{"id":16156,"date":"2016-12-02T08:00:03","date_gmt":"2016-12-02T07:00:03","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=16156"},"modified":"2021-02-25T10:59:57","modified_gmt":"2021-02-25T09:59:57","slug":"vjeronauk-duda","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=16156","title":{"rendered":"Dr\u017eava vjerskog blagostanja"},"content":{"rendered":"

Uvo\u0111enje vjeronauka u hrvatske \u0161kole i vrti\u0107e pokazuje se klju\u010dnim mehanizmom uspostave hegemonije Crkve nad javnim obrazovanjem, no istovremeno i kao oru\u0111e simbioze dvaju ideolo\u0161kih aparata: Crkve i odgojno-obrazovnog sistema. Budu\u0107i da se ovo doga\u0111a uz voljni pristanak dr\u017eave, postavlja se pitanje gdje po\u010dinje dr\u017eava, a zavr\u0161ava Crkva i za\u0161to je ba\u0161 vjeronauk klju\u010dan u ovim procesima?<\/strong><\/p>\n

U jednom zagreba\u010dkom javnom dje\u010djem vrti\u0107u sredinom prvog desetlje\u0107a tre\u0107eg milenija uveden je \u2013 u skladu s Ugovorom o katoli\u010dkom vjeronauku u javnim \u0161kolama<\/a>\u00a0i vjerskom odgoju\u00a0u javnim pred\u0161kolskim ustanovama, \u0161to ga je dr\u017eava potpisala s Hrvatskom biskupskom konferencijom 29. sije\u010dnja 1999. godine \u2013 katoli\u010dki vjeronauk. Posrijedi je kodificirani drugi korak u pravnim ishodima i obavezama koji proizlazi iz korpusa poznatog pod popularnim nazivom Vatikanski ugovori (Ugovor o pravnim pitanjima, Ugovor o suradnji na podru\u010dju odgoja i kulture, Ugovor o du\u0161obri\u017eni\u0161tvu katoli\u010dkih vjernika pripadnika oru\u017eanih snaga i redarstvenih slu\u017ebi Republike Hrvatske, Ugovor o gospodarskim pitanjima), utemeljen u slijedu zakona koji reguliraju svako spomenuto podru\u010dje, \u0161to je u ovom slu\u010daju bio Zakon<\/a> o potvr\u0111ivanju ugovora izme\u0111u Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na podru\u010dju odgoja i kulture iz 1997. godine.<\/p>\n

Vrti\u0107 je, naravno, sazvao roditeljski sastanak kako bi tete-odgojiteljice vrti\u0107ke grupe pojasnile roditeljima i skrbnicima o \u010demu se zapravo radi. Problem nije bio u prihva\u0107anju ili odbijanju sudjelovanja u pou\u010davanju vjere, nego jednostavno infrastrukturne odnosno organizacijske prirode. U toj vrti\u0107koj grupi koja je brojala dvadeset i neko dijete, \u010detvero njih odlukom roditelja ili skrbnika nije upisalo vjeronau\u010dni program, \u0161to su u vrti\u0107u s pravom detektirali kao ozbiljan problem. Naime, slu\u017ebeni dokument odluke s kojim su tete-odgajateljice upoznale roditelje, sadr\u017eavao je formulaciju koja se uglavnom svodila na sljede\u0107e: ako odziv djece bude potpun, vjeronauk \u0107e se odvijati u uobi\u010dajenom radnom vremenu vrti\u0107a; ali ako, kojim slu\u010dajem, pristanak djece tj. roditelja i skrbnika ne bude stopostotan, vjeronau\u010dni program odr\u017eavat \u0107e se u fakultativnom terminu izvan radnog vremena vrti\u0107a.<\/p>\n

