{"id":17121,"date":"2017-02-23T02:25:12","date_gmt":"2017-02-23T01:25:12","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=17121"},"modified":"2021-02-25T10:58:59","modified_gmt":"2021-02-25T09:58:59","slug":"programska-shema-istjerivanje-drugova-s01e365","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=17121","title":{"rendered":"Istjerivanje drugova S01E365…"},"content":{"rendered":"

Godinu dana nakon \u0161to je desnica u prili\u010dnoj mjeri preuzela javne medije u Hrvatskoj, prvenstveno javnu televiziju, da se rezimirati programska politika. Fiktivni balans izme\u0111u zazivanja konzervativne gra\u0111anske kulture i nacionalisti\u010dkih orgija odvija se u pozadini opsesivnog bilje\u017eenja katoli\u010dkog kalendara. A sve u cilju kona\u010dnog istrebljenja “jugoslavenskog demona”.<\/strong><\/p>\n

Pitanje o stanju, statusu i sadr\u017eaju javnih medija u Hrvatskoj u aktualnoj politi\u010dkoj konstelaciji nije retori\u010dko nego autoironi\u010dno. Kao \u0161to je op\u0107epoznato, u obzoru toga “pitanja” danas vi\u0161e nema mjesta debatnom upitniku niti uskli\u010dniku nego prostom bilje\u017eenju turobnih fakata, vje\u017ebicama iz simptomatskog \u010ditanja medijske robe pomo\u0107u kojih uz manifestnu strukturu desne politi\u010dke retorike uo\u010davamo lapsuse, (namjerne) oma\u0161ke, logi\u010dke podvale i sli\u010dne stileme latentnog teksta doma\u0107e desnice.<\/p>\n

Radikalna desnica u Hrvatskoj radi \u0161to, kako, kad i gdje ju je volja, pa tako i u medijima koji su joj dostupni (kao) na javnome pladnju. Radikalni desni populizam uspijeva, navodno, na humusu konzervativne koncilijantnosti vlade Andreja Plenkovi\u0107a iako je rije\u010d o posve doma\u0107em, prijateljskom terenu. Predvo\u0111ena “politi\u010dki uspje\u0161nom” figurom revizionisti\u010dkog povjesni\u010dara Zlatka Hasanbegovi\u0107a i medijski manje eksponiranom elitom katoli\u010dkog klera, desnica u pravilu sve dobiva silom i cini\u010dnom (saborskom) klaunerijom, otvorenom opstrukcijom demokratskih argumentacijskih principa.<\/p>\n

Doktrina \u0161oka<\/strong><\/p>\n

A trenutak kona\u010dnog pada u revizionisti\u010dki, ru\u0161ila\u010dki, vrije\u0111ala\u010dki i svakom smislu degradiraju\u0107i ambis desni\u010darskog “novinarstva”, koji se najprije propeo doktrinom \u0161oka, a zatim etablirao kao “stvarnosni” status zamjetnog dijela doma\u0107ih medija, povijesno je poznat datum legitimacije nekada\u0161njeg podzemnog medijskog tre\u0161a i njihovih vrijednih protagonista, u visoku dr\u017eavnu politiku Tomislava Karamarka i predsjednice svih Hrvata. Postupak je javnosti onoliko poznat koliko i ti medijskopoliti\u010dki radnici \u2013 usput optere\u0107eni raznoraznim prekr\u0161ajnim i kaznenim prijavama \u2013 da ga vrijedi navesti jedino kao provodni motiv prema meritumu stvari.<\/p>\n

\u010citav e\u0161alon medija desnice koji se slu\u017ei tehnikom proizvodnje otvorene (rasne, etni\u010dke, rodne, spolne) mr\u017enje uspostavlja se kao (la\u017eni) kontrapunkt svome mek\u0161em dijelu u polju javnih medija, ne\u0161to kao napetost teorijskog i prakti\u010dnog dijela istoga desnog projekta.<\/p>\n

