{"id":15329,"date":"2016-10-10T07:00:08","date_gmt":"2016-10-10T06:00:08","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=15329"},"modified":"2021-02-25T11:00:15","modified_gmt":"2021-02-25T10:00:15","slug":"15329","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=15329","title":{"rendered":"Veliki biznis s autsorsingom otpada"},"content":{"rendered":"

Zbrinjavanje stalno rastu\u0107ih koli\u010dina otpada predstavlja ozbiljan problem u ve\u0107ini zemalja Europske unije. S obzirom na to, “jedinstveno tr\u017ei\u0161te” je kao rje\u0161enje ponudilo unutarnju trgovinu iz razvijenih prema manje razvijenim \u010dlanicama. Krajnje posljedice takve trgovine me\u0111utim \u010desto ostaju skrivene iza misti\u010dnih zaziva “europskih pravila”.<\/strong><\/p>\n

Iznena\u0111uju\u0107e velik broj dru\u0161tvenih zajednica navikao je misliti kako je zbrinjavanje otpada zadatak manjina i potla\u010denih skupina koje bi taj otpad trebale dr\u017eati \u0161to dalje od nas, kao \u0161to bi i sebe trebale dr\u017eati daleko od nas. U dana\u0161njoj Bugarskoj na prikupljanju otpada rade uglavnom Romi koji dru\u0161tveno zauzimaju poziciju najni\u017ee i najmarginalnije “kaste” te fizi\u010dki nastanjuju uglavnom periferne prostore gradova. No stvari koje kao bezvrijedne bacamo u sme\u0107e mogu ipak postati vrlo vrijednom robom, dodu\u0161e za one na suprotnom socijalnom polu, koje najte\u017ee povezujemo sa sme\u0107em \u2013 ekonomske elite. Trgovina otpadom, osobito tzv. RDF-om (“refuse derived fuels”, gorivom iz otpada) sna\u017eno raste i predstavlja se kao tr\u017ei\u0161no rje\u0161enje za prenatrpana lokalna odlagali\u0161ta.<\/p>\n

Tijekom ljeta 2016. godine, u Bugarskoj je izbila velika afera vezana uz uvoz talijanskog otpada. Torinske novine La Stampa objavile su kako je prenatrpanost sicilijanskih odlagali\u0161ta prisililo lokalne vlasti na izvoz u Bugarsku. Kasnije je Corriere della Sera objavio<\/a> sli\u010dnu pri\u010du o Rimu, poja\u0161njavaju\u0107i da se otpad do Bugarske prevozi \u017eeljeznicom, a za taj posao Rim pla\u0107a jednoj njema\u010dkoj kompaniji \u010dak 25 milijuna eura godi\u0161nje. Sicilijanske vlasti pla\u0107aju<\/a> vi\u0161e, \u010dak 80 milijuna eura za izvoz svoga sme\u0107a. Ve\u0107i dio te cijene odlazi prijevozni\u010dkim tvrtkama koje, prema ra\u010dunici<\/a> La Stampe, dobiju 110 eura po toni, a imaju tro\u0161kove od svega 30 eura po istoj jedinici mase. Bugarsko ministarstvo za\u0161tite okoli\u0161a napla\u0107uje svega 175 eura po po\u0161iljci, bez obzira na masu. I ni\u0161ta u ovoj ra\u010dunici\u00a0tobo\u017ee ne bi trebalo pokolebati na\u0161u vjeru u \u010dudesna rje\u0161enja javno-privatnih partnerstava, \u010dak i kad se privatnicima za lo\u0161a rje\u0161enja<\/a> poklanja ogroman novac koji bi mogao poslu\u017eiti za efikasnije zbrinjavanje otpada u sredinama u kojima nastaje.<\/p>\n

