{"id":16607,"date":"2017-01-18T08:00:40","date_gmt":"2017-01-18T07:00:40","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=16607"},"modified":"2021-02-25T10:59:10","modified_gmt":"2021-02-25T09:59:10","slug":"bugarski-kolonijalni-san","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=16607","title":{"rendered":"Bugarski kolonijalni san"},"content":{"rendered":"

Kada je krajem 1980-tih Sofijski univerzitet uz pomo\u0107 sovjetskog znanstvenog tima uspostavio skromnu instalaciju na Antarktici, malo je tko mogao zamisliti kakvu \u0107e ulogu ona kasnije igrati u ideologiji bugarskog nacionalizma. U nemogu\u0107nosti da u postsocijalisti\u010dkom periodu dosegnu ideal “Velike Bugarske”, mnogi su se zadovoljili toponomasti\u010dkom kolonizacijom praznog kontinenta.<\/strong><\/p>\n

Sredinom decembra pro\u0161le godine, u bugarskim je medijima objavljena vijest o najavi izgradnje spomenika \u0107irili\u010dnom pismu na Antarktici. Radi se o zajedni\u010dkom bugarsko-mongolskom projektu koji je ve\u0107 podigao odre\u0111enu pra\u0161inu. Mnogi su naime posumnjali u prakti\u010dnost podizanja spomenika na mjestu na kojem nema nikoga da ga vidi. No pitanje “metafizi\u010dkih” spomenika, sasvim apstrahiranih iz uobi\u010dajenih konteksta s kojim ih povezujemo i time bez ikakve funkcije osim samoreferencijalnosti, ostavit \u0107emo sada za drugu priliku. Umjesto toga, pozabavit \u0107emo se dvama zanimljivim aspektima suvremenog bugarskog nacionalizma koje ovaj spomenik kristalizira: brisanje razlike izme\u0111u kolonijalizma i iredentizma te one izme\u0111u slu\u017ebenog dr\u017eavnog i tr\u017ei\u0161nog “revizionisti\u010dkog” nacionalizma.<\/p>\n

Ima jedna poslovica u bugarskom nacionalisti\u010dkom diskursu koja racionalizira teritorijalne ambicije prema drugim zemljama: “mi \u017eelimo samo ono \u0161to je na\u0161e”. Pod “na\u0161e” pritom se ra\u010dunaju sva podru\u010dja koja ugrubo obuhva\u0107aju “Veliku Bugarsku” koja je planirana (ali nikad uspostavljeno) tzv. Sanstefanskim mirom 1878. godine, nakon rusko-turskog rata. Ona uklju\u010duje za po\u010detak Makedoniju, neke dijelove Srbije koje je Bugarska osvojila, pa onda izgubila u Prvom svjetskom ratu, dijelove regije koji su joj dodijeljeni kada se pridru\u017eila silama Osovine u Drugom svjetskom ratu itd… Jedna od referentnih to\u010daka je i “zlatno doba” cara Simeona I (893.-927.) \u2013 kada je “Bugarska” uklju\u010divala i dijelove dana\u0161nje Albanije i Rumunjske \u2013 slavljeno jednako u \u0161kolskim ud\u017ebenicima kao i u nacionalisti\u010dkim supkulturnim krugovima.<\/p>\n

Nostalgija za “izgubljenim” makedonskim podru\u010djima povremeno neodoljivo podsje\u0107a na imperijalnu nostalgiju za europskim kolonijama. No postoji barem jedna klju\u010dna razlika izme\u0111u bugarskih i zapadnoeuropskih osvajanja: diskurz “onog \u0161to je na\u0161e” smatra Makedonce i sjeverne Grke (osobito tzv. slavofone) “zapravo Bugarima” \u010diji je stvarni identitet u me\u0111uvremenu promijenjen neprijateljskom srpskom, makedonskom i gr\u010dkom propagandom. Unato\u010d patroniziraju\u0107em stavu prema ljudima koji “ne znaju svoj pravi identitet”, bugarski nacionalizam pretpostavlja barem formalnu jednakost u zajedni\u010dkom “stvarnom identitetu”. Na Zapadu su pak kolonijalne ambicije uvijek uklju\u010divale stroge razlike izme\u0111u kolonizatora i koloniziranih te hijerarhiju izme\u0111u gospodara i robova, koje su kasnije tobo\u017ee obja\u0161njene (a zapravo konstruirane) pseudoznanstvenim rasnim teorijama.<\/p>\n

