{"id":20336,"date":"2017-09-29T07:00:18","date_gmt":"2017-09-29T06:00:18","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=20336"},"modified":"2021-02-25T10:55:50","modified_gmt":"2021-02-25T09:55:50","slug":"publika_under-construction","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=20336","title":{"rendered":"Menad\u017ement publike"},"content":{"rendered":"

Ve\u0107 du\u017ee vrijeme sredi\u0161nja mantra kulturnih politika Europske unije jest: razvoj publike. Nedavno se i hrvatsko Ministarstvo kulture novim fondom priklju\u010dilo poticanju programa koji nastoje zadovoljiti taj famozni cilj. Pored svih ostalih problema s tom perspektivom, gotovo je uvredljivo ne postaviti pitanje: a koji to kulturni program ne “radi” na razvoju publike?<\/strong><\/p>\n

Ministarstvo kulture objavilo je sredinom rujna Poziv za dodjelu potpora programima koji poti\u010du razvoj publike u kulturi u Republici Hrvatskoj za 2017. godinu. Rije\u010d je o pilot projektu za koji \u0107e se osigurati izda\u0161nih pola milijuna kuna prora\u010dunskih sredstava Ministarstva. <\/span><\/p>\n

Programi koji “poti\u010du razvoj publike u kulturi” nisu, naravno, nikakva nepoznanica nego op\u0107e mjesto suvremene kulturne proizvodnje u europskim okvirima. Potpomognuti bespovratnim sredstvima europskih fondova, takvi su programi stvar uobi\u010dajene “dobre prakse”, predstavljaju va\u017ean instrument kulturne politike EU-e, a njezinim dr\u017eavama \u010dlanicama poznate su posebice u okviru aktualnog sedmogodi\u0161njeg Programa Kreativna Europa (2014-2020.) i potprograma MEDIA, namijenjenog europskoj audiovizualnoj industriji. <\/span><\/p>\n

I slabije upu\u0107enom gra\u0111aninu zainteresiranom za neki oblik kulture jasno je da europske kulturne i\/ili kreativne industrije, unato\u010d statisti\u010dkoj mantri o stalnom porastu udjela tih industrija u europskom BDP-u, grcaju u problemima koji zadiru u tektoniku sistema, jer se paradigma kapitalisti\u010dke ponude i potra\u017enje mijenja u totalu dru\u0161tva, bez iznimke. Sintagma \u201crazvoj publike\u201d gotovo je kolokvijalnog karaktera: smatra se va\u017enim, ako ne i najva\u017enijim, izazovom sektora kulture u Europi. <\/span><\/p>\n

Doma\u0107i teren u europskom kontekstu<\/strong><\/p>\n

Podrazumijeva se da se programi “razvoja publike” unutar EU prilago\u0111avaju specifi\u010dnostima svake dr\u017eave \u010dlanice s naglaskom na infrastrukturne razlike koje, logi\u010dno, predstavljaju temelj oblikovanja konkretnog “programiranja” publike. Ili se ne podrazumijeva? Mi\u0161ljenja o instrumentima europskih kulturnih politika kao oru\u0111a “jedinstva u razlli\u010ditosti” iste agende \u2013 po ovome se pitanju ipak razlikuju. Nije te\u0161ko zaklju\u010diti za\u0161to, kad jezik europske kulturne birokracije po defaultu<\/em> nudi vi\u0161ezna\u010dnost interpretacije kao jedinu polugu u “razumijevanju”, odnosno modelu prilagodbe zahtjeva raspisanog natje\u010daja sa \u017eeljama ili mogu\u0107nostima korisnika-proizvo\u0111a\u010da sadr\u017eaja. <\/span><\/p>\n

Te\u0161ko je, me\u0111utim, zadr\u017eati interes i energiju u suo\u010davanju s dubljim korijenima ili ishodi\u0161tima te agende. Mudriji poznavatelji “sektora kulture” u to su se ime odavno priklonili relativisti\u010dkoj nemo\u0107i, obliku profesionalnog tupila zbog \u010dega se svi natje\u010daji za raspodjelu javnih sredstava u kulturi, bez obzira na njihov deklarativni karakter, naslov ili “ciljnu skupinu” do\u010dekuju s jednakom blagonaklonom jednad\u017ebom: koliko para, toliko sadr\u017eaja, prilagodit \u0107emo se. <\/span><\/p>\n

