{"id":16565,"date":"2017-01-12T08:00:15","date_gmt":"2017-01-12T07:00:15","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=16565"},"modified":"2021-02-25T10:59:47","modified_gmt":"2021-02-25T09:59:47","slug":"stiftungsliteratura-spoiler-alert","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=16565","title":{"rendered":"“\u0160tiftungsliteratura”: spoiler alert"},"content":{"rendered":"

U ne\u0161to podu\u017eem osvrtu Boris Postnikov se dotaknuo teme knji\u017eevnosti koja nastaje na rezidencijama. \u0160to nam o dru\u0161tvenim odnosima unutar kojih se stvara knji\u017eevnost mogu re\u0107i literarni tekstovi proiza\u0161li iz “ekstremnih” uvjeta navodne izolacije od tih odnosa? Na \u0161to se oslanja mit o izolaciji kao neophodnom preduvjetu umjetni\u010dke kreativnosti? I \u0161to pritom mo\u017eemo nau\u010diti iz pari\u0161kog konteksta sredine 19. stolje\u0107a?<\/strong><\/p>\n

Nagrada za najbolji neobjavljeni roman koju svake godine dodjeljuju V.B.Z. i Tisak najunosnije je knji\u017eevno priznanje na postjugoslavenskom prostoru. Prije dva mjeseca dobio ju je \u2013 odnosno, podijelio s Ladom Vuki\u0107 \u2013 kudikamo poznatiji splitski novinar i pisac Ivica Ivani\u0161evi\u0107. Njegova “Knjiga \u017ealbe” kroz \u010detiri paralelna dnevni\u010dka zapisa donosi pri\u010du o zajedni\u010dkom iskustvu \u010detvero posve razli\u010ditih knji\u017eevnika pozvanih na istu literarnu rezidenciju, jednomjese\u010dni stipendijski boravak na osami u nekoj rumunjskoj zabiti: ondje pi\u0161u i piju, jedu i jebu se, sva\u0111aju se i mire sredovje\u010dni hrvatski humoristi\u010dki pisac koji ra\u010dune pla\u0107a \u0161tancanjem kiosk-westerna, mla\u0111ahna finska darkerica specijalizirana za hit-horore, ta\u0161ti ruski autor pretencioznih realisti\u010dkih romana i, napokon, ocvala \u010de\u0161ka poetesa zaokupljena \u0161to metafizi\u010dkim, \u0161to alkoholnim izmaglicama.<\/p>\n

Roman u boljem slu\u010daju mo\u017eemo o(t)pisati kao non\u0161alantno zbrzano humoristi\u010dko djelce, a u gorem potpisati zaklju\u010dke<\/a> kriti\u010dara Dinka Krehe: “goli minimum truda i ma\u0161te”, “nema\u0161toviti” erotski motivi, likovi kao “mlake, stereotipne skice”\u2026 Mali plus Kreho upisuje samo “vrlo efektnom i domi\u0161ljatom pripovjednom preokretu” na kraju romana, ali ni on, smatra, nije dovoljan da iskupi slabe stran(ic)e “Knjige \u017ealbe”. Zbog ne\u010dega nam, ipak, ta knjiga mo\u017ee biti zanimljivija nego \u0161to se \u010dini na prvo \u010ditanje: ispisuje, naime, novu dionicu jednog kuriozitetnog mikro\u017eanrovskog rukavca postjugoslavenske knji\u017eevnosti.<\/p>\n

Mo\u017eemo ga \u2013 na granici klasifikacije i vica \u2013 imenovati “rezidencijalnom prozom”, “stipendijskom knji\u017eevno\u0161\u0107u” ili pak “\u0161tiftungsliteraturom”, kao \u0161to je to jo\u0161 2007. predlo\u017eio<\/a> kriti\u010dar Vladimir Arseni\u0107: “U ovda\u0161njoj knji\u017eevnosti poslednjih godina cveta jedan novi tematski \u017eanr koji bi se mogao nazvati \u0161tiftungsliteratura (od nema\u010dke re\u010di Stiftung \u2013 stipendija, zadu\u017ebina, studijski boravak). Za ovu vrstu knjiga karakteristi\u010dno je da se pripoveda\u010d, koji je ujedno i glavni junak, nalazi negde na zapadu, izvan svog uobi\u010dajenog boravi\u0161ta, zahvaljuju\u0107i stipendiji koju je dobio, te nam odande pripoveda pri\u010du koja se neretko ti\u010de samog do\u017eivljaja inostranstva.” Arseni\u0107 me\u0111u “najzna\u010dajnije naslove \u0161tiftung knji\u017eevnosti” ubraja romane Davida Albaharija “Sne\u017eni \u010dovek”, Vladimira Arsenijevi\u0107a “Mexico”, Sr\u0111ana Valjarevi\u0107a “Komo”, a dijelom jo\u0161 i “Berlinsko okno” Sa\u0161e Ili\u0107a i “Parisku mena\u017eeriju” Dejana Maka. Kreho \u0107e njegov \u0161aljivi termin nedavno reaktivirati<\/a> u povodu putopisno-esejisti\u010dke “Slijepe karte” Marka Poga\u010dara, a u eseju “\u017danrovi postjugoslavenske knji\u017eevnosti”, emitiranom u sklopu emisije “Pojmovnik postjugoslavenske knji\u017eevnosti”, Dean Duda je neke od romana iz Arseni\u0107evog izbora uvrstio u pro\u0161irenu “egzilantsko-nomadsku matricu” postjugoslavenske produkcije.<\/p>\n