Sveti Kliment na Ju\u017enom polu<\/strong><\/p>\n

Unato\u010d ovim klju\u010dnim razlikama (koje proizlaze, izme\u0111u ostalog, iz bugarske pod\u010dinjene pozicije u me\u0111unarodnom ekonomskom i politi\u010dkom sustavu), postoji jedna to\u010dka koja pomiruje zapadnoeuropski kolonijalizam i isto\u010dnoeuropski nacionalizam. Ono \u0161to najvi\u0161e iznena\u0111uje je geografski prostor na kojem se ona ostvaruje \u2013 Antarktika. Tridesetak svjetskih zemalja je ustanovilo i jo\u0161 uvijek odr\u017eava svoje stanice za istra\u017eivanja na ovom najnegostoljubivijem kontinentu. Me\u0111u njima se nalaze neke od najmo\u0107nijih i najbogatijih svjetskih sila: SAD, Kina, Rusija, Japan, Njema\u010dka, Velika Britanija, Belgija, Norve\u0161ka… ali i pojedine periferne, poput Perua, Rumunjske i Bugarske.<\/p>\n

Od zemalja biv\u0161eg “isto\u010dnog bloka”, samo su Ukrajina i \u010ce\u0161ka uspostavile svoje stanice nakon 1989. godine, dok ve\u0107ina drugih svoje prisustvo na ovom kontinentu ba\u0161tini iz vremena socijalizma. Bugarska spada me\u0111u kasnije antarkti\u010dke “osvaja\u010de”, jer je stanica ustanovljena 1988. godine. Tek nakon velikih politi\u010dkih i ekonomskih promjena, 1993. godine, tada\u0161nji “prvi demokratski izabrani predsjednik”, \u017delju Mitev \u017deljev, prozvao ju je Sveti Kliment Ohridski, prema svecu za\u0161titniku Sofijskog univerziteta. Veza s vjerskom simbolikom kasnije je potvr\u0111ena otvaranjem “prve” (i jedine) pravoslavne crkve na ovom kontinentu, 2015. godine.<\/p>\n

Ranih devedesetih, osnovan je i Bugarski antarkti\u010dki institut (BAI), kao zajedni\u010dka institucija vi\u0161e privatnih i javnih aktera. Me\u0111u osniva\u010dima su Sofijski univerzitet i Bugarska akademija znanosti, ali i ne\u0161to \u0161to se zove “Atlantski institut”, nevladina organizacija koja se primarno bavi lobiranjem u korist Sjevernoatlantskog saveza (NATO). Posebnim dekretom izdanim 1998. godine, vlada je BAI proglasila jedinim ovla\u0161tenim korisnikom bugarske infrastrukture na Antarktici. Ovo javno-privatno partnerstvo u istra\u017eivanju polarnih predjela je zapravo najavilo \u0161irenje istog modela na mnoge javne slu\u017ebe u samoj Bugarskoj.<\/p>\n

Toponomasti\u010dko o\u017eivljavanje “Velike Bugarske”<\/strong><\/p>\n

Stanica je u funkciji samo ljeti kada je me\u0111unarodni tim znanstvenika koristi za provodbu klimatskih, biolo\u0161kih ili geografskih istra\u017eivanja. Uz to, korisnici stanice istra\u017euju kontinent, mapiraju do tad nemapirana podru\u010dja, otkrivaju ledenjake, vrhove, stijene, grebene itd. Jedna od privilegija onih koji prvi zabilje\u017ee neki geografsku pojavu je imenovanje iste. Ne \u010dudi stoga \u0161to mnoga mjesta na Antarktici sada nose imena sela i drugih mjesta u Bugarskoj, sli\u010dno kao \u0161to su mnoga mjesta u “novom svijetu” tijekom stolje\u0107a nosila imena onih Europljana koji su ih “otkrili”, njihovih gradova, kraljeva ili zemalja, poput Nove Engleske ili Lujzijane itd. Na “bugarskoj Antarktici” mo\u017eemo prona\u0107i brojna imena heroja borbe za nacionalno oslobo\u0111enje, srednjovjekovnih careva, starih gradova, ali i socijalisti\u010dkih turisti\u010dkih odmarali\u0161ta, poput Albene. 1<\/a><\/sup><\/p>\n

Prema slu\u017ebenim toponomasti\u010dkim smjernicama<\/a> koje je odredila Bugarska komisija za imenovanje mjesta na Antarktici (osnovana u sklopu BAI-a, ali kasnije premje\u0161tena u Ministarstvo vanjskih poslova), sva nova imena “moraju se odnositi na bugarske li\u010dnosti i lokalitete”. No dobar dio toponima danas nosi imena srednjovjekovnih ili devetnaestostoljetnih li\u010dnosti iz dana\u0161nje Republike Makedonije. Drugim rije\u010dima, bugarske vlasti ostvaruju san o izgubljenoj “Velikoj Bugarskoj” koloniziraju\u0107i imenima Antarktiku.<\/p>\n

