{"id":18680,"date":"2017-06-09T07:00:37","date_gmt":"2017-06-09T06:00:37","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=18680"},"modified":"2021-02-25T10:58:25","modified_gmt":"2021-02-25T09:58:25","slug":"slavodobitne-naricaljke-za-bleiburg-i-krizni-put","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=18680","title":{"rendered":"Slavodobitne naricaljke za Bleiburg i “Kri\u017eni put”"},"content":{"rendered":"

Mjeseci svibanj i lipanj vrijeme su kada se u Hrvatskoj tradicionalno uzbude “duhovi pro\u0161losti” vezani uz obilje\u017eavanje datuma iz Drugog svjetskog rata. Daleko od tek povijesnih pitanja, razli\u010dite komemoracije u\u010dvr\u0161\u0107uju ideju “vrijednosno podijeljene” zemlje, pa utoliko daju i uvid u ideologiju na kojoj se poku\u0161ava utemeljiti postoje\u0107i re\u017eim.<\/strong><\/p>\n

“Tu je jedno od najtragi\u010dnijih polja u povijesti na\u0161ega hrvatskog naroda i po\u010detak velikog stradanja \u010dak nekoliko stotina tisu\u0107a hrvatskih vojnika i civila”. Ovom re\u010denicom \u0111akova\u010dko-osje\u010dki nadbiskup \u0110uro Hrani\u0107 zapo\u010deo je propovijed na ovogodi\u0161njoj komemoraciju na Bleibur\u0161kom polju u Austriji, odr\u017eanoj pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora. Komemoracije organizirane povodom obljetnice kapitulacije vojske takozvane NDH pod direktnom podr\u0161kom dr\u017eave odr\u017eavaju se od 2002. godine kada je tada\u0161nji premijer Ivica Ra\u010dan kleknuv\u0161i<\/a> polo\u017eio vijenac na spomenik “hrvatskoj vojsci” te izjavio “velika je nesre\u0107a Bleiburga i Kri\u017enog puta, to je opomena i svjedo\u010danstvo zlo\u010dina koji se ne smiju ponoviti”.<\/p>\n

Lider hrvatskih socijaldemokrata tom prilikom je uputio ispriku i su\u0107ut “svima onima \u010diji su \u017eivoti na bilo koji na\u010din obilje\u017eeni tragedijom Bleiburga”, asocirav\u0161i tako na gestu Willyja Brandta iz 1970. koji je kle\u010de\u0107i zatra\u017eio oprost pred spomenikom \u017ertvama fa\u0161isti\u010dkog terora u Var\u0161avskom getu, uz o\u010diglednu razliku \u0161to je Ra\u010dan to u\u010dinio pred spomenikom sprovoditelja istog tog terora.<\/p>\n

Jo\u0161 i prije blagoslova s vrha izvr\u0161ne vlasti, Bleiburg, odnosno doga\u0111aji opisani biblijskom sintagmom “Kri\u017eni put”, bili su jedna od upori\u0161nih to\u010daka revidiranja slike pro\u0161losti vezane uz antifa\u0161isti\u010dki otpor, fa\u0161isti\u010dki teror i ljudske gubitke u Drugom svjetskom ratu na na\u0161em podru\u010dju. Dugogodi\u0161nja hegemonija desnice, u \u010dijoj su izgradnji, kako smo ve\u0107 napomenuli, definitivno u\u010destvovale i tobo\u017enje “lijeve” snage, omogu\u0107ila je izgradnju grotesknog narativa o “Bleiburgu i Kri\u017enom putu” koji danas nadbiskupu Hrani\u0107u i njegovim istomi\u0161ljenicima omogu\u0107ava reprodukciju kontrafaktualnih teza.<\/p>\n

Legitimacijski horizont njihovih tvrdnji je naravno nacionalisti\u010dki pa se stoga i doga\u0111aji s kraja rata mogu u viktimizacijskom klju\u010du nazvati “najtragi\u010dnijima u povijesti na\u0161eg naroda”, iako je notorna \u010dinjenica da se daleko ve\u0107i broj Hrvata i Hrvatica uz brojne druge balkanske narode nalazio na pobjedni\u010dkoj strani, a pora\u017eena strana, osim \u0161to se ne mo\u017ee nazivati “hrvatskom vojskom” jer nikada nije predstavljala volju ve\u0107ine hrvatskog naroda, uklju\u010divala je i nacisti\u010dke okupatore te pripadnike kvislin\u0161kih pokreta raznih nacionalnosti koje je spajala fa\u0161isti\u010dka ideologija, kultura nasilja i povrh svega antikomunizam.<\/p>\n