Novi stari koncept umjetni\u010dke rezidencije<\/strong><\/p>\n

U odnosu na ovakvu (para)\u017eanrovsku pozadinu, koju su u svojim tekstovima usputno skicirala trojica kriti\u010dara i teoreti\u010dara, Ivani\u0161evi\u0107ev roman najednom se vi\u0161e ne \u010dini onako “obi\u010dnim”: pomalo odudara, iz barem dva razloga. Prvo, kod njega nemamo jednog “pripoveda\u010da, koji je ujedno i glavni junak”, nego, kao \u0161to smo vidjeli, \u010detvero manje-vi\u0161e ravnopravnih likova koji su pritom i pripovjeda\u010di. Drugo, ti likovi ne odlaze na Zapad, nego na postsocijalisti\u010dki istok Evrope, u ruinirane predjele abortirane rumunjske tranzicije. Knjiga, me\u0111utim, ovom dvostrukom iznimkom samo potvr\u0111uje pravilo. I to doslovno: ba\u0161 zato \u0161to se na prvi pogled ne uklapa do kraja u opisane obrasce “stipendijskog” (para)\u017eanra, poma\u017ee nam da na drugi pogled uo\u010dimo ona pravila koja gotovo neprimjetno upravljaju tekstovima “\u0161tiftungsliterature”, lako promi\u010du\u0107i povr\u0161nijim \u010ditanjima. Ali da bismo shvatili u \u010demu se to\u010dno sastoji zna\u010denje ove iznimke, kako izgledaju pravila koja ona potvr\u0111uje i na \u010demu po\u010diva doslovnost tog potvr\u0111ivanja, vrijedi povu\u0107i \u0161irok obilazni l\u00fbk koji \u0107e nas, polaze\u0107i od uloge rezidencijalnih umjetni\u010dkih boravaka u aktualnoj evropskoj kulturnoj politici preko \u010ditanja reprezentativnijih naslova postjugoslavenske “\u0161tiftung knji\u017eevnosti” napokon vratiti Ivani\u0161evi\u0107evom romanu. A zatim, na samom kraju \u2013 spoiler alert<\/em> \u2013 i onom njegovom “efektnom i domi\u0161ljatom pripovjednom preokretu” koji je Kreho pohvalio.<\/p>\n

Polazimo dakle od kulturno-politi\u010dke prakse umjetni\u010dkih rezidencija: koncept jednomjese\u010dnog ili vi\u0161emjese\u010dnog boravka odabranih autora u inostranstvu, nerijetko u izolaciji neke izmje\u0161tene vile, apartmana ili “ku\u0107e za pisce”, po\u010diva, jasno, na namjeri da se umjetnicima osigura dobrodo\u0161ao interval dokolice kako bi \u2013 materijalno osigurani i dodatno motivirani jednokratnom financijskom injekcijom, oslobo\u0111eni od prizemnih obaveza svakodnevice i zamora socijalne rutine \u2013 mogli u miru stvarati. Iako ideja nije nova<\/a>, tek se kroz posljednjih dvadesetak godina transformirala u jedan od paradigmatskih oblika infrastrukturne podr\u0161ke umjetni\u010dkom radu. Nije te\u0161ko uo\u010diti za\u0161to: dok s jedne strane isti\u010de vrijednost (naj\u010de\u0161\u0107e individualne) kreativnosti kao sto\u017eernog ideologema kulturno-umjetni\u010dke proizvodnje, s druge strane promovira ideale interkulturne komunikacije, upoznavanja “drugih” i “druga\u010dijih”, me\u0111usobnog oboga\u0107ivanja kroz razmjenu razli\u010ditosti\u2026<\/p>\n

Zato se i tako dobro uklapa u aktualne kulturne politike Evropske unije, podre\u0111ene s jedne strane tr\u017ei\u0161nom diktatu “kreativnih industrija”, a s druge ideolo\u0161kom u\u010dvr\u0161\u0107ivanju famoznog evropskog “jedinstva u razli\u010ditosti”. Nali\u010dje ovakve kulturne politike dobrim se dijelom sastoji u depolitizaciji umjetni\u010dkog polja, a prije dvije godine ga je na Biltenu iscrpno i precizno opisala<\/a> likovna kriti\u010darka i kustosica Vesna Vukovi\u0107: “Rezidencijalni program kao prevladavaju\u0107i model umjetni\u010dkog rada (\u2026) po\u010diva na ideji povla\u010denja umjetnika iz svijeta. S uglavnom pristojnom potporom lokalnih vlasti ili privatnih fondacija umjetniku je dodijeljen prostor i drugi materijalni uvjeti kako bi slobodno radio, prakticirao umjetni\u010dku slobodu, pojednostavljeno: kako bi radio \u0161to god ho\u0107e, samo da ostane izoliran od dru\u0161tva i odnosa koji ga grade. Odjeljivanje od vlastite zajednice i nemogu\u0107nost uspostavljanja kontakta s lokalnim kontekstom u koji dolazi (s obzirom na ipak uvijek prekratak boravak) tako je jo\u0161 jedan element u formiranju umjetnika kao genija individualca koji zauzima posebno mjesto u dru\u0161tvu.”<\/p>\n

