{"id":18407,"date":"2017-05-18T07:00:09","date_gmt":"2017-05-18T06:00:09","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=18407"},"modified":"2021-02-25T10:58:33","modified_gmt":"2021-02-25T09:58:33","slug":"liberalni-diskurs-o-populizmu-je-izraz-klasnog-prijezira","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=18407","title":{"rendered":"Liberalni diskurs o populizmu je izraz klasnog prijezira"},"content":{"rendered":"

S Danijelom Dolenec, profesoricom na zagreba\u010dkom Fakultetu politi\u010dkih znanosti, razgovarali smo povodom njenog anga\u017emana na predstoje\u0107im lokalnim izborima. Dolenec je kandidatkinja za dogradona\u010delnicu platforme Zagreb je NA\u0160 koja na izbore izlazi u koaliciji s jo\u0161 \u010detiri stranke. No, u razgovoru se nismo izravno fokusirali na pitanja gradske politike, ve\u0107 smo se dotaknuli \u0161irih teorijskih i politi\u010dkih pitanja koja na odre\u0111eni na\u010din predstavljaju okvir i koordinate njenog politi\u010dkog anga\u017emana.<\/p>\n

Posljednjih se nekoliko godina uvrije\u017eio analiti\u010dki konsenzus po kojem je narod izgubio povjerenje u politi\u010dke elite. Izborni rezultati \u0161irom tzv. Zapadnog svijeta naizgled potvr\u0111uju takvu dijagnozu. Me\u0111utim, treba napomenuti da je taj trend, izra\u017een prije svega u bira\u010dkoj apstinenciji, prisutan ve\u0107 nekoliko desetlje\u0107a. Tako\u0111er, ne treba zaboraviti niti da je povijesno upori\u0161te te dijagnoze prili\u010dno ograni\u010deno: naime, politi\u010dka stabilnost “braka” izme\u0111u liberalne demokracije i kapitalizma usko je vezana uz geografski sku\u010den i povijesno kratak period tzv. Zlatnog doba kapitalizma tridesetak godina nakon Drugog svjetskog rata. Kakav je tvoj pogled na tu prevladavaju\u0107u optiku razumijevanja (post)krizne politike i koliki analiti\u010dki doseg pripisuje\u0161 pojmu populizma koji tu optiku uglavnom prati?<\/span><\/strong><\/p>\n

Slabljenje konvencionalnih oblika politi\u010dke participacije u smislu pada izlaznosti na izbore, pada povjerenja u politi\u010dke institucije i pada brojnosti \u010dlanstva u strankama, politolozi doista evidentiraju ve\u0107 neko du\u017ee vrijeme \u2013 sjetimo se da je Colin Crouch pojam post-demokracije popularizirao jo\u0161 po\u010detkom 2000-tih godina. Pored toga, jo\u0161 su dvije dimenzije o kojima se danas raspravlja u kontekstu krize predstavni\u010dke demokracije. Prva je novi ciklus prosvjednih pokreta i masovnih mobilizacija, od Indignadosa i Occupy-a, preko Tahrira do masovnih prosvjeda u Sloveniji, Bugarskoj, Makedoniji i tako dalje, a koji ve\u017eemo uz period nakon financijske krize 2008. godine. Dru\u0161tvene i politi\u010dke posljedice 2008. godine su tako\u0111er ve\u0107 opse\u017eno elaborirane u literaturi, a mogli bismo ih sa\u017eeti tako da ka\u017eemo da je politika \u0161tednje djelovala kao svojevrsni akcelerator dugotrajnijih procesa rastu\u0107ih dru\u0161tvenih nejednakosti. Tre\u0107a dimenzija o kojoj se puno pi\u0161e i raspravlja je preozna\u010davanje pojma desnice i rast izborne potpore desnom populizmu. Taj fenomen isto nije od ju\u010der. Na primjer SVP, \u0160vicarska narodna stranka, koja je jedna od najja\u010dih stranaka desnog populizma u Europi, najve\u0107i je uspon zabilje\u017eila u periodu od kraja devedesetih do sredine 2000-ih. No, vjerojatno je bilo potrebno da se svi ovi trendovi preklope, krenu sinergijski djelovati i uzmu maha u klju\u010dnim zemljama jezgre da bi pitanje krize liberalne demokracije postalo prvorazredno dru\u0161tveno pitanje. <\/span><\/p>\n

