{"id":16117,"date":"2016-11-30T03:00:42","date_gmt":"2016-11-30T02:00:42","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=16117"},"modified":"2021-02-25T10:59:58","modified_gmt":"2021-02-25T09:59:58","slug":"16117","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=16117","title":{"rendered":"Zagreba\u010dki koncertni pogon: reket najma"},"content":{"rendered":"

Na primjeru zagreba\u010dkih glazbenih institucija vrlo se plasti\u010dno da razabrati kulturna politika grada. Prora\u010dunskim pritiscima prisiljavaju se na komercijalne prilagodbe i programske improvizacije. Po receptu prisutnom u svim gradskim resorima, na djelu je komodifikacija institucija klijentelisti\u010dkim sredstvima.<\/strong><\/p>\n

Dinamika uspostavljanja \u010dvrstih pravila igre suvremenog kapitalizma u kulturi na doma\u0107em se terenu tuma\u010di u posljednje vrijeme isklju\u010divo dinamikom odnosa uspje\u0161nih, iako neshva\u0107enih, kulturnih kreativaca i kulturno neosvije\u0161tene neoliberalne vlasti, dok se svakodnevna, proizvodna baga\u017ea kulture namjerno pre\u0161u\u0107uje. I ne bi, naravno, trebalo prstom upirati u nedvojbene distinkcije u kulturi i doma\u0107oj kulturnoj proizvodnji da kontrasti vi\u0161eg i ni\u017eeg registra javne percepcije nisu toliko izra\u017eeni.<\/p>\n

Kako je, naime, i kada postalo normalno da se odnos kulture i kapitala promatra jedino u klju\u010du idealtipske poluge nacionalnog “dru\u0161tvenog razvoja”, a vi\u0161e nije ni normalno niti po\u017eeljno taj odnos promatrati u realitetu svake od cijenjenih industrija, u nekom aspektu njezinog proizvodnog mehanizma?<\/p>\n

Na lokalnoj se razini, primjerice, jasno uo\u010dava simptomatika kulturne proizvodnje s motivima inherentnog klijentelizma, sistemskog programskog populizma i koko\u0161arskog principa “dodatnih sadr\u017eaja”; manipulativnog najamnog biznisa i \u010distog reketa pod krinkom javno financirane kulture. O takvoj, davno utvr\u0111enoj dijagnozi, o takvoj logici kulturnog pogona i njegovih uvjeta proizvodnje govorimo u \u017eurbi pred sam kraj do\u017eivljaja, jer rezignacija u\u017eurbano hlapi – do i\u0161\u010deznu\u0107a bilo kakvog sistemskog obja\u0161njenja.<\/p>\n

Muzika kao “roba” i “bi\u017euterija”<\/strong><\/p>\n

Odnos kulturne ponude, potra\u017enje, javnog i privatnog kapitala, kulturnih institucija i njihove uloge u proizvodnji kulturnih sadr\u017eaja gledamo na primjeru koncertnog programa i produkcije u Zagrebu. To\u010dnije, na trima adresama kulturnih koncertnih institucija koje se bave produkcijom, proizvodnjom i, jednostavno re\u010deno, prodajom koncerata (uglavnom) takozvane ozbiljne ili klasi\u010dne glazbe. Takav “\u017eanrovski” odabir nije proizvoljan nego neophodan, jer se u historizaciji kulture Zagreba nekada\u0161nji koncertni \u017eivot u institucijama isti\u010de kao vrhunska “roba”, drago kamenje u usporedbi s bi\u017euterijom kojom se danas ve\u0107inom slu\u017ee producenti i ravnatelji koncertnih institucija. Pri tome se odgovor na pitanje o prevlasti suvremene koncertne bi\u017euterije umjesto kapitalne koncertne “robe” pokazuje kao dobar ulaz u prostor grotesknih anomalija javno financirane kulture.<\/p>\n

Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski od 1973. godine slu\u017ei kao sredi\u0161nje mjesto zagreba\u010dkog koncertnog \u017eivota: klasi\u010dnog ili ozbiljnog, ali i zabavnog, jazzerskog, eksperimentalnog, teatarskog, muzi\u010dki svakovrsnog. Iz resentimanske kulturkonzervativne pozicije koja u Zagrebu danas primje\u0107uje nedostatak ozbiljnih imena glazbene koncertne scene, pri\u010dinja se da je “Lisinski” u vremenu socijalisti\u010dkog modernizma (“kad je kultura bila va\u017ena”) pa i kasnih 1980-ih godina, bio pravovjerno usmjeren jedino na “klasiku”. To, me\u0111utim, nije istina ve\u0107 i zbog bogate tradicije zagreba\u010dke festivalske zabavne glazbe, ali i proslavljenih nastupa autenti\u010dnih doma\u0107ih muzi\u010dkih autoriteta poput Vice Vukova koji jo\u0161 uvijek dr\u017ei koncertni rekord s \u010dak 18 uzastopnih koncerata, odr\u017eanih u dvorani Lisinski krajem 1989. godine. Proces kulturne pauperizacije (javno financirane) kulture koji u Hrvatskoj polako te\u010de od 1990-ih naovamo, a u Zagrebu s dodatnom brzinom tijekom pet (gotovo proteklih) mandata gradona\u010delnika Milana Bandi\u0107a, obesmislio je usporedne preglede zagreba\u010dkih koncertnih ciklusa i gostovanja najve\u0107ih imena svjetske klasi\u010darske scene od 1960-ih do kraja 1980-ih; s onima nakon 2000-ih. Nema smisla vra\u0107ati derutne kazaljke na historijske perspektive Zagreba u 1960-ima.<\/p>\n