Pomo\u0107u mitolo\u0161kih konstrukta stvorenih od strane pora\u017eenih u Drugom svjetskom ratu, usta\u0161a i njihovih saveznika, sje\u0107anje na pobjedu nad fa\u0161izmom u potpunosti je o\u010di\u0161\u0107eno politi\u010dkog zna\u010daja i zarobljeno u ekstremno nacionalisti\u010dkim ar\u0161inima. Partizanski osloboditelji tako su postali “srbokomunisti”, sljedbenici totalitarne ideologije i izvr\u0161itelji pokolja, a pripadnici veoma konkretnih i poznatih okupatorsko-kvislin\u0161kih formacija ovjen\u010dani su kao “hrvatske \u017ertve”.<\/p>\n

\u017drtve i kolaboracija<\/strong><\/p>\n

Naime, stvarni rasplet doga\u0111aja iz svibnja 1945. godine uvelike je poznat. Bio je to posljednji mjesec najve\u0107eg vojnog sukoba u povijesti \u010dovje\u010danstva na europskom tlu. Nacisti\u010dka Njema\u010dka kapitulirala je 9. svibnja, a stvari su se na sli\u010dan na\u010din, ali i uz neke specifi\u010dnosti, odvijale i na jugoslavenskom rati\u0161tu. Narodnooslobodila\u010dki pokret, \u010dije su politi\u010dko rukovodstvo \u010dinili komunisti i koji je okupljao sve antifa\u0161isti\u010dki raspolo\u017eene pojedince i grupacije, velike uspjehe postizao je i ranijih godina. Ve\u0107 prethodne 1944. odavno je bilo jasno da je kona\u010dni Hitlerov slom i oslobo\u0111enje cijele Europe samo pitanje vremena. Krajem godine oslobo\u0111en je Beograd, prije toga Dalmacija i ve\u0107ina otoka, a nakon probijanja usta\u0161ko-njema\u010dkih polo\u017eaja na Sremskom frontu u travnju 1945. postalo je jasno da \u0107e za koji dan biti oslobo\u0111en i Zagreb, \u0161to \u0107e de facto ozna\u010diti kraj postojanja usta\u0161ke NDH i kraj rata.<\/p>\n

No, oslobo\u0111enje Zagreba 8. svibnja nije donijelo kraj rata, kao ni njema\u010dka kapitulacija dan poslije. Vrh usta\u0161ke dr\u017eave i vojska odlu\u010dili su se pred partizanskim snagama povu\u0107i prema austrijskoj granici, pri \u010demu ih je pratio i dio civilnog stanovni\u0161tva. Napokon, 15. svibnja razoru\u017eani su kod Bleiburga, a tim je prestao i otpor njema\u010dke Grupe armija “E” na jugoslavenskom rati\u0161tu, 1<\/a><\/sup> punih \u0161est dana nakon nacisti\u010dke kapitulacije 9. svibnja. Doga\u0111aji nakon usta\u0161ko-njema\u010dke kapitulacije na Bleibur\u0161kom polju i odnos prema zarobljenim neprijateljima nije bitno odskakao od \u0161ireg povijesnog konteksta. Gotovo identi\u010dnim metodama odnosilo se prema pora\u017eenim snagama u cijeloj Europi.<\/p>\n

Primjerice, procjenjuje se da je \u010dak 250.000 gra\u0111ana Ma\u0111arske bilo umije\u0161ano u organiziranje deportacija i denuncijaciju \u017eidovskih obitelji. Do 1944. godine u Francuskoj je strijeljano 10.000, a u Italiji 15.000 kolaboracionista. U maloj zemlji kao \u0161to je Belgija, s optu\u017ebom za kolaboraciju nakon rata suo\u010dilo se \u010dak 400.000 osoba, od kojih je 2.940 osu\u0111eno na smrt. 2<\/a><\/sup><\/p>\n