\u0160to se pak interpretacija ovih fenomena ti\u010de, tu postoji brdo problema. Trumpova pobjeda i sna\u017eni izborni rezultati desnih populista u Europi \u010desto se tuma\u010de esencijalisti\u010dki i kulturolo\u0161ki, kao posljedica erupcije “autoritarnih li\u010dnosti”, neobrazovanosti, neke vrste zaostalosti, ili u na\u0161oj lokalnoj varijanti “egalitarnog sindroma”. S tim da imamo tu imamo i dodatan problem tuma\u010denja ovih fenomena u zemljama post-socijalisti\u010dke Europe, gdje sve vrvi od orijentalizma i auto-rasizma. <\/span><\/p>\n

Prema tome, mislim da je prvo potrebno re\u0107i da, ako govorimo o politi\u010dkoj krizi, da se radi o istom fenomenu na istoku i zapadu Europe, naravno uz specifi\u010dne artikulacije u svakom nacionalnom prostoru. Drugo, da bismo razumjeli \u0161to se danas doga\u0111a nu\u017eno je po\u0107i od politekonomske perspektive; politologija je \u010desto preusko fokusirana na politi\u010dke institucije, \u0161to joj ozbiljno ograni\u010dava analiti\u010dki doseg. Trendove koje sam spomenula \u2013 pad konvencionalnih oblika politi\u010dke participacije, rast prosvjednog djelovanja i rast desnog populizma \u2013 naime povezuje \u010dinjenica da politike ekonomskog liberalizma ve\u0107ini ljudi donose ekonomsku nesigurnost i cijeli niz vezanih dru\u0161tvenih rizika. A, budu\u0107i da sve mainstream<\/em> stranke ustraju na politikama ekonomskog liberalizma, tu se nalazi izvori\u0161te “nepredstavljenosti”: izborne apstinencije, okretanja vaninstitucijskom djelovanju, pa i podr\u0161ci desnom populizmu.<\/span><\/p>\n

\u0160to se ti\u010de populizma, u na\u0161em javnom prostoru posezanje za etiketom populizma dolazi s istih adresa liberalnih komentatora kao i analize “egalitarnog sindroma”. U korijenu jednog i drugog nalazi se <\/span>Volksphobie<\/i><\/span>, svojevrsni klasni prijezir, a politi\u010dka funkcija pla\u0161enja populizmom sastoji se u tome da se ideja demokratskog samoodre\u0111enja poistovjeti s iracionalnom i opasnom masom. <\/span><\/p>\n

\u0160irom Evrope ta se pitanja oko demokracije, populizma, elita i politi\u010dke reprezentacije uglavnom prelamaju preko stava o Europskoj uniji i njenim institucijama. \u010cini se da nam taj okvir, iako prili\u010dno politi\u010dki realan, stalno postavlja zamku: ako se Europskoj uniji pristupi kao institucionalnom okviru pode\u0161enom zahtjevima kapitala i ograni\u010davanju demokratskog utjecaja, riskira se optu\u017eba za pogodovanje desnici, a ako se Unija prihvati kao okvir za demokratsku i politi\u010dku borbu riskira se upravo otvaranje prostora desnici unutar nacionalnog okvira. Kako procjenjuje\u0161 tu zamku politi\u010dke “podjele rada” na nacionalnom i nadnacionalnom nivou i \u0161to smatra\u0161 pogodnom ulaznom to\u010dkom, analiti\u010dkom i politi\u010dkom, za poku\u0161aj “nadila\u017eenja te podjele?<\/span><\/strong><\/p>\n

Mislim da je podjela rada koju opisuje\u0161 vrijedila dosta dugo kao okvir koji je na neki na\u010din pre-determinirao poziciju ljevice, odnosno desnice prema EU. No, nakon \u0161to je Macron u Francuskoj dobio izbore na platformi koja kombinira zagovor ekonomskog liberalizma s mogu\u0107no\u0161\u0107u “Frexita”<\/a>, mislim da smo u\u0161li u novi period u kojem \u0107e kritika postoje\u0107ih EU institucija biti zna\u010dajno “mejnstrimizirana”\u00a0i vi\u0161e ne\u0107e biti politi\u010dki nemogu\u0107e za liberale, a onda i ljevicu, oblikovati eksplicitno eurokriti\u010dki politi\u010dki program. Evo ba\u0161 prekju\u010der su novinske agencije sa sastanka Macrona i Merkel prenijele njihov zajedni\u010dki stav o nu\u017enim dubokim reformama Europske unije<\/span><\/p>\n