Ako se sada od “stvarnih” rezidencija i njihovoga mjesta unutar kulturne politike okrenemo prema onima “papirnatima” \u2013 ili, drugim rije\u010dima, od knji\u017eevnih stipendija ka knji\u017eevnosti o stipendijama \u2013 u prvom nas koraku presre\u0107e bizaran paradoks: nakon \u0161to su im, dakle, osigurani idealni uvjeti za rad, nakon \u0161to su uspje\u0161no eliminirane sve distrakcije svakodnevice i nakon \u0161to im je omogu\u0107eno da se “povuku iz svijeta” kako bi na miru mogli stvarati ma\u0161tovite knji\u017eevne svjetove, “geniji-individualci” koji su se na\u0161li na rezidencijama ne uspijevaju se, izgleda, sjetiti ni\u010dega boljeg nego da pi\u0161u o rezidencijama na kojima se nalaze: rje\u0161enje ne zvu\u010di genijalno, a o\u010dito nije ni individualno. Pa ipak, neki od njihovih tekstova itekako su dobri i zanimljivi: barem dva me\u0111u onima \u0161to ih je spomenuo Arseni\u0107, recimo \u2013 Albaharijev “Sne\u017eni \u010dovek” i Valjarevi\u0107ev “Komo” \u2013 skoro sigurno bi u\u0161la u imaginarni kanon postjugoslavenske knji\u017eevnosti. Ovdje \u0107emo, usporedno s njima, prolistati i jedan noviji: “39 dana lipnja” Teofila Pan\u010di\u0107a, dnevni\u010dke zapise s boravka novosadskog kolumnista i kriti\u010dara na splitskoj rezidenciji u junu 2014., koji dodu\u0161e nisu ni pribli\u017eno toliko zna\u010dajni \u2013 a to se, uostalom, i ne trude biti \u2013 ali interesantno umno\u017eavaju koordinate mogu\u0107ih \u010ditanja postjugoslavenske “\u0161tiftungsliterature”. Nijedno od tih \u010ditanja, naravno, ne bi pritom smjelo zavr\u0161iti u zamci biografisti\u010dkog u\u010ditavanja autora u njegov knji\u017eevni lik, brkanja stvarnog pisca koji je boravio na rezidenciji s piscem koji na rezidenciji boravi samo unutar korica knjige, kao \u0161to su to nerijetko \u010dinili ovda\u0161nji kriti\u010dari, zavedeni prvim pripovjednim licem. S druge strane, me\u0111utim, u djelima “\u0161tiftungsliterature” ipak vrijedi istra\u017eiti zonu dodira teksta i dru\u0161tvenih uvjeta njegovog nastanka, paze\u0107i pritom da ostane dovoljno prostrana kako ne bi kolabirala u nekoj od dvodimenzionalnih varijacija vulgarne teorije odraza.<\/p>\n

Povijest i uvjeti nastanka knji\u017eevne autonomije<\/strong><\/p>\n

\u010cini se da izlaz iz ovog metodolo\u0161kog \u0161kripca mo\u017ee ponuditi koncept knji\u017eevnog polja<\/em>, koji je razvio Pierre Bourdieu: ne slu\u010dajno, drugi tekst Deana Dude objavljen u sklopu “Pojmovnika postjugoslavenske knji\u017eevnosti” naslovljen je “Prema genezi i strukturi postjugoslavenskog knji\u017eevnog polja. Bilje\u0161ke uz Bourdieua” i skicira analizu postjugoslavenskog knji\u017eevnog stanja na tragu Bourdieuove studije “Pravila umjetnosti”. \u0160aljivo bavljenje “\u0161tiftungsliteraturom” pritom udvostru\u010duje razloge da se vratimo Bourdieu: ne samo, naime, \u0161to “Pravila umjetnosti” rekonstruiraju devetnaestostoljetni nastanak autonomne sfere knji\u017eevnosti kroz njenu emancipaciju od moralnih i politi\u010dkih imperativa i popratnu logiku “izvrnutog ekonomskog svijeta” u kojem djelo vrijedi to vi\u0161e \u0161to ga tr\u017ei\u0161te manje cijeni, nego se i sama zamisao rezidencijalnih boravaka u krajnjoj liniji oslanja upravo na one vrijednosti \u0161to ih je prije otprilike 150 godina uspostavila ova nova, “\u010dista”, autonomna knji\u017eevnost, poput figure osamljenog autora po\u0161te\u0111enog uobi\u010dajenih dru\u0161tvenih zakona ili njegove neukrotive stvarala\u010dke slobode, na\u010delno neutr\u017eive i ba\u0161 zato vrijedne velikodu\u0161ne financijske dotacije.<\/p>\n

