{"id":17698,"date":"2017-03-31T12:52:17","date_gmt":"2017-03-31T11:52:17","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=17698"},"modified":"2021-02-25T10:58:47","modified_gmt":"2021-02-25T09:58:47","slug":"nacionalizam-u-jeziku-odraz-je-nacionalizma-u-drustvu","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=17698","title":{"rendered":"Nacionalizam u jeziku odraz je nacionalizma u dru\u0161tvu"},"content":{"rendered":"

Povodom objave Deklaracije o zajedni\u010dkom jeziku koja je izazvala brojne dru\u0161tvene reakcije razgovarali smo s lingvistom i izvanrednim profesorom na Odsjeku za lingvistiku Filozofskog fakulteta Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu dr.sc. Matom Kapovi\u0107em \u010dije se mi\u0161ljenje o ovoj temi pone\u0161to razlikuje od ostalih.<\/strong><\/p>\n

Profesore Kapovi\u0107, \u0161to je to jezik?<\/strong><\/p>\n

Laici, pa i neki lingvisti, misle da postoji ili mora postojati jasna definicija jezika. To nije ba\u0161 tako \u2013 ne zato \u0161to su lingvisti nesposobni stvoriti je, nego zato \u0161to je jezi\u010dna stvarnost kompleksna i nije lako sve pospremiti u strogo odijeljene ladice. Definicija koja se \u010desto u sociolingvistici navodi iz \u0161ale, ali nije samo \u0161ala, jest da je jezik dijalekt s vojskom i mornaricom. Zato se, me\u0111u ostalim, ni ne mo\u017ee navesti to\u010dan broj jezika na svijetu, nego se obi\u010dno zaokru\u017euje na 6 do 7 tisu\u0107a. Podjela na jezike je uvelike politi\u010dka podjela koja ovisi o razli\u010ditim povijesno-dru\u0161tvenim okolnostima \u2013 npr. uvijek se govori o arapskom i kineskom iako realno na terenu ne postoji samo jedan arapski (niti postoji me\u0111usobna razumljivost izme\u0111u kolokvijalnog arapskog u npr. Maroku i Siriji), dok su kineski “dijalekti” zapravo jezici (u Pekingu, \u0160angaju i Hong Kongu se govore potpuno razli\u010diti i nerazumljivi jezici \u2013 iako svi u\u010de i standardni mandarinski, koji se zasniva na govornom jeziku Pekinga).<\/p>\n

I kod nas su npr. strukturalne razlike izme\u0111u organskog govora u Vrboskoj na Hvaru i Kumrovcu jako velike, ali se ipak smatraju istim jezikom. Za\u0161to? Zato \u0161to njihovi govornici dijele istu vjeru, iz \u010dega je nastala etni\u010dka pripadnost, a onda i dr\u017eavne granice unutar kojih \u017eive. \u010cak i ako gledamo urbane govore, postoje velike razlike \u2013 npr. izme\u0111u govora \u010cakovca, Zagreba, Splita i Dubrovnika. Te se razlike ne reflektiraju samo u govoru, mogu se opaziti i u pisanom jeziku \u2013 npr. u Slobodnoj Dalmaciji \u0107e se vrlo \u010desto pisati patike<\/em> ili \u0161tekat<\/em>, \u0161to ne\u0107ete na\u0107i u zagreba\u010dkim medijima. Pa ipak, nitko ne\u0107e re\u0107i da je to drugi jezik od onoga u Zagrebu, dok \u0107e se u slu\u010daju Zagreba i Beograda to tvrditi, iako razlike nisu realno ni\u0161ta ve\u0107e. No takve su situacije u svijetu, kada se radi o jeziku i definiranju toga \u0161to je to jezik, vi\u0161e pravilo nego iznimka. Dodatan je problem taj \u0161to jezik egzistira na razli\u010ditim razinama te uz regionalne varijacije supostoje i slu\u017ebeno normirani oblici jezika, koji su nerijetko u dosta proizvoljnom odnosu prema dijalektima na terenu. Popis trenutno postoje\u0107ih standardnih jezika u Evropi bi mogao biti i poprili\u010dno razli\u010dit da se povijest odigrala na ne\u0161to druga\u010diji na\u010din.<\/p>\n

Mo\u017eete li objasniti odnos jezika i nacionalne dr\u017eave?<\/strong><\/p>\n

Moderna (kapitalisti\u010dka) nacionalna dr\u017eava, koja nastaje u 19. stolje\u0107u, usko je povezana s konceptom nacionalnog (standardnog) jezika, kao i konceptom nacije, odnosno nacionalizma kao nove ideologije koja tada nastaje. Pogledate li klasi\u010dna djela koja se bave pitanje nacionalizma, npr. ona Benedicta Andersona ili Erica Hobsbawma, odmah \u0107e vam u o\u010di upasti koliko se \u010desto tamo spominje i jezik \u2013 premda nije rije\u010d o lingvisti\u010dkim djelima. To nije slu\u010dajno. Naime, moderni standardni jezik (ili standardni dijalekt, kako se to naziva u suvremenoj sociolingvistici) nastaje zajedno s nacionalnim dr\u017eavama i mo\u017ee se vrlo opravdano re\u0107i da ne gradi samo nacionalna dr\u017eava standardni dijalekt, nego i obrnuto \u2013 standardni dijalekt gradi nacionalnu dr\u017eavu.<\/p>\n

