{"id":19572,"date":"2017-08-02T01:00:02","date_gmt":"2017-08-02T00:00:02","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=19572"},"modified":"2021-02-25T10:58:10","modified_gmt":"2021-02-25T09:58:10","slug":"klase-sve-kao-nema-ali","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=19572","title":{"rendered":"Klase sve kao nema"},"content":{"rendered":"

Neosporno je da je nacija u Hrvatskoj predstavljala, a i jo\u0161 uvijek predstavlja, klju\u010dnu socijalnu koprenu, zastor koji skriva klasne razlike. A znala joj je konkurirati, pa \u010dak i izravno politi\u010dki, promocija srednjoklasnih \u017eivotnih stilova kao obrasca navodnog nadila\u017eenja klasnih podjela. No, bez obzira na sve te napore, tamo negdje “iza le\u0111a”, izvor dru\u0161tvenih nejednakosti i dalje diktira ritam.<\/strong><\/p>\n

Vjerojatno je korisno krenuti izokola. U knjizi Class in Britain<\/a>,<\/em>\u00a0<\/i>koja je oko milenijske prekretnice sna\u017eno obilje\u017eila barem historiografsko promi\u0161ljanje klase, David Cannadine elaborira duboku zaokupljenost stanovnika Ujedinjenog Kraljevstva klasnom problematikom i postavlja otprilike sljede\u0107u dilemu: je li klasa Britancima tako va\u017ena jer je konstitutivno i strukturno zbilja temeljna u britanskom dru\u0161tvu ili je pak s vremenom stekla nezaobilazan i povla\u0161ten status u britanskom imaginariju da dru\u0161tvo odnosno dru\u0161tveni akteri ne mogu sebe ni zamisliti niti izraziti bez da se klasno ne odrede?<\/p>\n

Je li, dakle, rije\u010d o socijalnoj strukturi koja presudno oblikuje dru\u0161tvo, dru\u0161tvenu dinamiku, dru\u0161tvene odnose i identitete ili je posrijedi ste\u010deni refleks, niz markera, reakcija i “na\u010dina \u017eivota” koji su nakupljeni, natalo\u017eeni stolje\u0107ima, pa se gotovo po inerciji prenose dalje, \u010dak i u vremenima u kojima se nekada\u0161nje relativno homogene i prepoznatljive klasne pozicije raspadaju?<\/p>\n

Canadinneov zaklju\u010dak ima pomirbeno-pluralisti\u010dki, ali zapravo metodolo\u0161ki ton: to kako sebe vidimo va\u017eno je da bismo shvatili kako supostoje razli\u010diti pogledi na dru\u0161tvo, koji, zapravo, jednako tako proizvode to isto dru\u0161tvo. Jednostavna \u010dinjenica koju historiografija izgleda tek odnedavno priznaje. To \u0161to nekom “nedostaju stare hijerarhije u kojima je svatko znao svoje mjesto”, \u0161to je drugi skepti\u010dan spram “konvencionalne trodijelne dru\u0161tvene stratifikacije”, a \u0161to tre\u0107i misli da temeljna podjela danas ne obuhva\u0107a “rad i kapital” nego “bogate i siroma\u0161ne” pa svodi svijet na opreku 1% : 99% ili neku drugu varijantu \u2013 sve to nisu cjeloviti pogledi na dru\u0161tvo ve\u0107 partikularni nazori s dugim historijskim pedigreom i sve ih, kad je Velika Britanija posrijedi, treba uzeti u obzir da bismo mogli opisati klasnu strukturu dru\u0161tva i, eventualno, mogu\u0107u putanju u besklasno, zaklju\u010duje otprilike britanski povjesni\u010dar kojemu se spomenuta dilema ozbiljnije nametnula logikom izmje\u0161tenosti, naime dok je \u010ditavo desetlje\u0107e prije dovr\u0161etka knjige radio u SAD-u.<\/p>\n

