{"id":19268,"date":"2017-07-21T07:00:55","date_gmt":"2017-07-21T06:00:55","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=19268"},"modified":"2021-02-25T10:58:13","modified_gmt":"2021-02-25T09:58:13","slug":"19268","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=19268","title":{"rendered":"Hrvatski Srbi izme\u0111u etni\u010dkog geta i anti\u0161ovinisti\u010dke ljevice"},"content":{"rendered":"

Iako jo\u0161 uvijek najzna\u010dajnija manjinska zajednica (s 4,4% stanovni\u0161tva), hrvatski su Srbi u pro\u0161lom ratu izgubili demografski i politi\u010dki zna\u010daj koji su imali protekla dva stolje\u0107a. “Srpsko pitanje” nije me\u0111utim nestalo iz doma\u0107eg politi\u010dkog diskurza, iako ga poti\u010de prije folklorni \u0161ovinizam doma\u0107e desnice nego napeti me\u0111uetni\u010dki odnosi.<\/strong><\/p>\n

Kad je prije nekoliko tjedana objavljeno kako je Milorad Pupovac postao predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS), ve\u0107inu je hrvatskih (ali i regionalnih) konzumenata medija ta vijest vjerojatno zbunila. Naime, Pupovac nije samo najistaknutije, nego je i gotovo jedino prepoznatljivo politi\u010dko lice srpske zajednice u Hrvatskoj. Malo je tko \u2013 barem izvan isto\u010dne Slavonije \u2013 stoga obra\u0107ao pa\u017enju na to da je dosada\u0161nji predsjednik SDSS-a bio Vojislav Stanimirovi\u0107, biv\u0161i gradona\u010delnik Vukovara u periodu tzv. Republike Srpske Krajine i ministar bez portfelja u posljednjoj fazi te paradr\u017eave, koji je odigrao va\u017enu ulogu u prekidu rata na tom podru\u010dju. Ova zamjena na \u010delnom mjestu, koja u odnosu snaga zapravo ne zna\u010di ni\u0161ta, ipak mo\u017eda posredno najavljuje novu fazu u razvoju manjinske politike u Hrvatskoj.<\/p>\n

Prema izjavama<\/a> Stanimirovi\u0107a, Pupovac je postavljen da bi kao veteran pripremio \u010detvero mla\u0111ih potpredsjednika za preuzimanje stranke u budu\u0107nosti. Koliko taj proces smjene generacija mo\u017ee biti opasan pokazuju primjeri Hrvatske narodne stranke (HNS) i Hrvatskog demokratskog sabora Slavonije i Baranje (HDSSB), stoga nije izvjesno da \u0107e SDSS uspjeti na\u0107i adekvatnu zamjenu za \u0161ezdesetdvogodi\u0161njeg profesora lingvistike koji je omiljen predmet mr\u017enje doma\u0107ih \u0161ovena. On ve\u0107 toliko dugo simbolizira srpsku politiku u Hrvatskoj da se povremeno mo\u017ee i zaboraviti kako njezini najistaknutiji predstavnici nisu uvijek bili naizgled flegmati\u010dni i retori\u010dki hiperoprezni intelektualci poput Pupovca.<\/p>\n

Mitinzi s tri prsta<\/strong><\/p>\n

Dapa\u010de, u vremenima kada je u biv\u0161oj Jugoslaviji etnicisti\u010dka matrica zamjenjivala “samoupravno-socijalisti\u010dku”, a onda i svaku drugu, prvi je srpski lider bio intelektualac sasvim druga\u010dijeg karaktera \u2013 \u0161ibenski psihijatar Jovan Ra\u0161kovi\u0107. Prema pojedinim svjedo\u010danstvima<\/a>, on je jo\u0161 1980-ih odr\u017eavao bliske veze s nacionalisti\u010dkim i antikomunisti\u010dkim intelektualcima u Beogradu, da bi nakon osnivanja Srpske demokratske stranke (SDS) 1990. godine postao neka vrsta hrvatskog odgovora na Vuka Dra\u0161kovi\u0107a na kojeg je fizi\u010dki i retori\u010dki podsje\u0107ao te \u2013 prema tvrdnjama<\/a> biv\u0161ih lidera bosanskih Srba \u2013 inspiracija kolegi psihijatru Radovanu Karad\u017ei\u0107u. No njegovo mitingovanje po ruralnim krajevima Hrvatske sa srpskom ve\u0107inom (uz neizbje\u017ena tri prsta<\/a> i ultratradicionalisti\u010dku mitologiju<\/a>) nije mu osiguralo trajniju politi\u010dku karijeru.<\/p>\n

