{"id":1584,"date":"2014-07-04T07:00:10","date_gmt":"2014-07-04T06:00:10","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=1584"},"modified":"2021-02-25T11:06:32","modified_gmt":"2021-02-25T10:06:32","slug":"mrdusa-donja-vjecni-mizanscen-korupcije","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=1584","title":{"rendered":"Mrdu\u0161a Donja \u2013 vje\u010dna mizanscena korupcije"},"content":{"rendered":"

Pripisivanje uzroka svih na\u0161ih dru\u0161tvenih i politi\u010dkih problema mentalitetnim manjkavostima i inherentnoj koruptivnosti nezaobilazni je dio politi\u010dkog i medijskog folklora. Na tu tendenciju nije imuno ni umjetni\u010dko polje. Kazali\u0161ni postupak suvremenog \u010ditanja nekoliko desetlje\u0107a starog dramskog predlo\u0161ka prili\u010dno plasti\u010dno ogoljuje porazne domete takvog pristupa. Intenzivni dru\u0161tveno-politi\u010dki prevrati u posljednjih sedamdeset godina tako svoje eksplanatorno uto\u010di\u0161te pronalaze u fiktivnim kontinuitetima.<\/strong><\/p>\n

Kultura, pa u u\u017eem smislu i umjetnost, nastaju u svom vremenu. Ova zdravorazumski o\u010dita i naoko trivijalna konstatacija i dalje predstavlja tabu dobrom dijelu akademskih prou\u010davatelja umjetnosti, tzv. formalistima. U takvim vizurama umjetni\u010dka se djela izdvajaju upravo po svojim nadvremenim svojstvima oli\u010denim u formi djela, po onom ne\u010dem neuhvatljivom \u0161to ih svrstava u eteri\u010dnu zonu ljudskih dosega te upravo zato i sa\u010dinjavaju kulturnu ba\u0161tinu \u010dovje\u010danstva. Zbir takvih eksponata u periodi\u010dnim se politi\u010dko-propagandnim spektaklima ceremonijalno pohranjuje u vremenske kapsule kao svjedo\u010danstvo o ljudskim postignu\u0107ima za budu\u0107a pokoljenja. Uz ne\u0161to manje pompe, ki\u010da i financijske infrastrukture, dobar dio akademskih pogona za istra\u017eivanje umjetni\u010dkih djela supstancijalno \u010dini istu stvar. Ono \u0161to takve pozicije principijelno odbijaju uzeti u obzir je \u010dinjenica komunikacije tih djela sa sebi suvremenim idejama, pozicijama, svjetonazorima. Prou\u010davanje kazali\u0161ta u tome nije nikakva iznimka, i mo\u017eda najbolji primjer za to je feti\u0161iziranje Antigone<\/i> kao prototipa sna\u017ene individualne li\u010dnosti koja je posve\u0107ena bezvremenim vrijednostima i zbog ustrajavanja na njima \u017ertvuje i svoj \u017eivot. \u0160to njezino djelo zna\u010di u kontekstu kulture u kojoj su \u017eene u pravnom smislu fakti\u010dki robovi, kako njezina sudbina djeluje publici dobro upoznatoj s mitom o Edipu, kakav je status drame u dr\u017eavnom poretku anti\u010dke Atene, pitanja su koja za umjetni\u010dko-kriti\u010dku ortodoksiju ispadaju iz zone relevantnosti.<\/p>\n