Hrvat Hrvatu klasni neprijatelj<\/strong><\/p>\n

Spominjem izokola Cannadineovu dvojbu jer bi se ona mogla lako prevesti i prilagoditi postsocijalisti\u010dkim okolnostima, pa \u010dak i izmje\u0161tenosti u obliku nezaobilazne vremenske distance ili povremenog podvla\u010denja crte da bismo zbrojili elemente tranzicijske bilance. Naime, koliko god Britancima bila va\u017ena, toliko je subjektima postsocijalisti\u010dke tranzicije “klasa” postala (gotovo ta\u010deristi\u010dki) neva\u017ena, pa su je zdu\u0161no odbacili s gotovo jednakim prezirom kao i (budu\u0107a) barunica od Kestevena i doctor honoris causa Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu Margaret Thatcher. Naime, u svojim memoarima ona, posve u duhu hrvatskog tranzicijskog imaginarija, na par mjesta spominje kako jednostavno “nije odrasla s osje\u0107ajem podjele i sukoba me\u0111u klasama”. 1<\/a><\/sup> Ljude \u010dak i u vrijeme velikih kriza, dodaje, vi\u0161e stvari spaja nego \u0161to ih razdvaja (Thatcher izdvaja monarhiju kao primjer) i zato je dru\u0161tvo za nju uvijek “jedna nacija”, a nipo\u0161to “klasa protiv klase”.<\/p>\n

Tako su nekako odlu\u010dili stvari postaviti i klju\u010dni akteri postsocijalisti\u010dke tranzicije ro\u0111ene doslovno iz duha jedne nacije, a posljedice te odluke vidljive su u specifi\u010dnoj konjunkturi u koju, naravno, ulazi i pitanje za\u0161to je klasna problematika protjerana iz diskurza pa tako, izgleda, uvelike i iz dru\u0161tva, i gdje je ona linija dvojbe i razdvajanja tranzicijskog imaginarija i tranzicijskog stanja fakata. Drugim rije\u010dima, to \u0161to gotovo dva desetlje\u0107a klase u javnosti ne postoje, ne zna\u010di da su nestale i iz dru\u0161tvene strukture ili da ne utje\u010du na dru\u0161tvenu dinamiku.<\/p>\n

Kako su okolnosti li\u0161ene “klasnog sukoba” oblikovale Margaret Hildu Roberts, k\u0107er vlasnika du\u0107ana u Granthamu negdje 1930-ih \u2013 pa \u0107e ona kasnije, kao britanska premijerka, na dru\u0161tvo nerijetko gledati kao na skladnu gradsku procesiju ili barem smotru svih organizacija, od izvi\u0111a\u010da do Crvenog kri\u017ea, koje oblikuju socijalni \u017eivot, a na ljude uglavnom kao na “zadovoljne kupce” \u2013 poznata je pripovijest. Naime, ako u mom gradi\u0107u ili du\u0107anu ne mogu vidjeti “klase” ili razabrati “klasni sukob”, to jednostavno zna\u010di da te stvari ne postoje. Tako je nekako bilo i s “klasom” i u postsocijalisti\u010dkim uvjetima. Okolnosti su jednako tako oblikovale “besklasnost” hrvatskog dru\u0161tva od kapitalisti\u010dke godine nulte do recentnije koncepcije “zajedni\u0161tva” s Pantov\u010daka, u\u010diniv\u0161i, na primjer, Krle\u017ein ogled “Nekoliko rije\u010di o malogra\u0111anskom historizmu uop\u0107e” odnosno njegov drugi dio “O malogra\u0111anskoj ljubavi spram hrvatstva” jednako aktualnim kao da je doslovno 1926. kad je objavljen, i to zbog jednostavne \u010dinjenice da u njemu pi\u0161e da Hrvat Hrvatu mo\u017ee biti klasni neprijatelj jer \u017eivimo u kapitalizmu.<\/p>\n

Canjugina teorija dru\u0161tvene stratifikacije<\/strong><\/p>\n

Ali nije i\u0161lo glatko. Naime, upravo u vrijeme, \u0161tovi\u0161e iste 1998. godine, kad je Cannadineova knjiga objavljena prvi put, a Thatcher primila po\u010dasni doktorat Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu, u Hrvatskoj se pojavio prvi i gotovo jedini autenti\u010dan autorski prilog dru\u0161tvenoj stratifikaciji u postsocijalisti\u010dkim uvjetima. Njegov je tvorac Zlatko Canjuga, osnovna kategorija dru\u0161tvene stratifikacije jest “stali\u0161<\/a>“, a sama koncepcija nalikuje na pu\u010dko\u0161kolsko zami\u0161ljanje organske konzervativne zajednice i dru\u0161tvo razumije kao veliku hijerarhiziranu nacionalnu zadrugu u kojoj svaki element, harmonije radi, zna svoje mjesto, opseg i doseg djelovanja.<\/p>\n