Jer, iako se Ra\u0161kovi\u0107 te 1990. prometnuo u najvidljivijeg srpskog lidera u Hrvatskoj, njegova je stranka na izborima iste godine ipak ostala razmjerno marginalna<\/a>, \u010dak i kod bira\u010da srpske nacionalnosti. Osvojila je svega 5 od 351 mjesta u sva tri vije\u0107a tada\u0161njeg Sabora Socijalisti\u010dke Republike Hrvatske i ve\u0107inu u samo tri op\u0107ine (Kninu, Gra\u010dacu i Donjem Lapcu) dok je sve ostale krajeve sa srpskom ve\u0107inom uvjerljivo dobio Savez komunista Hrvatske \u2013 Stranka demokratskih promjena. SDS \u0107e, me\u0111utim, ubrzo ipak zagospodariti ve\u0107inom tih krajeva, ali Ra\u0161kovi\u0107a tada vi\u0161e ne\u0107e biti, jer \u0107e pobje\u0107i u Beograd na po\u010detku sukoba, gdje \u0107e ubrzo i umrijeti od bolesti.<\/p>\n

Linije razdvajanja<\/strong><\/p>\n

Pitanje koliko je tzv. balvan-revolucija koja je uslijedila bila “pobuna hrvatskih Srba”, a koliko prevrat koji su izvele beogradske tajne slu\u017ebe trebalo bi biti predmet zanimljivog istra\u017eivanja regionalne historiografije. Ali njega \u2013 izvjesno je \u2013 ne\u0107emo skoro do\u010dekati, jer je ta historiografija jo\u0161 uvijek prete\u017eno zatvorena u \u0161ovenskim kavezima koje je naslijedila iz 1990-ih. Nema, me\u0111utim, nikakve sumnje da je “kraji\u0161ki” SDS u svojim razli\u010ditim inkarnacijama ostao naju\u017ee vezan uz vlasti u Beogradu i da su mu se u tom periodu pridru\u017eili neki dotad formalno jugoslavenski orijentirani kadrovi SKH-SDP-a povezani sa sigurnosnim slu\u017ebama biv\u0161e dr\u017eave. Drugi SDP-ovi Srbi, koji su to odbili \u2013 poput predsjednika op\u0107ine Vrginmost Dmitra Obradovi\u0107a \u2013 za to su platili<\/a> glavom.<\/p>\n

I dok je ne\u0161to manje od polovice hrvatskih Srba \u017eivjelo u povremeno grotesknoj policijskoj paradr\u017eavi koja je \u2013 po sasvim nepovezanoj ranijoj instituciji \u2013 nazvana “Krajinom”, ve\u0107ina je ostala na dijelovima Hrvatske pod kontrolom slu\u017ebene vlasti. Tamo je bavljenje manjinskom politikom bilo sve te\u017ee, s obzirom na to da je zapjenjeni \u0161ovinizam Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) podignut na razinu slu\u017ebene dr\u017eavne ideologije, koji je pritom dobio potporu velikog dijela hrvatskog stanovni\u0161tva pod dojmom rata i s njim povezanih zlo\u010dina. Raniji prvi politi\u010dki izbor hrvatskih Srba \u2013 Socijaldemokratska partija \u2013 sada je vidno i sama zaokrenula prema hrvatskom \u0161ovinizmu. Stoga ne iznena\u0111uje da je ubrzo dobila alternativu u Socijalno-demokratskoj uniji (SDU) poznatog ekonomista Branka Horvata, koja je u mije\u0161anim sredinama ostvarivala solidne rezultate. 1<\/a><\/sup><\/p>\n

Oluja i reintegracija<\/strong><\/p>\n

Iako ve\u0107inska, politi\u010dka ljevica nije bila i jedina opcija hrvatskih Srba. Srpska narodna stranka (SNS), koju je osnovao disident SDS-a Milan \u0110uki\u0107, dobila je na izborima 1992. godine sna\u017ean poticaj od vlasti kada su joj odlukom Ustavnom suda dodijeljena zastupni\u010dka mjesta predvi\u0111ena za Srbe koja su trebala pripasti SDU-u, uz obrazlo\u017eene kako je ipak rije\u010d o “etni\u010dkoj stranci”. \u0110uki\u0107 je u tom sazivu bio potpredsjednik Sabora i (bizarno) na\u010delnik op\u0107ine Donji Lapac u “egzilu”, jer se ona nalazila pod tzv. Krajinom. Dominaciju SNS-a srpskom parlamentarnom politikom u Hrvatskoj ugrozit \u0107e nakon akcije Oluja spomenuti Milorad Pupovac, koji je 1995. izabran u Sabor kao predstavnik jo\u0161 jedne stranke ljevice \u2013 Akcije socijaldemokrata Hrvatske (ASH).<\/p>\n