Likvidacije kolaboracionista provo\u0111ene su i u Jugoslaviji, ali radilo se o postupcima u kojima se nova komunisti\u010dka vlast po ni\u010demu nije razlikovala od zapadnoeuropskih pripadnica antihitlerovske koalicije. Kada govorimo o zavr\u0161etku rata u Jugoslaviji, nipo\u0161to ne mo\u017eemo govoriti o nekontroliranom komunisti\u010dkom teroru, a naro\u010dito ne mo\u017eemo, kao nadbiskup Hrni\u0107, govoriti o “nekoliko stotina tisu\u0107a \u017ertava”. Kako bismo utvrdili nepouzdanost megalomanskih navoda o broju bleibur\u0161kih \u017ertava koji su u hrvatskom medijskom prostoru u potpunosti normalizirani, dovoljno je povr\u0161no ustvrditi njihovo porijeklo. Kako u najnovijem broju splitskog Antifa fanzina pi\u0161e Lovro Krni\u0107:<\/p>\n

“Kopaju\u0107i za prapo\u010decima tih mitova najbolje se mo\u017ee dokazati njihova ridikuloznost. Knjiga Ivana Prcele naslova ‘Hrvatski Holokaust’, koji provoditelje Holokausta izjedna\u010dava s njihovim \u017ertvama je jedan od izvora mnogih mitova i prenapuhanih brojki. Najprije je objavljena u engleskom izdanju pod imenom ‘Operation Slaughterhouse’ te poslu\u017eila je kao izvor mnogim izdava\u010dima.”<\/p><\/blockquote>\n

Sam naslov Prceline knjige otkriva cilj svih srodnih propagandnih uradaka usta\u0161ke emigracije. Vi\u0161estrukim preuveli\u010davanjem broja “bleibur\u0161kih \u017ertava” nastoje se relativizirati fa\u0161isti\u010dki zlo\u010dini, prije svega Holokaust, i prikazati minornima u odnosu na one komunisti\u010dke.<\/p>\n

Poku\u0161aja utvr\u0111ivanja stvarnog broja egzekucija provedenih nad pora\u017eenim snagama nakon Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji u novije vrijeme bilo je malo. Pod vodstvom Vice Vukojevi\u0107a Komisija za utvr\u0111ivanje ratnih i poratnih \u017ertava RH osnovana 1992. godine ustanovila je poimeni\u010dni broj \u017ertava tzv. Kri\u017enog puta na otprilike 13 tisu\u0107a. 3<\/a><\/sup> Ovu cifru, nekoliko desetaka puta manju od onih koje nam serviraju biskupi, tako\u0111er treba uzeti s rezervom, s obzirom da je ista Vukojevi\u0107eva komisija broj \u017ertava logora smrti u Jasenovcu procjenjivala na 2 tisu\u0107e, provode\u0107i tako jednaku strategiju relativizacije zlo\u010dina usta\u0161ke dr\u017eave kao i njihovi prethodnici.<\/p>\n

Gra\u0111anski rat<\/strong><\/p>\n

Ono \u0161to jugoslavenski kontekst izdvaja iz europskog jesu osnovne \u010dinjenice o samom ratu na na\u0161em prostoru. Naime, nijedna druga zemlja u okupiranoj Europi se u razdoblju od 1939. do 1945. godine nije suo\u010dila s gra\u0111anskim ratom \u010diji razmjeri bi se mogli uspore\u0111ivati s gra\u0111anskim ratom u Jugoslaviji. Sukob antagoniziranih politi\u010dkih grupa unutar iste zemlje postojao je npr. u Italiji (kroz sukob talijanskih partizana s doma\u0107im fa\u0161istima) ali takav sukob u Jugoslaviji je prouzrokovao daleko ve\u0107e gubitke. Razlog tome je jednostavan, dok su njegovi povijesni uzroci ne\u0161to kompleksniji. Zbog slo\u017eene politi\u010dke slike prijeratne monarhisti\u010dke Jugoslavije, a naro\u010dito nerije\u0161enosti mnogih nacionalnih pitanja, u okupiranoj Jugoslaviji javio se naro\u010dit broj kvislin\u0161kih pokreta. Samo njihovo prisustvo, temeljeno na tradiciji prijeratnih fa\u0161isti\u010dkih i \u0161ovinisti\u010dkih organizacija raznih nacionalnih predznaka koja su dobila krila dolaskom okupacije, zna\u010dilo je rasplamsavanje etni\u010dki motiviranog terora na nacionalno izrazito mje\u0161ovitom podru\u010dju.<\/p>\n

