{"id":20287,"date":"2017-09-26T07:00:58","date_gmt":"2017-09-26T06:00:58","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=20287"},"modified":"2021-02-25T10:55:51","modified_gmt":"2021-02-25T09:55:51","slug":"postena-naknada-za-posten-rad","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=20287","title":{"rendered":"Po\u0161tena naknada za po\u0161ten rad?"},"content":{"rendered":"

Individualno nezadovoljstvo dru\u0161tvenom i ekonomskom situacijom \u010desto se ogleda u negodovanju nad politi\u010dkim ili kulturnim preprekama koje onemogu\u0107uju prikladno vrednovanje rada. Premda te individualne zamjerke znaju imati pokri\u0107e u neposrednom iskustvu, zanemaruju obrasce vrednovanja rada svojstvene kapitalizmu.<\/strong><\/p>\n

Op\u0107e je mjesto da roditelji nisu ba\u0161 najpouzdaniji sugovornici kad je rije\u010d o njihovoj djeci. Mno\u0161tvo je o\u010ditih razloga tome i ne treba ih posebno tuma\u010diti. Mo\u017eemo izdvojiti pristranost, frustracije i zabrinutost te generacijski jaz koji se \u010desto ogleda u sasvim razli\u010ditim kulturnim navikama. Te razli\u010dite navike, naj\u0161ire shva\u0107ene, od sklonosti u provo\u0111enju slobodnog vremena do pristupa u tempiranju va\u017enih \u017eivotnih odluka, nepresu\u0161na su inspiracija zapletima rijetko duhovitih komedija. No, mogu poslu\u017eiti i kao inspiracija za razmatranje odre\u0111enih dru\u0161tvenih trendova.<\/p>\n

Tuma\u010denje dru\u0161tvene stvarnosti u generacijskom klju\u010du vrlo je sklizak teren. Ako zbog ni\u010dega drugog, onda zbog \u010dinjenice da se prevla\u0161\u0107u generacijske podjele zanemaruju neke druge dru\u0161tvene podjele: na primjer, one vezane uz materijalni status. Zaobila\u017eenje tih, klasnih podjela, dodatno je problemati\u010dno u ovom slu\u010daju jer je njihova dru\u0161tvena snaga najupe\u010datljivija i najvidljivija upravo u generacijskom prijenosu: s roditelja na djecu. Prepoznavanje tog prijenosa nam omogu\u0107uje da vidimo kako materijalni status nije neka vrsta dru\u0161tvene nagrade koju pojedinci svojim radom i zalaganjem steknu, ve\u0107 ne\u0161to presudno obilje\u017eeno obiteljskim i socijalnim okru\u017eenjem iz kojeg su potekli.<\/p>\n

Migracije mladih<\/strong><\/p>\n

Klju\u010dan izvor briga i problema roditelja u Hrvatskoj svakako je visoka nezaposlenost mladih i s tim povezana sna\u017ena migracija. Frustracija koju roditeljima predstavljaju te\u0161ko savladive prepreke njihovom djetetu u prijelazu iz obrazovnog sustava na tr\u017ei\u0161te rada, po prirodi stvari ih sile na razumijevanje razloga takvom stanju te pronalasku krivaca. Sve \u010de\u0161\u0107e mo\u017eemo u medijima naletjeti na izljeve bijesa roditelja koji se moraju suo\u010diti s tim da im dijete u potrazi za (prikladnim \/ po\u0161teno pla\u0107enim) poslom mora emigrirati. Ponekad se radi o prikupljenim izjavama u novinarskoj pri\u010di o egzodusu mladih iz zemlje, a puno \u010de\u0161\u0107e je posrijedi prijepis viralnog fejsbuk statusa. Kada se radi o novinarskim sklonostima i pismenom izra\u017eavanju, onda ne treba \u010duditi da u tom \u017eanru dominiraju roditelji iz srednjoklasnih obitelji.<\/p>\n