Standardni dijalekt se razvija, naravno, i iz prakti\u010dnih razloga \u2013 radi omogu\u0107avanja lak\u0161eg funkcioniranja modernih dru\u0161tava u birokraciji, obrazovanju, medijima itd. Me\u0111utim, stvaranje jednog nacionalnog, zajedni\u010dkog, jezika ima i drugu bitnu ideolo\u0161ku funkciju \u2013 njegov je cilj ujedinjavanje novonastaju\u0107e nacije u jednom jeziku (u opreci prema dotada\u0161njoj dijalekatskoj razjedinjenosti). Jezik je jedna od najbitnijih sastavnica nacionalisti\u010dke ideologije \u2013 premda je jezi\u010dna tradicija, kao i svaka (nacionalisti\u010dka) tradicija, uvijek u velikoj mjeri izmi\u0161ljena i proizvedena, da se pozovemo opet na Hobsbawma. Nacionalizam se u 19. stolje\u0107u razvija kao nova transklasna ideologija, s obzirom na slabljenje religije i starih feudalnih poimanja i strukture dru\u0161tva (bo\u017eanske mo\u0107i kralja, plemstva itd.), kojoj je cilj obuhvatiti cjelokupno (ili vi\u0161e-manje cjelokupno) stanovni\u0161tvo odre\u0111ene dr\u017eave i ujediniti ga u jednu zajednicu, kako novonastali status quo<\/em> ne bi bio ugro\u017een antisistemskim pokretima, kakav je npr. socijalizam koji tako\u0111er nastaje u 19. stolje\u0107u, a koji nagla\u0161ava klasno a ne nacionalno. Jezik je tu \u2013 uz kulturu, zajedni\u010dku povijest, obi\u010daje i sl. (koji su, naravno, tako\u0111er u velikoj mjeri izmi\u0161ljeni i proizvedeni) \u2013 jedna od najbitnijih sastavnica. Recimo to slikovito \u2013 ako siroma\u0161na blagajnica u Hrvatskoj misli da govori istim jezikom i pripada istom narodu kao \u0161ef korporacije Todori\u0107, onda \u0107e puno te\u017ee primijetiti da zapravo ima vi\u0161e toga zajedni\u010dkog sa siroma\u0161nom blagajnicom u Srbiji, koja pak misli da govori istim jezikom i pripada istom narodu kao tajkun Mi\u0161kovi\u0107.<\/p>\n

Naravno, u praksi je katkad dosta te\u0161ko posti\u0107i nacionalisti\u010dki “ideal” jedna nacija\/jedan jezik i to, po mogu\u0107nosti, jezik potpuno razli\u010dit od svih okolo. To je, uostalom, ono \u0161to vidimo i na ovim prostorima. Kakav \u0107e standardni dijalekt pojedina nacionalna dr\u017eava izgraditi nije tek pitanje slu\u010dajnosti \u2013 npr. u Hrvatskoj se u 19. stolje\u0107u namjerno gradio standard koji \u0107e biti \u0161to sli\u010dniji onome u Srbiji, dok su recimo Makedonci u 20. stolje\u0107u za osnovu svog standarda namjerno uzeli dijalekt koji \u0107e biti \u0161to razli\u010ditiji od bugarskoga.<\/p>\n

\u0160to mislite o tvrdnji da je jezik ne\u0161to neovisno o tome kako su ljudi podijeljeni po dr\u017eavama i narodima?<\/strong><\/p>\n

To je i to\u010dno i nije to\u010dno, ovisno na kojoj se razini gleda. Uzmimo ju\u017enoslavensko podru\u010dje. Jednostavna je dijalektolo\u0161ka \u010dinjenica da je \u010ditavo ju\u017enoslavensko podru\u010dje \u2013 od Bugarske do Slovenije \u2013 zapravo jedan veliki dijalekatski kontinuum. To zna\u010di da ne postoje o\u0161tre dijalekatske\/jezi\u010dne granice, osim tamo gdje su nastale kasnijim migracijama, obi\u010dno zbog osmanskih provala \u2013 pogledate li kartu ju\u017enoslavenskih jezi\u010dnih izoglosa (linij\u00e2 koje prikazuju pro\u0161irenost odre\u0111ene jezi\u010dne promjene\/karakteristike), prakti\u010dki nijedna bitna izoglosa se ne poklapa s dr\u017eavnim\/nacionalnim granicama. Naravno, kada se kasnije stvaraju nacije, nacionalne dr\u017eave itd., to onda utje\u010de na jezik, tim vi\u0161e \u0161to je pitanje standardnog dijalekta uvijek politi\u010dko pitanje.<\/p>\n

Ali jasno je da dr\u017eavne granice ne mogu zatrti realnu situaciju na terenu. Podru\u010dje biv\u0161e Jugoslavije je dijalektolo\u0161ki zapravo, usprkos postojanju i velikih raznolikosti (kao u primjeru Vrboske i Kumrovca), tako\u0111er i na drugoj razini zapanjuju\u0107e uniformno, s obzirom da se radi o razmjerno velikom prostoru koji do 20. stolje\u0107a nikada nije bio unutar istih granica \u2013 unato\u010d tome, velikim dijelom zahvalju\u0107i osmanskim provalama koje su \u0161irom na\u0161ih prostora od 15-16. stolje\u0107a raznijele novo\u0161tokavske dijalekte i novo\u0161tokavske jezi\u010dne osobine (\u0161tokavskim s inovativnim naglaskom i nekim inovativnim oblicima), danas imamo situaciju da se novo\u0161tokavski dijalekti govore od Dubrovnika do Vojvodine. I to je onda, dakako, dosta nezgodno za nacionalisti\u010dke politi\u010dke projekte na ovim prostorima.<\/p>\n

\u0160to su i u kojem odnosu stoje bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski?<\/strong><\/p>\n

