{"id":17174,"date":"2017-03-01T08:00:13","date_gmt":"2017-03-01T07:00:13","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=17174"},"modified":"2021-02-25T10:58:57","modified_gmt":"2021-02-25T09:58:57","slug":"laske-radno-za-srijedu","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=17174","title":{"rendered":"Vladari lu\u010dkih interesa: privatizacija pomorskog dobra"},"content":{"rendered":"

Premda to resorni ministar neuvjerljivo negira, hrvatska Vlada o\u010dito priprema izmjene Zakona o pomorskom dobru. Klju\u010dna izmjena donosi preinaku pomorskog dobra iz op\u0107eg dobra u javno dobro. Time pomorsko dobro postaje podlo\u017eno ostvarivanju vlasni\u010dkih prava. Iz toga nije te\u0161ko zaklju\u010diti kakvi interesi stoje iza izmjene zakona.<\/strong><\/p>\n

Od raznih mitova o svenacionalnoj posve\u0107enosti Hrvata “trajnim vrijednostima”, onaj s organskom i sudbinskom predano\u0161\u0107u toga nemodernog i traljavo sklepanog kolektiviteta moru i svim atributima svega morskog, vjerojatno je najotporniji. Tek na drugome mjestu na\u0107i \u0107e se, recimo, uvjerenost u kvalitetu veze s Rimokatoli\u010dkom crkvom za koju se ipak ve\u0107 definira ne\u0161to manje navodnih argumenata o “prirodnosti” odnosa. I kao u onom starom \u0161lageru Mila Hrni\u0107a, pitanje “kome bi \u0161umilo, more moje sinje, da Hrvatske nije”, vi\u0161e je retori\u010dke naravi; dilema je naprosto la\u017ena, dileme uop\u0107e nema \u2013 o\u010dito je kako ne bi bilo nikoga drugoga kadrog da taj zvuk osluhne i uhom i srcem.<\/p>\n

Problem s tom slikom, a koja podsje\u0107a na svojedobno jednako popularno te naveliko oleografirano ulje na platnu “Dolazak Hrvata” Mata Celestina Medovi\u0107a, s plemenom koje s Velebita prvi put promatra Jadran, me\u0111utim, \u017eestoki je raskorak u kojem se ona na\u0161la pri ogledu s ekonomskom i pravnom stvarno\u0161\u0107u kroz posljednjih 26 godina. A najnoviji odraz potonje ti\u010de se jedne ozbiljne legislativne sugestije<\/a> za tretman tzv. pomorskog dobra prema ve\u0107oj komercijalizaciji, fakti\u010dno privatizaciji.<\/p>\n

(Ne)primjeren razvoj lu\u010dkih kapaciteta<\/strong><\/p>\n

Konkretno, rije\u010d je o dijelu Nacionalnog plana razvoja morskih luka od osobitog gospodarskog interesa za Hrvatsku (Rijeka, Zadar, \u0160ibenik, Split, Plo\u010de, Dubrovnik) koji se odnosi na mogu\u0107e izmjene Zakona o pomorskom dobru. Ina\u010de, pomorsko dobro je institut \u010dije fizi\u010dke granice pokrivaju naju\u017ei pojas kopna uz more i obratno, dok njegovu tr\u017ei\u0161nu pozicioniranost najvi\u0161e odre\u0111uje \u010dinjenica da ono nije javno dobro, nego op\u0107e. Razlika se sastoji u tome \u0161to op\u0107e dobro ne potpada u vlasni\u010dki re\u017eim, te se na njemu ne mogu ostvarivati vlasni\u010dka prava; postoji samo dr\u017eava kao nositelj upravljanja dobrom u op\u0107em interesu. Ili, kao \u0161to to tuma\u010di spomenuti plan, govore\u0107i o poslovanju lu\u010dkih koncesionara te investitora, “ne postoje privatna poduze\u0107a koja mogu dobiti sredstva za svoja ulaganja(…), jer banke ne mogu osigurati svoja potra\u017eivanja upisom hipoteka na ulaganje, jer na pomorskom dobru nije dozvoljeno vlasni\u0161tvo”.<\/p>\n

Prona\u0111eno je i rje\u0161enje, dakle, pa se predla\u017ee da pomorsko dobro postane javno dobro, e da bi se dr\u017eava mogla teretiti hipotekom u korist investicije po javno-privatnom partnerstvu. To bi po mi\u0161ljenju kreatora plana omogu\u0107ilo primjeren razvoj lu\u010dkih kapaciteta \u010dija se budu\u0107nost vidi apsolutno i jedino u koncesioniranju na tr\u017ei\u0161tu, s rijetkim dr\u017eavnim izuzecima.<\/p>\n