Ovo bi imalo i katastrofalnije posljedice da jugoslavenski komunisti nisu pristupili razvijanju internacionalnog fronta za oslobo\u0111enje, koji je u borbi spajao sve jugoslavenske narode. Zbog specifi\u010dno velikog razmjera gra\u0111anskog rata i poslijeratna retorzija u Jugoslaviji je naprosto morala imati ne\u0161to \u0161ire razmjere od nekih mnogoljudnijih zemalja koje nisu imale gra\u0111anski rat. Talijanski povjesni\u010dar Claudio Pavone, koji se kao partizan i sam borio u Drugom svjetskom ratu, iznio je teoriju prema kojoj su partizani bili prisiljeni na vo\u0111enje “trostranog rata” \u2013 patriotskog rata protiv okupatora, klasnog rata protiv dotada\u0161njeg dru\u0161tveno-ekonomskog poretka i gra\u0111anskog rata protiv kolaboracionista.<\/p>\n

U dana\u0161njoj Hrvatskoj revizionisti\u010dki narativ po\u010diva upravo na “prevazila\u017eenju” posljednjeg aspekta ovog trodijelnog sukoba \u0161to rezultira marginalizacijom \u010dinjenice da je u na\u0161oj zemlji kroz borbu Titovih partizana vo\u0111en sukob izme\u0111u ideje univerzalne jednakosti svih ljudi bez obzira na nacionalnost, vjeru ili rod s genocidnom fa\u0161isti\u010dkom silom. Obje strane, fa\u0161isti\u010dka i antifa\u0161isti\u010dka postaju “hrvatske” pa prema tome i jednako legitimne.<\/p>\n

Ovakva vrsta strategije revizije slike pro\u0161losti gra\u0111anskog rata naziva se frankisti\u010dkom, prema \u0161panjolskom fa\u0161isti\u010dkog diktatoru Franciscu Francu. Nakon pobjede svojih falangista u \u0160panjolskom gra\u0111anskom ratu, Francova \u0160panjolska je ukazala “milost” pora\u017eenim republikancima prihva\u0107aju\u0107i ih u \u0161panjolski nacionalni korpus kao one koji su se tako\u0111er, samo sa svojim idejama, borili za svoju \u0160panjolsku. U \u0161panjolskom slu\u010daju, ova politika potvr\u0111ena je na brojne na\u010dine od kojih je simboli\u010dki najva\u017eniji spomenik poznat kao “Valle de los caidos” (Dolina palih) pored Madrida u kojem su jedni pored drugih kao sahranjeni i republikanci i falangisti (kasnije i sam Francisco Franco) u znak pomirbe \u0161panjolskog naroda.<\/p>\n

Strategija je najbolje ocrtana u zami\u0161ljenoj izjavi: “Nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti dok je nacija na prvom mjestu”. Uvr\u0161tavanjem antifa\u0161isti\u010dke strane u nacionalisti\u010dku simboliku zapravo se samo potvr\u0111uje njen poraz. S obzirom na kapitalisti\u010dki i etni\u010dko homogenizirani kontekst postjugoslavenskih dr\u017eava danas sigurno nije neopravdano govoriti o porazu antifa\u0161ista, a \u010dinjenicu da se dana\u0161nja dru\u0161tvena ure\u0111enja nalaze u koliziji s njihovom pobjedom iz 1945. naro\u010dito je te\u0161ko ignorirati.<\/p>\n

U Hrvatskoj posljednjih desetlje\u0107a mo\u017eemo svjedo\u010diti raznim vidovima primjene frankisti\u010dke revizionisti\u010dke strategije. Ona je u vrijeme Franje Tu\u0111mana imala veoma o\u010digledne manifestacije kada je npr. 1996. hrvatski predsjednik od spomen podru\u010dja u Jasenovcu po\u017eelio napraviti hrvatski Valle de los Caidos dodavanjem usta\u0161kih kostiju pod Bogdanovi\u0107ev spomenik, \u0161to je ipak nai\u0161lo na presna\u017ean otpor me\u0111unarodne zajednice.<\/p>\n