Ljude, ni\u0161ta \u010dudno, uvijek zanima odgovor na vje\u010dno pitanje je li to jedan jezik ili vi\u0161e njih. Gledamo li to iz lai\u010dke perspektive, u smislu postoji li me\u0111usobna dobra razumljivost i je li slu\u017ebeni oblik jezika na ovim prostorima me\u0111usobno jako sli\u010dan, ili, tek ne\u0161to sofisticiranije, mo\u017ee li se situacija na ovim prostorima usporediti npr. s engleskim u Britaniji i Americi \u2013 odgovor je, naravno, o\u010dit, i pozitivan. To bi pitanje, kada ne bi bilo politi\u010dkih razloga, zapravo bilo besmisleno jer je posve o\u010digledno da odnos hrvatskoga i srpskoga, kako god ih nazivali i kakve god politi\u010dke stavove imali, nije ni otprilike isti kao odnos hrvatskoga i slovenskoga, a kamoli hrvatskoga i ma\u0111arskoga. To je jednostavno tako i to se, barem na neki kratki rok (a ni na du\u017ei, s obzirom da je prekograni\u010dna komunikacija jo\u0161 uvijek jako \u017eivahna, unato\u010d svemu), te\u0161ko mo\u017ee bitno promijeniti. Uostalom, ni najzagri\u017eeniji nacionalisti (osim potpunih fanatika) ne\u0107e tvrditi da je hrvatski ne\u0161to sasvim razli\u010dito od srpskoga, nego \u0107e samo inzistirati na pravu da svoj jezik zovu kako ho\u0107e, govorit \u0107e o simbolici, identitetu i sl. \u2013 iako se nacionalisti\u010dki projekti u jeziku, jasno, ne zadr\u017eavaju samo na lijepim pri\u010dicama o identitetu. To, na koncu konaca, nije ni\u0161ta \u010dudnije od toga da dvoje ljudi iz npr. Konavala i Belog Manastira smatraju da pripadaju istom narodu iako, realno gledaju\u0107i, nemaju neke posebne veze (npr. u na\u010dinu \u017eivota, obi\u010dajima i sl.) osim \u0161to tradicionalno pripadaju istoj vjerskoj zajednici, na temelju \u010dega su se formirale nacionalne grupacije na ovim prostorima.<\/p>\n

Mi smo s ovog podru\u010dja uspje\u0161no van prodali pri\u010du da je na\u0161a jezi\u010dna situacija vrlo jedinstvena pa \u0107ete i u stranim ud\u017ebenicima sociolingvistike \u010desto nai\u0107i na ovo pitanje. No zapravo je to samo uspje\u0161an (lingvisti\u010dki) marketing. Situacija koju s jezikom imamo u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Crnoj Gori je vrlo sli\u010dna situaciji koju nalazimo u mnogim drugim zemljama. Jezi\u010dne varijante na ovim prostorima \u010dine isti fenomen koji vidimo kod engleskog (u Velikoj Britaniji, Americi, Australiji itd.), njema\u010dkog (u Njema\u010dkoj, Austriji i \u0160vicarskoj), francuskog (u Francuskoj i Kanadi), \u0161panjolskog (u \u0160panjolskoj i Ju\u017enoj Americi), portugalskog (u Portugalu i Brazilu), nizozemskog\/flamanskog (u Nizozemskoj i Belgiji), farsija\/darija\/tad\u017ei\u010dkog (u Iranu, Afganistanu i Tad\u017eikistanu), hindskog\/urdskog (u Indiji i Pakistanu), malajskog\/indonezijskog (u Maleziji i Indoneziji) itd. Povijesno su kolonijalni primjeri (poput engleskog, \u0161panjolskog itd.) ne\u0161to specifi\u010dniji, a na\u0161 se slu\u010daj najbolje poklapa s onim na indijskom potkontinentu, tj. hrvatsko-srpski odnos je najsli\u010dniji urdsko-hindskom. U oba slu\u010daja je rije\u010d o vrlo sli\u010dnim slu\u017ebenim jezi\u010dnim varijetetima, ali slu\u017ebenima u dvije zemlje s napetim povijesno-politi\u010dkim odnosima. I hindi i urdu se pi\u0161u razli\u010ditim pismima, i njihovi govornici su razli\u010ditih vjera (hinduisti i muslimani), a to se onda o\u010dituje i u jeziku pa \u0107e hindi imati puno sanskrtizama (kao hrvatski latinizama ili bohemizama), dok \u0107e urdu imati puno arabizama (kao srpski grecizama, rusizama itd.). Situacija je zapravo zapanjuju\u0107i sli\u010dna.<\/p>\n

E sad, kad do\u0111emo do pitanja imen\u00e2 jezik\u00e2, tu dolazimo do nedosljednost\u00ee. U principu nitko ne\u0107e tvrditi da su razlike izme\u0111u malajskog i indonezijskog ili evropskog i brazilskog portugalskog razlike iste razine kao one izme\u0111u, recimo, ma\u0111arskog i rumunjskog ili finskog i \u0161vedskog. No kod pitanja imen\u00e2 nema nekakvih pravila, nego ona ovise o politici, povijesnim i dru\u0161tvenim okolnostima itd. Recimo, kod evropskih kolonijalnih jezika se uvijek upotrebljava isti naziv za sve jezi\u010dne varijante (engleski, \u0161panjolski, francuski itd. \u2013 iznimka je donekle afrikaans u Ju\u017enoj Africi koji nastaje iz nizozemskog), no, kako je ve\u0107 navedeno, drugdje nije uvijek tako \u2013 pa se tako u na\u010delu uvijek govori o indonezijskom i malajskom, o farsiju\/perzijskom i tad\u017ei\u010dkom, o hindskom i urdskom\u2026 Unato\u010d tome, \u0161to je, kako rekoh, rije\u010d o vrlo sli\u010dnim standardnojezi\u010dnim varijantama, i u obi\u010dnoj i u stru\u010dnoj upotrebi \u0107e se upotrebljavati razli\u010diti nazivi. To je zapravo ono \u0161to imamo na na\u0161em podru\u010dju \u2013 prije 1990. se govorilo o hrvatskosrpskom\/srpskohrvatskom (u razli\u010ditim varijantama imena), kao kod njema\u010dkog, dok se nakon 1990. govori o hrvatskom i srpskom, kao kod hindija i urdua. To je naprosto stvar politike \u2013 biv\u0161em re\u017eimu i ideologiji bratstva i jedinstva je odgovaralo i jezi\u010dno jedinstvo, a sada\u0161njim nacionalisti\u010dkim re\u017eimima odgovara jezi\u010dna razjedinjenost. Sve to iako se realna situacija zapravo, unato\u010d svemu, nije puno mijenjala. Treba tako\u0111er napomenuti i da situacija nije morala biti kakva je danas \u2013 npr. da je u 19. stolje\u0107u neki tada\u0161nji Trump zamislio da se jezik u SAD-u ba\u0161 mora zvati ameri\u010dki i da je ameri\u010dki nacionalizam krenuo u tom smjeru, nema nikakve sumnje da bismo mi, iako bi taj jezik danas bio vi\u0161e-manje isti, govorili o ameri\u010dkom.<\/p>\n

