{"id":18977,"date":"2017-06-30T01:00:59","date_gmt":"2017-06-30T00:00:59","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=18977"},"modified":"2021-02-25T10:58:19","modified_gmt":"2021-02-25T09:58:19","slug":"ples-u-doba-krize-politicka-ekonomija-folklora","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=18977","title":{"rendered":"Ples u doba krize: politi\u010dka ekonomija folklora"},"content":{"rendered":"

Od kada su prije vi\u0161e od stolje\u0107a nacionalno orijentirani intelektualci prvi puta podu\u010dili seljake njihovoj “autenti\u010dnoj” muzici, fenomen folklora igra zna\u010dajnu ulogu u kulturnom \u017eivotu pojedinih zajednica, osobito manjinskih. No, daleko od obi\u010dne razonode, folklor zapravo odra\u017eava neke od to\u010daka dru\u0161tvenih i politi\u010dkih sukoba podru\u010dja \u010diju bi raznolikost trebao reprezentirati.<\/strong><\/p>\n

Organizirana folklorna dru\u0161tva, na ovim prostorima poznata i kao kulturno-umjetni\u010dka dru\u0161tva (KUD), jedan su od fenomena modernog i postmodernog doba kroz koje se pretpostavljeno starim obi\u010dajima i praksama nastoji dati novi smisao i kontekst u suvremenom dru\u0161tvu. U zajednicama nacionalnih manjina, folklorna su dru\u0161tva jedan od najvidljivijih i naizgled najneproblemati\u010dnijih modela javnog iskazivanja kulture. Njihovo je javno djelovanje va\u017eno za manjinske skupine jer istovremeno sadr\u017ei prezentacijski moment prema unutra (pripadnicima vlastite skupine) i prema van (pripadnicima ve\u0107inske ili drugih skupina), nagla\u0161avaju\u0107i njihovu prisutnost i potencijalno osna\u017euju\u0107i njihov polo\u017eaj na nekom podru\u010dju.<\/p>\n

Uz va\u017enu ulogu javne prezentacije, organizirana folklorna dru\u0161tva na neki na\u010din sudjeluju i u kreiranju manjinske zajednice, jer se zajednica unutar njihovih okvira formira kroz me\u0111usobno dru\u017eenje i sudjelovanje, interakciju, kao i neposredniji prijenos znanja o materinjem jeziku, glazbi, plesu i obi\u010dajima. Imaju\u0107i na umu navedene pozitivne doprinose ovog tipa kulturnog amaterizma, organizirana folklorna dru\u0161tva se doimaju kao dobar primjer odr\u017eivosti manjinskih tradicijskih kultura u suvremenim dru\u0161tvima ve\u0107inskih zajednica. No, drugom linijom analize, ova dru\u0161tva mo\u017eemo prepoznati i kao uto\u010di\u0161ta (nacionalnih) konzervativizama i modele potvr\u0111ivanja kulturnih razlika me\u0111u nacionalnim i etni\u010dkim skupinama jednog podru\u010dja, primjere \u010dega \u0107emo prikazati kasnije.<\/p>\n

Tradicijska je kultura op\u0107enito igrala va\u017enu ulogu u nacionalnim pokretima, koji su, oslonjeni na filozofiju Johanna Herdera, u ovoj kulturi i seoskom stanovni\u0161tvu kao njenom nositelju, vidjeli \u010distu i neokaljanu sr\u017e nacionalnog duha. U Hrvatskoj je, na primjer, za nastanak prvih organiziranih folklornih dru\u0161tava i festivala bila zaslu\u017ena Hrvatska selja\u010dka stranka, odnosno njena podorganizacija Selja\u010dka sloga. Stoga tradicijski kulturni elementi imaju odre\u0111enu (dosad ve\u0107 akumuliranu) simboli\u010dku va\u017enost za izgradnju nacionalnih identiteta. Simboli\u010dka sredstva za izgradnju identiteta mogu biti produ\u017eetak, ali i zamjena za politi\u010dka prava, pa je mogu\u0107e da se neku zajednicu percipira pozitivno kada se radi o izvedbenim kulturnim praksama, a negativno kada se radi o svakodnevnim praksama i elementarnim ljudskim pravima, kako je to redovito vidljivo na primjeru Roma.<\/p>\n

Konstruiranje autenti\u010dne tradicije<\/strong><\/p>\n

Svi ovi slojevi zna\u010denja stalno su prisutni u djelatnostima folklornih dru\u0161tava, ali kontradikcije koje podrazumijevaju postaju o\u010dite tek u vrijeme odre\u0111enih dru\u0161tvenih kriza. Jedan od primjera takve krize je bio raspad Jugoslavije uslijed \u010dega je prethodno postoje\u0107u paradigmu zajedni\u010dkih kulturnih korijena naroda ovih prostora trebalo zamijeniti novom\/starom paradigmom koja \u0107e isticati kulturnu samosvojnost i razli\u010ditosti. Zabilje\u017eeno je dosta primjera gdje je navedena promjena paradigme dovela do nedoumica i na podru\u010dju folklornog amaterizma, pa su dotad etni\u010dki dijeljene kulturno-umjetni\u010dke prakse odjednom po\u010dele izazivati prijepore. U nekim slu\u010dajevima, to je dovelo do “\u010di\u0161\u0107enja” repertoara folklorne skupine neke etni\u010dke skupine od praksi upitnog etni\u010dkog predznaka.<\/p>\n