U egzibicionizmu poku\u0161aja prijevoda tih kategorija neprimjerenim ideolo\u0161kim pojmovima baze i nadgradnje prvi je problem u procjeni superiornosti: stvar tu propada kao nemogu\u0107nost poku\u0161aja diobe demokr\u0161\u0107anske teorije i prakse, kao neprikladnost podjele na katoli\u010dku egzegezu i kalendar posjeta \u017eupnoj crkvi. Iako, doma\u0107i ideolozi konzervativnih teorija i\/ili lektire nove europske desnice me\u0111u kojima se medijski isti\u010du povjesni\u010dar Hasanbegovi\u0107 i pravnik i politolog (pro\u010delnik Odjela za politologiju Matice hrvatske, voditelj Instituta za geopolitiku i strate\u0161ka istra\u017eivanja i predsjednik Eti\u010dkog foruma Hrvatskih novinara i publicista) Jure Vuji\u0107, superiorno dr\u017ee da je njihov prosvjetiteljski napor i propedeuti\u010dki model \u201cteorijskog\u201d prokazivanja pogubnosti utjecaja “lijevoliberane, jugokomunisti\u010dke hegemonije” u medijima urodio plodom.<\/p>\n

Metapoliti\u010dki gurui<\/strong><\/p>\n

Vuji\u0107, kojemu dugujemo leksi\u010dku invenciju “bolj\u0161evisti\u010dka revolucija”, i njegovi medijski istomi\u0161ljenici upadljivo likuju kao pobjednici imaginirane protuhegemonijske borbe, kao da su doma\u0107u javnost strate\u0161ki, mudro i uporno doveli kona\u010dno do obrata, do sve\u010dane manifestacije desne medijske hegemonije gram\u0161ijevskim principom. Koristili su se, ako dobro shva\u0107amo, alatom svojih ideolo\u0161kih protivnika. Rezultat je, ako uop\u0107e shva\u0107amo, polagana ali dubinska medijska infuzija konzervativnih postulata politi\u010dke desnice i zauzimanje svih kulturnih i visokoobrazovnih institucija, zbog \u010dega se Jure Vuji\u0107, HNIP-ovci, veterani Matice hrvatske i ostali solidni autori doma\u0107e konzervativne “revolucije u tijeku”, predstavljaju kao unikatni tuma\u010di novostvorenog hermeneuti\u010dkog kruga u kojemu je pojedina\u010dni, dragocjeni (teorijski i politi\u010dki) uvid \u2013 dio smislene dru\u0161tvenopoliti\u010dke cjeline.<\/p>\n

Gledatelji Tre\u0107ega programa HTV-a na kojemu se od ove jeseni prikazuje Vuji\u0107eva autorska emisija “Crveno i crno HR” iz prve gledateljske ruke znaju o \u010demu je rije\u010d. Ondje voditelj i autor Jure Vuji\u0107 ugo\u0161\u0107uje teoreti\u010dare, povjesni\u010dare, ekonomiste, politologe i druge raznorodne profesionalce (uglavnom, ali ne u pravilu) konzervativnog politi\u010dkog svjetonazora i bavi se nazigled vrlo \u0161irokim, aktualno politi\u010dkim i kulturnim neuralgijama doma\u0107e i globalne javnosti, ali niti jednom, bez obzira na temu emisije, ne propu\u0161ta autorski sugerirati “fenomenolo\u0161ki” smjer “rasprave” prema po\u0161asti lijevoliberalne hegemonije, militantnom antiklerikalizmu ili naprosto op\u0107im mjestima zabluda (europske) ljevice.<\/p>\n