Kada se govori o jezi\u010dnom unitarizmu, treba ipak napomenuti da situacija tu nije bila crno-bijela. Poznato je da je jugoslavenska ideja nastala upravo u Hrvatskoj, kao \u0161to je poznato i da je npr. najve\u0107i Vukov u\u010denik, Novosa\u0111anin \u0110uro Dani\u010di\u0107, ve\u0107inu svog radnog vijeka proveo upravo u Zagrebu. Hrvatska je vukovska \u0161kola, predvo\u0111ena Tomom Mareti\u0107em, i s mnogim istaknutim \u010dlanovima kao \u0161to je i jedan Stjepan Iv\u0161i\u0107, bila uvijek jaka i autohtona \u2013 i nije tu bilo nekakvog nametanja (niti ga je do 1918. i moglo biti). Isto tako, mnoge kasnije kroatisti\u010dko-nacionalisti\u010dke vedete, poput Stjepana Babi\u0107a, za vrijeme Jugoslavije nisu imali ni\u0161ta protiv jezi\u010dnog unitarizma. Zgodan je, recimo, primjer da je Dalibor Brozovi\u0107u, jednom od osniva\u010d\u00e2 HDZ-a (ali i nesumnjivo najve\u0107em hrvatskom dijalektologu druge polovice 20. stolje\u0107a), zbog otezanja s tiskom, \u010dak 1992., u jeku hrvatsko-srpskog rata, izi\u0161ao \u010dlanak pod imenom “Serbo-Croatian as Pluricentric Language” (srpskohrvatski kao pluricentri\u010dni jezik). S druge strane, jo\u0161 1979. je u Zagrebu najnormalnije izi\u0161la knjiga pod naslovom Priru\u010dna gramatika hrvatskoga knji\u017eevnog jezika<\/em>, koja se i danas upotrebljava u svojim novijim izdanjima.<\/p>\n

U nekim svojim radovima koristite termin “knji\u017eevni \u0161tokavski” no, kako bi se to prevelo na druge jezike? Ne mislite li da je, s obzirom na to da je jezik dru\u0161tveni, pa time i politi\u010dki konstrukt, mo\u017eda bilo pragmati\u010dnije i ekonomi\u010dnije iskoristiti neki od naziva koji su ve\u0107 prepoznatljivi i u upotrebi, npr. BCHS, ili jugoslavenski?<\/strong><\/p>\n

Na engleskom bi to bio Literary\/Standard \u0160tokavian<\/em>. Problem s tradicionalnim nazivom srpskohrvatski\/hrvatskosrpski<\/em> je u tome \u0161to, osim \u0161to nemilo spaja Srbe i Hrvate (i to \u010dak bez crtice), tako\u0111er izbacuje Bo\u0161njake i Crnogorce iz slike, a to je jednako njihov jezik kao i hrvatski i srpski. Upotreba dijalektolo\u0161kog pojma \u0161tokavski<\/em> je dosta zgodna jer je, kao prvo, taj pojam najprecizniji, a, kao drugo, nije etni\u010dki. Mana tog naziva je da je on, izvan slavisti\u010dkih krugova, uglavnom nepoznat u inozemstvu, no upotreba tog pojma je ionako ograni\u010dena na lingvisti\u010dke radove i nema \u0161irih pretenzija. Simbolika je \u010dudna stvar \u2013 recimo, primjetno je kako i nacionalistima daleko manje (ili \u010dak nimalo) smeta pisanje hrvatski\/srpski\/bosanski\/crnogorski (ili, u engleskoj verziji, Bosnian\/Croatian\/Montengrin\/Serbian<\/em>), kako se danas to vani (iako naj\u010de\u0161\u0107e uz izostavljanje crnogorskog) nerijetko naziva i kako se \u010desto nazivaju odsjeci i kolegiji na kojima se na\u0161 jezik u inozemstvu p(r)ou\u010dava (uz, jo\u0161 uvijek \u017eiv, stariji naziv Serbo-Croatian<\/em>). Kosa crtica je, dakle, relativno OK, dok je spojnica prakti\u010dki objava rata.<\/p>\n

Za\u0161to niste potpisali Deklaraciju o zajedni\u010dkom jeziku<\/a>? Naime, i deklaracija sama je politi\u010dki dokument. Ne mo\u017ee se javnim apelom utjecati na promjenu znanstvenih, odnosno lingvisti\u010dkih kriterija. Deklaracija niti nije usmjerena ka lingvistima, ve\u0107 ka javnosti i politi\u010darima, dakle ona nije lingvisti\u010dko, ve\u0107 politi\u010dko pitanje.<\/strong><\/p>\n

Deklaraciju sam dobio na uvid i predlo\u017eio niz prepravaka i promjena. Kako one uglavnom nisu uva\u017eene, nisam mogao potpisati jer se ne sla\u017eem s vi\u0161e stvari, formulacijama i onim \u0161to je u nju uvr\u0161teno ili nije. To i nije osobito \u010dudno s obzirom da je ona pisana na tragu onoga \u0161to ina\u010de zastupa Snje\u017eana Kordi\u0107, s kojom sam ja ve\u0107 u vi\u0161e navrat\u00e2 polemizirao i s \u010dijim se liberalnim i “apoliti\u010dnim” pristupom u mnogo \u010demu ne sla\u017eem. Kako je rije\u010d o podru\u010dju kojim se i stru\u010dno bavim, tu je moja pozicija kao lingvista dosta druga\u010dija od nekoga tko se ne bavi time i tko bi, s pravom, potpisao bilo kakvu deklaraciju koja generalno ide u odre\u0111enom smjeru.<\/p>\n