Mo\u017eda najnotorniji takav primjer je odbacivanje harmonike iz upotrebe u hrvatskim folklornim dru\u0161tvima zbog sumnje u njenu “srpskost”. Naime, \u0161irenju harmonike u ruralnim prostorima Hrvatske u drugoj polovici 20. stolje\u0107a je vrlo vjerojatno doprinio popularno-glazbeni \u017eanr u to vrijeme znan pod nazivom “novokomponirana narodna muzika” koji je, zajedno s instrumentom, devedesetih godina dodatno demoniziran zbog velikog udjela srpskih izvo\u0111a\u010da. No, panika oko harmonike \u2013 koja je dovela ponegdje i do njenog odbacivanja \u2013 zanemarila je \u010dinjenicu da je instrument u hrvatskim selima nosio i drugu simboliku: izme\u0111u ostalog bio je (i jest) statusni simbol jer je rije\u010d o vrlo sofisticiranom i skupocjenom instrumentu, a imao je i vrlo pragmati\u010dne prednosti, jer zbog svojih tehni\u010dkih mogu\u0107nosti mo\u017ee zamijeniti cijele sastave.<\/p>\n

U drugim slu\u010dajevima, nedostatak vlastite regionalno i etni\u010dki raspoznatljive tradicijske kulture ponukao je neke manjinske skupine na doslovno konstruiranje tradicije. Takvi su primjeri u\u010denje tamburice (najreprezentativnijeg simbola hrvatskog kulturnog identiteta, koji je u Hrvatsku, uzgred, uvezen posredstvom Turaka) i osnivanje tambura\u0161kih sastava me\u0111u hrvatskim manjinskim skupinama u dijaspori kojima sviranje tamburice do tada nije bila praksa. Na takav sam primjer nai\u0161la u manjinskoj zajednici Hrvata na Cape Bretonu u Kanadi koji su 1930-ih osnovali tambura\u0161ki sastav premda su porijeklom bili iz Hercegovine i prije doseljenja u Kanadu nikad nisu svirali tamburice.<\/p>\n

Brendiranje razlika<\/strong><\/p>\n

Recentniji, i za potrebe ovog \u010dlanka puno ilustrativniji, primjer je zajednice kara\u0161evskih Hrvata u Rumunjskoj koja je od pro\u0161le godine u svoja kulturno-umjetni\u010dka dru\u0161tva uvela tamburice, dosad potpuno nepoznate toj regiji i ostatku zemlje. Za razliku od tamburice, za kojom su kara\u0161evski Hrvati posegnuli kao za sredstvom razlikovanja od drugih zajednica svoje regije i potvr\u0111ivanja pripadnosti hrvatskom etnosu, instrumenti i folklorni repertoar prija\u0161njih generacija Kara\u0161evaca pripadao je podjednako tamo\u0161njim Rumunjima, Romima i drugim zajednicama. U prilog ovoj “izumljenoj” tradiciji tamburice mogli bismo re\u0107i, pozivaju\u0107i se na Erica Hobsbawma, 1<\/a><\/sup> kako je svaka tradicija ionako ve\u0107 konstrukt, ni\u0161ta manje ni vi\u0161e istinita od svih drugih, a da je uzaludna potraga za autenti\u010dnim ono \u0161to je zapravo la\u017eno.<\/p>\n

Uz to, svaka zajednica ima legitimno pravo sama izabrati na koji \u0107e se na\u010din predstavljati i s \u010dime identificirati. Ipak, forsiranje etni\u010dkih kulturnih posebnosti, kakvo je razvidno iz primjera uvo\u0111enja tamburica u Kara\u0161evu, sakriva \u010dinjenicu da kultura razli\u010ditih skupina na istim prostorima vrlo \u010desto ima vi\u0161e sli\u010dnosti nego razlika. \u010cini se da neki noviji trendovi kulturno-umjetni\u010dkog amaterizma slijede zahtjeve produkcije ba\u0161tinskog turizma u kojem je va\u017enije ponuditi ne\u0161to druga\u010dije, stvoriti prepoznatljiv brand, nego slaviti zajedni\u010dke kulturne prakse. Nasuprot tomu, javno izvo\u0111enje zajedni\u010dkog, etni\u010dki dijeljenog regionalnog folklora, moglo bi poslu\u017eiti kao potvrda su\u017eivota razli\u010ditih zajednica jednog prostora i njihovih udjela u izgradnji zajedni\u010dke kulture.<\/p>\n