U Hrvatskoj je situacija politi\u010dki i ideolo\u0161ki pone\u0161to druk\u010dija. Tako\u0111er se rasprava vrti oko nacionalnog i nadnacionalnog nivoa, samo \u0161to taj nadnacionalni nivo predstavlja nepostoje\u0107a federacija: Jugoslavija. \u0160to ti se \u010dini, za\u0161to smo, nakon gotovo pa 30 godina od raspada biv\u0161e dr\u017eave, prisiljeni voditi rasprave u tom okviru? \u0160to nam rasprave o prirodi jugoslavenskog projekta govore o dosezima nacionalnog projekta? Po\u0161to je te\u0161ko sasvim zaobi\u0107i taj okvir rasprave, \u0161to ti se \u010dini kao uvjerljiv politi\u010dki i analiti\u010dki odgovor koji bi mogao predstavljati produktivan korak van, bez zanemarivanja povijesnih pitanja?<\/span><\/strong><\/p>\n

Mo\u017eda se trideset godina \u010dini kao dugo razdoblje, ali i u \u0160panjolskoj se jo\u0161 uvijek vode rasprave oko Francovog re\u017eima, a mogli bismo na\u0107i jo\u0161 puno sli\u010dnih primjera u Europi. Politolozi te dugotrajne okvire politi\u010dke rasprave zovu rascjepima i od njih zapravo o\u010dekujemo da su na neki na\u010din “zamrznuti”. Naime, oni aspekti na\u0161ih identiteta koje stranke uspje\u0161no politiziraju kroz inicijalni period politi\u010dke pluralizacije postanu s vremenom diskurzivni okvir politi\u010dkog natjecanja. Kod nas se ta pluralizacija dijelom dogodila jo\u0161 unutar okvira Jugoslavije, ugrubo govore\u0107i, podijeliv\u0161i dobitnike i gubitnike tog re\u017eima, a politi\u010dko je natjecanje od devedesetih naovamo petrificiralo taj rascjep. On se do danas na desnici odra\u017eava u negativnim stavovima prema Jugoslaviji, zajedno s izra\u017eenim nacionalisti\u010dkim i socijalno konzervativnim orijentacijama. To je sukus HDZ-ovog projekta izgradnje dr\u017eave i svog re\u017eima vladanja, dok se svi ostali politi\u010dki akteri u Hrvatskoj odre\u0111uju na nekom kontinuumu spram tako oblikovanog politi\u010dkog programa. Odnosno, desnici tako slo\u017een teren odgovara, a ostali su bili preslabi da promjene teren na kojem se vodi rasprava. Tako da, iako sada u Hrvatskoj stasa generacija za koju je Jugoslavija daleka apstraktna pro\u0161lost, zbog svoje politiziranosti ona jo\u0161 uvijek predstavlja politi\u010dku valutu; s protokom vremena njome je zapravo sve lak\u0161e manipulirati jer korespondira sa \u017eivljenim iskustvom sve manjeg broja ljudi \u2013 \u0161to zna\u010di da ju je lak\u0161e mitologizirati. <\/span><\/p>\n