Svrha roditeljskog sastanka uvelike se sastojala u tome da se roditelje vjeronau\u010dnih nepolaznika pristojno nagovori na razboritu odluku da, unato\u010d pravilu o stopostotnosti odziva, ne problematiziraju odr\u017eavanje vjeronauka u uobi\u010dajenom radnom vremenu vrti\u0107a. Tete-odgajateljice, ina\u010de iznimne u svome temeljnom poslu, uspjele su nekako amortizirati nezadovoljstvo roditelja nepolaznika, pa se vjeronauk, uz tre\u0107u tetu-vjerou\u010diteljicu, ve\u0107 sljede\u0107i tjedan po\u010deo odvijati redovito dvaput tjedno odmah nakon dolaska djece u vrti\u0107 i doru\u010dka. \u010cetvero nepolaznika bilo je podvrgnuto dvama razli\u010ditim roditeljskim pristupima koji su uglavnom bili uvjetovani socioekonomskim okolnostima fleksibilnog radnog vremena, klasnim habitusom i\/ili pak “politikom” odgoja, brige i za\u0161tite. Troje djece dolazilo je u vrti\u0107 kasnije, nakon \u0161to je zavr\u0161io vjeronau\u010dni program, dok je jedno u vrti\u0107u bilo od osam sati ujutro, kao \u0161to je, pretpostavimo, uobi\u010dajeno korektno sa stajali\u0161ta uva\u017eavanja cjeline odgojnog procesa, i kao \u0161to je ve\u0107 prethodnih godina dijete bilo naviknuto. Naslonjeno na dovratak dok su mu vr\u0161njaci odlazili u drugu prostoriju na sat vjerskog odgoja, dobilo je, vjerojatno barem zbog tugaljiva pogleda jer mu je uskra\u0107eno sudjelovanje, nekoliko ugodnih vjersko-pedago\u0161kih poziva da se pridru\u017ei na partyju jer ima “dobro srce”. Nekoliko puta dijete je prihvatilo poziv, odslu\u0161alo pripovijesti u skladu s programom i izvedbenim planom, nacrtalo \u0161to je ve\u0107 nacrtati trebalo i, valjda, osjetilo sre\u0107u neisklju\u010denosti. 1<\/a><\/sup> Svega toga ne bi bilo da nije iznevjereno pravilo o “potpunom odzivu” i radnom\/fakultativnom vremenu vrti\u0107a.<\/p>\n

Stapanje Crkve s odgojno obrazovnim sistemom<\/strong><\/p>\n

Ova pionirska situacija, pionirska zbog me\u0111uigre radnog i fakultativnog koja je ubrzo postala neproblemati\u010dnom i nestala s horizonta, vjerojatno nije iznimka u sad ve\u0107 dva i pol desetlje\u0107a trajanja vjeronauka u javnom odgojno-obrazovnom sistemu. Neovisno o pravnoj regulaciji kojom je vjeronauk zajam\u010den, primjer svjedo\u010di kako se hegemonija uspostavljala i kako je djelovala simbioza dvaju ideolo\u0161kih aparata \u2013 Crkve i odgojno-obrazovnog sistema. Jednako tako pokazuje kako je ishlapio otpor i s kakvim je posljedicama mogao ra\u010dunati. Malogra\u0111ansko prakticiranje sekularizma ne razlikuje se ba\u0161 od malogra\u0111anskog vjerskog poriva. Oba uglavnom ra\u010dunaju na svoju folklornu dimenziju ili \u010dudan kompleks “otpora (ali i pristanka) kroz rituale”, dijagnosti\u010dki okvir sli\u010dan onom kojim je svojedobno operirala birminghamska teorija supkultura, ali sad u kontekstu prepu\u0161tanja ustaljenog sekularnog okvira zakonski ja\u010dem. Folklorni pristanak na vrti\u0107ki ili \u0161kolski vjeronauk \u010desto ne zna\u010di participaciju u duhovnim vrednotama vjere nego stilski uzmak radi zajam\u010dene pripadnosti ve\u0107ini, jednostavan u\u010dinak interpelacijskih mehanizama. Ve\u0107ina potvr\u0111uje svoju dominaciju, a manjina se povla\u010di u svom otporu, zadovoljna pojedina\u010dnim \u010dinom liberalnog nepristajanja ili pregovara o koncepcijama “religijske kulture” koja bi logikom detanta trebala pomiriti obrazovanje i pluralne kulturne oblike duhovnosti prijeko potrebne u razumijevanju svijeta.<\/p>\n