Vratit \u0107u se jo\u0161 jednom na primjere dviju spomenutih hrvatskih dijasporskih zajednica \u2013 kanadske (kejpbretonske) i rumunjske (kara\u0161evske). Prva je nastajala kroz nekoliko valova radni\u010dkih doseljavanja u dvadesetom stolje\u0107u vezanih uz ekonomske i dru\u0161tvene krize u Hrvatskoj i uz potra\u017enju rastu\u0107e \u010deli\u010dne industrije na Cape Bretonu. Hrvati su tamo bili jeftina radna snaga, zaposleni na najopasnijim i najni\u017ee pla\u0107enim radnim mjestima, pripadnici samo jedne od niza malih i nevidljivih, prete\u017eno isto\u010dnoeuropskih etni\u010dkih zajednica na otoku. Nasuprot tomu, puno starije, premda jo\u0161 uvijek nejasno porijeklo kara\u0161evske zajednice, datira daleko ranije od dvadesetog stolje\u0107a i njena vi\u0161estoljetna prisutnost je utkana u kulturni prostor Kara\u0161eva.<\/p>\n

Identitet i radne migracije<\/strong><\/p>\n

Definiranje i “izumljivanje” kulturno-etni\u010dkog identiteta u ovim zajednicama bilo je obrnuto proporcionalno stupnju integracije u ve\u0107inska dru\u0161tva i ekonomskoj sigurnosti u zemljama doma\u0107inima. Kod kejpbretonskih Hrvata su tradicijska kultura, jezik, pa \u010dak i osobne obiteljske povijesti kroz nekoliko generacija zaboravljeni jer je interes prve i druge generacije doseljenika bila ekonomska sigurnost i integracija u kanadsko dru\u0161tvo. U trenutku kad su ti ciljevi dosegnuti, veze s pradomovinom, kakve su vidljive me\u0111u sada \u017eivu\u0107im Hrvatima na Cape Bretonu, svele su se na razinu turisti\u010dkog interesa, bez potrebe za kulturnim identificiranjem s Hrvatima u Hrvatskoj.<\/p>\n

S druge strane, ponovno otkrivanje kulturnog identiteta me\u0111u Hrvatima u Rumunjskoj poraslo je nakon 1990-ih, a bilo je vezano uz priznavanje njihovog manjinskog statusa i otkrivanje Hrvatske kao ni\u0161e za sezonska zapo\u0161ljavanja u vrijeme ekonomske krize nakon pada Ceau\u0219escuovog re\u017eima. Forme prezentacije kulturno-etni\u010dkih identiteta nije stoga mogu\u0107e gledati izvan \u0161ireg politi\u010dko-ekonomskog konteksta. Folklorna su dru\u0161tva u tom smislu daleko od naivno shva\u0107enih veselih plesa\u010da i svira\u010da u \u0161arenim kostimima, jer ona ispod te \u0161arene povr\u0161ine pokazuju premre\u017eenost borbama za kulturni, identitetski, politi\u010dki, pa i ekonomski prostor. Dodatno, iz dvaju gore opisanih primjera, \u010dini se da folklor mo\u017ee postajati tim va\u017enijim \u010dim su slabije ekonomska i politi\u010dka mo\u0107. Princip prema kojem ova sprega funkcionira je, kako je to ve\u0107 parafrazirala Dorothy Noyes – 2<\/a><\/sup> “neka jedu kulturu”.<\/p>\n

  1. Eric Hobsbawm i Terence Ranger, The Invention of Tradition<\/em>, 1983.[↩<\/a>]<\/span><\/li>
  2. Dorothy Noyes, “The Judgement of Solomon. Global Protections for Traditional and the Problem of Community Ownership”, Cultural Analysis 5<\/em>, 2006.[↩<\/a>]<\/span><\/li><\/ol>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

    Organizirana folklorna dru\u0161tva, na ovim prostorima poznata i kao kulturno-umjetni\u010dka dru\u0161tva (KUD), jedan su od fenomena modernog i postmodernog doba kroz koje se pretpostavljeno starim obi\u010dajima i praksama nastoji dati novi smisao i kontekst u suvremenom dru\u0161tvu. U zajednicama nacionalnih manjina, folklorna su dru\u0161tva jedan od najvidljivijih…<\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":18978,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[74,25],"theme":[458,456],"country":[],"articleformat":[450],"coauthors":[293],"class_list":["post-18977","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-kultura","tag-nacionalizam","theme-drustvo","theme-politika","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/18977","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=18977"}],"version-history":[{"count":4,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/18977\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":18994,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/18977\/revisions\/18994"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/18978"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=18977"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=18977"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=18977"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=18977"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=18977"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=18977"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=18977"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}