Upravo mi se borba protiv mitologizacije Jugoslavije \u010dini kao klju\u010dan zadatak i to tako da nedvosmisleno ka\u017eemo da za ljevicu nema vra\u0107anja unatrag. U onom trenutku kad ljevica svoj utopisti\u010dki potencijal i nadu u emancipaciju zamijeni nekakvom nostalgijom za pro\u0161lo\u0161\u0107u, osim \u0161to poma\u017ee svojoj samo-marginalizaciji, postaje zapravo reakcionarna. Lijevi projekti 20. stolje\u0107a, kako socijalna dr\u017eava na zapadu tako i socijalisti\u010dka Jugoslavija na istoku, danas predstavljaju povijesne \u010dinjenice iz kojih mo\u017eemo i trebamo u\u010diti, i to je sve. Na\u0161 je zadatak dakle ispuhati svaki balon mitologizacije i pokazati da povijesno razdoblje Jugoslavije nosi unutar sebe razne kontradikcije, da je ta povijest komplicirana i nesvodiva na jednostavne parole – kao i svaka nacionalna povijest. \u010cesto si neutemeljeno utvaramo da je na\u0161a povijest posebno tegobna i nosimo je kao kakvu stigmu \u2013 ali dajte pogledajte samo povijest dvadesetog stolje\u0107a u Europi i na\u0111ite mi zemlju koja u nju nema upisane traume gra\u0111anskih ratova, kolonijalnih u\u017easa i eksploatacije svih vrsta. <\/span><\/p>\n

Pored nacionalisti\u010dkog stalnog prekrajanja povijesti Jugoslavije, liberalna inteligencija tako\u0111er iz tog perioda crpi sav svoj analiti\u010dki arsenal da bi “opravdala” neuspjehe restauracije kapitalizma. Jedno od analiti\u010dkih oru\u0111a je i centralni pojam Josipa \u017dupanova i doma\u0107e sociologije \u2013 egalitarni sindrom. Sudjelovala si u raspravi o analiti\u010dkom dosegu tog pojma koji se predstavlja kao bezvremenska dijagnoza za tuma\u010denje na\u0161e ekonomske i politi\u010dke inertnosti. U ishodi\u0161nom radu i u daljnjim diskusijama koje su se prenijele iz akademskog u medijsko polje, efikasno i efektno si raskrinkala sve deficite takvog pristupa, ali ovdje me zanima ne\u0161to drugo. S obzirom da pojam u sebi nosi sna\u017ene konotacije svojevrsnog klasnog prijezira, mo\u017ee\u0161 li iz te perspektive komentirati vrlo neobi\u010dne proplamsaje klasne politike kod nas zadnjih nekoliko godina? Naime, meni se \u010dini da su tri najzanimljivije politi\u010dke pojave na doma\u0107oj sceni prili\u010dno zasnovane na nekakvoj predod\u017ebi klasnih odnosa, ma u koliko grotesknim oblicima. Radikalna desnica svijet tuma\u010di na osnovi sukoba izme\u0111u jugoslavenskih kulturnih i obavje\u0161tajnih elita i hrvatskog naroda; MOST cilja na podjelu izme\u0111u obi\u010dnog, malog i radi\u0161nog \u010dovjeka naspram politi\u010dkih elita; a \u017divi zid je nastao na borbi za obespravljene (delo\u017eirani), a kao neprijatelja projiciraju urotu financijskih elita i politi\u010dkih im pokrovitelja.<\/span><\/strong><\/p>\n

Politolozi bi rekli da su to sve primjeri desnog populizma. Cas Mudde, analiti\u010dar koji se bavi strankama desnice, ka\u017ee da je desne populiste karakteriziraju tri dimenzije. Prva je upravo ovo o \u010demu govori\u0161, razli\u010dite izvedenice pozivanja na narod u odnosu na elitu, \u010desto u klju\u010du doma\u0107e ili me\u0111unarodne zavjere i prijetnje. Druga je nacionalizam, s posebnim naglaskom na feti\u0161iziranje jedinstva i homogenosti nacije, a tre\u0107a je autoritarnost, uz pozivanje na red i stabilnost, te oslanjanje na vo\u0111e koji \u0107e nas izvesti na pravi put. <\/span><\/p>\n