Vratit \u0107emo se razmatranju te vizionarske ideje o osloba\u0111anju tr\u017ei\u0161nih potencijala hrvatskih luka, no podsjetimo se ovdje nakratko i stanja u koje je pomorsko dobro uistinu dospjelo za proteklih 26 godina liberalizacije. Naime, zadnja prethodna regulacija te materije, ona iz 1974. godine, tako\u0111er je imala odre\u0111enih kontradikcija u pravnom pogledu, ali su nepovoljni efekti \u2013 po javni interes u kori\u0161tenju resursa \u2013 ipak bili minimizirani samim tim \u0161to je tada i privatno vlasni\u0161tvo te poslovanje bilo veoma ograni\u010deno. Slijedi nova regulacija 1991. godine, i s njom dugogodi\u0161nji pravni i prakti\u010dni kaos<\/a> u vidu brojnih nejasno\u0107a, nedosljednosti i direktnih \u0161tetnosti.<\/p>\n

Za ne\u0161to minuciozniju pretvorbenu alkemiju s poni\u0161tavanjem dru\u0161tvenog vlasni\u0161tva i razdvajanjem javnog od op\u0107eg dobra nije bilo vremena, kao ni puno zanimanja. Odmah, a naro\u010dito poslije rata, zaredale su masovne nelicencirane gradnje uz more, sumnjivi katastarski upisi, ilegalne eksploatacije, nevi\u0111ene trgovinske dubioze. More sinje po\u010delo je ubrzo \u0161umiti isklju\u010divo za novac, hotelijerima na uzurpiranim pla\u017eama ili graditeljima novih marina bez ekolo\u0161ki valjane infrastrukture.<\/p>\n

Slu\u010daj brodogradili\u0161ta<\/strong><\/p>\n

Hrvati, vremenom sve manje kompaktan skup, uostalom, postupno su se stali dijeliti na one malobrojne kojima to ide u prilog i, s druge strane, one koji more vi\u0161e ne mogu vidjeti niti s Velebita, ili pak \u017eive uza nj i moraju igrati po nametnutim pravilima iscrpljivanja svih prirodnih i dru\u0161tvenih resursa. Pokazalo se tako i da navedeni mit nema naro\u010dite \u0161anse pokraj novoga dru\u0161tveno-ekonomskog ure\u0111enja koje ne tolerira dugo niti dalekose\u017eno nikakve velike sentimentalne, romanti\u010darske otklone od kapital-odnosa. Romantizmom podmazivana etnogeneza dana\u0161njih nacija ionako je otpo\u010detka primarno slu\u017eila kapitalu kao njegov formalni medij i okvir za lak\u0161e onodobno \u0161irenje. I fakat je da se u postsocijalisti\u010dkim zemljama Europe iznova, nakon restauracije kapitalizma, odigrava klasi\u010dna prvobitna akumulacija, ali za neke druge procese – neko\u0107 marketin\u0161ki zna\u010dajne \u2013 kao \u0161to je mitologizacija nacionalnog, tehnolo\u0161ki uznapredovali kapital vi\u0161e nema tako mnogo potrebe, naprotiv.<\/p>\n

U slu\u010daju nove Hrvatske i njezina mora, to se dobro ogleda na primjeru ekonomske politike spram brodogradili\u0161ta, ranije ba\u0161 najve\u0107eg lokalnog ponosa, a svakako reprezentativnog pomorskog dobra. \u010cetiri je puta od 1994. do 2003. npr. revidirano \u0161to sve brodogradili\u0161noga uop\u0107e spada u pomorsko dobro: prvo su to bili tek navozi i lukobrani, zatim radna luka, pa \u010ditavo podru\u010dje \u0161kvera, i na kraju opet samo brodogradili\u0161na luka.<\/p>\n

Tako\u0111er, godine 1994. izvr\u0161en je prvi poku\u0161aj udara na morske luke sa svrhom kojoj svjedo\u010dimo ovom prilikom, jer su one tad bile jednostrano isklju\u010dene iz Pomorskog zakonika koji je \u010dak nesmetano pro\u0161ao saborsko tzv. \u010ditanje. Struka, jo\u0161 nezamorena peripetijama do kriti\u010dne mjere, ipak je odreagirala primjereno burno i nepopustljivo, te je zakonodavac ustuknuo pred olakim uvo\u0111enjem izmjena. Osim toga, ne treba zaboraviti da niti sam zamah op\u0107e komercijalizacije jo\u0161 uvijek nije bio tako ra\u0161iren, ne samo zbog rata. No uzmak od novih strate\u0161kih ekonomskih ciljeva nije mogao potrajati unedogled, pa \u0107e se vratiti kudikamo ve\u0107om silinom u aktualnom postkriznom razdoblju.<\/p>\n