Danas, taj narativ se dodatno u\u010dvr\u0161\u0107uje naricaljkama na Bleiburgu. Ako se o svim \u017ertvama rata govori kao o “na\u0161ima”, bez obzira da li se radi o srpskom, \u017eidovskom ili romskom djetetu, partizanskom borcu ili usta\u0161kom vojniku, radi se o poku\u0161aju kompletne politi\u010dke bagatelizacije onoga \u0161to je antifa\u0161izam predstavljao. Kada se govori o tragediji hrvatskog naroda na Bleiburgu i “nekoliko stotina tisu\u0107a \u017ertava” Kri\u017enog puta tada se opravdava suvremena nacionalisti\u010dka realnost.<\/p>\n

Antifa\u0161izam bez ljevice<\/strong><\/p>\n

Bitniju stvar od utvr\u0111ivanja stvarnog broja stradalih i inzistiranja u kritici njihovog propagandnog preuveli\u010davanja predstavlja i kritika politi\u010dkog jezika kojim se danas u Hrvatskoj vode rasprave o neposrednom pora\u0107u. \u010citav diskurs koji okru\u017euje ovo pitanje unaprijed je naklonjen fa\u0161istoidnoj reviziji povijesti. Za\u0161to se kapitulacija usta\u0161ke vojske naziva tragedijom i golgotom? Za\u0161to se razoru\u017eavanje pripadnika fa\u0161isti\u010dkih formacija naziva Kri\u017enim putem koji bi, barem prema kr\u0161\u0107anskim vjerovanjima, trebao predstavljati patnju i stradanje nevinog, iskupljenje i uskrsnu\u0107e?<\/p>\n

Postavljanje ovih pitanja odraz je izostanka revolucionarne ljevice, grupe bez koje je u svim povijesnim razdobljima bilo nemogu\u0107e i pomi\u0161ljati o antifa\u0161isti\u010dkoj borbi. Ovaj izostanak ljevice bolno je vidljiv u postupcima dana\u0161njih advokata antifa\u0161izma \u010dija ideolo\u0161ka uvjerenja nikako nisu bliski principima povijesnog antifa\u0161izma. Najbolji primjer smu\u0161enosti i jalovosti takve “antifa\u0161isti\u010dke” pozicije jest pro\u0161logodi\u0161nji postupak Vesne Ter\u0161eli\u010d, predsjednice Antifa\u0161isti\u010dke lige, koja je na komemoraciji za “stradale pripadnike pora\u017eenih snaga Nezavisne dr\u017eave Hrvatske (NDH) i civila izbjeglih 1945.” u Hudoj Jami (mjesto uz koje se vezuju stradanja na “Kri\u017enom putu) polo\u017eila cvije\u0107e i izjavila “Stajala sam na groblju i za sve moje uti\u0161ane susjede koji nisu mogli staviti svije\u0107u”.<\/p>\n

Postupak jedne od predstavnica ljudskoprava\u0161kog antifa\u0161izma odraz je krize u kojoj se antifa\u0161izam kao politi\u010dka platforma nalazi u dana\u0161njem povijesnom trenutku. Do kraja Drugog svjetskog rata antifa\u0161izam je bio pojam nabijen politi\u010dkim zna\u010denjem za kojeg je bilo jasno da dolazi iz komunisti\u010dke kuhinje. Na njemu su inzistirali pripadnici radni\u010dkog pokreta, a sredinom tridesetih antifa\u0161izam je i usvojen kao temeljna strategija Komunisti\u010dke internacionale. S druge strane, za vrijeme rata, kapitalisti\u010dke dr\u017eave savezni\u010dke koalicije kao \u0161to su SAD ili V. Britanija inzistirale su na ozna\u010ditelju “antihitlerovski”, znaju\u0107i da on sa sobom nosi daleko manje implikacija, naro\u010dito onih revolucionarnih.<\/p>\n

Po zavr\u0161etku rata, odnosno bolje re\u010deno po uspostavi hladnoratovske konstelacije svijeta i saznanja o monstruoznim razmjerima nacisti\u010dkih zlo\u010dina od kojih je Europu u najve\u0107oj mjeri spasio SSSR i Crvena armija, postalo je politi\u010dki krajnje neisplativo odbijati identifikaciju s antifa\u0161izmom, pa tako taj pojam postaje \u010dest i kod liberala i konzervativaca. Najneposrednija prijetnja za “zapadnoeuropske demokracije” vi\u0161e nije oru\u017eana sila nacisti\u010dke Njema\u010dke, ve\u0107 blok socijalisti\u010dkih zemalja i prijetnja razvoja radni\u010dkog pokreta unutar njihovih vlastitih granica.<\/p>\n