Dramatur\u0161ki refleksi<\/strong><\/p>\n

Takav refleks, kojeg nisu li\u0161ene ni najrenomiranije svjetske umjetni\u010dke institucije, i u na\u0161em se kontekstu revno uzgaja. Dokaz tome je i svje\u017ea premijera zagreba\u010dkog kazali\u0161ta Kerempuh gdje je etablirani (filmski) redatelj Vinko Bre\u0161an postavio dramu Predstava Hamleta u selu Mrdu\u0161a Donja<\/i>, autora Ive Bre\u0161ana. U programskom materijalu izdvojeni su tekstovi autora drame i doajena hrvatske teatrologije Vjerana Zuppe. Autor aktualnost komada<\/a> vidi u tome \u0161to su \u201ckod nas sve promjene uglavnom u ikonografiji, terminologiji i nazivlju, pri \u010demu mentalni sklop sredine ostaje isti\u201d.\u00a0Kontroverznost drame, koja je za prve izvedbe 1971. uzburkala \u010ditav jugoslavenski kulturni prostor i na koncu bila zabranjena, on tuma\u010di dvama faktorima, tj. dvjema linijama provokacije i zaklju\u010duje: \u201cOve dvije diverzije, estetska i politi\u010dka, danas mo\u017eda nemaju istu snagu, pa komad ne \u017eivi onim intenzitetom kao nekad. Ali ostalo je ne\u0161to \u0161to je neizmjenjivo \u2013 mentalitet ljudi\u201d.\u00a0Zuppa, onda\u0161nji direktor &TD-a koji je zbog postavljanja drame bio prisiljen dati otkaz, u sada\u0161njem osvrtu poantira: \u201cSve vrijeme hrvatske kulture i, dakako, njezinih politika, vrijeme je koje ‘pogoduje’ Bre\u0161anovom farsi\u010dnom duhu, njegovom duboko kriti\u010dkom postavu i ogromnom dramskom talentu\u201d.\u00a0Kriti\u010dka recepcija aktualne predstave mahom je unisona u pohvalama, i dojmove mo\u017eda najbolje sa\u017eimlje sud kazali\u0161ne kriti\u010darke Nata\u0161e Govedi\u0107<\/a>: \u201c\u0160to, dakle, Bre\u0161ani nagla\u0161avaju u najnovijem tuma\u010denju na\u0161e kolektivne drame? Ponajprije, trajnost vremena korupcije\u201d.<\/p>\n

Ovih nekoliko iskaza jasno ome\u0111uju raspon kriti\u010dkih reakcija na mogu\u0107u aktualnost dramskog predlo\u0161ka. S jedne strane imamo autorov kulturalisti\u010dki kli\u0161ej o tome kako je politiku mogu\u0107e tuma\u010diti mutnom kategorijom mentaliteta. Kako bolji gra\u0111anski obi\u010daji nala\u017eu, nije izostalo prigodno autokolonijalno garniranje, budu\u0107i da su \u201ckod nas\u201d promjene uvijek samo povr\u0161inske. S druge strane, transhistorijski kriti\u010dki supstrat drame prepoznaje se u prokazivanju korupcije kao vje\u010dnog stanja hrvatske kulture i politike. U smislu prikaza same predstave, ovi su sudovi na\u017ealost to\u010dni. Bre\u0161anova re\u017eija vjerno slijedi si\u017eej dramskog originala, uz mjestimi\u010dne intervencije koja odaju originalni redateljev doprinos.<\/p>\n

Fiktivni kontinuiteti<\/strong><\/p>\n

Radnja drame realisti\u010dkog prosedea odvija se pedesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a u dalmatinskom zale\u0111u, gdje seoska zadruga odlu\u010di na obljetni\u010dkoj sve\u010danosti postaviti Shakespearova Hamleta<\/i>. Otpor u\u010ditelja takvoj ideji, suvislo i stru\u010dno argumentiran, brzo slama predsjednik zadruge Bukara koji po snazi politi\u010dke funkcije odlu\u010duje da \u0107e se igrati upravo ta tragedija. Istovremeno, u selu se odvija ljudska drama jer je ugledni partizanski prvoborac i tajnik zadruge uhap\u0161en zbog kra\u0111e zadru\u017enih para. Njegov sin, Joco, odlu\u010dan je u istjerivanju pravde i pronala\u017eenju dokaza da je za pronevjeru kriv upravo predsjednik Bukara. U inscenaciji koju vodi u\u010ditelj, uloga kralja povjerena je Bukari, dok Hamleta treba igrati Joco. On se ispo\u010detka ne\u0107ka no na nagovor An\u0111e, u koju je zaljubljen, ipak pristaje, a i u tome vidi \u0161ansu da na samoj predstavi pred seoskim kolektivom javno proka\u017ee Bukaru. Budu\u0107i da tekst Shakespearova predlo\u0161ka glumcima predstavlja nesavladive probleme, u\u010ditelj dobiva zada\u0107u da tekst prepravi, \u0161to on u naletu inspiracije i \u010dini, uspje\u0161no \u201cprevode\u0107i\u201d originalni jampski pentametar u epski deseterac. Bre\u0161anov dramati\u010darski majstorluk o\u010dituje se u virtuoznom metateatarskom osciliranju izme\u0111u dva diskursa, vje\u0161to nagla\u0161avaju\u0107i homologije dvaju konteksta, kao i ambivalentnosti djelovanja protagonist\u00e2, unato\u010d jasnim mizantropskim aluzijama. Re\u017eijske intervencije u aktualnoj izvedbi, koje su trebale osuvremeniti predlo\u017eak, na\u017ealost su novi \u010davao u lijesu kulturalisti\u010dkog (ne)razumijevanja politi\u010dkog polja.<\/p>\n