Jedna od onih \u0161est biranih hrvatskih morskih luka od posebnog interesa, Luka Gru\u017e u Dubrovniku, sjajan je pokazatelj akcije koja se vi\u0161e nipo\u0161to ne odvija samo u teorijskoj pripremi, nego \u017eiva liberalno-ekonomska praksa vu\u010de zaostalu pravnu podlogu da joj se \u010dim prije pridru\u017ei, pod svaku cijenu. Gru\u0161ko pristani\u0161te je, ina\u010de, prije svega par godina rekonstruirano te pro\u0161ireno \u2013 javnim novcem, dabome \u2013 radi navale kruzera s oko 800 tisu\u0107a putnika godi\u0161nje. Toliki promet nije promakao globalnim vladarima lu\u010dkih resursa, a ni njihovim de\u017eurnim kompradorskim serviserima, pa su dubrova\u010dke vlasti lani raspisale natje\u010daj za 40-godi\u0161nje koncesioniranje Gru\u017ea. Na nj se javio samo jedan kandidat, francusko-turski konzorcij DICPI u vlasni\u0161tvu nekih od najve\u0107ih svjetskih lu\u010dkih koncesionara, \u0161to ga ne\u0107e sprije\u010diti da ne zakasni s prijavom na natje\u010daj.<\/p>\n

Birokratska zavrzlama<\/strong><\/p>\n

To\u010dnije, DICPI-ju je jednom bilo odobrena tromjese\u010dna odgoda roka za dostavu propisane dokumentacije, a potom je prekr\u0161ena i ta obaveza. Za na\u0161u pri\u010du, me\u0111utim, treba prije svega uo\u010diti \u0161to je to nedostajalo kandidatu za preuzimanje Gru\u017ea, naime, prema ve\u0107ini zasad poznatih informacija – dr\u017eavne garancije za preuzimanje bankovnih kredita bez kojih nema dogradnje luke.<\/p>\n

Zanimljive su i ostale vijesti u vezi s tim, kao \u0161to je ona da DICPI zahtijeva gotovo udvostru\u010den promet u okolnostima gdje Dubrovnik ve\u0107 i sad puca, infrastrukturno i dru\u0161tveno, uslijed kruzersko-turisti\u010dkog pritiska. Ili ona da budu\u0107i koncesionar najavljuje uvo\u0111enje specijalne pristojbe za putnike koja bi bila apsolutna okosnica njegova profita, tako da se naprosto moramo zapitati u \u010demu se sastoji dru\u0161tvena svrha prepu\u0161tanja privatniku takvog privrednog resursa, doslovce najizda\u0161nijega pojedina\u010dnog u Dubrovniku. Ali najzanimljivije je ono \u0161to su poduzele nadle\u017ene vlasti, di\u010dni slu\u017ebeni predstavnici Hrvatske na moru i kopnu, nakon DICPI-jevog natje\u010dajnog zaka\u0161njenja.<\/p>\n

Najprije, kad je gradska lu\u010dka uprava poni\u0161tila natje\u010daj zbog prekr\u0161aja jedinog kandidata, Ministarstvo mora i prometa na \u010delu s ministrom Olegom Butkovi\u0107em stalo je na njenu stranu. A ove godine, isti ministar dao je smijeniti tu istu upravu, ba\u0161 zbog natje\u010daja koji \u0107e obnoviti \u2013 izostaju samo javne isprike za DICPI \u2013 i sve se to odvilo bez suvislog obja\u0161njenja. No taj se ministar zatekao u sredi\u0161tu radnje i oko izmjena Zakona o pomorskom dobru<\/a>, premda on sam to negira, a ne odgovaraju\u0107i na pitanje kako se dogodilo da mu asistenti na preregulaciji jednog tako va\u017enog podru\u010dja uop\u0107e ne uka\u017eu na jednu tako va\u017enu preinaku. Kao i s Dubrovnikom te DICPI-jem, pa bi se moglo pomisliti da Butkovi\u0107u stalno netko radi iza le\u0111a, i nedostaje tek jo\u0161 smjena kreatora Nacionalnog plana razvoja morskih luka koju nam ministar zatim, jasno, ne\u0107e znati obrazlo\u017eiti.<\/p>\n

Ne zna se kakav idu\u0107i butkovi\u0107evski moment obrata donosi ova zavrzlama; mnogo \u0107e ovisiti o mogu\u0107nosti eventualne kreditne garancije mimo samog instituta pomorskog dobra, kako ga se ne bi \u017ertvovalo u pravnoj cijelosti. A pomoglo bi, u smjeru pukog odr\u017eanja na \u017eivotu, da se stru\u010dna i \u0161ira javnost ve\u0107 prestanu dr\u017eati tako pasivno, upravo kao oni ubogi Medovi\u0107evi nomadi, u realnosti zadugo ustravljeni od susreta s Velikom Slanom Vodom.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Od raznih mitova o svenacionalnoj posve\u0107enosti Hrvata “trajnim vrijednostima”, onaj s organskom i sudbinskom predano\u0161\u0107u toga nemodernog i traljavo sklepanog kolektiviteta moru i svim atributima svega morskog, vjerojatno je najotporniji…<\/p>\n","protected":false},"author":4,"featured_media":17191,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[136,51],"theme":[455],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[20],"class_list":["post-17174","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-infrastruktura","tag-privatizacija","theme-rad","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/17174","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/4"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=17174"}],"version-history":[{"count":9,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/17174\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":36650,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/17174\/revisions\/36650"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/17191"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=17174"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=17174"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=17174"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=17174"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=17174"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=17174"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=17174"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}