{"id":18190,"date":"2017-05-05T08:00:38","date_gmt":"2017-05-05T07:00:38","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=18190"},"modified":"2021-02-25T10:58:38","modified_gmt":"2021-02-25T09:58:38","slug":"pravo-na-plazu-od-javnog-dobra-do-unosnog-biznisa","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=18190","title":{"rendered":"Pravo na pla\u017eu: od javnog dobra do unosnog biznisa"},"content":{"rendered":"

U Hrvatskoj, \u010dija ekonomija uvelike ovisi o turizmu uz obalu, ideja da su pla\u017ee otvorene za kori\u0161tenje svima pod jednakim uvjetima duboko je ukorijenjena. No primjeri iz drugih zemalja pokazuju da to ne mora uvijek biti tako, a nedavni potezi sugeriraju da se i ovdje intenzivno razmi\u0161lja o druga\u010dijim i manje demokratskim modelima.<\/strong><\/p>\n

Za Brazil ka\u017eu da ma koliko bila rije\u010d o jednom od najstratificiranijih dru\u0161tava, barem su mu pla\u017ee demokratske. Tamo se, bilo da je rije\u010d o Ipanemi ili Copacabani, a prakti\u010dki su sve pla\u017ee u Brazilu javno dostupne, zajedno sun\u010daju i kupaju bogati i siroma\u0161ni, bijeli i crni, stari i mladi… svi jednaki u kupa\u0107im kostimima i pred mo\u0107nim Atlantikom. \u0160to se Hrvatske ti\u010de, sva je prilika da \u0107e se i na njezinoj strani Jadrana i\u0107i u pravcu koji je zacrtan na njegovim zapadnim obalama: u pravcu podizanja broja privatiziranih, odnosno koncesioniranih pla\u017ea s dosada\u0161njih desetak prema otprilike 40 posto, koliko neke doma\u0107e stru\u010dne studije pokazuju da bi na\u0161e pla\u017ee mogle podnijeti.<\/p>\n

Ali da bi s kohabitacijom javnih i privatnih pla\u017ea u nas moglo biti problema pokazao je nedavni slu\u010daj Zlatnog rata na Bolu, kad su \u017eupanijske vlasti dugogodi\u0161nju koncesiju za jednu od najljep\u0161ih doma\u0107ih pla\u017ea dodijelile privatnoj tvrtki Sport B iz Zagreba, tvrtki bez zaposlenih i prihoda. Na takvu odluku reagirala je odmah lokalna zajednica, koja je putem medija i dru\u0161tvenih mre\u017ea alarmirala \u0161iru javnost, stvar se zakotrljala i na kraju je stru\u010dno povjerenstvo Ministarstva mora, prometa i infrastrukture poni\u0161tilo odluku o dodjeli koncesije. Ina\u010de, Zlatnim ratom je posljednjih 12 godina upravljala tvrtka Grabov rat d.o.o. u vlasni\u0161tvu Op\u0107ine Bol, zna\u010dajno doprinose\u0107i visokoj stopi zaposlenosti lokalnog stanovni\u0161tva i punjenju op\u0107inskog prora\u010duna.<\/p>\n

Me\u0111utim, nije se samo dr\u017eava preko \u017eupanije kao svoje produ\u017eene ruke pokazala kao arbitraran i za javno upravljanje pla\u017eama nezainteresiran gospodar, nego se ni lokalne vlasti \u010desto najbolje ne snalaze s tim tipom javnog prostora. Tako se doga\u0111a da se pla\u017ee gledaju prvenstveno kao ekonomski resurs, kao mjesto novih marketin\u0161kih prilika i pro\u0161irenja turisti\u010dkih kapaciteta, a ne kao mjesto odmora za sve. Lokalni vlastodr\u0161ci, poput biv\u0161eg gradona\u010delnika Splita \u017deljka Keruma ili Stipe Petrine u Primo\u0161tenu danas, priobalje nerijetko tretiraju kao jo\u0161 jednu priliku za privatizacijske prakse.<\/p>\n