Oni mahom kao razloge preprekama u realizaciji \u017eivotnih ciljeva njihove djece isti\u010du korumpiranost, nefunkcionalnu dr\u017eavu i op\u0107u moralnu kalju\u017eu. Nerijetko se dodaju i “higijenski” razlozi, nepodno\u0161ljivost ideolo\u0161ke klime: stalni sukobi “usta\u0161a i partizana”. No, najva\u017enije je istaknuti da su njihova djeca visoko obrazovana, pokoji i s doktoratima, a njihov potencijal dru\u0161tvo nije prepoznalo. I ne idu uvijek vani raditi, neki idu nastaviti \u0161kolovanje, ali, kako isti\u010du roditelji (uglavnom otac), ne planiraju se vratiti. Takvi istupi roditelja zasnovani su na sljede\u0107em narativno-moralnom obrascu: \u017eal zbog odlaska djeteta se pretvori u obra\u010dun s dru\u0161tvom \u2013 i neka odlazi, vi moje dijete ne zaslu\u017eujete.<\/p>\n

Iako te \u017ealopojke mogu stvoriti iritaciju kod \u010ditatelja, bilo da uop\u0107e nisu mogli priu\u0161titi visoko obrazovanje sebi ili djetetu bilo da su naprosto alergi\u010dni na samodopadne ljude, one \u010desto nisu bez pokri\u0107a. Uz pokoji sektorski izuzetak, mladi sa zavr\u0161enim fakultetom se vrlo te\u0161ko zapo\u0161ljavaju na radnim mjestima primjerenima njihovim kvalifikacijama. Sna\u017enija integracija Hrvatske u globalno tr\u017ei\u0161te nakon osamostaljenja mnoge je industrije poharala i u\u010dinila ih izli\u0161nima u susretu s evropskom i svjetskom konkurencijom. Tajkunsko asistiranje u tom procesu u prili\u010dnoj je mjeri ubla\u017eilo percepciju po kojoj su ti nenadoknadivi gubici radnih mjesta u\u010dinak izlo\u017eenosti male ekonomije globalnoj konkurenciji.<\/p>\n

Raspon roditeljskih reakcija<\/strong><\/p>\n

Upiranje prstom u politi\u010dki stimulirane tajkune iz devedesetih, makar su Todori\u0107evim pro\u0161lotjednim pokretanjem bloga i slu\u017ebeno nestali sa scene, usko je povezano i sa strana\u010dkim kadroviranjem u javnim i dr\u017eavnim slu\u017ebama. U vezama izme\u0111u tih struktura i posljedi\u010dnom devastacijom dr\u017eavnog aparata na svim razinama pronalazi se klju\u010d za razumijevanje neizdr\u017eive socijalne devastacije. Brojni su primjeri namje\u0161tenih natje\u010daja, kako u javnoj nabavi tako i u raspisu novih radnih mjesta. Djeca spomenutih roditelja su se vrlo vjerojatno suo\u010dila sa situacijama u kojima su lo\u0161iji kandidati od njih dobili poslove. Takve situacije predstavljaju presudni poticaj razumijevanju dru\u0161tvenih odnosa na kojima svoje objave i frustracije zasnivaju njihovi roditelji: na\u0161em dru\u0161tvu nedostaje zdrava meritokracija.<\/p>\n

\u0160to je meritokracija? U prijevodu: vladavina zaslu\u017enih. Malo op\u0161irnije, pravedno dru\u0161tvo zasnovano na kriteriju koji bi objektivno procjenjivao znanje, vje\u0161tine, radi\u0161nost i po\u0161tenje. I na osnovu tih zasluga bi pojedinci u dru\u0161tvu napredovali i zauzimali pozicije koje im po tim zaslugama pripadaju. No, cijelo vrijeme smo kao pojedinci i dru\u0161tvo \u017ertve malignih dru\u0161tvenih i politi\u010dkih snaga koje osuje\u0107uju uspostavu i djelovanje takvog objektivnog kriterija. S obzirom na nedavnu povijest, politi\u010dku klimu i prevladavaju\u0107i pristup dru\u0161tvenim problemima, kao jedini dostupni i neokaljani mehanizam koji bi mogao dovesti do ispunjenja tog kriterija name\u0107e se tr\u017ei\u0161te.<\/p>\n