Tako razmi\u0161lja i ravnatelj dvorane “Lisinski” Dra\u017een Siri\u0161\u010devi\u0107 (koji ovih dana \u010deka zavr\u0161etak Javnog natje\u010daja po kojemu \u0107e, najizglednije, osvojiti novi ravnateljski mandat) kad ka\u017ee da su “i zvijezde turbofolka dobrodo\u0161le u Lisinski”. Time Siri\u0161\u010devi\u0107, otprije \u0161irepoznat kao gorljivi promotor opere, opernih zvijezda i koncerata opernih arija, navodno ho\u0107e podcrtati postmodernisti\u010dki izostanak granice izme\u0111u visoke i niske kulture i narugati se adornijanskom konceptu podjele, kratko re\u010deno – na komercijalu i autenti\u010dnost. I bilo bi to ba\u0161 \u0161ik i u redu, da ne znamo ono \u0161to znamo. Znamo, naime, da je rasko\u0161no dimenzioniran “Lisinski” sa svoje dvije dvorane (velika s 1.800 i mala s 300 sjedala) i statusom za\u0161ti\u0107enog kulturnog dobra, alarmantno zapu\u0161ten u svakom smislu. Tehni\u010dki zastarjela oprema i instalacije dvorane desetlje\u0107ima nisu uzimani u obzir. Ravnatelj Siri\u0161\u010devi\u0107 je toga svjestan, ali gradona\u010delnik Bandi\u0107 mu, u ovim te\u0161kim vremenima krize, ne daje dovoljno sredstava za skupi hladni pogon dvorane, plus presti\u017ean program makar jednog koncertnog ciklusa po kojemu je nekad produkcijska ekipa Lisinskog bila poznata. A onda ni\u0161ta, kao da ka\u017ee glavni \u010dovjek vode\u0107e koncertne institucije u Zagrebu \u2013 sve \u0107emo prodati!<\/p>\n

Privatne produkcije i javnofinancirani projekti<\/strong><\/p>\n

Javnost je ionako navikla na \u010dinjenice komodifikacije i komercijalizacije javnih ustanova u kulturi, po kojima je prirodno da kulturne institucije vlastiti prostor daju u najam privatnim produkcijama, ali i javno financiranim projektima u vlasni\u0161tvu istoga Grada – da bi pokrile tro\u0161kove hladnoga pogona i\/ili programa u vlastitoj ku\u0107i. Na primjeru dvorane Lisinski to zna\u010di da ravnatelj Siri\u0161\u010devi\u0107 ve\u0107inu termina \u010ditave sezone daje u najam razli\u010ditim (privatnim ili javno financiranim) projektima, a vlastitu koncertnu produkciju ograni\u010dava na ono \u0161to je, kako shva\u0107amo, u danim okolnostima esteti\u010dki i\/ili financijski njemu oportuno. Grad Zagreb, vlasnik dvorane Lisinski, za to vrijeme bespogovorno pla\u0107a hladni pogon i programska sredstva dvaju ciklusa: subotnjeg pop-klasi\u010darskog izlaska “Lisinski subotom” s naknadnim lounge jazzom i \u0161ankom; i novog, vrlo skupog ciklusa opernih arija “Lisinski Arioso” od \u010detiri koncerta u sezoni, na koji je ravnatelj posebno ponosan.<\/p>\n