Pla\u017ea s ulaznicom<\/strong><\/p>\n

Kerum je u svom mandatu u nekoliko navrata poku\u0161ao privatizirati dijelove Marjana, izme\u0111u ostalog i neke pla\u017ee, dok je Petrina u Primo\u0161tenu zdrobio vi\u0161e stotina metara kamenite pla\u017ee na poluotoku Radu\u010du i nasuo je \u0161ljunkom i zemljom, smatraju\u0107i da je ure\u0111ena pla\u017ea puno isplativija od prirodne. Dakle zahtjev da se upravljanje pla\u017eama u potpunosti prepusti lokalnoj samoupravi i izmakne iz odlu\u010divanja na razini \u017eupanija sam po sebi, bez politika koje to na svim razinama vlasti znaju artikulirati i mogu provesti, nije dovoljna garancija da \u0107e se pla\u017eama upravljati na dobrobit svih. Split ina\u010de nema neke velike sre\u0107e sa svojim pla\u017eama. Recimo, \u017dnjan ve\u0107 gotovo dvadeset godina muku mu\u010di sa svrhom svog postojanja. Pla\u017ea je pro\u0161irena 1990-ih, kad je Ivan Pavao Drugi hodo\u010dastio ovim krajevima, da bi danas tek djelomi\u010dno bila ure\u0111ena, a drugim djelom prepu\u0161tena divljoj ekonomiji.<\/p>\n

\u0160to se ti\u010de regulacije odnosa privatnog i javnog u priobalju, prakse su kod na\u0161ih mediteranskih susjeda razli\u010dite. \u0160panjolska se ralja privatizacije pla\u017ea rije\u0161ila 1988. godine, kad je donijela zakon kojim propisuje da se u prostoru pedeset do sto metara od mora zabranjuje ogra\u0111ivanje i bilo kakvo drugo privatno fortificiranje na pla\u017eama. Italija je pod naletom ultraliberalne politike biv\u0161eg premijera Silvija Berlusconija ogroman dio svojih kapaciteta prebacila u privatne ruke. To onda izgleda otprilike ovako: pla\u017ee npr. u Napulju i okolici uglavnom su privatne i pod koncesijama. Ulaz na njih, odnosno kori\u0161tenje le\u017ealjki i suncobrana, stoji od nekoliko eura do nekoliko desetaka eura dnevno, ovisno o ekskluzivnosti mjesta.<\/p>\n

U samom Napulju i neposrednoj okolici pristup je ne\u0161to jeftiniji, dok je recimo na obli\u017enjem otoku Capriju ili u mondenom Salernu ulaz na takvu pla\u017eu papreno skup. Za to vrijeme, male enklave javnih pla\u017ea, stisnute izme\u0111u visokih ograda privatiziranih fanatsylandova<\/em> za one koji imaju novac, nakrcane su ljudima, a bez prate\u0107ih komunalnih sadr\u017eaja poput ure\u0111enih toaleta ili dostupne pitke vode. Problem je u Napulju i okolici toliko eskalirao da je ve\u0107 godinama aktivna i inicijativa koja se protivi koncesioniranju pla\u017ea. \u0160to se Gr\u010dke ti\u010de, ona je svoju legislativu u vezi gospodarenja priobaljem adaptirala krizi otprije desetak godina. Tako su se pojavile ideje o davanju koncesija na pla\u017ee na \u010dak 50 godina, \u010demu se javnost suprotstavljala, a najbizarnije je bilo kad su na vrhuncu krize Grcima sa zapada Evrope stizali cini\u010dni prijedlozi da prodaju neki od svojih deset tisu\u0107a otoka i tako smanje dug.<\/p>\n