Spomenimo i druk\u010diji primjer, \u010disto da registriramo \u0161irinu raspona mogu\u0107ih reakcija. Nisu samo roditelji iz bolje stoje\u0107ih obitelji oni koje razloge radnim (ne)uspjesima svoje djece tra\u017ee u individualnim kapacitetima i preprekama njihovom ostvarenju. Premda njihov glas ne dopire do medija, osim u ekstremnijim slu\u010dajevima “te\u0161kih ljudskih pri\u010da” koje izazivaju samilost, roditelji iz radni\u010dke klase tako\u0111er muku mu\u010de s budu\u0107no\u0161\u0107u svoje djece. A ta je budu\u0107nost, naravno, jo\u0161 neizvjesnija. Iako se ne radi o mehani\u010dkim refleksima koji proistje\u010du iz klasne pozicije, oni su skloniji okriviti vlastito dijete za neuspjeh. Makar i jo\u0161 \u017ee\u0161\u0107e osje\u0107ali prijezir prema politi\u010dkim elitama. Naime, svjesni da je za uspjeh u \u017eivotu njihovom djetetu potrebniji sna\u017eniji individualni anga\u017eman jer nemaju nikakvo zale\u0111e iza sebe, nije rijetko da vr\u0161e izra\u017eeniji pritisak na dijete i krivicu pripisuju nedovoljnom naporu djeteta ili lijenosti.<\/p>\n

Mit o meritokraciji<\/strong><\/p>\n

Sli\u010dno kao i spomenutim bolje stoje\u0107im roditeljima, \u010desto im okvir za razumijevanje situacije pru\u017ea vlastito iskustvo i one na po\u010detku spomenute stvorene kulturne navike. Njihov ulazak u svijet rada kasnih sedamdesetih ili ranih osamdesetih (pa \u010dak i kasnije bez obzira na kontinuiranu krizu) bio je u velikom broju slu\u010dajeva obilje\u017een pone\u0161to druk\u010dijim parametrima. Kao \u0161to je visokoobrazovanim roditeljima fakultetska diploma tada u prili\u010dno visokom postotku osiguravala relativno ugodno radno mjesto, tako je i njima mastodontska tvornica u malom gradu jam\u010dila donekle bezbolan prijelaz u svijet rada. Kao \u0161to su in\u017eenjeri i novinari tada smatrali da naprosto zaslu\u017euju te poslove svojim statusom i znanjem, tako su i ni\u017ee kvalificirani radnici sebi (barem retroaktivno) zaposlenje tuma\u010dili kao dru\u0161tveni odgovor na njihovu marljivost i radi\u0161nost.<\/p>\n

No, u tom koncipiranju dru\u0161tvene pravednosti i nagrade prema zaslugama ulogu ne igraju samo neposredna iskustva roditelja, ve\u0107 i natalo\u017eene “zdravorazumske” percepcije moralnosti i pravednosti koji svoje korijene znaju vu\u0107i iz udaljenih vremenskih razdoblja, obilje\u017eenih prili\u010dno druk\u010dijim ekonomskim uvjetima. Tako nije neobi\u010dno niti danas \u010duti kako se roditelj ni\u017eeg imovinskog stanja \u017eali na svoje dijete: “Ma kako \u0107e on na\u0107i posao, spava do podne.” Time, naravno, evociraju period prije Drugog svjetskog rata kada su se nadni\u010dari budili prije zore nadaju\u0107i se kako \u0107e biti izabrani za rad taj dan. Me\u0111utim, povijesna je ironija da se danas radni odnosi, makar posredovani aplikacijama i najnovijom tehnologijom, vra\u0107aju istim onim oblicima neizvjesnosti kojoj smo svjedo\u010dili prije sindikalnih pobjeda i uspostave dr\u017eave blagostanje. I upravo nam ta ironija otkriva kako zasluge, vje\u0161tinje, znanja i performanse ne igraju ulogu u ostvarivanju pravedne naknade za rad i da kapitalizam funkcionira po nekim drugim principima. Drugim rije\u010dima, uspostava \u010diste meritokracije naprosto nije mogu\u0107a i ne bi jam\u010dila “po\u0161tene nagrade” za trud i rad, ma koliko se zabrinuti roditelji nadali.<\/p>\n