U kontekstu tih (zamornih) poznatih \u010dinjenica s doma\u0107eg kulturnog terena, osje\u0107amo se gotovo nelagodno kad postavljamo sljede\u0107e, “zdravorazumsko” pitanje: koji program u kulturi ne poti\u010de razvoj publike? Ako se svaki program koji poti\u010de kulturnu prozivodnju radi isklju\u010divo zbog publike pa nu\u017eno “radi” na njezinom razvoju, po \u010demu je novoprogla\u0161eni Program za razvoj publike Ministarstva kulture druga\u010diji od svih ostalih programa koji daju financijsku potporu kulturnoj proizvodnji? <\/span><\/p>\n

Navodno jedino budale, cinici ili ignoranti postavljaju ovakvo ili sli\u010dno pitanje, zbog \u010dega nam se izuzetno smislenim \u010dini skicirati polje sli\u010dnosti i razlika koncepta EU-politika prema “razvoju publike” i eventualnih specifi\u010dnosti doma\u0107eg terena. \u0160to su, uostalom, specifi\u010dnosti doma\u0107eg terena? U kojem totalu ih promatramo, gdje je horizont o\u010dekivanoga: u polju “\u010diste” kulturne proizvodnje, kulturne politike, obrazovne politike, ukupnosti dru\u0161tva? <\/span><\/p>\n

Motivski evergrini liberalnih politika<\/strong><\/p>\n

Za \u0161treberski po\u010detak male konceptualne analize nudimo nekoliko klju\u010dnih re\u010denica “<\/span>Ciljeva i prioriteta za dodjelu sredstava” iz aktualnog Poziva za dodjelu programa koji poti\u010du razvoj publike: “Cilj je poziva povec\u0301anje broja programa koji potic\u030cu razvoj publike u kulturi. Razvoj publike usmjeren je na kreiranje dugoroc\u030cnih procesa koji c\u0301e podic\u0301i razinu aktivnoga sudjelovanja u kulturi i umjetnosti, uc\u030ciniti ih dostupnijima, prepoznajuc\u0301i razlic\u030citost potreba publike, njezinih socijalnih i ekonomskih iskustava te dob potencijalnih korisnika. Pod pojmom razvoja publike podrazumijevaju se aktivnosti koje se poduzimaju da bi se, dodatnom potporom, poticalo sudjelovanje u kulturi i umjetnosti, ispunile potrebe i interesi postojec\u0301e publike te stvorila nova publika”. Naravno, tekst Poziva nadalje obiluje motivskim evergrinima liberalnih politika poput: ve\u0107e mobilnosti umjetnika i kulturnih sadr\u017eaja, pove\u0107anja sudjelovanja ranjivih socijalnih skupina, boljeg pristupa kulturnih sadr\u017eaja u prometno slabije dostupnim podru\u010djima ili aktivnosti vezanih uz edukaciju iz podru\u010dja kulture i umjetnosti. Tu je i neprikosnovena, tragikomi\u010dno papagajska formula doma\u0107eg kulturnog menad\u017ementa: “diseminacija dobrih praksi u podruc\u030cju razvoja publike i stvaranje potencijalnih partnerstva u podruc\u030cju razvoja publike”.<\/p>\n

Ali o \u010demu govori o\u010dita jalovost diskursa kulturnog menad\u017ementa? Svakako o pomaku na plodnije tlo, s kojeg se tek uo\u010dava razina devastacije polja staromodno shva\u0107ene kulture i kulturne proizvodnje, kao va\u017enoga mozaika dru\u0161tva. Naime, ako niste znali, EU-politika “razvoja publike” temelji se na podjeli suvremene publike prema “kategorijama aktivnosti”. Prva je kategorija aktivnost usmjerena na novu publiku: takozvanu nepubliku ili marginaliziranu grupu kojoj kulturni sadr\u017eaji do sada nisu bili dovoljno dostupni; druga se koncentrira na produbljivanje odnosa sa postoje\u0107om publikom, a tre\u0107a se bavi diversifikacijom ciljnih grupa postoje\u0107e publike. U osnovi: nova, stara i pobolj\u0161ana ili razvedenija stara verzija publike.<\/p>\n

Zato pitanje tko zapravo \u010dini publiku ovdje zapinje na identitetskoj osnovi. Umjesto interesa za socijalno-klasnom profilacijom \u010dlanova “grupe” me\u0111u publikom i analize infrastrukturnih pretpostavki za kulturne sadr\u017eaje, liberalne politike EU rade na ukidanjima historijskih i infrastrukturnih razli\u010ditosti lokaliteta, kao nultim pretpostavkama primjene \u00ab nove podjele publike\u00bb.<\/p>\n