Restauracija kapitalizma u uvjetima povratka u “dugo 19. stolje\u0107e” ima, dakle, nekoliko folklornih ekstenzija koje su u hrvatskom dru\u0161tvu zadobile mjesto identitetske kralje\u017enice nacije. Ravno iz trbuha povratka u mitsku pro\u0161lost, osmi\u0161ljeni su i zaposjednuti ideolo\u0161ki aparati kojima bi se nacionalni imaginarij \u2013 neka \u010dudna smjesa predromanti\u010dne ideje hijerarhijske i nekonfliktne zajednice, “stali\u0161a”, pokornosti i pre\u0161u\u0107enih okolnosti restauracije kapitalizma \u2013 trebao zacementirati jednom za svagda, o\u010distiti od virusa prosvjetiteljstva, moderniteta, komunisti\u010dke represije i socijalisti\u010dke pogube sekularnosti. Zami\u0161ljanje takve zajednice nije mogu\u0107e bez Crkve, \u0161tovi\u0161e, to je njezin autorski prilog. Jedna od naizgled folklornih, ali strukturno temeljnih ekstenzija sastoji se u desekularizaciji odgojno-obrazovnog polja i ona se, na zadovoljstvo pobornika, provodi uspje\u0161no ve\u0107 dvadeset i pet godina od vrti\u0107a do sveu\u010dili\u0161ta.<\/p>\n

Okupljena oko grandioznog povratka korijenima mitskog modela malogra\u0111anskog hrvatstva, esenciji nacije koja je jednaka esenciji vjere i, zapravo, stvaranju novog \u010dovjeka, ta je rabota najeksplicitniji model tranzicijskog dru\u0161tvenog in\u017eenjeringa ili kako je to, upu\u0107uju\u0107i na va\u017enost vjeronauka, prigodom pro\u0161lomjese\u010dne tro\u010dine proslave obljetnice (sve\u010dana akademija, simpozij, misno slavlje) njegova uvo\u0111enja, prema Glasu Koncila<\/a>, naglasio tada\u0161nji ministar znanosti i obrazovanja Predrag \u0160ustar: “Znamo koliko u kreiranju hrvatskoga identiteta nedostaje vjeronauk od pedesetih godina do ’91. i znamo koliko je va\u017eno nadomjestiti ono \u0161to nismo imali svih tih godina. Vjeronauk tu daje doprinos, gdje moramo ubrzano kreirati identitet u vremenu kada postoje sna\u017ene sile koje ugro\u017eavaju identitete malih naroda”.<\/p>\n

Ugroza i mobilizacija<\/strong><\/p>\n

U \u0160ustarovu iskazu prisutni su svi elementi potrebni za stvaranje “odanog podanika” osmi\u0161ljeni logikom i kategorijalnim aparatom bojnog polja, dijelom \u010dak i radikalnije prisutni nego u ne\u0161to mek\u0161oj koncepciji vjeronauka<\/a> izra\u0111enoj u sklopu zaustavljene kurikularne reforme. Nevjernici ili pak vjeronau\u010dni nepolaznici jesu gre\u0161ka koju treba ispraviti, historijski nedostatak koji treba nadomjestiti, i sve to ubrzano, jer se jedino tako mo\u017ee kreirati identitet u vremenu ugroze. Budu\u0107i da to rade zajedno Crkva i dr\u017eava, te\u0161ko je zapravo razlikovati gdje po\u010dinje dr\u017eava, a gdje zavr\u0161ava Crkva i obrnuto, a odakle pak izviru “sna\u017ene sile koje ugro\u017eavaju identitete malih naroda” i za\u0161to je ba\u0161 vjeronauk klju\u010dan u njihovoj obrani. Permanentno je samo izvanredno stanje jer jedino ono jam\u010di kontinuiranu mobilizaciju.<\/p>\n