Tada na scenu stupa teorija o totalitarizmu kao alat politi\u010dke diskvalifikacije ljevice \u010dija upotreba ne jenjava do danas. Komunisti, doju\u010dera\u0161nji nositelji antifa\u0161isti\u010dke borbe, u tom klju\u010du se izjedna\u010davaju s fa\u0161istima \u010dijem su porazu dali najve\u0107i obol. U na\u0161em lokalnom kontekstu po obrascu spomenute frankisti\u010dke strategije obavlja se izjedna\u010davanje “svih” \u017ertava rata, a nacionalisti\u010dke naricaljke s Bleiburga ispresijecane su pozivima za oprost, mir i zajedni\u0161tvo koje je kapitulacija usta\u0161ke vojske tobo\u017ee ugrozila. Tu dolazimo do temeljne to\u010dke revizije \u2013 teze prema kojoj je Hrvatska danas i u Drugom svjetskom ratu podijeljena na dvije strane (usta\u0161ku i partizansku, desnu i lijevu). U povijesnoj perspektivi, teza o podjeli na dvije strane neto\u010dna je iz prostog razloga \u0161to su kolaboracionisti u Hrvatskoj i u ostatku Jugoslavije predstavljali veliku manjinu koja se na vlasti odr\u017eavala pomo\u0107u okupacijskih aparata, a nasuprot te\u017enjama ve\u0107ine naroda. U sada\u0161njosti, tezu o podjeli najbolje ru\u0161i slika deklarativnih antifa\u0161ista koji pola\u017eu cvije\u0107e na usta\u0161ka spomen obilje\u017eja.<\/p>\n

Mo\u017eemo biti sigurni da \u0107e bez ljevice koja bi antifa\u0161isti\u010dku poziciju zastupala kao platformu \u0161irenja prostora demokracije, upliva masa u politiku i radni\u010dke borbe, naricaljke na Bleiburgu i idu\u0107e godine s razlogom \u0107e imati slavodobitni ton.<\/p>\n

  1. \u0002Ahmet \u0110onlagi\u0107, 27. isto\u010dnobosanska divizija (Beograd: Vojnoizdava\u010dki zavod, 1983) 515.[↩<\/a>]<\/span><\/li>
  2. Iz predgovora Krunoslava Stojakovi\u0107a knjizi Milana Radanovi\u0107a “Kazna i zlo\u010din: snage kolaboracije u Srbiji,” (Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung, 2015), 26.[↩<\/a>]<\/span><\/li>
  3. Skromni doseg poimeni\u010dnog popisa Komisije ne pori\u010de<\/a> \u010dak ni povjesni\u010dar \u010dvrstih antikomunisti\u010dkih uvjerenja Vladimir Geiger u svom radu “\u017drtvoslovi ljudskih gubitaka Hrvata u Drugom svjetskom ratu i pora\u0107u, koje su prouzro\u010dili NOV, Partizanski odredi Jugoslavije, Jugoslavenska Armija i KPJ”.[↩<\/a>]<\/span><\/li><\/ol>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

    “Tu je jedno od najtragi\u010dnijih polja u povijesti na\u0161ega hrvatskog naroda i po\u010detak velikog stradanja \u010dak nekoliko stotina tisu\u0107a hrvatskih vojnika i civila”. Ovom re\u010denicom \u0111akova\u010dko-osje\u010dki nadbiskup \u0110uro Hrani\u0107 zapo\u010deo je propovijed na ovogodi\u0161njoj komemoraciju na Bleibur\u0161kom polju u Austriji odr\u017eanu pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora…<\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":18681,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[144],"theme":[458],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[312],"class_list":["post-18680","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-revizionizam","theme-drustvo","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/18680","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=18680"}],"version-history":[{"count":6,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/18680\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":36598,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/18680\/revisions\/36598"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/18681"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=18680"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=18680"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=18680"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=18680"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=18680"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=18680"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=18680"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}