Da to pove\u017eemo s egalitarnim sindromom, primjeri koje navodi\u0161, radikalne desnice, Mosta i \u017divog zida, glorificiraju “narod” i “malog \u010dovjeka”, ali od njih istovremeno o\u010dekuju isklju\u010divo pasivnu ulogu, ulogu sljedbe. Taj diskurs kapitalizira osje\u0107aj klasne nepravde, a kao izlaz nudi “\u010di\u0161\u0107enje” vlastitog naroda, povratak starome, iskonskom, neiskvarenom. To je naravno podvala, ali sam diskurs ne iskazuje klasni prijezir. Liberalni diskurs pak o egalitarnom sindromu, a i o populizmu, s druge strane, svakako jest izraz klasnog prijezira. Ne\u0161to \u0161to je u osnovi racionalan zahtjev – za vi\u0161e ekonomske sigurnosti, za dostojanstvenim \u017eivotom, reinterpretira se kao atavisti\u010dke vrijednosti zaostale iz predmodernosti, devijantne i neprilago\u0111ene suvremenom svijetu. S tim da je jo\u0161 kod \u017dupanova zapravo jasno da se radi o namjernom retori\u010dkom zahvatu. Na jednom okruglom stolu, \u010dasopisa Ekonomike iz 1984., u raspravi o egalitarnom sindromu \u017dupanov ne spori da su egalitarni stavovi za radni\u010dku klasu zapravo racionalni; njemu je problem \u0161to je taj stav “dru\u0161tveno mjerodavan”. Ne tim rje\u010dnikom, ali \u017dupanov tada\u0161nje politi\u010dke elite optu\u017euje zapravo za populizam jer radnicima daju egzistencijalnu sigurnost, a zauzvrat dobivaju podr\u0161ku za svoj re\u017eim. No, ono \u0161to je tu najva\u017enije naglasiti jest da je krajnja politi\u010dka funkcija takvih figura opravdavanje nedemokratskih modela vladavine. Me\u0111u na\u0161im elitama postoji \u0161iroki konsenzus da su ljudi ovce, ili u najboljem slu\u010daju nezrela djeca, koju je potrebno “izvesti na pravi put” \u2013 a ne uklju\u010diti u odlu\u010divanje. Za\u0161to je to va\u017eno? Jer se upravo na toj se to\u010dci spajaju liberalne elite i konzervativna desnica: i jednima i drugima odgovara pasiviziranje ve\u0107ine. U toj nedemokrati\u010dnosti se nalazi temelj politi\u010dkog saveza liberala i desnice.<\/span><\/p>\n

Naravno, klju\u010dna tema proteklih mjeseci u Hrvatskoj je kriza u Agrokoru. Zasad je, \u010dini se, zbog lokalnih izbora, rasplet krize preba\u010den na po\u010detak ljeta. \u010cini li ti se da slu\u010daj Agrokor mo\u017ee predstavljati odre\u0111eni tip politi\u010dke cezure i kako procjenjuje\u0161 dosada\u0161nje odgovore klju\u010dnih politi\u010dkih aktera? Naime, o\u010dito je da oporba nije u stanju sagledati cijelu stvar van okvira korupcije. A borba protiv korupcije, kao i \u0161irom biv\u0161eg socijalisti\u010dkog bloka, i dalje predstavlja klju\u010dan politi\u010dki resurs, ali i okida\u010d za mobilizaciju. Iako je to prili\u010dno razumljivo, nedvojbeno se name\u0107e pitanje kojim politi\u010dkim alatima nadi\u0107i uski (anti)korupcijski okvir razumijevanja ekonomskih i politi\u010dkih procesa. T<\/span>o se pitanje jo\u0161 izrazitije name\u0107e na lokalnoj razini, odnosno jo\u0161 je te\u017ee razinu argumentacije i agitacije podignuti iznad pri\u010de o korupciji i klijentelizma. S obzirom na to da si kandidatkinja za dogradona\u010delnicu Zagreba na predstoje\u0107im lokalnim izborima i vrlo anga\u017eirana u izradi programa i kampanje platforme Zagreb je NA\u0160, mo\u017ee\u0161 li malo “posvjedo\u010diti” o problemima na tom tragu?<\/span><\/strong><\/p>\n