Danas se te udaljene veze izme\u0111u Canjugine neofeudalne dru\u0161tvene sre\u0107e s kraja 20. stolje\u0107a i ideja o dru\u0161tvu \u0161to ih je iz obiteljske trgovine ponijela Margaret Thatcher, svakom mogu u\u010diniti i banalnima i smije\u0161nima, ali time ne\u0107emo prebrisati vrijeme u kojemu su \u2013 takve kakve jesu ili mrvicu izmijenjene \u2013 oblikovale dru\u0161tvene uvjete i na\u010din proizvodnje \u017eivota. Radnici su, na primjer, u ve\u0107ini slu\u010dajeva svoje prosvjede aran\u017eirali i dr\u017eavnom zastavom \u0161to zorno svjedo\u010di o ideji “jedne nacije” koja \u0107e se napokon jednom osloboditi i otkriti kapitalizam s ljudskim licem, samo da se rije\u0161i mangupa u na\u0161im redovima. O sistemu, na\u017ealost, ni rije\u010di.<\/p>\n

Naravno, stvari su ozbiljnije i znatno dramati\u010dnije od ove usputne napomene, jer je radni\u010dka klasa desetkovana, zemlja deindustrijalizirana i izjalovilo se narodno vjerovanje da sedamnaest vrsta Milka \u010dokolade u du\u0107anu predstavlja gotovo pa sre\u0107u, a srednjoklasni obiteljski tranzicijski san (stan na kredit, automobil na kredit\/leasing, lukrativni i stabilni poslovi u trajno rastu\u0107im industrijama) raspao se u stotine tisu\u0107a sudbina. Salaritet je kao zamijenio prekaritet, ali je prekarnost postala problem tek kad je statusno zahvatila srednju klasu, upravo onu koja ju je mogla odrediti kao problem.. Dok se odnosila samo na radnike, vidljivost joj je bila nikakva. Me\u0111utim, glasove koji o tome govore u klasnom registru moglo se, sve donedavno, nabrojati jedva na prste jedne ruke. 2<\/a><\/sup><\/p>\n

Od margine do centra<\/strong><\/p>\n

I\u00a0tu, naravno, le\u017ei odgovor na klju\u010dno pitanje o naturalizaciji razumijevanja dru\u0161tva bez kategorije klase, radni\u010dke klase, klasnog sukoba i klasnog interesa, o strukturi srednje klase, njezinoj socijalisti\u010dkoj dinamici i stoga zanimljivoj ulozi u tranziciji, o diskurzivnoj “konkurenciji” razli\u010ditih kategorija koje su kako u akademiji ili u medijskoj stilizaciji dru\u0161tvene dinamike, tako i u “\u017eivljenoj kulturi” zastirale problem mondeno primjenjuju\u0107i kategorije “\u017eivotnog stila” ili “postsupkulture”. Tu se, naposljetku, nalazi odgovor na pitanje o vlasni\u0161tvu na kapitalisti\u010dkoj poluperiferiji. Jer klasa, ako je suditi prema frekvenciji problematike koju ta kategorija za sobom povla\u010di, mo\u017eda nije toliko va\u017ena u imaginariju periferije, zamagljenom liberalno-demokratskom me\u0111uigrom korupcije i transparentnosti, nekvalitetnih dru\u0161tvenih elita i, uglavnom, autokolonizacijom. Mo\u017eda nije va\u017ena ni u samom dru\u0161tvu, ali samo zato \u0161to se pre\u0161u\u0107uju odnosi u svijetu rada, a ostalo zapravo svodi na pitanja inteligencije i stila.<\/p>\n