Svakako da je Deklaracija politi\u010dki dokument, me\u0111utim jedan od problema na koji je vi\u0161e ljud\u00ee upu\u0107ivalo je upravo taj da se nije htjelo priznati da je rije\u010d o politi\u010dkoj intervenciji, nego se glumilo da je rije\u010d o tobo\u017ee \u010distoj i “neutralnoj” znanosti. To je, naravno, iz perspektive moderne (socio)lingvistike ali i bilo kakve suvisle politi\u010dke teorije, smije\u0161no. Pitanje jezi\u010dne standardizacije je prvoklasno politi\u010dko pitanje i tu nema “apoliti\u010dnosti”, “neutralnosti” i “neideologi\u010dnosti” \u2013 pitanje je samo koja se ideologija zastupa. Kao \u0161to je i sasvim notorno, koliko god to nacionalizam zloupotrebljavao, da jezik nije samo pitanje komunikacije nego i identiteta \u2013 zato npr. crnci govore razli\u010dito od bijelaca u SAD-u i zato jedni namjerno pi\u0161u Evropa<\/em> ili govore zdravo<\/em>, dok drugi pi\u0161u ne \u0107u<\/em> i govore grje\u0161ka<\/em> itd. Ako se zala\u017eemo, u dru\u0161tvu, politici i jeziku, za ideje kao \u0161to su sloboda, tolerancija, demokracija, jednakost i sl. (a protiv ksenofobije, nacionalizma, autoritarnosti, nejednakosti itd.) \u2013 to nisu neutralne ideje. Mi ih smatramo pozitivnima i korisnima za ve\u0107inu dru\u0161tva, ali ne mo\u017eemo se pretvarati da to nisu politi\u010dke ideje.<\/p>\n

Mislim da neke stvari treba otvoreno priznati, pa makar bile i neugodne \u2013 npr. ne mo\u017eemo se pretvarati da pitanje imena jezika nije performativno (da ne utje\u010de na stvarnost, tj. da je ne mijenja) ili se pretvarati da je pitanje standardnog dijalekta nepovezano s nacionalizmima i nacionalnim dr\u017eavama. U kona\u010dnici, i s\u00e2m “zajedni\u010dki jezik” je odre\u0111en nacionalnim granicama \u2013 onima Hrvatske sa Slovenijom te Srbije s Bugarskom. Jedino \u0161to govornike tih dijalekata povezuje jest standard, a on postoji zato \u0161to postoje izgra\u0111ene nacije unutar tih granica. No, kao \u0161to separatisti\u010dkih jezi\u010dnih projekata (hrvatskog, srpskog\u2026) nema bez nacionalnih granica, bez njih nema ni unitaristi\u010dkog jezi\u010dnog projekta (hrvatskosrpskog). To jednostavno proizlazi iz same naravi standardnog jezika kao takvog. Oba su projekta, gledamo li s dijalekatske ravni, artificijelna. To je naprosto \u010dinjenica i treba je priznati, svi\u0111alo se to nekome ili ne.<\/p>\n

Dosta je bitna opservacija da jezik nije pitanje lingvist\u00e2 i nekakve njihove tehnokratske operative, gdje \u0107e oni re\u0107i \u0161to i kako. Jezici pripadaju svojim govornim zajednicama i vrlo je bitno \u0161to oni o njima misle \u2013 svi\u0111alo se to nama ili ne. Na nama je da se borimo, prije svega kao govornici svoga jezika, za ono \u0161to mislimo da je ispravno i za jezik koji \u0107e biti slobodan i otvoren i koji \u0107emo govoriti bez straha da \u0107e nas netko proglasiti “nekulturnim”, “lo\u0161im Hrvatom”, Jugoslavenom, neobrazovanim, “nacionalnim izdajnikom” i sl. Ta borba ne\u0107e biti kratkotrajna i nemogu\u0107e ju je odvojiti od \u0161irih dru\u0161tvenih borba. A druga\u010diji jezik je, u kona\u010dnici, nemogu\u0107e stvoriti bez da stvorimo i druga\u010dije dru\u0161tvo.<\/p>\n

Kako bi se prema vama trebao rije\u0161iti problem kojeg adresira Deklaracija?<\/strong><\/p>\n

Ako se postavi pitanje za\u0161to na ovom podru\u010dju postoje jezi\u010dni sporovi, odgovor je jasan i banalan \u2013 zbog nacionalizma. Iluzorno je o\u010dekivati da \u0107e nacionalisti (pa i javno mnijenje op\u0107enito) u zemlji u kojoj pod normalno da kraj usta\u0161kog strati\u0161ta u Jasenovcu stoji natpis ZDS “racionalno i bez predrasud\u00e2” razmisliti o jeziku pa zaklju\u010diti da imamo “zajedni\u010dki jezik” sa susjedima. Problem nacionalizma u jeziku ne postoji van problema nacionalizma u dru\u0161tvu op\u0107enito \u2013 i ako se \u017eeli pobijediti nacionalizam u jeziku, prvo \u0107e se morati pobijediti nacionalizam u dru\u0161tvu. A to se ne\u0107e dogoditi pretvaramo li se da postoji mogu\u0107nost da \u0107e netko pristati na zajedni\u010dki jezik, makar pod razli\u010ditim imenima, u zemljama u kojima je nacionalizam osnovica i b\u00eet svake politike.<\/p>\n

Ako pak govorimo o segregaciji u \u0161kolama, \u0161to je nesumnjivo lo\u0161a stvar, bojim se da je dosta naivno misliti da to ima ikakve veze s jezikom. Djeca su u \u0161kolama segregirana zbog nacionalizma \u2013 zato \u0161to ih svrstavaju, kako bi to rekao Benedict Anderson, u razli\u010dite zami\u0161ljene zajednice<\/em>. Jezik je tu samo izlika, a \u010dak ni to, jer nije uop\u0107e rije\u010d samo o jeziku, nego i o razli\u010ditim nacionalisti\u010dkim konceptima povijesti, knji\u017eevnosti, kulture itd. Uostalom, pogledajte Sjevernu Irsku \u2013 tamo svi govore engleski, a segregacija u \u0161kolama je mo\u017eda jo\u0161 i gora nego na ovim prostorima.<\/p>\n

\u0160to se ti\u010de “problema” prevo\u0111enja, unato\u010d nekim komi\u010dnim ekscesima (kao \u0161to je titlanje srpskog filma Rane<\/em> u 1990-ima), rekao bih da tu ipak pobje\u0111uje zdrav razum pa nema “prijevoda” za srpske politi\u010dare na hrvatskim televizijama i obrnuto. S druge strane, izjave Hrvat\u00e2 u novinama u Srbiji se uglavnom mijenjaju na srpsku verziju, \u0161to o\u010dito nije nu\u017eno potrebno, no to je zapravo ista stvar koja se doga\u0111a i kada u novinama “ure\u0111uju” izjave Spli\u0107ana pa onda nekad dobijete i izjave Gorana Ivani\u0161evi\u0107a na \u010distom standardu iako ih zapravo nije tako izrekao.<\/p>\n