A koji bi mogao biti odgovor na posve legitimnu medijsku misiju konzervativnog intelektualca? Postoji li sada ikoji ideolo\u0161ki adut druga\u010dijeg predznaka, koji bi evenutalno mogao (medijski) parirati nevjerojatnoj pretencioznosti “\u0161irenja zapostavljenog horizonta” filozofske i politi\u010dke misli konzervativnog spektra, kojim se tragikomi\u010dno poku\u0161ava zakriliti banalnost totalnog, silovitog preuzimanja javnih medija u korist katoli\u010dke crkve i desnice svakog (intelektualnog i moralnog) potencijala? O\u010dito ne postoji, jer ga naj\u0161ira javnost ne poznaje. Narod, me\u0111utim, odavno prepoznaje sr\u017e stvari bez teorijskog prenemaganja, u stihovima neumrlog balkanskog rocka: “O\u010dekuju da ka\u017eem uvijek ne\u0161to o su\u0161tini\/O tome nije rek’o\/ni Aristotel bog zna \u0161ta\/pa smo \u017eivi, ha\/Ja ho\u0107u pomalo da pjevam\/i da pi\u0161em pjesme\/Al je ovo dobro za ples”.<\/p>\n

Brisanje povijesti<\/strong><\/p>\n

Badava, naime, sva vuji\u0107evska municija, kad se zna da je ovo “ni\u0161ta mudro”, kad je narodu koji gleda televiziju svejedno nosi li Vuji\u0107 janje\u0107i ko\u017euh ili vi\u0161e cijeni Francisa Fukuyamu. Koliko god plo\u010da promijenila, priklonila se ona pastirskom rocku ili novim tendencijama metapolitike, doma\u0107a desnica svoj teorijsko-politi\u010dki napor poduzima jedino s vi\u0161om protokolarnom svrhom: da doprinese dinamici katoli\u010dkog kalendara, da se uklopi u dijakroniji katoli\u010dkog programa.<\/p>\n

U procesu dru\u0161tvene, nasilne katoli\u010dke klerikalizacije javna televizija je u kratkom vremenu tako napravila maksimum: uz novi, katoli\u010dki odgojen kadar poslo\u017eila je prioritete preko no\u0107i, sekularnost je preko no\u0107i postala hasanbegovi\u0107evska floskula, posprdni moment davne medijske pro\u0161losti, kad je program bio “ba\u017edaren jugokomunisti\u010dkom ideologijom”. Poku\u0161aji aktualne desnice da istisnu bilo kakav spomen, spomenarski medijski trenutak ili digresiju na bilo \u0161to povezano sa sociijalisti\u010dkom pro\u0161lo\u0161\u0107u ili “jugokomunizom” u analiti\u010dkom je smislu medijski zanimljiv, iako je u ljudskom, gledateljskom smislu jezovito nadrealan.<\/p>\n

Strategija proizvodnje javnomedijskog zaborava jednog dijela nacionalne povijesti \u2013 i to jedino onoga koji je vezan uz \u017eivot u socijalizmu, u pravilu je vezana uz tematizaciju postideologije kao stanja i\/ili nejasnog ali primamljivog cilja: kao gra\u0111anskog \u017eivota bez “polarizacije ljevice i desnice”, kao lajfstajla globaliziranog gra\u0111anstva politi\u010dke ravnodu\u0161nosti, kao stereotipnog sentimentalizma prema “vje\u010dno zapostavljenoj” domoljubnoj desnici, koja sada izlazi iz zaborava nacionalnog bitka.<\/p>\n

Utopija postideolo\u0161kog svijeta<\/strong><\/p>\n

Dvotjednik za kulturu u izdanju Matice hrvatske “Vijenac”, kao jedini primjer “kulturnja\u010dkog” \u017eanra i usmjerenja na doma\u0107em tr\u017ei\u0161tu tiskanih medija (ako ne uklju\u010dujemo “Hrvatsko slovo” koje ne udovoljava minimalnim kriterijima u bilo kojem profesionalnom smislu), oduvijek ima jaku aromu konzervativnog medija, s nagnu\u0107em prema \u010dvrstim vrijednostima gra\u0111anskog dru\u0161tva 19. stolje\u0107a. Taj je medij godinama bio platforma “protuhegemonijskoj borbi” Jure Vuji\u0107a i niza manje upadljivih autora, da bi danas posve propao u ideji suvremenosti bilo kakve kulture 21. stolje\u0107a, u korist obljetni\u010darskog pretjerivanja svakog lika, pojave i artefakta iz historije Matice hrvatske.<\/p>\n