Stoga se treba prisjetiti i da Bourdieu otvara “Pravila umjetnosti” detaljnom interpretacijom Flaubertovog “Sentimentalnog odgoja”, \u010ditaju\u0107i ga kao svojevrsnu nesvjesnu rekonstrukciju dru\u0161tvenih uvjeta vlastitog nastanka: kao suptilnu sociolo\u0161ku analizu izvedenu jezikom fikcije. Ovakvom isko\u0161enom \u010ditanju najednom se iza niza ispripovijedanih doga\u0111aja otkriva latentna struktura dru\u0161tvenih odnosa knji\u017eevnih likova, pa se ispostavlja da roman “u drugom planu” \u2013 ispod svih zapleta i preokreta, sukoba i razrje\u0161enja, ljubavnih peripetija i revolucionarnih turbulencija \u2013 zapravo ocrtava konfiguraciju pari\u0161kog knji\u017eevnog polja koje upravo tih godina, sredinom devetnaestog vijeka, gradi vlastitu autonomiju i koje \u0107e, povratno, omogu\u0107iti Flaubertu da napi\u0161e ba\u0161 takav roman kakav je “Sentimentalni odgoj”. Ukoliko, dakle, slijede\u0107i ovaj smjer, tekstove postjugoslavenske “\u0161tiftungsliterature” poku\u0161amo pro\u010ditati kao svojevrsne “nenamjerne komentare” dru\u0161tvenog konteksta vlastitog nastanka, izbje\u0107i \u0107emo da ih svedemo na banalni odraz stvarnosti ili da u njihovim likovima pisaca na rezidenciji vidimo stvarne autore: Albaharija, Valjarevi\u0107a, Pan\u010di\u0107a. Lo\u0161a \u0161ala o autorima koji se na rezidenciji ne uspijevaju sjetiti ni\u010dega boljeg nego da pi\u0161u o istoj toj rezidenciju tako se naposljetku pretvara u sasvim dobru polaznu to\u010dku analize.<\/p>\n

Polaze\u0107i iz nje, tri odabrana “\u0161tiftung-teksta” na prvi nam se pogled doimaju krajnje razli\u010ditima. “Sne\u017eni \u010dovek” je roman o piscu koji iz zemlje rasturene ratom dolazi u drugu, mirnu i po svemu sude\u0107i prosperitetnu dr\u017eavu na literarnu stipendiju: neprestano najavljuje da \u0107e pisati, ali zapravo ne pi\u0161e ni\u0161ta; susre\u0107e se i razgovara s doma\u0107inima iz akademskog miljea, slu\u0161aju\u0107i nadmena mudrovanja profesora politi\u010dkih nauka o mentalitetnim ograni\u010denjima i institucionalnom invaliditetu zara\u0107ene zemlje iz koje je upravo stigao; strpljivo registrira naizgled neva\u017ena zbivanja svoje nove svakodnevice, meditira o povijesti… U zavr\u0161nim scenama, proviruje kroz prozor: vani, u ku\u0107nom dvori\u0161tu, ugleda zeca, pa izlazi i slijedi ga, uzaludno, po snijegu. “Otvorio sam usta, i sneg je nagrnuo u poslednju prazninu, oblepio jezik i nepce, popunio obraze, skliznuo niz grlo, izbrisao svaku preostalu razliku”, stoji pri samom kraju romana.<\/p>\n

Ve\u0107ina kriti\u010dara u “Sne\u017enom \u010doveku” je prepoznala Albaharijev odlazak iz Jugoslavije u Kanadu sredinom devedesetih, oslanjaju\u0107i se pritom na “Autorovu bele\u0161ku” na kraju romana, ispod koje stoji da je napisana u Calgaryju, u januaru 1996. Me\u0111utim, kao \u0161to s pravom upozorava Tomislav Brlek u pogovoru hrvatskom izdanju “Sne\u017enog \u010doveka” iz 2009. pod naslovom “David Albahari, izgnan u svom labirintu”, ve\u0107 i malo pa\u017eljivije \u010ditanje otkriva da se u samom tekstu romana ne spominju ni Jugoslavija, ni Kanada, a ni sam Albahari, pa ga je pametnije \u010ditati kao ono \u0161to jest: naime, knji\u017eevni tekst.<\/p>\n

\u0160to pisci (ne) rade kad rade?<\/strong><\/p>\n

Na sasvim suprotnom poeti\u010dkom polu od Albaharijevih fikcionalnih opipavanja odnosa knji\u017eevnosti i povijesti, jezika i zbilje, teksta i stvarnosti, stoji “Komo” Sr\u0111ana Valjarevi\u0107a: razbaru\u0161ena, \u0161armantna, istodobno vedra i melankoli\u010dna pri\u010da o idili\u010dnih mjesec dana koje neimenovani beogradski pisac krajem devedesetih provodi u vili pokraj jezera Como u Italiji postala je jednim od popularnijih postjugoslavenskih romana posljednjih godina, do\u010dekav\u0161i samo u Srbiji deset izdanja. Valjarevi\u0107ev lik pripovijeda o tome kako se na rezidenciji zatekao skoro slu\u010dajno: “(\u2026) bio sam tada, za njih, jo\u0161 uvek, nekakav mladi pisac iz Srbije, koja je bila u o\u010dajnom stanju, i u kojoj je bilo lo\u0161e \u017eiveti. I ne znam kako, i nikada to nisam ni saznao, ali dobio sam tu stipendiju, da mesec dana provedem na jezeru Komo, da tamo radim i pi\u0161em na miru. To je bila njihova ideja, ne moja. Mene tada nikakav rad i nikakvo pisanje na miru nije zanimalo. Nikakav rad me tada uop\u0161te nije zanimao.” Mladi srpski pisac koji to ne \u017eeli biti do kraja romana, strukturiranog u trideset poglavlja koja prate njegov boravak iz dana u dan, uglavnom pije; izlazi, \u0161eta, spu\u0161ta se iz ogra\u0111enog imanja u gradi\u0107.<\/p>\n