Naime, meritokracija bi pretpostavljala da poslodavci radnicima za obavljeni rad isplate pla\u0107u u nov\u010danoj vrijednosti onoga \u0161to su proizveli. No, tu se javlja problem. Ako bi poslodavci bili “pravedni” i “po\u0161teni” ne bi si uspjeli priu\u0161titi profit koji se zasniva na nepla\u0107enom vi\u0161ku rada. Poslodavci isplatom pla\u0107a ne pla\u0107aju obavljeni radnikov rad ve\u0107 vremensko raspolaganje nad njegovom radnom snagom. U tom le\u017ei cijeli “trik” istiskivanja vi\u0161ka rada. Drugi inputi poput materijala ili strojevi nisu toliko fleksibilni. Naravno, mogu postojati kolektivni ugovori kojima se rast pla\u0107a ve\u017ee uz rast produktivnosti, no upravo nam \u010dinjenica sklapanja takvih ugovora govori da je posrijedi politi\u010dka bitka, a ne eventualno prosvijetljenje poslodavaca ili odstranjivanje politi\u010dkog utjecaja. Ako je rast pla\u0107a prvenstveno ishod radni\u010dkih zahtjeva i uspje\u0161ne organiziranosti, onda nam je jasno da performanse radnika kao takve ne vode do nu\u017enog prepoznavanja zasluga i prikladnog dru\u0161tvenog vrednovanja rada, znanja i zalaganja. Drugim rije\u010dima, ako u “pravom” kapitalizmu postoji ili je mogu\u0107a meritokracija, za\u0161to onda vi\u0161e stope nezaposlenosti u pravilu prate ni\u017ee pla\u0107e, a ni\u017ee stope nezaposlenosti vi\u0161e pla\u0107e? I to u svakom kapitalizmu. Za\u0161to se naprosto ne vrednuju rad i znanje? Da ne bude zabune, tome nije tako zbog toga \u0161to poslodavci nisu moralno kapacitirani da obave tu ulogu ve\u0107 naprosto koriste situaciju ve\u0107e potra\u017enje za radnim mjestima. A koriste ju jer ju koristi i konkurencija.<\/p>\n

Problem beskorisnog rada<\/strong><\/p>\n

Tako\u0111er, spomenuti rast produktivnosti u pojedinim kompanijama i zemljama mo\u017ee dovesti do odstranjenja konkurentskih kompanija s tr\u017ei\u0161ta. A te su konkurentske kompanije u tom slu\u010daju prisiljene obustaviti proizvodnju i otpustiti radnike bez obzira koliko se oni trudili i mukotrpno radili. Ne postoji dru\u0161tveni mehanizam koji \u0107e ih nagraditi, ve\u0107 jedino tr\u017ei\u0161te koje odlu\u010duje pobjednike. U tom se vidi osnovni proma\u0161aj u zami\u0161ljanju kapitalizma kao meritokratskog sustava: koliko god bili vrijedni, trudili se i zalagali, va\u0161 rad jedino ocjenjuje uspjeh na tr\u017ei\u0161tu, drugim rije\u010dima, uspje\u0161na prodaja robe. Ako se prodaja nije ostvarila i niste uprihodili dovoljno sredstava za nastavak proizvodnje sav va\u0161 prija\u0161nji rad je naprosto dru\u0161tveno beskoristan. I tome nije samo tako zbog slu\u010dajeva superiorne konkurencije, ekonomska kriza ili \u010dak skromno slabljenje potra\u017enje mogu ostaviti robu na skladi\u0161nim policama. Dolazi do ni\u017eih prihoda kompanije \u0161to se o\u010dituje ili u otpu\u0161tanju radnika ili u sni\u017eavanju pla\u0107e. Dakle, radnici \u0107e za isti rad dobivati manju kompenzaciju ili \u0107e, u slu\u010daju rezanja tro\u0161kova otpu\u0161tanjem kolega, morati raditi vi\u0161e i nadomjestiti njihov rad za istu pla\u0107u.<\/p>\n