No trajni odlazak desetaka tisu\u0107a Srba uo\u010di i tijekom Oluje zauvijek je promijenio manjinsku politiku u Hrvatskoj. Oni su prestali biti faktor na koji se treba ra\u010dunati u institucionalnim rje\u0161enjima, \u0161to je dobro ilustrirano smanjenjem broja zastupni\u010dkih mjesta predvi\u0111enih za predstavnike te zajednice s 14 na tri. U toj situaciji, najlak\u0161a opcija za one koji su se htjeli baviti manjinskom politikom bila je iskoristiti jo\u0161 postoje\u0107e institucije pod srpskom dominacijom, prije svega “ostatke ostataka” RSK u isto\u010dnoj Slavoniji koju nije zahvatila Oluja. Tamo\u0161nji je SDS pod vodstvom Vojislava Stanimirovi\u0107a pristao na proces postupne “reintegracije” podru\u010dja pod svojom kontrolom u pravni i administrativni sustav RH. U tom \u0107e sustavu, naravno, htjeti imati i neki oblik politi\u010dke reprezentacije.<\/p>\n

Jezi\u010dac na vagi<\/strong><\/p>\n

Savez Pupovca i Stanimirovi\u0107a, iz kojeg se 1997. rodio SDSS, nije na prvi pogled bio prirodan: Pupovac se i danas redovito deklarira kao socijalist i antifa\u0161ist, dok je protiv Stanimirovi\u0107a u me\u0111uvremenu podneseno nekoliko kaznenih prijava za ratne zlo\u010dine, od kojih su sve dodu\u0161e odba\u010dene. No takav je SDSS \u2013 sada povezan sa svim srpskim institucijama u Hrvatskoj, uklju\u010duju\u0107i pravoslavnu crkvu i kulturne udruge \u2013 narednih godina sasvim zagospodario srpskom politikom u Hrvatskoj, dodu\u0161e u novom kontekstu politi\u010dke “getoizacije” manjina. Srpski su se predstavnici sada birali po posebnom izbornom sustavu, sasvim izdvojenom iz izbornog procesa za “obi\u010dne” stranke. Taj je sustav uz neke promjene zadr\u017ean do danas iako ima svoje povremeno glasne protivnike.<\/p>\n

Unato\u010d ujedinjenju SDSS-a, on je na neki na\u010din ipak ostao razdvojena stranka, pri \u010demu je Pupovac kao njegovo lice na nacionalnoj razini bio jedan od najglasnijih javnih kriti\u010dara nacionalizma i konzervativizma, dok je na lokalnoj razini SDSS ipak predstavljao ne\u0161to druga\u010dije. Bez obzira na te razlike, i jedna i druga “frakcija” bile su u pravilu prije partneri HDZ nego liberalnihs tranaka. SDSS je jo\u0161 od 2003. na ovaj ili onaj na\u010din podr\u017eavao svaku HDZ-ovu vladu, \u010dak i kad mu je taj isti HDZ u jednoj krajnje bizarnoj<\/a> epizodi “preoteo” zastupnika Mirka Ra\u0161kovi\u0107a. Zapravo, zbog specifi\u010dnog politi\u010dkog sustava i politi\u010dke dinamike u Hrvatskoj, zastupnici manjina (troje Srba i jo\u0161 pet ostalih) \u010desto predstavljaju neizostavan “jezi\u010dac na vagi” u svakoj poslijeizbornoj kombinatorici.<\/p>\n

Manjinska kvota
\n<\/strong><\/p>\n

Kao \u0161to smo ve\u0107 spomenuli, to nije \u010dinjenica koja sve odu\u0161evljava. SDSS prema mi\u0161ljenju ve\u0107ine komentatora nije dodu\u0161e osobito “skup” koalicijski partner: zahtjeva nastavak financiranja srpskih institucija i tek onda eventualno ubla\u017eavanje \u0161ovinisti\u010dke i antisrpske retorike. No unato\u010d tome prijedlozi za ukidanje manjinskih (a osobito srpskih) zastupni\u010dkih mjesta povremeno su dolazili i od HDZ-a i od manje desni\u010darske stranke Mosta, kao i od ultrareakcionarne stranke\/udruge U ime obitelji, koja ima politi\u010dki utjecaj daleko ve\u0107i od izborne potpore. Alternativa koja ne bi predstavljala napad na manjinska prava bi, dodu\u0161e, za hrvatsku desnicu mogla biti jo\u0161 gora. Npr. u nekim ranijim rje\u0161enjima srpski su zastupnici birani s “obi\u010dnih” lista, a ni jedna od spomenutih stranaka nije osobito sklona kandidiranju Srba ili op\u0107enito manjina. 2<\/a><\/sup><\/p>\n