\u0160to se ti\u010de nadila\u017eenja govora o korupciji kao klju\u010da za razumijevanje ekonomskih i politi\u010dkih procesa, ne \u010dini mi se tu zadatak te\u017eim na lokalnoj razini; dapa\u010de, mislim da se tu nalazi jo\u0161 jedan argument za\u0161to je u izgradnju lijeve politi\u010dke organizacije klju\u010dno krenuti od lokalne razine. Naime, za javnu raspravu oko korupcije klju\u010dni je problem \u0161to u post-socijalisti\u010dkom prostoru postoji svojevrsni meta-okvir koji po prilici tvrdi da smo mi implementirali “krivi” kapitalizam. Opet tobo\u017ee zbog specifi\u010dnih patolo\u0161kih naslje\u0111a iz pro\u0161log re\u017eima, tako ide narativ, ono \u0161to mi imamo nije pravi kapitalizam nego “politi\u010dki”, crony<\/em>, orta\u010dki kapitalizam \u2013 cijeli je niz pridjeva koje bismo tu mogli jo\u0161 dodati iz javnih rasprava \u2013 ali glavna im je poveznica teza da, dok se pravi kapitalizam temelji na poduzetni\u0161tvu, odnosno po\u0161tenom radu i zalaganju, ovaj na\u0161 se temelji na klijentelizmu i korupciji. To je ugra\u0111eno u same temelje interpretacije devedesetih u \u010ditavom prostoru post-socijalisti\u010dke Europe, i stoga nije mogu\u0107e nametnuti se kao relevantan politi\u010dki akter bez artikulacije pozicije na tu temu. <\/span><\/p>\n

Ono \u0161to mi se \u010dini kao dobar ulaz da bismo promijenili tu raspravu jest inzistiranje na perspektivi me\u0111unarodne politi\u010dke ekonomije, odnosno da u razgovor u\u0111emo tako da ka\u017eemo da, doista, kapitalizam u Hrvatskoj ili Bugarskoj je druga\u010diji nego u Francuskoj ili Danskoj, ali nije li zanimljivo da \u010ditava europska periferija dijeli karakteristike kao \u0161to su deindustrijalizacija, visoka nezaposlenost ili pad javnih ulaganja u socijalnu za\u0161titu. Drugim rije\u010dima, da bismo se izmakli iz interpretacije koja \u0107e krivnju za korupciju svaliti na nemoralne pojedince, uhljebe ili neradni\u010dki mentalitet i pre\u0161li na teren gdje se o tim fenomenima mo\u017ee govoriti kao sustavnim karakteristikama kapitalisti\u010dkih dru\u0161tava, moramo koristiti komparativni okvir. Izuzetno je va\u017eno osporavati auto-rasisti\u010dke interpretacije prema kojima su “na\u0161i ljudi” lijeni uhljebi, pa “imamo vlast kakvu zaslu\u017eujemo” itd., a \u010dini mi se da je to mogu\u0107e posti\u0107i kroz inzistiranje na usporedbi karakteristika zemalja europske periferije, \u010dime ukazujemo na sistemske karakteristike i ograni\u010denja. To je i jedan od razloga za\u0161to smo se u istra\u017eiva\u010dkom projektu Buntovni\u010dka demokracija koji vodim odlu\u010dili analizirati politi\u010dke procese u Hrvatskoj i Srbiji, te \u0160panjolskoj i Portugalu. <\/span><\/p>\n

Da se vratim na lokalnu razinu, mislim da je kroz borbe za pravo na grad mogu\u0107e jasnije ukazati na sustavne karakteristike korupcije, nego \u0161to je to slu\u010daj s primjerima kao \u0161to je Agrokor. Kada politi\u010dku borbu oprimjerite kroz vrlo konkretne borbe oko javnog prostora, kao \u0161to su borba za Var\u0161avsku ulicu ili za park na Savici, zapravo je lak\u0161e pokazati da se ne radi o nekom pojedina\u010dnom primjeru moralne korupcije, nego da dogovori ekonomskih i politi\u010dkih elita mimo javnog interesa predstavljaju zapravo “normalno” stanje funkcioniranja sustava. <\/span><\/p>\n

I za kraj, malo na biografskom tragu: kakav tip testa ti predstavlja politi\u010dki anga\u017eman s obzirom na prethodni i teku\u0107i teorijski i istra\u017eiva\u010dki rad? Naime, pisanje rada o nekom problemu i predlaganje politi\u010dkog rje\u0161enja za taj problem istovremeno su povezani, naprosto zato \u0161to prijedlogu rje\u0161enja nu\u017eno prethodi analiza, ali su institucionalno i “\u017eanrovski” prili\u010dno razdvojeni procesi. Ne pitam to zbog nekakve biografske intrige, ve\u0107 zbog \u010dinjenice da je svojevrsna izolacija lijevog intelektualnog rada na akademiji i u sli\u010dnim kontekstima jedan od klju\u010dnih organizacijskih problema za ljevicu. <\/span><\/strong><\/p>\n