No \u010dini mi se da i antinacionalisti\u010dka strana ponekad nepotrebno galami oko “prevo\u0111enja”. Naime, to \u0161to se ne\u0161to jezi\u010dno prilago\u0111ava ne govori nam puno o statusu tih idioma. Recimo, knjige o Harryju Potteru su, \u010dak i u naslovima, bile prilago\u0111avane za ameri\u010dko tr\u017ei\u0161te iz prakti\u010dnih razloga, iako nitko ne zastupa ideju o posebnom ameri\u010dkom jeziku. Meni je najzanimljiviji primjer onaj Blokadne kuharice<\/em>, koju su nakon blokade Filozofskog fakulteta 2009. napisali u zagreba\u010dkom studentskom pokretu. Naime, kada su anarhisti u Srbiji radili svoje izdanje te knji\u017eice, oni su je uredno “preveli” te se ona u tom izdanju zove Blokadni kuvar<\/em>. Pritom je valjda prili\u010dno o\u010dito da anarhisti (!) takav “prijevod” nisu radili iz nekakvih nacionalisti\u010dkih razloga.<\/p>\n

Snje\u017eana Kordi\u0107 u raspravi na konferenciji o zajedni\u010dkom jeziku u Splitu kazala je kako problema pri odlu\u010divanju o tome \u0161to je jezik ne bi bilo da se dosljedno primjenjuju sociolingvisti\u010dki kriteriji policentri\u010dnosti jezika, me\u0111utim na istoj raspravi postalo je jasno da me\u0111u tri lingvista koja su govorila, uklju\u010duju\u0107i i vas, svatko ima svoju terminologiju za “jezik”. Vi ste to nazvali standardnim dijalektom, a prof. Jagoda Grani\u0107 nazvala je to sociolektom (dijalektom koji pripada odre\u0111enoj socijalnoj skupini). Ne ukazuje li upravo ova \u010dinjenica razli\u010dite terminologije na to da \u010dvrste i stroge granice ne postoje? Je li uop\u0107e mogu\u0107e strogo znanstveno, “do kraja i bez ostatka” staviti jezik u takve kategorije?<\/strong><\/p>\n

Pri\u010de o “dosljednim sociolingvisti\u010dkim kriterijima” slabo piju vode jer i te kriterije netko mora predlo\u017eiti i odre\u0111ene se granice moraju negdje proizvoljno postaviti. Kao \u0161to je ve\u0107 re\u010deno, pitanje standardizacije \u2013 a kad se govori o jezicima, govori se primarno o standardnim varijantama jezik\u00e2 \u2013 je prvorazredno politi\u010dko pitanje i tu nema “neutralnog” pristupa. Ono \u0161to lingvist tu relativno neutralno mo\u017ee re\u0107i jest da je odnos izme\u0111u slu\u017ebenog jezika u Hrvatskoj i Srbiji mutatis mutandis<\/em> jednak odnosu izme\u0111u slu\u017ebenog jezika u Velikoj Britaniji i SAD-u te mo\u017ee re\u0107i da u svijetu pri imenovanju takvih jezi\u010dnih odnosa postoje razli\u010dite prakse (negdje se takve varijante zovu istim imenom, negdje ne), a to uvijek ovisi o politi\u010dko-dru\u0161tvenim okolnostima. Lingvisti se tako\u0111er mogu boriti protiv onoga \u0161to smatraju negativnim jezi\u010dnim praksama (npr. preskriptivizma, purizma, ideologije standardnog jezika), ali ne bi se smjeli pretvarati da tu nema ideolo\u0161kog izbora \u2013 naravno da ima. Uostalom, i s\u00e2m je izbor da \u0107ete vjerovati npr. lingvisti\u010dkim znanstvenim spoznajama, a ne, recimo, nacionalisti\u010dkoj mitologiji o jeziku, tako\u0111er ideolo\u0161ki izbor \u2013 premda to ne zna\u010di da se takvi izbori, ili primjerice oni izme\u0111u zastupanja kreacionizma i evolucije, mogu postaviti na istu ravan samo zato \u0161to su i jedan i drugi zapravo (i) ideolo\u0161ki izbori.<\/p>\n

\u0160to je to vrijednosni kriterij razlikovanja jezika? Da li njega uop\u0107e treba uzimati u obzir? Mo\u017eete li objasniti dru\u0161tveni kontekst njegovog nastanka?<\/strong><\/p>\n

“Vrijednosni kriterij” je, pojednostavljeno re\u010deno, ono \u0161to ljudi o jeziku misle. To je tako\u0111er jedno od legitimnih podru\u010dja kojima se lingvistika bavi (u smislu znanstvene analize pro\u0161irenih stavova). Kao \u0161to ljudi na odre\u0111enom podru\u010dju smatraju da pripadaju odre\u0111enim zami\u0161ljenim zajednicama koje nazivamo narodima, isto tako zami\u0161ljaju da govore odre\u0111enim jezi\u010dnim varijetetima koji su isti ili razli\u010diti od nekih drugih. Takvi stavovi su rijetko hladni i racionalni, \u010dak i na mikrorazinama \u2013 npr. u jednom \u0107e selu tvrditi da u selu do govore skroz druga\u010dije, iako to zapravo nije to\u010dno, i obrnuto. Isto vrijedi i za razli\u010dite gradove, dr\u017eave itd. Naravno, takvi se stavovi mogu i mijenjati \u2013 npr. u 1980-ima bi ve\u0107ina ljud\u00ee rekla da se u Hrvatskoj i Srbiji govori isti jezik, 2017. ne bi. Iako se sama jezi\u010dna stvarnost nije znatno promijenila.<\/p>\n