Iluzija odnosno privid o dinamici koju kapitalizam, eto, svojom naravi omogu\u0107uje, bila je ulazna tranzicijska to\u010dka i dan danas prelama se u svakoj od sfera dru\u0161tvenog \u017eivota. Klasa kao nema, ali su nejednakosti zato prisutne. Klasna reprodukcija je gotovo zajam\u010dena, na primjer u obrazovanju<\/a>, ali su stvari interesno predaleko da bi postale vidljiv dru\u0161tveni problem, jer oni koji ih mogu adresirati nemaju s njima bitnijih pote\u0161ko\u0107a budu\u0107i da im je reprodukcijski ciklus ionako zajam\u010den. Ako je pak tobo\u017ee pre\u0161u\u0107ena u sferi proizvodnje, klasa vi\u0161estruko izlazi na vidjelo u sferi potro\u0161nje i potro\u0161a\u010dke “brige za sebe”, \u010ditavoj paleti ponude rekreacije i zdravlja. Kulturnom potro\u0161njom se izvan statisti\u010dkih obaveza jedva tko zanima, pa se o distinkcijama, na\u017ealost, mo\u017ee samo nabadati po sli\u010dnosti ili pak sje\u0107anju. 3<\/a><\/sup> Stari metodolo\u0161ki obrasci prema kojima dobar dio hrvatskih gra\u0111ana ne pro\u010dita ni jednu knjigu godi\u0161nje pomalo gube snagu zbog tehnolo\u0161kih uvjeta i infrastrukture kojom danas cirkulira kulturni kapital, a etnografijom \u010dekaonice i dnevnog odla\u017eenja lije\u010dniku jo\u0161 se, izgleda, nije pozabavio nitko, iako se upravo u tom ritualu otkriva modernisti\u010dki doseg javnog zdravstva i jo\u0161 koje\u0161ta nakon njegova slabljenja.<\/p>\n

Uglavnom, ozbiljnija klasna analiza postsocijalisti\u010dke tranzicije ili kapitalizma na poluperiferiji tek predstoji, iako klasna logika sna\u017eno operira u srcu sistema i dnevno su\u017eava socijalni prostor. Nije problem u tome \u0161to se s lijeve margine sve mo\u017ee u\u010diniti gotovo besprijekorno jasnim, problem je u tome da se u centru to pitanje postavi na dnevni red.<\/p>\n

  1. Usp. M. Thatcher (1995) Path to Power<\/i>, London: HarperCollins[↩<\/a>]<\/span><\/li>
  2. Posljednjih godina frekvencija interesa za klasu i klasnu problematiku vidljiva je kako na novonastalom strana\u010dkom lijevom politi\u010dkom spektru, ali i u devastiranim neprofitnim medijima, kao i u akademiji, osobito u humanistici, \u0161to je donedavno odnosno prije studentske blokade 2009. bilo jedva zamislivo. Usp., na primjer, recentno: Tea \u0160koki\u0107 i Sanja Potkonjak (2016) \u201cWorking Class Gone to Heaven\u201d: From Working Class to Middle Class and Back<\/a>, Narodna umjetnost, sv.1, str. 117-132. Vrijedi pogledati i niz priloga iz, uvjetno govore\u0107i, povijesti radni\u0161tva odnosno radni\u010dke klase povjesni\u010dara najmla\u0111e generacije objavljenih uglavnom u \u010dasopisu Rad<\/a>, kao i projekt Kome treba poduze\u0107e? Borovo 1988. -1991<\/a>.[↩<\/a>]<\/span><\/li>
  3. Rekreativni sport je u tom smislu iznimno zanimljiv, ali nedostaju analize korelacije polo\u017eaja u dru\u0161tvenoj stratifikaciji i kulturne potro\u0161nje odnosno rekreativnog bavljenja sportom, poput rada Paula Widdopa<\/a>, koji se oslanja kako na Bourdieuovu ideju distinkcije, tako i na Patersonovu kategoriju sve\u017edera (omnivora). Vrijedi spomenuti i dva primjera iz sli\u010dne perspektive kulturne potro\u0161nje: Ivana Spasi\u0107 (2013) Kultura na delu. Dru\u0161tvena transformacija Srbije iz burdijeovske perspektive, Beograd: Fabrika knjiga i T. Bennett i dr. (2009) Culture, Class, Distinction, London & New York: Routledge.[↩<\/a>]<\/span><\/li><\/ol>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

    Vjerojatno je korisno krenuti izokola. U knjizi Class in Britain, koja je oko milenijske prekretnice sna\u017eno obilje\u017eila barem…<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":19576,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[66],"theme":[458],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[23],"class_list":["post-19572","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-klasa","theme-drustvo","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/19572","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=19572"}],"version-history":[{"count":20,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/19572\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":36571,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/19572\/revisions\/36571"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/19576"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=19572"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=19572"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=19572"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=19572"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=19572"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=19572"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=19572"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}