>\n

“Pravila igre” pripovijedaju, naime, o nali\u010dju NGO-scene, o surovim obra\u010dunima i financijskim malverzacijama skrivenima iza visokih ideala borbe za ljudska prava: kroz anga\u017eman mlade Dore u udruzi za pomo\u0107 ugro\u017eenim \u017eenama ra(t)nih devedesetih i njeno postepeno upoznavanje \u010dvrste hijerarhije koja oblikuje ljudskoprava\u0161ke organizacije rasple\u0107e se pri\u010da o beskrupuloznoj eliminaciji nepo\u017eeljnih konkurentkinja me\u0111u aktivistkinjama, stalnom lovu na donatore, “tr\u017enici na\u010dela”. “Zna\u0161 o \u010demu se radi?”, pita Doru iskusnija kolegica: “Uvijek i svugdje postoje pravila igre i postavlja ih onaj tko ima mo\u0107, a ta ovih dana nije u nekoj velikoj pameti, danas je ona u novcu, vje\u0161tinama, lukavstvu, spretnosti, bezobzirnosti… Ako u\u0111e\u0161 u tu igru, pristaje\u0161 i na pravila.” Pravila jesu nepisana, ali nisu bezopasna: tko ih se ne pridr\u017eava, \u010deka ga brzo izgnanstvo.<\/p>\n

Udruga\u0161ke intrige<\/strong><\/p>\n

Kne\u017eevi\u0107 prvenstveno zanima gola tehnologija mo\u0107i, psihogrami licemjernih aktivistkinja, njihove spletke i taktike: politi\u010dka dimenzija, sam “sadr\u017eaj” onoga \u010dime se bave, naizgled je pomaknut u drugi plan. Udruga, uostalom, ostaje neimenovana, njene se aktivnosti spominju tek kao misteriozni “Projekt”. Iako \u0107e ovakvo pre\u0161u\u0107ivanje zbog autori\u010dine aktivisti\u010dke pro\u0161losti u nekim krugovim sigurno biti shva\u0107eno kao puko \u0161ifriranje, a “Pravila igre” \u010ditana kao pikantan roman s klju\u010dem, ona su zapravo najzanimljivija na marginama vlastite pripovijesti, tamo gdje se \u2013 kao \u0161to je i Arseni\u0107 primijetio \u2013 “nagove\u0161tava odnos Projekta i spoljnog sveta, posebno njegovih struktura mo\u0107i i prisile”.<\/p>\n

Diskretni lajtmotiv nezaposlenosti, recimo, sjajno sjen\u010di osnovnu pri\u010du socijalnim kontekstom: Dorinu vjernost \u0161efica Projekta Renata pridobiva tako \u0161to “sredi” posao njenome momku, uru\u010divanje otkaza mla\u0111im aktivistkinjama posebno je draga zanimacija jedne od okrutnijih mo\u0107nica udruge, neprestana prijetnja nezaposlenosti funkcionira kao plauzibilna motivacijska matrica za dobar dio likova. “Ka\u017ee jedna meni, ne tra\u017ei pomo\u0107, radila bi, veli, bilo \u0161to, ali nema posla”, prepri\u010dava Renata. “Hah!, pa danas nitko nema posla!, lijepo sam joj rekla… a i gdje \u0107u joj ja na\u0107i posao? Nismo mi biro za zapo\u0161ljavanje…” Osim \u0161to nisu biro za zapo\u0161ljavanje, u udruzi ne preuzimaju ni sustavniju brigu za \u017eene: “\u0160to je njoj? \u0160alje nam iz prihvatili\u0161ta \u017eene kao na traci (…) Pa nismo mi skloni\u0161te, mi smo projekt, druk\u010dije je to…”<\/p>\n

Kroz nekoliko usputnih poteza skicirana je tako \u0161ira slika ljudskoprava\u0161ke scene devedesetih \u2013 nezaposlenost i materijalna oskudica koji diktiraju individualne odluke, projektna logika kao mr\u0161av supstitut uru\u0161ene mre\u017ee socijalne za\u0161tite, goleme ekonomske razlike izme\u0111u nekolicine “zvijezda” udruge i njihovih neza\u0161ti\u0107enih zaposlenica \u2013 pa se na tim mjestima dojam o romanu ipak popravlja. A ukoliko “Pravila igre” i ne ulaze me\u0111u najbolje tekstove aktualne knji\u017eevne sezone, ona frontalnim otvaranjem tabuizirane teme barem bacaju zanimljivo povratno svjetlo na dva naslova iz naju\u017eeg vrha novije produkcije.<\/p>\n