Ne mo\u017eemo, naravno, znati insajdersku ra\u010dunicu ravnatelja Siri\u0161\u010devi\u0107a, ali vidimo da je 70% ovogodi\u0161nje sezone u Lisinskom dano u zakup vanjskim produkcijama. Tako\u0111er vidimo, jer nam se medijski vrlo agresivno name\u0107e, da je udarni proizvod ove koncertne sezone u dvorani Lisinski “doma\u0107i mjuzikl”, rad Ton\u010dija i Vjekoslave Hulji\u0107, prema libretu Mire Gavrana (\u010dijim je privatnim produkcijama, usput re\u010deno, dvorana Lisinski iznajmila velik dio svoje sezone) i u re\u017eiji Igora Berberi\u0107a. Mjuzikl “Pacijenti” nije, kako bi se dalo pretpostaviti prema statusu estradnih zvijezda Hulji\u0107a, privatna produkcija koja iznajmljuje prostor za igru u gradskoj dvorani, nego je rije\u010d o punokrvnoj, jedinoj ovogodi\u0161njoj produkciji “Lisinskog” financiranoj javnim novcem, koja \u0107e u \u010ditavoj koncertnoj sezoni igrati svega \u0161est puta. I to je puno, govore organizatori: “\u0161esta izvedba je postavljena u program zbog velikog interesa publike”.<\/p>\n

Ravnatelj Siri\u0161\u010devi\u0107 poznat je, ina\u010de, po reklamnim besmislicama i glupavim koncertnim sloganima o kojima se uop\u0107e ne isplati imati mi\u0161ljenje. Primjerice, pristojan je novac ulo\u017eio u kampanju najave koncertne sezone 2016.\/2017. na kojoj je promovirao “novotvorenicu” “lisinskizam” kao inkluzivni pojam koji uklju\u010duje i “komercijalno estradne projekte<\/a>“. “Oni imaju vi\u0161e publike, ba\u0161 kao i pa\u017enje medija, pa se klasi\u010dna glazba dijelom financira i zaradom od takvih koncerata”, rekao je za “Ve\u010dernji list” Siri\u0161\u010devi\u0107 uz kojega su tom prilikom sjedili gradona\u010delnik Milan Bandi\u0107 i Andre-Marc Prudent, direktor Splitske banke, predstavljene kao novi sponzor i partner Lisinskog.<\/p>\n

A kolikim dijelom i kakva klasi\u010dna glazba \u0107e se financirati od, primjerice, dva nadolaze\u0107a uzastopna koncerta \u017deljka Joksimovi\u0107a ili Halida Be\u0161li\u0107a u dvorani Lisinski, nitko ne pita. To nije tema. U bandi\u0107evskom shva\u0107anju inkluzivne kulture za svakoga i nikoga, va\u017ena je javna gesta. Kad, naprimjer, gradona\u010delnik ne propusti priliku naglasiti kako “Zagreb izdvaja sedam posto svoga prora\u010duna za kulturu, vi\u0161e nego dr\u017eava, a trebao bi i deset, dvanaest posto”; a ravnatelj Siri\u0161\u010devi\u0107 ne propusti \u010destitati gradona\u010delniku ro\u0111endan tortom i \u010destitkom gdje stihovano “kli\u010du Lisinskisti<\/a>“.<\/p>\n

Prioriteti i funkcije muzi\u010dkih programa<\/strong><\/p>\n

Gradona\u010delnik je, me\u0111utim, podijelio kulturne institucije po prioritetima i funkcijama, ne vode\u0107i ra\u010duna o historijskim zaslugama ili tradiciji umjetni\u010dke proizvodnje i produkcije. U slu\u010daju Koncertne direkcije Zagreb, ku\u0107e koja je najvi\u0161e izgubila holdingizacijom zagreba\u010dkih institucija, gradona\u010delnik je nemilosrdan u procjeni mjera \u0161tednje, ali i njezinih ambicija. Rije\u010d je o najstarijoj koncertnoj produkcijskoj ku\u0107i u Hrvatskoj s organizacijskim iskustvom od 70 godina tijekom kojih je u Zagrebu gostovao svatko tko je (bio) va\u017ean u muzici: od Arthura Rubinsteina, Yehudija Menuhina, Karla Richtera ili Marthe Argerich do Franka Zappe, Tine Turner ili Erica Claptona.<\/p>\n

Bez obzira na tu aromu tradicije, Koncertna direkcija je “tek” produkcijska ku\u0107a s uredima ali bez “vlastitoga”, odnosno gradskoga prostora. Budu\u0107i da ta institucija “nema \u0161to dati u najam”, gradske vlasti su odlu\u010dile da se kapaciteti Koncertne direkcije usmjere prema kulturi gradskih ivenata, a ne produkciji ozbiljne glazbe. Tako je institucija s najduljom tradicijom i vrhunskim profesionalcima u poslu koncertne produkcije ozbiljne glazbe posljednjih godina svedena na organizacijsku slu\u017ebu gradskih \u0161tandova s adventskim kuhanim vinom i kobasicama.<\/p>\n