Svoju odluku da ne radi ni\u0161ta provodi prili\u010dno dosljedno: sa znanstvenicima i umjetnicima iz cijelog svijeta s kojima dijeli vilu, mahom pretencioznim i u\u0161togljenim akademskim veli\u010dinama, provodi tek neizbje\u017ean minimum vremena; iznimke su jedan simpati\u010dan stariji britanski profesor i jedna udana ameri\u010dka fotografkinja s kojom \u0107e \u2013 usprkos prili\u010dno niskoj razini anga\u017emana na svim poljima, pa tako i na erotskom \u2013 nekako zavr\u0161iti u krevetu. U me\u0111uvremenu, sklapa spontani alko-pakt s konobarima u vili, dru\u017ei se sa \u017eivopisnim “obi\u010dnim” stanovnicima grada, zapo\u010dinje nje\u017eni poluprijateljski flert sa \u0161ankericom u lokalnom baru\u2026 i pije, pije, pije. U pozadini bezbri\u017ene dokolice i sitnog narativnog veza stipendijskih dana, perspektiva povratka u beogradsku besperspektivnost neprestano je prisutna: upravo zato \u0161to je njegov glavni lik izmje\u0161ten u asepti\u010dnu iluziju normalnosti, “Komo” se pretvara u neku vrstu izvrnutog, implicitnog svjedo\u010danstva o u\u017easima postjugoslavenskih devedesetih. Kriti\u010dari su pritom, osim na aspekt ovog “pre\u0161utnog svjedo\u010denja”, akcent uglavnom stavljali na i\u0161\u010da\u0161enu poziciju i opservacijske putanje glavnog lika: Mihajlo Panti\u0107, recimo, govori<\/a> kako, “da bi se susreo sa sobom \u010dovek mora negde oti\u0107i, izmestiti se. Valjarevi\u0107ev roman, pisan tonom dnevnika, hronolo\u0161ki, na introspektivan, samoispovedaju\u0107i na\u010din jedna je od takvih knjiga o dola\u017eenju do sebe, ako se do sebe ikada zaista mo\u017ee do\u0107i.”<\/p>\n

Napokon, “39 dana lipnja” Teofila Pan\u010di\u0107a, zbirka dnevni\u010dkih zapisa datiranih u period Pan\u010di\u0107evog boravka na splitskoj rezidenciji, donose skicozne crtice iz dalmatinske svakodnevice pro\u0161arane (pop)kulturnim referencama, anegdotalnim ekskursima i neobaveznim refleksijama tu i tamo potopljenima u mutnu melankoliju, dok se pisac sre\u0107e s kolegama Antom T. i Juricom P., dru\u017ei s “utorka\u0161ima”, tra\u017ei adresu na kojoj je nekada bila redakcija “Feral Tribunea”\u2026 U \u010ditala\u010dkom iskustvu, prevladava dojam nepretencioznosti: uostalom, uvodni tekst pod naslovom “O indikacijama, merama opreza i nuspojavama” nas obavje\u0161tava kako “ovo \u0161to sledi jeste moj dnevnik, slu\u010dajno i spontano za\u010det (tako se za\u010dinje i ve\u0107ina dece)”, a u bilje\u0161ci datiranoj dan prije odlaska u Split pisac, obra\u0107aju\u0107i se sam sebi, neobavezno rezonira: “\u0160ta si radio u maju? Ban\u010dio. A \u0161ta \u0107e\u0161 raditi u junu? Radi\u0107e\u0161. Ho\u0107e\u0161 li?”.<\/p>\n

Tri teksta “\u0161tiftungsliterature”, dakle; pregr\u0161t razlika. Prolistali smo jedan samosvjesno “literaran” roman, jedan roman strukturiran na tragu dnevni\u010dkih zapisa i dnevni\u010dke zapise koji samo usputno flertuju s “literarno\u0161\u0107u”. Jedan postmodernisti\u010dki pripovjedni labirint zametnutih tragova, jednu rahlu neorealisti\u010dku pripovijest suspregnutog tona i jedan kola\u017e kolumnisti\u010dkih koketerija. Jedan nastao sredinom devedesetih, drugi prije desetak godina, tre\u0107i tek nedavno. Na prvi pogled, \u010dini se da im je zajedni\u010dka samo osnovna tema boravka na rezidenciji. Ve\u0107 na drugi pogled, me\u0111utim, otkrivaju se implikacije tematskog izbora: zone preklapanja, brojne podudarnosti, prikrivena pravila “\u0161tiftung-knji\u017eevnosti”.<\/p>\n