Razli\u010dite tematsko-\u017eanrosvke napore u historizaciji Matice hrvatske, institucije posve nejasne kuturnoprosvjetiteljske uloge u suvremenome svijetu, u Vijencu povremeno prekidaju novinarski motivi koje prepoznajemo kao poznate i dobrodo\u0161le, iako “demone ljevice”. Primjerice, novinar Andrija Tunji\u0107 u broju od 16. velja\u010de postavlja ovakva pitanja sugovornici Milani Vukovi\u0107 Runji\u0107, knji\u017eevnici i nakladnici: “Jeste li se ikada zapitali za\u0161to se u nas podrazumijeva da je ljevi\u010dar apriori napredan?” ili “Da danas imamo nekoga Krle\u017eina talenta, a da je desni\u010dar, kako bi pro\u0161ao me\u0111u na\u0161im ljevi\u010darima?” Ne treba, naravno, nagla\u0161avati da su odgovori ovdje mnogo inteligentniji od pitanja, jer nije bez razloga Vukovi\u0107 Runji\u0107 suatorica nove, paradigmatski neokonzervativne emisije “Mali no\u0107ni razgovori” na Prvom programu HTV-a, koju je kolumnistica tportala Zrinka Pavli\u0107 to\u010dno nazvala “Petim danom za siroma\u0161ne” i koja bez srama preuzima naziv od svojedobno, u godinama socijalisti\u010dkog tv-moderniteta, iznimno popularne emisije u izvedbi \u0160iljak \u2013 Silobr\u010di\u0107 \u2013 Zmazek.<\/p>\n

Ti “no\u0107ni razgovori” su, kao vrlo opu\u0161tena razmjena Milane Vukovi\u0107 Runji\u0107 i filmologa Daniela Rafaeli\u0107a, onog koji se uspeo na mjesto v.d. HAVC-a nakon pada Hrvoja Hribara, zami\u0161ljeni kao “kulturna” protute\u017ea ideologi\u010dnosti doma\u0107eg medijskog diskurza. Vje\u017eba se dijalektika dobrog i lo\u0161eg policajca na aktualne teme, a \u010ditav se komunikacijski posao svodi na komodifikaciju doma\u0107e i\/ili globalne politike kao kul intelektualne robe, kao pop kulturni asocijativni brikola\u017e: i sve u obranu postideologijske mantre o stabilnim vrijednostima svakodnevnog \u017eivota me\u0111u ljudima, bez politi\u010dkih podjela.<\/p>\n

Liturgije u prime timeu<\/em><\/strong><\/p>\n

Sli\u010dan tip konzervativne medijske po\u010detnice primijenjen je na Tre\u0107em programu HTV-a, biv\u0161oj oazi filmskog, kriti\u010dkog i alter-kulturnog programa nacionalne televizije za vrijeme urednika Deana \u0160o\u0161e. Umjesto svega \u0161to je namjestio \u0160o\u0161a s ekipom, suvremeni ideolozi tog programa izbacili su svaki poku\u0161aj analiti\u010dkog razgovora, smanjili do\u017eivljaj gustog ritma raznolikog filmskog programa u korist obilatosti dokumentarnog programa “ba\u0161tinske tematike”, kratkih historijskih podsjetnika na razvoj kr\u0161\u0107anstva, prijenose orkestralne glazbe u rano poslijepodne i nevjerojatan broj emisija “Vrijeme je za jazz” \u010demu bismo rado posvetili vi\u0161e prostora, ali ga na\u017ealost nemamo.<\/p>\n