Izmjene scena uglavnom su popunjene emitiranjem radijskog programa koji se sastoji od vijesti o politi\u010dkoj korupciji. Stilskim registrom izvje\u0161taj\u00e2 jasno se razaznaje da se izmjenjuju vijesti iz socijalisti\u010dkog perioda s recentnijim izvje\u0161tajima o korupciji hrvatske politi\u010dke elite. Korupciju kao usud, interpretativni i dru\u0161tveno-politi\u010dki, nudi zadnja scena. Naime, scenografiju predstave do samog kraja \u010dini stepenasta struktura naki\u0107ena velikim crvenim zvijezdama. U zadnjoj sceni glumac Goran Navojec, koji utjelovljuje grubog i sirovog Bukaru te je shodno tome i kostimografski primjereno stiliziran, dr\u017ei kratki politi\u010dki (novo)govor utegnut u moderno, strukirano odijelo, a umjesto mno\u0161tva zvijezda, na konstrukciji ostaje samo jedna, \u017euta petokraka. Poanta, kao proiza\u0161la iz te\u010daja \u201csemiotika for dummies<\/i>\u201d, ne ostavlja nikakve dvojbe: odijela, ton i boje mogu se promijeniti, ali sr\u017e stvari ostaje ista. Bogatstvo intertekstualne otvorenosti i ambigviteta koje nudi predlo\u017eak, ovime je decidirano zatvoreno, \u010dime su i interpretativni rukavci kritike pouzdano oklja\u0161treni. Ako gore navedene komentare autora i teatrolog\u00e2 shvatimo valjanim, onda je Bre\u0161anova re\u017eija uspje\u0161no i efikasno izvr\u0161ila zadatak \u2013 s minimalno stilskih sredstava u potpunosti je prenijela poruku.<\/p>\n

No upravo to je veliki problem ove predstave, ina\u010de zanatski korektno realizirane. Redatelj o\u010dito smatra da kriti\u010dko-ideolo\u0161ke \u017eaoke izvornika mogu biti \u201cosuvremenjene\u201d s dvije dosjetke o transhistorijskoj naravi korupcije, no pritom \u010dini nedopustive faktografske i politi\u010dke propuste. Korupcija u takvoj vizuri defekt je ljudske du\u0161e, i neovisno o dru\u0161tveno-politi\u010dkom ure\u0111enju, ona se manifestira uvijek s istim \u017ertvama. Ne radi se, dakle, o problemu to\u010dno odre\u0111ene politi\u010dke konjunkture koja sistemsko djelovanje organizira na ovaj ili onaj na\u010din, pa se onda i ne uspijeva razlikovati korupciju kao proceduralni defekt ili kao sistemski preduvjet<\/a>.<\/p>\n