Eksploatacija prirodnog resursa<\/strong><\/p>\n

Doma\u0107a turisti\u010dka industrija se zbog ekonomskog rezona poku\u0161ava s masovnog preorijentirati na ekskluzivni i ekolo\u0161ki turizam, koji se pokazuje kao puno isplativiji. Ili kako se to sentenciozno ka\u017ee, s ego-turizma prebacuje se na eko-turizam. Logika ekoturizma tek je djelomi\u010dno razli\u010dita od turizma s \u010detiri S (sun, sand, sea & sex<\/em>). Ina\u010de, ovaj konvencionalni masovni pristup turizmu odavno se kritizira zbog svojih posljedica: pove\u0107anog one\u010di\u0161\u0107enja, ekonomsko disruptivnih i, navodno, kulturno pogubnih efekata na lokalnu zajednicu… U svakom slu\u010daju, ekoturizam se razvio u posljednjih dvadesetak godina i svoju pojavu mo\u017ee zahvaliti, izme\u0111u ostalog, pove\u0107anju ekolo\u0161ke svijesti u modernih turista. Posljedica toga je da se danas razvija od dr\u017eave sponzorirani turizam vezan uz nacionalne parkove, biolo\u0161ke rezervate i druga za\u0161ti\u0107ena podru\u010dja prirode. Jedna od takvih za\u0161ti\u0107enih zona je i Zlatni rat.<\/p>\n

On je jo\u0161 1965. godine progla\u0161en prirodnim rezervatom i kao takav je upisan u Registar za\u0161ti\u0107enih objekata prirode. Zlatni rat je i danas za\u0161ti\u0107en u kategoriji zna\u010dajnog krajobraza, ali to mu, kako vidimo, ba\u0161 i ne poma\u017ee u makinacijama oko koncesioniranja. Dr\u017eava se zapravo u ekoturizmu pojavljuje u ulozi svojevrsnog facilitatora, odnosno pospje\u0161iva\u010da privatizacijskih praksi. Vidi se to i po eksploataciji drugih za\u0161ti\u0107enih podru\u010dja, poput Paklenice na Velebitu koja, iako je nacionalni park, stenje pod pritiskom turisti\u010dkih tura i tzv. avanturista koji svojim penja\u010dkim i sli\u010dnim aktivnostima, kao \u0161to su ve\u0107 primijetili stru\u010dnjaci, ozbiljno utje\u010du na eroziju vapnena\u010dkog stijenja, na \u0161to dr\u017eava reagira mlako ili nikako.<\/p>\n

Slu\u010daj Zlatnog rata je pokazao da su pla\u017ea i njezin spektakularni vrh koji se uvija za sada spa\u0161eni ne zbog svoje prirodne ljepote ili zbog demokratskih potencijala komunalne pla\u017ee, nego uglavnom zbog svoje vrijednosti na tr\u017ei\u0161tu koja, iako se nije u potpunosti realizirala sada, ostaje kao mogu\u0107nost za kapitalizaciju u budu\u0107nosti. Ispada da je za\u0161tita prirode u ovom slu\u010daju zapravo bila preduvjet za potencijalnu tr\u017ei\u0161nu eksploataciju pla\u017ee i za\u0161ti\u0107enog podru\u010dja. Jedinstveno iskustvo promatranja \u0161ljun\u010danog jezika na vrhu pla\u017ee te kupanje i sun\u010danje na tom turisti\u010dki iznimno atraktivnom mjestu za Zlatni je rat ujedno i raj i pakao.<\/p>\n

On je zasad spa\u0161en od sumnjivih developera<\/em>, ali opasnost od privatizacije prirode time nije otklonjena. Tim vi\u0161e jer se i sama dr\u017eava pona\u0161a tek kao koordinator nove privatizacijske teritorijalizacije i klasne stratifikacije, bilo kroz definiranje zakonodavnog okvira za dodjelu koncesija, bilo kroz politiku prema za\u0161ti\u0107enim prirodnim podru\u010djima, gdje se za\u0161tita prirode shva\u0107a tek kao preduvjet za njezinu kasniju turisti\u010dku eksploataciju.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Za Brazil ka\u017eu da ma koliko bila rije\u010d o jednom od najstratificiranijih dru\u0161tava, barem su mu pla\u017ee demokratske. Tamo se, bilo da je rije\u010d o Ipanemi ili Copacabani, a prakti\u010dki su sve pla\u017ee u Brazilu javno dostupne, zajedno sun\u010daju i kupaju bogati i siroma\u0161ni, bijeli i crni, stari i mladi…<\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":18191,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[51],"theme":[455],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[200],"class_list":["post-18190","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-privatizacija","theme-rad","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/18190","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=18190"}],"version-history":[{"count":4,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/18190\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":18196,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/18190\/revisions\/18196"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/18191"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=18190"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=18190"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=18190"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=18190"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=18190"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=18190"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=18190"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}