Minorizacija kulturnog sadr\u017eaja<\/strong><\/p>\n

Imaginirani europski identitet, kao tobo\u017enji \u0161tit pod kojim buja etnografska razli\u010ditost u mobilnosti zadovoljnih umjetnika i kulturnog menad\u017ementa, instrumentaliziran je ponovno, ovaj put u korist druga\u010dijeg porobljavanja: komodifikacije publike. Publika je apstraktna kategorija. Gomila, roba, ne oblikuju ju individualni interesi. Tako patroniziraju\u0107e instalirana, europska kulturna politika djeluje na vi\u0161e razina. Osim \u0161to bezobrazno instrumentalizira mehanizme klasi\u010dne socijaldemokratske politike “kulture dostupne svima” prevode\u0107i ih u apoliti\u010dne kategorije starih i novih korisnika; politike “razvoja publike” uvredljivo minoriziraju esenciju stvari: sam kulturni sadr\u017eaj. Propozicijama natje\u010daja zadan je, naime, profil kulturnog sadr\u017eaja \u0161to se “aplicira” na kategorije publike, odre\u0111ene tipiziranim evaluacijskim metodama kulturne politike EU.<\/p>\n

Osim plauzibilne ignorancije takozvanog klasi\u010dnog postupka (rada s publikom \u010dija se socijalno-klasna struktura analizira u ime njhovih potreba i \u017eelja odnosno “odozdo”); suvremene politike “razvoja publike” otvoreno promoviraju dehistorizaciju kulturnog polja. Ako konkretno historijsko iskustvo ne igra nikakvu ulogu u oblikovanju kulturne politike, kao \u0161to misli i djeluje ministrica Nina Obuljen Kor\u017einek, onda je blagotvorno primijeniti legislativu EU-e, gdje se u ime proto\u010dnog tr\u017ei\u0161ta bavite imaginiranom publikom u bogatstvu jednokratnih kulturnih programa, a nemate obavezu rje\u0161avanja ogromnih rupa kulturne infrastrukture.<\/p>\n

Napor oko dehistorizacije ukupnog kulturnog polja koju po defaultu<\/em> poduzima politka “razvoja publike” opasan je i stoga \u0161to pokazuje fatalni odustanak od suradnje, sinergije, ikakvog tje\u0161njeg odnosa kulturne i obrazovne politike. Aktualna (ne samo kulturna) politika njeguje odiozan odnos prema povijesnim perspektivama kulturne politike u vrijeme socijalizma. Od po\u010detaka socijalisti\u010dkog modernizma do dekadencije propu\u0161tenih prilika 1980-ih, kulturna politika u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) odgajala je vlastitu publiku u sinergiji obrazovanja i dostupnosti kulturne infrastrukture.<\/p>\n

Zaboravljeno modernisti\u010dko iskustvo<\/strong><\/p>\n

Generacije kulturnih profesionalaca (i laika, koji u suvremenoj abecedi publike pripadaju valjda kategoriji stare ili prosvije\u0107ene) odgojene na socijalisti\u010dkom modelu dubokog uva\u017eavanja \/ili sistemskog uklju\u010divanja obrazovne politike u kulturu i obratno; u aktualnosti politike “prema publici” moraju jednostavno zaboraviti na takve primjere “dobre prakse”. Zaboraviti sve aspekte radni\u010dke kulture u poduze\u0107ima, sve kvartovske kulturne sadr\u017eaje, sav polet kulturnog amaterizma, kulturnu organizaciju takozvanog slobodnog vremena, a ponajvi\u0161e gotovo samorazumljivost razli\u010ditih stvarala\u010dkih ni\u0161a na dnevnoj bazi. Napokon, takva je politika i dovela do \u010dinjenice da je kultura bila va\u017ena i neizostavna u dru\u0161tvenom \u017eivotu i permanentnom obrazovanju, za razliku od njezina polo\u017eaja i funkcije danas.<\/p>\n

Nemogu\u0107e je, ipak, zatajiti impulse zdravog razuma, ako se ve\u0107 ne smijete oslanjati na \u017eivljeno iskustvo. Ozbiljnije kazano, velikim europskim kulturnim sredinama suvremeni trend tr\u017ei\u0161ne formulacije korisnika ili politike “razvoja publike” ne mo\u017ee \u0161tetiti, nego samo koristiti u povla\u010denju javnoga novca, jer se njihova obrazovna baza, prava arena borbe za kulturnu publiku, ne svodi na nevjerojatno lo\u0161u bilancu umjetni\u010dkih predmeta u javnim \u0161kolama ili bijedan saldo kulturnih doga\u0111aja u provinciji.<\/p>\n