Cinizam promatra\u010da<\/strong><\/p>\n

Prvi je “Ciganin, ali najljep\u0161i” Kristiana Novaka, kompleksan roman u kojem se prepli\u0107u sudbine ilegalnih bliskoisto\u010dnih imigranata, odnos me\u0111imurskih Roma s tamo\u0161njim Hrvatima, komplicirana policijska istraga, pomaknuta ljubavna pri\u010da: do\u010dekan je ovogodi\u0161njom nagradom T-portala i eufori\u010dnim kritikama, ali nikoga me\u0111u kriti\u010darima pritom nije pretjerano zainteresirala sporedna narativna dionica u kojoj Plan\u010di\u0107, policajac zadu\u017een za odnose s medijima, razglaba o svojim iskustvima s NGO-sektorom. I to poprili\u010dno cini\u010dno: “(…) moje radno mjesto prije pri\u010de s EU-om nije postojalo. Ja prdim tamo svaki put jedno te isto, diferencijacija pri postupanju, senzibiliziranje djelatnika MUP-a i kako je sve jako osjetljivo. \u0160to vi\u0161e dramatiziram, oni sretniji. Pokupim dnevnice, vratim se kasno nave\u010der u nedjelju, pogledam film, popijem pivo.”<\/p>\n

Njegov je kolega zbunjen: “Ja mislio da su to sve volonteri i entuzijasti. Sandale, lanene hla\u010de, \u017eene nose marame na glavama kao da imaju leukemiju.” Pa mu Plan\u010di\u0107 podrobnije obja\u0161njava: “Da, mo\u017eda prije petnaest godina. Ovo je nova generacija. Aktivizam i dobro\u010dinstvo su roba. Ra\u010dunaju se tro\u0161kovi, smi\u0161ljaju slogani, svi govore rije\u010di poput ‘projekt’, ‘grant’ i ‘klaster’ (…) Fine \u017eene, speglana kosa, dupla prezimena, dizajnerske torbe za laptope, umi\u0161ljene devijacije septuma, re\u017ee jedne na druge jer si me\u0111usobno otkidaju od kola\u010da. Ima tamo ljudi koji se ne pozdravljaju jer je netko nekome zdipio projekt. I svatko svakom la\u017ee u facu o svojim rezultatima. A ovi entuzijasti vjerojatno ostaju u uredima, kuhaju kave i printaju materijale.”<\/p>\n

Sferom ljudskoprava\u0161kih udruga u “Ciganinu” vladaju inozemni superstarovi koji na konferencije u Hrvatsku dolaze samo ako se one odr\u017eavaju negdje na Jadranu, raspituju se ima li prostitutki u Westinu, dok “neki Finac uvijek tra\u017ei hotelsku sobu sa staklenim stolom, da mo\u017ee od ispod gledati kako njegov mladi prijatelj sere. Borci za ljudska prava, stari moj.” Plan\u010di\u0107ev gubitak iluzija toliki je da vi\u0161e i ne vidi ve\u0107u razliku izme\u0111u svog i njihovog posla: “Jednaki su na puno na\u010dina, svijet policije i svijet civilnog sektora, oba tra\u017ee pse\u0107u lojalnost. Policija ti zauzvrat krpa komplekse, ve\u0107inom mu\u0161ke. A ovaj drugi svijet ti daje licencu da si pravednik me\u0111u narodima.”<\/p>\n

Poza liberalnog intelektualca<\/strong><\/p>\n

Jedan od va\u017enijih likova iz romana Sla\u0111ane Bukovac “Stajska bolest”, kojeg upoznajemo samo kao Profesora, s Plan\u010di\u0107em se ipak ne bi slo\u017eio: “Profesor nikad nije volio policiju. Ni \u0161ezdesetosme, ni sedamdesetprve, ni devedesetprve, ni devedesetpete. Niti ikad prije, poslije, i izme\u0111u tih godina.” On je stari opozicionar i antiautoritarac, slobodni intelektualac: na fakultetu dr\u017ei predavanja o ljudskim pravima, \u010dita knjige o totalitarnim re\u017eimima, poma\u017ee udrugama koje se bore \u017eenska prava.<\/p>\n

Kroz njegov lik, Bukovac vje\u0161to iscrtava dobro poznati habitus liberalnog intelektualca s “ovih prostora”, koji se nekada hrabro suprotstavljao komunizmu i nacionalizmu, a danas je uglavnom razo\u010daran: “S populacijom je jo\u0161 donekle suosje\u0107ao u totalitarnim re\u017eimima, ali u demokraciji mu je postala upravo odbojna. Ni od \u010dega nije toliko zazirao kao od ‘naroda’, te sadomazohisti\u010dke nepismene i podmukle bujice, koja neprekidno sama kopa vlastite rake. Preostalo mu je jo\u0161 objavljivanje tekstova u ozbiljnim stranim \u010dasopisima, i \u017eestoka pijanstva s gostuju\u0107im Skandinavcima iz Greenpeacea, koji su mogli podnijeti apsolutno sve \u0161to je servirano u teku\u0107em stanju, kao da su trenirali na ba\u010dvama s toksi\u010dnim otpadom.”<\/p>\n