HDZ je naposljetku uvijek vi\u0161e volio da postoje posebne srpske stranke nego da Srbi glasaju za nenacionaliste. \u010cini se vrlo vjerojatnim da bi ukidanje posebnog izbornog sustava za predstavnike Srba samo usmjerilo bira\u010de SDSS-a prema HDZ-ovim suparnicima na nacionalnoj razini. Na lokalnoj, gdje se zapravo odvijaju klju\u010dne bitke za SDSS, odnedavno je sna\u017eno ugro\u017eena njihova hegemonija. Stranka disidenata nezadovoljnih<\/a> Pupov\u010devim “ljevi\u010darenjem” i sklonijih sna\u017enije nacionalnom programu odnijela je izravnu pobjedu nad SDSS-om tamo gdje je mo\u017eda i najva\u017enije \u2013 u Vukovaru. U situaciji u kojoj etni\u010dki \u0161ovinizam, suprotno nadanjima, ne slabi protokom godina i intenzifikacijom euroatlantskih integracija, ovaj razvoj doga\u0111aja pokazuje da je mogu\u0107a i puno gora manjinska politika.<\/p>\n

Druga\u010diji savezi<\/strong><\/p>\n

Tijekom skoro dvogodi\u0161nje politi\u010dke krize “preslagivanja”, dvojica (na razli\u010dite na\u010dine) neslu\u017ebenih glasnovogornika doma\u0107e ekstremne desnice \u2013 Mostov Nikola Grmoja i biv\u0161i HDZ-ovac Zlatko Hasanbegovi\u0107 \u2013 opetovano su pozivali Milorada Pupovca da se izjasni je li on predstavnik hrvatske ljevice ili hrvatskih Srba. Za velik dio Srba u Hrvatskoj taj izbor je besmislen, \u0161to iz povijesnih (povezanost<\/a> s NOB-om), \u0161to iz prakti\u010dnih razloga (hrvatska desnica je jo\u0161 uvijek instinktivno antisrpski orijentirana). No ako ta povijest i\u0161ta doista pokazuje, to je da etni\u010dka homogenizacija ne vodi ve\u0107oj sigurnosti manjinskih zajednica. Dapa\u010de, neka je pro\u0161la i druga\u010dija ljevica pokazala da su savezni\u0161tva na klasnoj, a ne samo identitetskoj osnovi, jedina platforma za rje\u0161enje kompleksnih pitanja. I to ne samo onih koja se ti\u010du me\u0111uetni\u010dkih odnosa.<\/p>\n

  1. U Karlovcu je npr. SDU 1993. ostvario bolje rezultate i od SDP-a i od HNS-a, koji se tada jo\u0161 nije smatrao ljevicom, ali je bio umjerenija nacionalisti\u010dka stranka.[↩<\/a>]<\/span><\/li>
  2. Prema izbornim pravilima iz 1992., Sabor je trebao imati najmanje 14 zastupnika iz srpske zajednice, koji su se birali s lista svih stranaka. Drugim rije\u010dima, stranka koja je na liste stavila vi\u0161e Srba mogla je dobiti “dodatne” mandate.[↩<\/a>]<\/span><\/li><\/ol>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

    Kad je prije nekoliko tjedana objavljeno kako je Milorad Pupovac postao predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS), ve\u0107inu je hrvatskih (ali i regionalnih) konzumenata medija ta vijest vjerojatno zbunila. Naime, Pupovac nije samo najistaknutije, nego je i gotovo jedino prepoznatljivo politi\u010dko lice srpske zajednice u Hrvatskoj…<\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":19270,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[25],"theme":[456],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[26],"class_list":["post-19268","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-nacionalizam","theme-politika","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/19268","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=19268"}],"version-history":[{"count":4,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/19268\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":27157,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/19268\/revisions\/27157"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/19270"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=19268"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=19268"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=19268"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=19268"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=19268"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=19268"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=19268"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}