Druga mjesta pak nose imena mitskih poganskih bogova “stare” bugarske i Trakije. Trenutno postoji 65 toponima trakijskih i bugarskih vladara (tzv. “protobugara”, Bugara u nastanku). Obja\u0161njenje za neka imenovanja (dana u slu\u017ebenom listu Komisije za imenovanja) jasno odra\u017eavaju odre\u0111eni historijski revizionizam. Slu\u017ebena bugarska historiografija kao godinu osnivanja “prve bugarske dr\u017eave” navodi 681., kada su “protobugari” stigli na balkanski poluotok iz Azije i osvojili sjeveroisto\u010dna podru\u010dja Bizantskog Carstva. No postoje i mnoge druge teorije, koje po\u010detke “bugarske dr\u017eavnosti” smje\u0161taju izme\u0111u 3000. pr.n.e. i 165. n.e. Komisija je npr. ovako objasnila imenovanje jednog rta: “nazvan je po legendarnom bugarskom vladaru, kanu Avitoholu […], koji je postavio temelje bugarske dr\u017eavnosti 165. godine.”<\/p>\n

Nova povijest i nova geografija<\/strong><\/p>\n

Pritom treba primjetiti jo\u0161 jednu zanimljivost. Spomenuta Komisija za Avitohola koristi titulu “kan” koja je daleko od prihva\u0107ene u historiografiji. Slu\u017ebena titula za ove srednjovjekovne vladare jo\u0161 uvijek je “han”, a sitna lingvisti\u010dka razlika signalizira razli\u010dite poglede na ovo doba. Termin “kan” po\u010deo se naime koristiti tek nakon 1989. godine i to prije svega u brojnim privatnim izdanjima popularne pseudohistoriografije \u010diji su autori uglavnom bili umirovljeni in\u017eenjeri i povjesni\u010dari-amateri koji su zastupali razli\u010dite varijante ezoteri\u010dnih i nacionalisti\u010dkih revizija povijesti.<\/p>\n

No ova distinkcija izme\u0111u “revizionista” (koje karakterizira gnjevno odbijanje onog \u0161to nazivaju “la\u017eima” historiografije iz socijalisti\u010dkog perioda) i slu\u017ebenih institucija nije toliko \u010dvrsta kao \u0161to bi se moglo pretpostaviti. Petar Dobrev, kontroverzni autor koji je popularizirao teoriju o 165. godini svojim knjigama izdanim u sklopu najve\u0107e izdava\u010dke ku\u0107e za “alternativnu povijest”, Tangra-TanNakRa, tako je istodobno \u010dlan Bugarske akademije znanosti. Spomenuti izdava\u010d tako\u0111er je jo\u0161 2002. godine dobio<\/a> slu\u017ebeno priznanje Ministarstva obrazovanja za “doprinos razvoju i popularizaciji bugarske kulture”. S obzirom na ra\u0161irenost “legendarnih” imena preuzetih iz perioda prije 681. na Antarktici, \u010dini se da je “alternativna povijest” postigla veliki proboj na tom kontinentu i sasvim se izjedna\u010dila sa slu\u017ebenim povijesnim doga\u0111ajima i li\u010dnostima, poput onih iz panteona devetnaestostoljetnih nacionalnih osloboditelja.<\/p>\n

Paralelna sanstefanska Bugarska tako je kona\u010dno ostvarena, pa makar na Antarktici. Nacionalisti\u010dka te\u017enja za Bugarskom “na tri mora” (\u0161to se odnosi na “zlatno doba” Simeona I \u010dije se podru\u010dje prostiralo izme\u0111u Crnog, Egejskog i Jadranskog mora) sada se pretvorilo u bipolarnu<\/em> “Bugarsku na dvije polutke”. Kombinacijom znanstvenih istra\u017eivanja i \u0161irenja ideje o slavnoj bugarskoj povijesti i njezinim “kanovima” ostvaruje se idealna, nenasilna kolonizacija. Na Antarktici se magi\u010dno kondenzirala bugarsko-makedonska povijest i geografija, kako ona slu\u017ebena, tako i ona alternativna.<\/p>\n

S engleskog preveo Nikola Vukobratovi\u0107<\/p>\n

* Autorica zahvaljuje \u010cavdaru Marinovu na sugestijama i pomo\u0107i.<\/p>\n

  1. Bugarski predsjednik tako\u0111er ima pravo imenovanja antarkti\u010dkih lokaliteta dekretom. Tako je predsjednik na odlasku Rosen Plevneliev nedavno jedan zaljev nazvao<\/a> po pokojnoj Juliji Gurkovskoj: istra\u017eiva\u010dici i programskoj direktorici sofijskog Centra za liberalne strategije.[↩<\/a>]<\/span><\/li><\/ol>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

    Sredinom decembra pro\u0161le godine, u bugarskim je medijima objavljena vijest o najavi izgradnje spomenika \u0107irili\u010dnom pismu na Antarktici. Radi se o zajedni\u010dkom bugarsko-mongolskom projektu koji je ve\u0107 podigao odre\u0111enu pra\u0161inu…<\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":16608,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[144],"theme":[458],"country":[48],"articleformat":[450],"coauthors":[191],"class_list":["post-16607","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-revizionizam","theme-drustvo","country-bugarska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/16607","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=16607"}],"version-history":[{"count":9,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/16607\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":36671,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/16607\/revisions\/36671"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/16608"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=16607"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=16607"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=16607"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=16607"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=16607"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=16607"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=16607"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}