Prikriveni uvjeti proizvodnje<\/strong><\/p>\n

Prije svega, sva su tri teksta impregnirana motivima postjugoslavenskog iskustva: kod Albaharija ih, dodu\u0161e \u2013 kao \u0161to je upozorio Brlek \u2013 otkrivamo po cijenu ne\u0161to nasilnijeg u\u010ditavanja, ali su zato kod Valjarevi\u0107a eksplicitni, a kod Pan\u010di\u0107a naro\u010dito frekventni, zadana ve\u0107 i osnovnom situacijom dolaska iz Novog Sada u Split. Zatim, sve su tri pri\u010de \u2013 posve u skladu s onom Arseni\u0107evom provizornom odredbom “\u0161tiftungsliterature” \u2013 ispripovijedane u prvom licu. Napokon, u sve tri prepoznajemo osnovnu gestu kolebanja oko pisanja: Alabaharijev pisac najavljuje kako \u0107e pisati, ali to ne \u010dini; Valjarevi\u0107evom ne pada na pamet niti da poku\u0161a; Pan\u010di\u0107ev to \u010dini krajnje neobavezno, sastavljaju\u0107i “slu\u010dajno i spontano za\u010det” dnevnik. Kao da se onaj lo\u0161 vic s po\u010detka na\u0161eg teksta obrnuo u vlastitu suprotnost: ako stvarni autori odlaze na rezidencije kako bi tamo pisali o istim tim rezidencijama, njihovi knji\u017eevni dubleri na rezidencijama zaklju\u010duju da pisati ne mogu, ne \u017eele, ili to \u010dine krajnje nevoljko.<\/p>\n

Ove paralele pritom nisu slu\u010dajne. Odlazak na rezidenciju u inostranstvo signal je habitusa autora \u010dija pozicija nije zadana novouspostavljenim okvirima nacionalnih kulturno-knji\u017eevnih kanona, kojeg dr\u017eavna razgrani\u010denja unutar biv\u0161e Jugoslavije samo sputavaju: sasvim je logi\u010dno stoga da putuju\u0107i na stipendijski boravak, po mogu\u0107nosti na “civiliziraniji” Zapad”, sa sobom nosi prtljagu (post)jugoslavenskog kulturnog i intimnog iskustva. A kada na stipendiju stigne, “povla\u010denje iz svijeta” i “formiranje umjetnika kao individualca”, o kojima je govorila Vukovi\u0107, nepogre\u0161ivo se artikuliraju kroz prvo pripovjedno lice. Uvjeti u kojima se to pripovjedno lice sada nalazi, li\u0161eno svakodnevnih egzistencijalnih briga i upu\u0107eno isklju\u010divo na slobodu vlastitog stvarala\u0161tva, istodobno su njegova privilegija i prokletstvo: oni su infrastrukturni refleks ideala autonomnog knji\u017eevnog polja, proizvode situaciju u kojoj pisac i njegovo djelo napokon doista jesu oslobo\u0111eni od “izvanjskih” pritisaka, pa se autorefleksivno preispitivanje smisla pisanja i kolebanje oko vlastitog autorskog rada name\u0107u kao jedini izlazi iz u\u017easa najboljeg od svih mogu\u0107ih umjetni\u010dkih svjetova.<\/p>\n

Sloboda od “vanjskih” utjecaja pritom je, naravno, samo iluzija: ostaje \u010dinjenica da ona po\u010diva na prethodno osiguranim materijalnim uvjetima, na smje\u0161taju koji je netko zakupio, krevetu koji je netko spremio, obroku koji je netko poslu\u017eio, nov\u010danoj potpori koju je netko dao. Netko je dakle radio i platio da bi pisac kona\u010dno mogao na miru raditi ono \u0161to pisci rade, ne o\u010dekuju\u0107i pla\u0107u: da bi mogao slobodno pisati. I jedino \u0161to piscu, suo\u010denom s ostvarenjem svih svojih \u017eelja, lansiranom u vakuum \u010diste i autonomne knji\u017eevnosti, sada preostaje \u2013 barem ukoliko \u017eeli spasiti svoju slobodu od slobode koja mu je iznenada (za)dana \u2013 jest da ne pi\u0161e<\/em>; ili, u najgorem slu\u010daju, da pi\u0161e bez ozbiljnijih pretenzija, “slu\u010dajno i spontano”, kao da ne pi\u0161e.<\/p>\n