Ali kona\u010dno i, na\u017ealost, vrhunaravno svakom tipu po\u0161tene konzervativne produkcije dokumentarnog programa HTV-a, stoji bogat katoli\u010dki program u tijelu informativnog programa javne televzije. Kao da smo odjednom ba\u010deni u bezdan empirizma gdje se na nas kao na tabule rase u paraliziraju\u0107em statusu lijepi novi sadr\u017eaj, od dolaska vladaju\u0107e desnice na vlast izlo\u017eeni smo svakoj vrsti novokatoli\u010dkog ki\u010da. Sredi\u0161nji Dnevnik javne televizije nerijetko po\u010dinje i\/ili zavr\u0161ava objavom \u010dinjenica iz katoli\u010dkog kalendara, proslave katoli\u010dkog svetka ili ceremonije koja se, poput Stepin\u010deva, donedavno nije obilje\u017eavala kao nacionalni doga\u0111aj, a sada je tema dostojna reporta\u017ee HTV-a iz Kra\u0161i\u0107a, rodnog mjesta Alojzija Stepinca.<\/p>\n

Prijenose katoli\u010dkih obreda u realnom vremenu, na prvom programu HTV-a, vi\u0161e ne smatramo iznimnim nego simptomatskim ritualom koji podrazumijeva i, primjerice, reporta\u017eni izvje\u0161taj s proslave “u crkvi sv. Bla\u017ea na kojoj je sudjelovao premijer Plenkovi\u0107, koji je na misu do\u0161ao sa sinom u naru\u010dju, a u sklopu crkvenog obreda je primio i blagoslov za zdravlje grla i glasnica, nakon \u010dega je razgledao prve hrvatske jaslice koje su nedavno obilje\u017eile stoti ro\u0111endan”.<\/p>\n

Naprosto toksi\u010dno<\/strong><\/p>\n

Javna katoli\u010dka televizija u svom informativnom programu bilje\u017ei svaku liturgiju koju posjeti predsjednica Grabar Kitarovi\u0107 ili premijer Plenkovi\u0107 kao pouzdan hodogram procesa klerikalizacije nacije. To je svima toliko jasno, da se \u010dini kako \u0107emo uskoro zaboraviti da je ikada bilo druga\u010dije. Ili smo ve\u0107 zaboravili, jer nije bilo javne reakcije na, primjerice, interesantnu formulaciju novinarke Maje U\u0161tar Njirjak u Dnevniku urednice Marte \u0160imi\u0107 Mrzle\u010dki, u kratkom prilogu od 5. velja\u010de o “Nevra\u0107enom nacionalnom blagu” odnosno poslijeratnom povratu kulturnih dobara koji je sa Srbijom potpisan tek 2012. godine za vrijeme ministrice kulture Zlatar Violi\u0107.<\/p>\n

U\u0161tar Njirjak je najprije utvrdila da je rije\u010d o 1065 predmeta koji “\u010dekaju povratak u hrvatske pravoslavne crkve, manastire i muzeje”, a potom efektno zavr\u0161ila “\u010du\u0111enjem” u re\u010denici: “Zanimljivo, Ministarstvo kulture sufinancira osiguranje pravoslavnih crkava, od alarmnih do video sustava”. I tko sad zna, ho\u0107e li se u registru gotovo subliminalno “tretirane” percepcije gledatelja HTV-a, pojaviti logi\u010dki ispravna premisa, po kojoj je Ministarstvo kulture po definiciji nadle\u017eno za sve, pa tako i za pravoslavne, crkve na podru\u010dju Republike Hrvatske, zbog \u010dega ta suhoparna \u010dinjenica ne mo\u017ee biti ba\u0161 “zanimljiva” nego jedino toksi\u010dna.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pitanje o stanju, statusu i sadr\u017eaju javnih medija u Hrvatskoj u aktualnoj politi\u010dkoj konstelaciji nije retori\u010dko nego autoironi\u010dno. Kao \u0161to je op\u0107epoznato…<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":11756,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[74,28],"theme":[458],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[121],"class_list":["post-17121","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-kultura","tag-mediji","theme-drustvo","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/17121","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=17121"}],"version-history":[{"count":5,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/17121\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":17126,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/17121\/revisions\/17126"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/11756"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=17121"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=17121"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=17121"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=17121"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=17121"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=17121"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=17121"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}