Naravno, uvijek mogu postojati “privilegirani” radnici koji \u0107e zbog visokih kvalifikacija i te\u017ee zamjenjivosti biti obilnije “nagra\u0111eni”. No i to je u\u010dinak situacije na tr\u017ei\u0161tu rada, a ne proplamsaj dru\u0161tvene pravde. Tako\u0111er, kao \u0161to smo istaknuli u gornjem primjeru, zaposlenje u dr\u017eavnim firmama \u010desto izgleda kao pravedna naknada za rad ili nerad, kako se \u010desto spo\u010ditava. Premda je situacija razli\u010dita nego u privatnom sektoru, niti javni sektor nije izuzet od prinuda tr\u017ei\u0161ta. Na primjer, pla\u0107e za radnike sti\u017eu iz prora\u010duna koji se puni novcem iz tzv. realnog sektora. Stalni pritisci kapitala na dr\u017eavu i zahtjevi za sni\u017eavanjem poreza diktiraju posredno visinu pla\u0107a. Dr\u017eava se mo\u017ee zadu\u017eiti kako bi pla\u0107e odr\u017eala na istim razinama, no i servis dugova i kamate tako\u0111er vr\u0161e pritisak na prora\u010dun. Ono \u0161to \u010dini presudnu razliku u odnosu na privatni sektor jest snaga sindikata. A nije naodmet niti spomenuti kako pla\u0107e u javnom sektoru \u010desto stvaraju dovoljnu potra\u017enju za proizvodima iz privatnog sektora.<\/p>\n

Dakle, bez obzira na to \u0161to je “po\u0161tena naknada za po\u0161ten rad” od za\u010detka kapitalizma bila dio moralne ekonomije radni\u010dke klase i zahtjev kojim su izborene mnoge pobjede, realizaciju takve formule u kapitalizmu nije mogu\u0107e prona\u0107i. Ne zato \u0161to se ne mo\u017ee dogoditi da ljudi budu zadovoljni pla\u0107om i uvjetima rada i \u0161to ne mogu napredovati do boljeg statusa, ve\u0107 \u0161to to nije u\u010dinak dru\u0161tvenog vrednovanja njihova znanja i truda, ve\u0107 kombinirani ishod globalne podjele rada, ekonomsku konjunkture, sindikalne borbe, situacije na tri\u0161tu rada i specifi\u010dnosti pojedinih sektora u datom trenutku. Onaj lijeni sin koji spava do podne i ne \u017eeli odra\u0111ivati turisti\u010dku sezonu za mizernu pla\u0107u to intuitivno razumije.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Op\u0107e je mjesto da roditelji nisu ba\u0161 najpouzdaniji sugovornici kad je rije\u010d o njihovoj djeci. Mno\u0161tvo je o\u010ditih razloga tome i ne treba ih posebno tuma\u010diti. Mo\u017eemo izdvojiti pristranost, frustracije i zabrinutost te generacijski jaz koji se \u010desto ogleda u sasvim razli\u010ditim kulturnim navikama…<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":1034,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[228],"theme":[455],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[90],"class_list":["post-20287","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-ekonomija","theme-rad","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/20287","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=20287"}],"version-history":[{"count":10,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/20287\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":20300,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/20287\/revisions\/20300"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/1034"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=20287"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=20287"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=20287"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=20287"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=20287"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=20287"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=20287"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}