Samo, ako ne pi\u0161e, \u0161to onda radi? Vidjeli smo: pije ili samuje, sanjari ili se prisje\u0107a, tumara gradom ili prati zeca po snijegu. Ali i ulazi, valjda, u nekakve odnose: na ovom mjestu se otkriva pravi dobitak otvaranja burdijeovskog rakursa. Ako postjugoslavensku “\u0161tiftungsliteraturu” \u010ditamo sli\u010dno kao \u0161to je u “Pravilima umjetnosti” pro\u010ditan “Sentimentalni odgoj”, naime, najednom se iza solipsisti\u010dke maske prvog lica pripovijedanja ukazuje slo\u017een splet dru\u0161tvenih odnosa likova, otkriva se gusta distribucija motiva socijalne interakcije koja je promakla \u010ditanjima skoncentriranima na tekstualnost ili ispovjednu dimenziju pripovijesti. Albaharijev pisac pri kraju romana ostaje sam, zatrpan izvana i iznutra snijegom koji bri\u0161e “svaku preostalu razliku”, uspostavljaju\u0107i tako u ni\u0161tavilu ultimativno “\u010disto” mjesto mogu\u0107nosti samog pisanja. Putanja koja, me\u0111utim, protagonista vodi prema snje\u017enom brisanju razlika zapo\u010dinje njegovim eksplicitnim distingviranjem od predstavnika akademskog svijeta: “Oti\u0107i \u0107u kod dekana, pomislio sam, i re\u0107i mu da ne mogu da ostanem, ne zbog njega, naravno, naglasi\u0107u to, ve\u0107 zbog toga \u0161to vera u obrazovanje, pogotovo kada je re\u010d o umetnosti, podrazumeva neverovanje u samu umetnost, u ono od \u010dega se umetnost stvara: od praznina izme\u0111u re\u010di, od ti\u0161ina izme\u0111u zvukova, od belina izme\u0111u slika.” Ova bi dionica mogla poslu\u017eiti kao sjajna ilustracija autopercepcije pisca uvjerenog upravo u onakvu autonomiju knji\u017eevnog polja kakvu Bourdieu raskrinkava, ba\u0161 kao \u0161to, uostalom, Bourdieuova “pravila umjetnosti” djeluju kao sjajan primjer svega onoga \u0161to Albaharijev pisac odbacuje: ostaje, me\u0111utim, \u010dinjenica da je taj pisac mogao ostati sam u snijegu tek nakon \u0161to se prethodno orijentirao u nekom akademskom polju, pa makar i radikalno se suprotstavljaju\u0107i njegovim proklamiranim vrijednostima.<\/p>\n

Prelamanje klasnih motiva u “izolaciji”<\/strong><\/p>\n

Kod Valjarevi\u0107a, dru\u0161tveni su odnosi prezentniji: “Komo” mo\u017eda, u slobodnijoj interpretaciji, jeste “knjiga o dola\u017eenju do sebe” kao \u0161to to tvrdi Mihajlo Panti\u0107, ali je mnogo vi\u0161e knjiga o odno\u0161enju prema drugima. Pisac neprestano, od po\u010detka do kraja, bira dru\u0161tvo konobara, \u0161ofera i barmenica, i pritom \u2013 uz iznimku ili dvije \u2013 izbjegava izvje\u0161ta\u010deni svijet gostiju rezidencije. Njegova je pozicija nedvosmisleno klasno ozna\u010dena: “Bio je dobar tip, taj konobar, zvao se Gregorio. Bila je ba\u0161 velika razlika izme\u0111u njega i gostiju. Sa njim sam mogao lak\u0161e da komuniciram.” Uostalom, od po\u010detka se pita “\u0161ta ja zapravo radim ovde?”; prisje\u0107a se vlastitoga konobarenja u Kor\u010duli i rada u tvornici.<\/p>\n

Ukoliko je Valjarevi\u0107ev pisac skloniji “obi\u010dnim ljudima”, lokalnoj radni\u010dkoj klasi, a s “kolegama” iz akademskog i umjetni\u010dkog polja se dru\u017ei samo iznimno, onda je Pan\u010di\u0107ev njegova suprotnost: on \u0107e usputno, u re\u010denici ili dvije, prokomentirati tu\u017enu sudbinu prodava\u010dice u pekarnici ili na kiosku, ali pravo su mu dru\u0161tvo splitski novinari, kolumnisti i pisci s kojima odlazi na izlete, filmske projekcije i knji\u017eevne festivale; preferira lijepe gra\u0111anske rituale. Tri pisca iz tri knji\u017eevna djela o rezidencijama tako naposljetku punktiraju tri mogu\u0107nosti autorskog pozicioniranja. Albaharijev je “slobodni umjetnik” u stalnom bijegu od uskih akademskih kategorizacija i klasifikacija, Valjarevi\u0107ev je manje pisac, a vi\u0161e radnik, dok Pan\u010di\u0107ev najpreciznije opisuje sam sebe: “Po svemu si, recimo, umereni levosredinski levoliberal, ali kontekst u kojem \u017eivi\u0161 i radi\u0161 prepoznaje te i klasifikuje kao ‘ekstremistu’: ili si fa\u0161ista, ili si Crveni Kmer.”<\/p>\n

Dobitak koji proizlazi iz ovakvog rakursa \u010ditanja ne sastoji se, me\u0111utim, samo u rekonstrukciji do sada uglavnom previ\u0111enih pozicioniranja likova pisaca unutar knji\u017eevnog polja: on nam pokazuje da knji\u017eevno polje \u2013 skupa s poljima mo\u0107i, klasnim distinkcijama, ulozima simboli\u010dkog kapitala \u2013 itekako djeluje \u010dak i tamo gdje je izolacija umjetnika naizgled savr\u0161ena, njegova sloboda netaknuta. Uzalud osamljenost u izmje\u0161tenoj vili, uzalud mjesec dana stvarala\u010dkog mira, uzalud bezbri\u017enost dokolice: pisac je uvijek uronjen u dru\u0161tveni kontekst.<\/p>\n