U Hrvatskoj je, naime, jo\u0161 od 1990-ih za vrijeme ministrice prosvjete i \u0161porta Ljilje Voki\u0107 obrazovni sistem osnovnih i srednjih \u0161kola po nacionalisti\u010dkom klju\u010du drasti\u010dno smanjio broj sati umjetni\u010dkih predmeta u korist materinjeg jezika i povijesti. Po jedan sat likovnog i glazbenog odgoja tjedno, \u010detiri do pet sati hrvatskoga jezika i knji\u017eevnosti. Ne ulaze\u0107i u meritum nevjerojatno lo\u0161eg, po odgoj djece pogre\u0161nog \u0161kolskog programa hrvatskoga jezika i knji\u017eevnosti, ostaje tu\u017ena \u010dinjenica novih generacija kojima javno obrazovanje nije osnovna adresa eventualnog umjetni\u010dkog odgoja.<\/p>\n

Asepti\u010dna razmjena kulturnih dobara<\/strong><\/p>\n

Podaci Eurostata govore da je Hrvatska na dnu popisa zemalja EU po posje\u0107ivanju kulturnih doga\u0111aja. Ba\u0161 u pravi \u010das, jer sti\u017ee akcijski plan za snubljenje pogubljene publike. Gra\u0111ani Hrvatske, poznato je po nekoj drugoj statistici, slabo \u010ditaju i jo\u0161 slabije kupuju knjige. Sre\u0107a na\u0161a da je Ministarstvo kulture, u suradnji sa \u0161irokom grupom profesionalaca u nakladni\u010dkoj struci, piscima i nastavnicima hrvatskog jezika ovih dana najavilo kona\u010dno dono\u0161enje Nacionalne strategije poticanja \u010ditanja, koja \u0107e u prvom redu pomo\u0107i dostupnosti knjige korisnicima. Pribli\u017eit \u0107e proizvod kupcima. Ne\u0107e djelovati na strukturnu bolest infrastrukture, nepostoje\u0107u distribucijsku mre\u017eu zbog \u010dega, sve da se na trepavice postavi, kulturni sadr\u017eaj u provinciji nije dostupan tamo\u0161njoj publici.<\/p>\n

U tom su smislu dva aktualna programa Ministarstva kulture, kao korifeji njegove politike, zapravo sukladna. Program “razvoja publike” koji se obra\u0107a stratificiranim korisnicima, a ne razvija politiku povezivanja elementarnog obrazovanja i kulturne proizvodnje, ima jednaku ulogu politi\u010dkog alibija poput \u0161irokopostavljene nacionalne strategije u korist \u010ditanja \u0161to razvija tehnike kreativnog pristupa knjizi, ali nema namjeru intervenirati u doma\u0107i kurikulum koji desetlje\u0107ima, \u010dini se, odbija novu publiku od knji\u017enog sadr\u017eaja.<\/p>\n

Napokon, program “razvoja publike” koji se, naravno, ve\u0107im dijelom odigrava u sferi menad\u017eementa, a tek manjim u polju kulturne proizvodnje, poku\u0161ava stvoriti dojam asepti\u010dne razmjene kulturnih dobara, bez ikakvih (klasnih, socijalnih, ekonomskih) antagonizama. Po istoj le\u017eernoj menad\u017eerskoj \u0161pranci, vrlo uredno i evaluacijski odgovorno, razvija se takozvani tre\u0107i sektor ili polje nezavisnih stru\u010dnjaka u kulturi kao specifi\u010dan oblik neslu\u017ebene liberalne kulturne politike. Profesionalci u kulturnoj i umjetni\u010dkoj i medijskoj proizvodnji, obrazovani i odgojeni u sistemu javnog doma\u0107eg obrazovanja, upre\u017eu danas vlastiti know how<\/em> u ime novog, neformalnog obrazovanja koje \u0107e pokriti “nedostatke” kurikuluma umjetni\u010dkih predmeta i knji\u017eevnosti u \u0161kolama. Taj je nedostatak, me\u0111utim, toliko fatalan da \u0107e nove generacije \u0111aka (nove publike) u ime umjetni\u010dkog obrazovanja s rado\u0161\u0107u poha\u0111ati raznolike radionice, seminare, treninge i druge alternativne module. Poraz javnog obrazovanja ne zna\u010di i poraz javne kulturne politike: radi se jedino o tome da se humanistika i estetika, polako ali posve, izmaknu iz javnog sektora u neki noviji, hibridni.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Ministarstvo kulture objavilo je sredinom rujna Poziv za dodjelu potpora programima koji poti\u010du razvoj publike u kulturi u Republici Hrvatskoj za 2017. godinu…<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":20340,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[243,74],"theme":[458,456],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[121],"class_list":["post-20336","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-eu","tag-kultura","theme-drustvo","theme-politika","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/20336","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=20336"}],"version-history":[{"count":5,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/20336\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":20343,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/20336\/revisions\/20343"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/20340"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=20336"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=20336"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=20336"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=20336"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=20336"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=20336"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=20336"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}