Na pitanje koliko je vrijednosni kriteriji bitan nema neutralnog odgovora. Nacionalistima \u0107e to biti najva\u017eniji i jedini kriterij, a antinacionalisti \u0107e taj kriterij smatrati nebitnim i besmislenim \u2013 iako je te\u0161ko nijekati da ideje imaju materijalnu snagu, svi\u0111alo se to nekome ili ne. Kako standardni dijalekti nastaju s nacionalnim dr\u017eavama tj. formiranjem modernih nacija, dakako da su neodvojivi od onoga \u0161to o njima odre\u0111ena jezi\u010dna zajednica misli (premda su te ideje nerijetko \u0161tetne i po tu istu jezi\u010dnu zajednicu).<\/p>\n

Profesor Ranko Bugarski koristi termin lingvistika za narod iz naroda. \u0160to bi to zna\u010dilo?<\/strong><\/p>\n

Iz moje perspektive, lingvistika iz naroda i za narod bi bila ona lingvistika koja bi se borila za slobodu i kreativnost jezika, lingvistika koja bi jezik analizirala i prou\u010davala, a ne “lingvistika” koja bi jezik propisivala, govornike \u010dinila nesigurnima i zastra\u0161enima, nametala jeziku artificijelne propise i zahtjeve i klja\u0161trila je neznanstvenim predod\u017ebama o jeziku. Narodna lingvistika bi ljudima obja\u0161njavala da je u jeziku sve \u0161to normalno upotrebljava tako\u0111er i pravilno (premda mo\u017eda nije sve i dijelom standardne varijante jezika) te bi ih upoznavala s osnovnom lingvisti\u010dkom \u010dinjenicom da su sve varijante jezika (i regionalne i socijalne i sve druge) jednako vrijedne te da je standardni dijalekt samo jedan od oblik\u00e2 jezika koji bi trebao imati svoju funkciju, ali koji ne bi trebao biti nekakav vrhunaravni ideal, nadre\u0111en svemu ostalom. To zapravo i jest jedina lingvistika, no mnogo je onih koji misle da su stru\u010dnjaci za jezik. U kontekstu dru\u0161tva u kakvom \u017eivimo, zapravo nas i ne mo\u017ee \u010duditi da je to tako, no tu treba priznati da bitno druga\u010dije nije bilo ni u Jugoslaviji \u2013 to mo\u017ee zvu\u010dati \u010dudno, ali jezi\u010dna politika u Jugoslaviji nije bila lijeva nego desna, barem kad se radi o pitanjima jezi\u010dne “pravilnosti” i sl. jer su se i u Jugoslaviji zastupale jednake neznanstvene sljeparije o jeziku kao i danas.<\/p>\n

U jednom svom izlaganju rekli ste kako je ve\u0107ina toga \u0161to se u javnosti govori o jeziku zapravo glupost<\/em>, \u0161to ste htjeli re\u0107i? Odnosno, mo\u017eete li navesti i objasniti neke od tih najve\u0107ih jezi\u010dnih predrasuda, ili gluposti<\/em>?<\/strong><\/p>\n

Izuzev ovih rasprava o hrvatskom i srpskom, koje se uglavnom svode na prepucavanja o nacionalizmu, prakti\u010dki jedino \u0161to o jeziku u javnosti mo\u017eete \u010duti su neznanstvene fantazmagorije o tome kako “hrvatski propada”, kako “nitko vi\u0161e ne zna govoriti” i kako “govorimo nepravilno”. To nije tipi\u010dno samo za Hrvatsku \u2013 tako je vi\u0161e-manje svuda. Jedina je razlika \u0161to npr. u anglosakonskim zemljama ljudi koji u javnosti propagiraju takve gluposti ne\u0107e mo\u0107i raditi kao stru\u010dnjaci za jezik na fakultetima i institutima, dok se kod nas \u010desto na temelju jezi\u010dnih “savjetnika” i sli\u010dnih nadriznanstvenih pamfleta prolazi u vi\u0161a zvanja. \u0160to opet nije neka balkanska egzotika, da ne zapadnemo u autorasizam \u2013 recimo u Francuskoj takva sumanuta neznanstvena politika prema “pravilnom” jeziku ima vi\u0161estoljetno zale\u0111e njihove Akademije, unato\u010d tome \u0161to su najve\u0107i francuski lingvisti, poput poznatog Andr\u00e9a Martineta, to vrlo glasno i o\u0161tro kritizirali.<\/p>\n

Osnovna zabluda je ona ve\u0107 spomenuta o jezi\u010dnoj “pravilnosti” \u2013 ljudi, pa i mnogi “stru\u010dnjaci”, misle da u jeziku postoje nekakvi inherentno “pravilni” oblici, zna\u010denja, rije\u010di, strukture i sl. te da su neki oblici jednostavno “neispravni” dok su drugi “ispravni” (pri \u010demu su oni “ispravni”, jasno, oni koji su standardni). To je iz perspektive znanstvenog pogleda na jezik notorna glupost \u2013 sve \u0161to se u jeziku upotrebljava jest i pravilno. Druga je stvar \u0161to se u slu\u017ebenu varijantu jezika proizvoljno i stjecajem odre\u0111enih dru\u0161tveno-povijesno-politi\u010dkih okolnosti biraju ovi ili oni oblici, zna\u010denja itd. No to ne zna\u010di da sve ono \u0161to nije u\u0161lo u standardni jezik nije “pravilno” ili da je manje vrijedno. To \u0161to je formalno “pravilan” samo oblik obe\u0107avam<\/em> ne zna\u010di da je oblik obe\u0107ajem<\/em> nekakva pogrda i nakarada. To je samo oblik koji igrom slu\u010daja (zasad) nije zavr\u0161io u priru\u010dnicima standardnog jezika. Mnogi \u010dak ne\u0107e ni znati da obe\u0107ajem<\/em> formalno nije standardni oblik (i to nije ne\u0161to \u0161to bi trebalo uop\u0107e biti problemati\u010dno).<\/p>\n