Dru\u0161tvena korupcija umjetnosti<\/strong><\/p>\n

Na ovom mjestu se, napokon, mo\u017eemo vratiti Ivani\u0161evi\u0107evoj “Knjizi \u017ealbe”. Sada vidimo za\u0161to njena prva iznimka \u2013 uvo\u0111enje \u010detiri lika autor(ic)a koje prikladno dinamizira radnju \u2013 samo potvr\u0111uje pravila “\u0161tiftungsliterature”: upravo zato \u0161to su karikaturalno karakterizirani i zato \u0161to pritom ravnopravno pripovijedaju “svoju stranu” pri\u010de, oni u prvi plan isturaju konfiguracije knji\u017eevnih polja kojima se kre\u0107u, nerijetko prikrivene “ispovjednim tonovima” i prvim pripovjednim licima ostalih tekstova. Hrvat, vidjeli smo, zara\u0111uje pisanjem western-\u0161unda: “Svi mi, hrvatski pisci, smo vam, znate, fu\u0161eri i hobisti. Nakon \u0161to u drugim zanimanjima zaradimo dovoljno za kruh i mlijeko, umjesto pred televizor, sjedamo za ra\u010dunalo i onda se pravimo da smo knji\u017eevnici.” Finkinja je globalna zvijezda, njen \u0107e se novi horor “istodobno na\u0107i na tr\u017ei\u0161tima \u010dak sedam zemalja”, a “prava na filmsku adaptaciju otkupila je tvrka DreamWorks”. Rus svoj roman pi\u0161e neprestano misle\u0107i na tamo\u0161njeg kriti\u010dara koji ga ima na piku; \u010cehinja nakon povratka sa stipendije predstavlja novu zbirku pjesama u pra\u0161koj kavani.<\/p>\n

U samo nekoliko poteza, dakle, izranjaju lako prepoznatljivi obrisi razli\u010ditih knji\u017eevnih polja: odnosi mo\u0107i, centra i periferije, simboli\u010dkog i ekonomskog kapitala, kriti\u010dara i pisaca, \u017eanrovske hijerarhije\u2026 Samo \u0161to su ovdje oni uglavnom kulisa humoristi\u010dkih peripetija. Mo\u017eda je zato zanimljivija druga iznimka “Knjige \u017ealbe”: \u010dinjenica da njeni likovi na rezidenciju ne odlaze na “civilizirani” Zapad, nego na neuredni postsocijalisti\u010dki Istok. Da bismo shvatili razlog ovakve rezidencijalne egzotike, moramo napokon otkriti i onaj efektni preokret na kraju romana: nekoliko dana prije najavljenog isteka stipendijskog boravka, naime, u vilu dolaze policajci i obavje\u0161tavaju pisce da se moraju ranije spakirati jer je, ispostavlja se, cijela rezidencija bila samo jedna u nizu prijevara lokalnog dru\u0161tva pisaca, osnovanog prije nekoliko godina kao obi\u010dan paravan za pranje novca. A to da nacionalna umjetni\u010dka udruga funkcionira kao krinka korupcijskih malverzacija nije, jasno, mogu\u0107e na Zapadu, nego samo na musavom Istoku; za svaki slu\u010daj, jedan od policajaca pita Hrvata: “I vi doista vjerujete kako se u va\u0161oj zemlji ovako ne\u0161to ne bi moglo dogoditi? (\u2026) Znate, da takvo \u0161to ka\u017ee va\u0161a kolegica, jo\u0161 bih nekako i razumio. Ona ipak dolazi iz Finske, je li tako\u2026”<\/p>\n

Ba\u0161 kao \u0161to su Ivani\u0161evi\u0107evi likovi stereotipne karikature nacionalnih pisaca kroz koje se upravo zato konfiguracije razli\u010ditih knji\u017eevnih polja prelamaju jasnije nego ina\u010de, Rumunjska je samo priru\u010dna karikatura postsocijalisti\u010dkog Istoka prilago\u0111enog granicama shva\u0107anja novinskih dnevnih rubrika. Neovisno o tome: ako iz \u010ditanja koje \u0161alu o postjugoslavenskoj “\u0161tiftungsliteraturi” shva\u0107a malo ozbiljnije nego \u0161to je isprva mi\u0161ljena ne\u0161to naposljetku proizlazi, onda je to razumijevanje da rumunjska stipendija iz Ivani\u0161evi\u0107evog romana nikako ne mo\u017ee biti jedina korumpirana. Sve su rezidencije proizvod korupcije: sama zamisao neovisnog, osamljenog umjetnika i autonomne sfere kojoj on pripada od po\u010detka je korumpirana materijalnim tragovima, klasnim razlikama, odnosima mo\u0107i. A oni povratno oblikuju tematske izbore, narativne strategije i problemski raspon “\u0161tiftungsliterature”. Uzalud, ukratko, prvo lice pripovijedanja, uzalud sloboda stvaranja, uzalud izolacija genijalca: knji\u017eevnost je \u2013 spoiler alert<\/em> \u2013 uvijek i presudno upu\u0107ena na dru\u0161tvene i materijalne uvjete vlastitog nastanka.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Nagrada za najbolji neobjavljeni roman koju svake godine dodjeljuju V.B.Z. i Tisak najunosnije je knji\u017eevno priznanje na postjugoslavenskom prostoru. Prije dva mjeseca dobio ju je…<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":16567,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[136,66,74],"theme":[458,455],"country":[],"articleformat":[450],"coauthors":[58],"class_list":["post-16565","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-infrastruktura","tag-klasa","tag-kultura","theme-drustvo","theme-rad","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/16565","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=16565"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/16565\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":36675,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/16565\/revisions\/36675"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/16567"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=16565"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=16565"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=16565"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=16565"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=16565"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=16565"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=16565"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}