Propu\u0161teni konteksti<\/strong><\/p>\n

Mjesto koje redateljsko \u010ditanje predlo\u0161ka propu\u0161ta i zamijetiti, a bilo bi zanimljiv ulaz za suvremeno \u010ditanje, specifi\u010dan je tretman kulture u socijalizmu u odnosu prema dana\u0161njim uvjetima. Sam dramski predlo\u017eak zna\u010dajan dramatolo\u0161ki potencijal i dobar dio humoristi\u010dke podloge crpi iz kultur-elitisti\u010dkog cinizma ve\u0107 i prema nakani seoskog kolektiva da uprizori klasik visoke knji\u017eevnosti. No ako se analiti\u010dka pa\u017enja skrene s formalisti\u010dkog vrednovanja tog motiva te se taj moment poku\u0161a kontekstualizirati u onodobnu konstelaciju, mo\u017ee se otvoriti posve nova perspektiva. Iako zna\u010daj kulturne politike za sam socijalisti\u010dki projekt, pa tako i njegovu jugoslavensku realizaciju, 1<\/a><\/sup>\u00a0svojom kompleksno\u0161\u0107u nadilazi okvire ovog osvrta, vrijedi spomenuti jednu sistemski indikativnu \u010dinjenicu. U Jugoslaviji su 1964. postojale 2154 narodne biblioteke, odnosno jedna knji\u017enica na otprilike 8500 ljudi, 2<\/a><\/sup> s time da je u zapadnijim dijelovima zemlje gusto\u0107a bila ne\u0161to vi\u0161a. Prema izvje\u0161taju u nacrtu\u00a0Strategije razvoja narodnih knji\u017enica<\/a>, u Hrvatskoj ih 2011. ima 155, odnosno jedna na otprilike 28.000 ljudi. Mimo svih kontekstualnih i povijesnih razlika, nepobitna je \u010dinjenica da je stupanj disperzije narodnih biblioteka kao temeljnog kulturnog pogona s emancipatorskim potencijalom zna\u010dajno opao. 3<\/a><\/sup>\u00a0Decidiraniji zaklju\u010dci na temelju ovakvih pokazatelja iziskivali bi provjere dodatnih varijabli, no i ovako neposrednim uvidom name\u0107e se zaklju\u010dak kako kultura u socijalisti\u010dkom periodu o\u010dito nije tretirana kao dokoli\u010darska povlastica privilegirane elite, nego kao supstancijalni dio politi\u010dkog projekta. Uz elementarne infrastrukturne projekte poput elektrifikacije, \u0161irenja po\u0161tanskog i \u017eeljezni\u010dkog sistema, paralelno se radi i na razvoju narodnih biblioteka, domova kulture i poticanju kulturnog amaterizma. Za razliku od akademske ekskluzivnosti posve\u0107ene rafiniranim, ali i socijalno autisti\u010dnim dosezima kulturne produkcije, socijalisti\u010dka kulturalizacija odozdo eksplicitan je politi\u010dki projekt, dosljedno privr\u017een prosvjetiteljskim idealima na\u010delno svima jednako dostupnog kulturnog sadr\u017eaja.<\/p>\n

Govedi\u0107 pronicljivo primje\u0107uje kako Navojec Bukaru glumi blago, otvaraju\u0107i prostor \u010dak ljudskoj simpatiji za tu hedonisti\u010dku ogrezlost, unato\u010d Bukarinoj potpunoj korumpiranosti. No tragi\u010dnost tog lika ipak le\u017ei negdje drugdje. Kao slu\u017ebenik progresivne vlasti, programatski opredijeljene za emancipaciju i egalitarnost, on ne uspijeva prevazi\u0107i deficitarnost svog kulturnog habitusa, kao i nesposobnost po\u0161tenog obavljanja povjerene mu du\u017enosti. Od samog po\u010detka, i drame i predstave, Bukara je s tim na\u010distu i tu le\u017ei njegov poraz. Vrednovati njegov \u010din kao manifestaciju ljudske prirode koja iste efekte proizvodi neovisno o dru\u0161tveno-povijesnom i politi\u010dkom kontekstu, zna\u010di ne samo zaobi\u0107i konkretnu historijsku konstelaciju, nego i fakti\u010dki anulirati politi\u010dke potencijale predlo\u0161ka.<\/p>\n

  1. Tzv. Sukob na knji\u017eevnoj ljevici u 1930-ima to zorno pokazuje.[↩<\/a>]<\/span><\/li>
  2. Stipe \u0160uvar, Sociologija sela, \u0160kolska knjiga, 1988., str. 87.[↩<\/a>]<\/span><\/li>
  3. Ironi\u010dno je da ovu faktografiju \u0160uvar komentira kao pouzdani znak postojane tendencije pada kulturnih aktivnosti na selu.[↩<\/a>]<\/span><\/li><\/ol>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

    Kultura, pa u u\u017eem smislu i umjetnost, nastaju u svom vremenu. Ova zdravorazumski o\u010dita i naoko trivijalna konstatacija i dalje predstavlja tabu dobrom dijelu akademskih prou\u010davatelja umjetnosti, tzv. formalistima…<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":1581,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[103,74],"theme":[458,456],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[134],"class_list":["post-1584","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-ideologija","tag-kultura","theme-drustvo","theme-politika","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1584","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=1584"}],"version-history":[{"count":9,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1584\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":36867,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1584\/revisions\/36867"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/1581"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=1584"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=1584"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=1584"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=1584"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=1584"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=1584"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=1584"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}