Naime, upravo Vatikanskim ugovorima omogu\u0107ava se dvostruka hegemonijska linija u proizvodnji stalne ugroze i mobilizacije: Crkva ima pravo sudjelovati u javnom obrazovanju, ali, naravno, ima i pravo na vlastite obrazovne institucije, i to od vrti\u0107a do sveu\u010dili\u0161ta. Jednako je tako s medijima: iznova Crkva ima pravo na zastupljenost u javnim medijima, kao \u0161to iznova ima mogu\u0107nost osnivanja svojih medija. Sve se to, naravno, financira iz javnih sredstava. Crkva, dakle, u\u017eiva apsolutnu autonomiju na svome terenu, ali joj se ista jam\u010di i na terenu sekularnosti koji onda sistemski podvrgava desekularizaciji, kao \u0161to su joj osigurana i financijska sredstva. Iz propagandno-kulturnog paketa koji opslu\u017euju intelektualci zadu\u017eeni za naturalizaciju ovog procesa dolazi \u010ditav niz osmi\u0161ljenih sintagmi poput “sekularna religija” ili “sekularni fundamentalizam”, a javni mediji, kao \u0161to je HRT, do\u017eivljavaju duhovne i kadrovske obnove upravo u tom klju\u010du.<\/p>\n

Zato se svaki poku\u0161aj smislenije analitike mora odvijati na neispitanom terenu simbioze dr\u017eavnog i Crkvenog aparata, a ta slabo ili nikako propitana geneza postsocijalisti\u010dke dr\u017eave, Crkve i nacije pokazuje da su instrumenti kojima raspola\u017eemo u analizi pojavnih aspekata tranzicijske dr\u017eave slabo ba\u017edareni. Naime, dok dr\u017eava Crkvi izda\u0161no pla\u0107a ugovorima zajam\u010deni ulazak u podru\u010dje sekularnosti, dakle: desekularizaciju sekularnih polja, ona doslovno financira vlastito izvla\u0161tenje, nestajanje javne sfere i pretvaranje javnosti u pastvu. Ako dr\u017eava pristaje na takvo “izvla\u0161tenje”, postavlja se, naravno, pitanje \u010dija je to ili barem kakva je to dr\u017eava? Odgovor je prejednostavan i nimalo duhovit: dr\u017eava Crkvenog blagostanja.<\/p>\n

  1. O svim aspektima problema usp. An\u010di\u0107, B. i T. Puhovski (2011.) Vjera u obrazovanje i obrazovanje u vjeri: Stavovi i iskustva nereligioznih roditelja prema religiji i vjeronauku u javnim s\u030ckolama u Republici Hrvatskoj. Zagreb: Forum za slobodu odgoja.<\/a> [↩<\/a>]<\/span><\/li><\/ol>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

    U jednom zagreba\u010dkom javnom dje\u010djem vrti\u0107u sredinom prvog desetlje\u0107a tre\u0107eg milenija uveden je katoli\u010dki vjeronauk…<\/p>\n","protected":false},"author":4,"featured_media":16172,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[63,144],"theme":[458],"country":[],"articleformat":[450],"coauthors":[23],"class_list":["post-16156","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-obrazovanje","tag-revizionizam","theme-drustvo","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/16156","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/4"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=16156"}],"version-history":[{"count":12,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/16156\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":36695,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/16156\/revisions\/36695"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/16172"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=16156"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=16156"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=16156"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=16156"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=16156"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=16156"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=16156"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}