Koliko je standardni jezik proizvoljan i stvar politi\u010dkog odabira, mo\u017eda je najlak\u0161e vidjeti na primjeru upitno-odnosne zamjenice \u0161to<\/em>. U Hrvatskoj se u standardnoj upotrebi koristi samo oblik \u0161to (u govornom se jeziku tako npr. govori u Zadru i Dubrovniku, ali ne i u ve\u0107ini zemlje). S druge strane, oblici \u0161ta, \u010da, kaj<\/em> nisu standardni. Me\u0111utim, to ne zna\u010di da su oblici \u0161ta, \u010da, kaj<\/em> sami po sebi i\u0161ta manje vrijedni, lo\u0161iji ili “neispravni” \u2013 oni samo igrom slu\u010daja nisu upali u standard. Da je to slu\u010dajno tako, lako je uvidjeti pogledamo li u susjedstvo \u2013 npr. oblik \u0161ta<\/em> je (uz \u0161to<\/em>) standardan u nama susjednim \u0161tokavskim zemljama (Srbiji, BiH, Crnoj Gori), oblik kaj<\/em> je standardan u Sloveniji, a oblik \u010da je standardan u gradi\u0161\u0107anskohrvatskom. Tu se jasno vidi da bilo \u0161to mo\u017ee biti standardno i da to nema nikakve veze s nekakvom tobo\u017enjom imanentnom “(ne)pravilno\u0161\u0107u” ovog ili onog izraza, rije\u010di, zna\u010denja itd. To su osnove lingvistike koje proizlaze iz na\u010dela o arbitrarnosti jezi\u010dnoga znaka velikog Ferdinanda de Saussurea, rodona\u010delnika moderne lingvistike, no na\u017ealost mnogi koji misle da se bave jezikom to ne shva\u0107aju ili ne \u017eele shvatiti jer znanstvenim spoznajama o jeziku pretpostavljaju “nacionalne interese”, svoj socijalni kapital (ako znate “pravilno” govoriti i pisati, to vas dru\u0161tveno stavlja u povla\u0161ten polo\u017eaj \u2013 makar zapravo ne imali visoku pla\u0107u, mo\u017eete bar prezirati “neobrazovani \u0161ljam” koji ne zna pravopis i neznam<\/em> pi\u0161e zajedno a ne odvojeno) i sl.<\/p>\n

Da lektorirate neki tekst, biste li ostavili srbizme u slu\u017ebenoj javnoj komunikaciji?<\/strong><\/p>\n

Ako ima i\u0161ta besmisleno, onda je to lektura koja se sastoji od trijebljenja nepo\u017eeljnih rije\u010di. Takva jezi\u010dna praksa nema nikakve znanstvene podloge, a jezi\u010dni purizam (\u010distunstvo) u svojoj b\u00edti nije ni\u0161ta drugo doli etni\u010dko \u010di\u0161\u0107enje u jeziku. Ono \u010dime bi se lektori zapravo trebali baviti jest ispravljanje tipfeler\u00e2, lo\u0161ih i doslovnih prijevoda te briga o nekakvoj generalnoj koherentnosti teksta. Danas su oni, na\u017ealost, obi\u010dno samo najni\u017ei e\u0161alon jezi\u010dnih bojovnika koji siluje jezik u nastojanju da ga pribli\u017ei imaginarnim “idealima” jezi\u010dnog savjetodavljenja, kojim se pak obi\u010dno bave najgori mediokriteti koji o jeziku ne znaju skoro pa ni\u0161ta. Ali zato dobro zara\u0111uju na uvjeravanjima naroda da je glup i da ne zna svoj jezik.<\/p>\n

Zavr\u0161imo s ne\u010dim laganim i popularnim, \u0161to mislite o prikazu jezika u blokbaster<\/em> filmu Arrival<\/em> u kojem se na poprili\u010dno spekulativan na\u010din manipulira Sapir-Whorfova hipoteza<\/a>?<\/strong><\/p>\n

Na\u017ealost, to \u0161to je film blockbuster o\u010dito ne zna\u010di da je u bud\u017eetu bilo dovoljno par\u00e2 da se zaposli nekog savjetnika za lingvistiku. Iako je film zabavan i \u010dak dijelovi koji govore o de\u0161ifriranju jezika vanzemaljaca, iako su dosta \u0161turo pokazani, i nisu toliko lo\u0161i, prikaz lingvistike je dosta smije\u0161an \u2013 od potpuno komi\u010dne ideje o tome \u0161to lingvisti predaju na fakultetima (“za\u0161to portugalski \u010dudno zvu\u010di?”), do jo\u0161 komi\u010dnije ideje o tome da svi lingvisti moraju znati govoriti i prevoditi s gomile jezik\u00e2 (lingvisti znanstveno analiziraju razli\u010dite aspekte jezika, ne bave se nu\u017eno prevo\u0111enjem, niti su svi poligloti). Ideja o tome kako jezik oblikuje svijet (\u0161to je donekle to\u010dno, ali na puno ni\u017eim razinama) je, naravno, dovedena do ekstrema i tu je potrebno ulo\u017eiti, da se poslu\u017eimo knji\u017eevnoteorijskom terminologijom, voljno susprezanje nevjerice da bi se u to povjerovalo \u2013 sli\u010dno kao i da bi se povjerovalo u to da je hrvatski potpuno razli\u010dit jezik od srpskoga i da je \u010dudo \u0161to se uop\u0107e razumijemo.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Povodom objave Deklaracije o zajedni\u010dkom jeziku koja je izazvala brojne dru\u0161tvene reakcije razgovarali smo s lingvistom i izvanrednim profesorom na Odsjeku za lingvistiku Filozofskog fakulteta Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu dr.sc. Matom Kapovi\u0107em \u010dije se mi\u0161ljenje o ovoj temi pone\u0161to razlikuje od ostalih. Profesore Kapovi\u0107, \u0161to je to jezik? Laici, pa i neki lingvisti, misle da postoji […]<\/p>\n","protected":false},"author":4,"featured_media":17702,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[245,324,25],"theme":[456],"country":[],"articleformat":[450],"coauthors":[47],"class_list":["post-17698","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-balkan","tag-intervju","tag-nacionalizam","theme-politika","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/17698","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/4"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=17698"}],"version-history":[{"count":7,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/17698\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":36631,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/17698\/revisions\/36631"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/17702"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=17698"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=17698"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=17698"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=17698"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=17698"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=17698"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=17698"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}