U ne\u0161to vi\u0161e od deset godina koliko radim u znanosti razvila sam anga\u017eirani istra\u017eiva\u010dki program, bave\u0107i se nizom tema za koje mislim da su va\u017ene za oblikovanje zelenog lijevog politi\u010dkog programa: od pitanja javnog financiranja visokog obrazovanja s kojim sam krenula 2005., preko analiza strana\u010dkog natjecanja i demokratizacije, analize razvoja dru\u0161tvenih znanosti u Jugoslaviji, otvaranje pitanja odrasta kao programa za radikalni zaokret ka odr\u017eivosti, pa do teme kojom se sada najintenzivnije bavim \u2013 a to je uloga dru\u0161tvenih pokreta i druge vrste novih politi\u010dkih aktera u suvremenoj krizi liberalne demokracije u Europi. Istovremeno sam ve\u0107 du\u017ei niz godina uklju\u010dena u razne inicijative i programe kojima je fokus zagovaranje i politi\u010dko obrazovanje, tako da su mi istra\u017eiva\u010dko i politi\u010dko djelovanje u tom smislu duboko pro\u017eeti. <\/span><\/p>\n

No, iskorak koji sam napravila s kandidaturom u ime Zagreb je NA\u0160 svakako je za mene nova razina politi\u010dkog anga\u017emana, o kojoj sada zapravo ne stignem dovoljno reflektirati. Kao \u0161to mo\u017ee\u0161 pretpostaviti, kontemplacija i akcija imaju neke temeljne nekompatibilnosti. Istra\u017eiva\u010dki je rad u osnovni samotan, zahtjeva rutinu, planiranje, ustrajnost. S druge je strane duboko kolektivni karakter politi\u010dkog anga\u017emana, ne samo u smislu odluka koje se donose nego i u banalnom smislu uspjeha doslovno svakog poteza \u2013 koji uvijek ovisi o vi\u0161e ljudi. Povrh toga, politi\u010dko natjecanje je vrlo dinami\u010dno polje, koje zahtijeva istovremeno takti\u010dko i strate\u0161ko razmi\u0161ljanje, paralelni rad na puno razina, no\u0161enje s uzusima medijskog komuniciranja i tako dalje. <\/span><\/p>\n

Tu je i no\u0161enje s rizikom izlaganja i neuspjeha, koji je u ovoj fazi iznimno velik. Nespremnost na preuzimanje tog rizika mi se \u010dini glavnom preprekom za\u0161to se vi\u0161e ljudi iz akademske zajednice politi\u010dki ne anga\u017eira \u2013 odnosno, ne anga\u017eira se u ovakvim pothvatima kojima predstoji mukotrpan put, s vrlo neizvjesnim povratima. Raskorak izme\u0111u intelektualnog rada i politi\u010dkog djelovanja na ljevici istovremeno je i uzrok i posljedica slabosti ljevice i nadam se da \u0107e djelovanje platforme Zagreb je NA\u0160 uspje\u0161no smanjiti rizike da se novi ljudi iz intelektualnog polja anga\u017eiraju u politici. <\/span><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

S Danijelom Dolenec, profesoricom na zagreba\u010dkom Fakultetu politi\u010dkih znanosti, razgovarali smo povodom njenog anga\u017emana na predstoje\u0107im lokalnim izborima. Dolenec je kandidatkinja za dogradona\u010delnicu platforme Zagreb je NA\u0160 koja na izbore izlazi u koaliciji s jo\u0161 \u010detiri stranke. No, u razgovoru se nismo izravno fokusirali na pitanja gradske politike, ve\u0107 smo se dotaknuli \u0161irih teorijskih i […]<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":18413,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[103,324,12,127],"theme":[456],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[90],"class_list":["post-18407","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-ideologija","tag-intervju","tag-izbori","tag-korupcija","theme-politika","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/18407","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=18407"}],"version-history":[{"count":21,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/18407\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":36608,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/18407\/revisions\/36608"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/18413"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=18407"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=18407"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=18407"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=18407"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=18407"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=18407"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=18407"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}