Presudnu finesu u karakterizaciji Profesora, me\u0111utim, donosi kratka epizoda njegovog telefonskog razgovora sa slu\u017ebenikom nekog ministarstva, koji se javlja umjesto ministra: najednom vidimo da je Profesorova politi\u010dka mo\u0107 ne\u0161to ve\u0107a nego \u0161to bi se to o\u010dekivalo od neovisnog kriti\u010dara re\u017eima, slobodnog strijelca i usamljenog borca. “Ukoliko ga ne prona\u0111em u uredu za dva sata”, grmi u slu\u0161alicu, “do sutra ujutro \u0107e imati za vratom deset doma\u0107ih i pet stranih nevladinih udruga. Osobno se za doma\u0107e ne bih previ\u0161e brinuo, uglavnom su ni\u0161koristi. Strane bi ga mogle navesti da nam idu\u0107i mjesec najavi neopozivu ostavku.”<\/p>\n

Knji\u017eevni simptom<\/strong><\/p>\n

Kroz paralelno \u010ditanje tri recentna doma\u0107a romana dobili smo, dakle, skicu za portret ljudskoprava\u0161ke civilnodru\u0161tvene scene koji ne odgovara predod\u017ebi kakvu se njeni najistaknutiji predstavnici i predstavnice trude ostaviti: ona je itekako povezana s dr\u017eavnom politikom i na nju povremeno utje\u010de, premre\u017eena je asimetri\u010dnim odnosima dru\u0161tvene i ekonomske mo\u0107i izme\u0111u entuzijasti\u010dnih volontera i dobrostoje\u0107ih “zvijezda”, odre\u0111ena uru\u0161avanjem sistemske socijalne za\u0161tite i rastom nejednakosti.<\/p>\n

Ovakvo \u010ditanje, naravno, ne\u0107e se naro\u010dito svidjeti ve\u0107ini knji\u017eevnih kriti\u010darki i kriti\u010dara: me\u0111u njima i dalje uglavnom vlada zamisao da ofanzivnije politi\u010dke interpretacije “prljaju” \u010disto\u0107u teksta, iako mu zapravo samo otkrivaju nova zna\u010denja. Ne\u0107e naro\u010dito zainteresirati ni politi\u010dke analiti\u010dare: iz njihove perspektive, suvremena knji\u017eevnost je odavno prestala biti dru\u0161tvena relevantna, iako to nipo\u0161to ne zna\u010di da nam ne mo\u017ee ponuditi relevantne uvide o dru\u0161tvu u kojem nastaje. I stoga, kada se u takvoj knji\u017eevnosti unutar samo godinu dana pojave \u010dak tri romana koja provokativno \u010deprkaju po neuralgi\u010dnim to\u010dkama politi\u010dkog prezenta, onda je uputnije zanemariti i knji\u017eevne kriti\u010dare i politi\u010dke analiti\u010dare.<\/p>\n

Pogotovo zato \u0161to u ciklusu od godinu dana u Hrvatskoj izi\u0111e jedva dvadesetak tekstova vrijednih ozbiljnijeg \u010ditanja i samo \u010detiri-pet otpornih na o\u0161trije kriterije; pogotovo zato \u0161to je jedan od ova tri u potpunosti posve\u0107en problemima civilnog dru\u0161tva; pogotovo zato \u0161to dva spadaju u sam vrh aktualne produkcije. I stoga pravo pitanje nije trebamo li ih \u010ditati iz “politiziranog” rakursa, nego: za\u0161to ljudskoprava\u0161ka tematika upravo sada ulazi u njihov fokus?<\/p>\n

Promjene na “civilnoj” sceni<\/strong><\/p>\n

Mogu\u0107i odgovor glasi: i “Pravila igre” i “Ciganin, ali najljep\u0161i” i “Stajska bolest” nastajali su u godinama golemih pretumbacija na NGO-sceni, \u010dije ishode pratimo ovih dana. Nedavna vijest da \u010dlan SDP-a Mirko Luki\u0107 osniva udrugu Kr\u0161\u0107anski socijaldemokrati \u2013 promi\u010du\u0107i pritom po pitanjima zabrane abortusa i crvene petokrake stavove za koje je te\u0161ko re\u0107i jesu li dvosmisleni ili besmisleni \u2013 ne mora se, recimo, \u010ditati samo kao nova najni\u017ea to\u010dka ideolo\u0161kog sunovrata jo\u0161 uvijek najsna\u017enije opozicijske stranke, nego i kao finale procesa civilnodru\u0161tvenih pretumbacija.<\/p>\n