Ne mo\u017ee se, naravno, re\u0107i da su gradske vlasti posve ukinule koncertni program ozbiljne glazbe Koncertnoj direkciji. To ne bi bilo posve korektno. Jedino, ukupna javno dodijeljena sredstva Grada za \u010ditavu sezonu koncerata Koncertne direkcije za 2015. godinu iznose ne\u0161to manje od milijun i dvjesto tisu\u0107a kuna, to\u010dno onoliko koliko iznosi tek jedan ciklus “Lisinskog subotom”. Pri tome zbog dosljednih mjera \u0161tednje \u010ditav planirani koncertni ciklus Koncertne direkcije za 2016. godinu nije realiziran, nego je preliminarno “sru\u0161en” na sjednici gradskih vlasti: iako je za \u0161est koncerata godi\u0161nje sezone zatra\u017een bud\u017eet manji od bud\u017eeta jednog, famoznog subotnjeg ciklusa u Lisinskom.<\/p>\n

Komodifikacija kulturnih institucija<\/strong><\/p>\n

Onaj prokazani adornijanski smisao podjele na komercijalne i autenti\u010dne mogao bi, ipak u analogijama, imati jo\u0161 nijansi gradskih primjera. U zaklju\u010dnom prizoru zagreba\u010dke komodifikacije kulturnih institucija koje u podnajam nerijetko “uzimaju” fotokopiraonice ili ra\u010dunovodstvene urede tek da namaknu lovu (tobo\u017ee neophodnu za “nekomercijalnu” glazbu), isti\u010de se bizaran primjer. Hrvatski glazbeni zavod, najbolji koncertno komorni prostor u centru grada, \u010dudno sklepani repertoar koncerata vlastite sezone duguje jedino akcidentalijama oko najma vlastitog prostora. Grad Zagreb nije vlasnik te atraktivne zgrade HGZ-a, nego je zgrada vlasni\u0161tvo Glazbenog dru\u0161tva HGZ-a, pravnog nasljednika zagreba\u010dkog Musikvereina iz 1827. godine.<\/p>\n

Glazbenim zavodom, na pokondireno adornijanski na\u010din, \u010dak doslovno iz podruma zgrade u kojima se odr\u017eavaju \u010deste muzikolo\u0161ke i \u0161ireshva\u0107eno umjetni\u010dke debate, upravlja Ravnateljstvo HGZ-a na \u010delu s dugogodi\u0161njim predsjednikom Marcelom Ba\u010di\u0107em. HGZ dakle \u017eivi isklju\u010divo od najma zgrade, ali posjeduje specifi\u010dno (ne)poslovan odnos prema klijentima zbog \u010dega posve arbitrarno odre\u0111uje tko \u0107e, kada i pod kojim (financijskim i ostalim) uvjetima, mo\u0107i svirati u cijenjenoj dvorani. Grad Zagreb marljivo pak bilje\u017ei evidentnu gomilu dugova HGZ-a, iako zasad nema pravnog instrumenta da elegantno i bezbolno preuzme tu vrijednu instituciju. Elita HGZ-a iz nejasnih razloga, rekli smo, opstruira vlastiti repertoar pa je najbolji komorni festival “ZagrebKOM” nakon deset godina suradnje ove jeseni prekinuo poslovni odnos s tom ku\u0107om.<\/p>\n

I sad rezimirajmo: HGZ kao najbolja zagreba\u010dka koncertna dvorana iz sezone u sezonu ugo\u0161\u0107uje ve\u0107inom \u0161kolske koncertne produkcije; profesionalcima koncertne produkcije gradske vlasti ne odobravaju bud\u017eet za vrhunski ciklus koncerata, a gradski “Lisinskisti” \u0161pilaju revoluciju inkluzivne kulture s udarni\u010dkom ikonografijom ljevice i postmodernisti\u010dkom idejom “nezamjeranja me\u0111u kulturnim ukusima”. Komodifikacija kulturnih institucija je, dakle, dovr\u0161en proces. Ostao je \u010disti reket najma, arbitrarni cjenici uz prikriveni blagoslov gradskih vlasti. Poantu je, opet, izvukao Ton\u010di Hulji\u0107. Skrasiv\u0161i se u javnoj instituciji, javnim novcem “propituje” medij mjuzikla, s naslovnim wannabe hitom “Tko nije lud, nije normalan”: svima nam rastu rogovi.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Dinamika uspostavljanja \u010dvrstih pravila igre suvremenog kapitalizma u kulturi na doma\u0107em se terenu tuma\u010di se u posljednje vrijeme isklju\u010divo dinamikom odnosa uspje\u0161nih, iako neshva\u0107enih, kulturnih kreativaca i kulturno neosvije\u0161tene neoliberalne vlasti…<\/p>\n","protected":false},"author":4,"featured_media":16123,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[],"theme":[],"country":[],"articleformat":[450],"coauthors":[121],"class_list":["post-16117","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/16117","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/4"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=16117"}],"version-history":[{"count":13,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/16117\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":36696,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/16117\/revisions\/36696"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/16123"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=16117"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=16117"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=16117"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=16117"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=16117"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=16117"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=16117"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}