Naposljetku, Luki\u0107evi su Kr\u0161\u0107anski socijaldemokrati tek tre\u0107i udruga\u0161ki spin-off Socijaldemokratske partije: prethodio joj je Fokus Miranda Mrsi\u0107a posve\u0107en “kulturi dijaloga”, a njemu, opet, Pozitiva Ranka Ostoji\u0107a, koja je umjesto programa ponudila prazni skup liberalnih vrijednosti poput “slobode govora” i “ravnopravnosti gra\u0111ana na svim podru\u010djima”. Uo\u010di takti\u010dkog pomaka povu\u010denijih SDP-ovih figura u civilnodru\u0161tvenu sferu pratili smo migracije u suprotnom smjeru: Zagreb je na\u0161! \u2013 nominalno platforma, formalno partija \u2013 nastao je do ju\u010der nezamislivim i neo\u010dekivano uspje\u0161nim ulaskom iskusnih zagreba\u010dkih aktivista u polje predstavni\u010dke demokracije i strana\u010dke politike.<\/p>\n

A prije ovih preslagivanja na lijevom krilu politi\u010dkog spektra, tektonski potres civilnodru\u0161tvene scene izazvao je prodor radikalne svjetonazorske desnice, zapo\u010det referendumskom inicijativom udruge U ime obitelji za ustavnu definiciju braka.<\/p>\n

Cijena politi\u010dkog \u010ditanja<\/strong><\/p>\n

U grubom zbroju, barem od 2013. naovamo odvija se dakle ne\u0161to poput politizacije civilne scene: bilo prelaskom aktera s jedne na drugu stranu granice koja je u javnoj percpeciji o\u0161tro dijelila civilno dru\u0161tvo od strana\u010dke politike, bilo desni\u010darskim osporavanjem liberalnog ideolo\u0161kog monopola na pitanja ljudskih prava, imid\u017e moralne superiornosti i distancirane ideolo\u0161ke nevinosti postao je nemogu\u0107.<\/p>\n

Poanta je, jasno, u tome da je takav imid\u017e od samoga po\u010detka bio privid, dovoljno uspje\u0161an da sakrije ekonomske i politi\u010dke kontradikcije koje desnica danas nemilosrdno eksploatira pripovijestima o “odnaro\u0111enosti” NGO-elita, prezrivo zgranutih nad glupo\u0161\u0107u masa ba\u0161 poput Profesora iz romana Sla\u0111ane Bukovac, i njenim materijalnim koristima, koje opisuju \u0110ur\u0111a Kne\u017eevi\u0107 i Kristian Novak. Knji\u017eevnost, polaze\u0107i od premisa koje se s takvom desnicom nipo\u0161to ne mogu poistovjetiti, \u010dini stoga ne\u0161to \u0161to trebalo biti u\u010dinjeno odavno: poru\u010duje da je car gol i nudi barem osnovne koordinate za raspravu o civilnom dru\u0161tvu koja ne\u0107e pre\u0161u\u0107ivati njegove ideolo\u0161ke uloge, politi\u010dke u\u010dinke i ekonomske dimenzije; koja ne\u0107e bje\u017eati od \u010dinjenice da je, neovisno o svim svojim beskrajno va\u017enim postignu\u0107ima, godinama slu\u017eilo reprodukciji liberalne ideologije, podmazivanju tr\u017ei\u0161ne logike i depolitizaciji ekonomije.<\/p>\n

Bez te rasprave, te\u0161ko da se mo\u017ee razumjeti ono \u0161to se s civilnodru\u0161tvenom scenom doga\u0111a u posljednje \u010detiri godine. A ukoliko je “nasilno” politi\u010dko \u010ditanje knji\u017eevnih tekstova cijena takvog pristupa, onda je ona vrijedna pla\u0107anja.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

U rasponu od samo godinu dana tri su relevantna naslova iz novije hrvatske knji\u017eevne produkcije za glavnu ili sporednu temu “izabrala” tzv. civilni sektor. \u0160to se to u posljednjih nekoliko godina u tom sektoru dogodilo da je postao atraktivna tema za knji\u017eevnu obradu? U svome novom romanu “Pravila igre” \u0110ur\u0111a Kne\u017eevi\u0107 otvara rijetko provokativnu temu, […]<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":3658,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[103,74],"theme":[458,456],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[58],"class_list":["post-20583","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-ideologija","tag-kultura","theme-drustvo","theme-politika","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/20583","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=20583"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/20583\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":36540,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/20583\/revisions\/36540"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/3658"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=20583"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=20583"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=20583"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=20583"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=20583"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=20583"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=20583"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}