Pre\u0161u\u0107ene opasnosti<\/strong><\/p>\n

Tek je panika u talijanskim medijima uspjela upozoriti bugarsku javnost na to da zemlja postaje<\/a> “smetli\u0161te Europe”. No lokalna istra\u017eivanja, suprotno tvrdnjama talijanskih medija, nisu prona\u0161la nikakve tragove stranog komunalnog otpada u luci Varna, a stanovnici Devnje, navodnog krajnjeg odredi\u0161ta talijanskog sme\u0107a, nisu se \u017ealili<\/a> na plasti\u010dne boce ili ostatke paste (kako su tu sme\u0107e zami\u0161ljali novinari), ve\u0107 na pepeo koji sve vi\u0161e prekriva gradi\u0107. Lokalne i dr\u017eavne vlasti obja\u0161njavale<\/a> su kako nije rije\u010d o obi\u010dnom otpadu, ve\u0107 o “drvnim materijalima, naftnim nusproizvodima i plastici prikladnoj za spaljivanje” koji se koriste kao gorivo u lokalnoj tvornici cementa. No o karakteru tog otpada ipak postoje odre\u0111ene nedoumice. Iako je prvo priznao da ne zna o \u010demu se to\u010dno radi, gradona\u010delnik Devnje kasnije je samouvjereno tvrdio<\/a> kako ne postoji nikakva zdravstvena opasnost za lokalno stanovni\u0161tvo. To je u osnovi i ono \u0161to tvrdi uprava tvornice cementa koja je usput pohvalila i kalorijsku vrijednost i efikasnost RDF-a.<\/p>\n

Takve optimisti\u010dne tvrdnje trebale bi biti opravdane dokazima<\/a> kako “nikakav pepeo ne ostaje u pe\u0107i nakon spaljivanja”. No ova interpretacija svjesno pre\u0161u\u0107uje kako nakon spaljivanja u zraku ostaje velika koli\u010dina nevidljivih \u010destica, \u010desto kancerogenih. To potvr\u0111uje izme\u0111u ostalog i vi\u0161e izvje\u0161taja<\/a>, u kojima se navodi kako pe\u0107i u cementarama ispu\u0161taju vi\u0161e olova, \u017eive i kadmija nego izgaranje ugljena. Zbog opasnosti od RDF-a, tvrdi<\/a> Globalni savez za alternative u spaljivanju, mo\u017ee do\u0107i do reproduktivnih i razvojnih problema, o\u0161te\u0107enja imunosnog sustava, hormonalnih pote\u0161ko\u0107a i razvoja raka, koji su posljedica izlo\u017eenosti dioksinima i furanima. Ni\u0161ta od ovog ne spominje se u izjavama nadle\u017enih bugarskih vlasti. Osim potencijalnih zdravstvenih rizika, valja primijetiti i kako su \u010dlanci u La Stampi zapravo dio \u0161ireg istra\u017eivanja<\/a> o “ekomafiji”, koje uvjerljivo dokazuje kako je cijeli biznis izvoza otpada iz Ju\u017ene Italije zapravo u rukama mafije.<\/p>\n

Veliki biznis<\/strong><\/p>\n

U podru\u010djima gdje se (nerijetko ilegalno) odla\u017ee ovaj otpad, zabilje\u017een<\/a> je zabrinjavaju\u0107i porast pojave raka. Zanimljivo je u tom smislu kako je i Devnja Cement, tvrtku koja trenutno spaljuje ju\u017enotalijanski otpad, ranije kupila lokalna tvrtka koja se \u010desto u medijima povezuje s mafijom da bi je kasnije prodala talijanskoj grupi Italcementi. No ovdje nije problem samo u mafiji. Naime, me\u0111unarodna trgovina otpadom koji se koristi kao gorivo \u010dije spaljivanje otpu\u0161ta kancerogene tvari sasvim je legalna. Ni\u0161ta od ovog naposljetku nije objavljeno u lokalnim medijima. Dapa\u010de, ministar za\u0161tite okoli\u0161a \u010dak je skandal iskoristio<\/a> kako bi ustvrdio kako je kori\u0161tenje otpada kao goriva nu\u017eno jer Europska unija zabranjuje<\/a> izvoz otpada radi deponiranja u zemlju. Tim zazivom “europskih pravila” poku\u0161ao je prikazati spaljivanje kao sasvim bezopasno u usporedbi s deponiranjem. I u tome u najve\u0107oj mjeri uspio: medijski interes zavr\u0161io je na to\u010dki na kojoj je trebao po\u010deti, odnosno na pitanju smislenosti uvoza stranog otpada i opasnosti po lokalno stanovni\u0161tva.<\/p>\n

Vrijedi u tom smislu primijetiti kako je ministar zapravo svjesno pogre\u0161no<\/a> tuma\u010dio europske propise koji zapravo zabranjuju izvoz i komunalnog i opasnog otpada samo u zemlje<\/a> koje nisu \u010dlanice Unije, Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) ili potpisnice Bazelske konvencije. Dakle, u tzv. zemlje u razvoju. Ova bi odredba zapravo trebala sprije\u010diti da se otpad izvozi u zemlje koje nemaju kapaciteta da ga zbrinu, no trgovina europskog otpada ipak se doga\u0111a i to u velikim razmjerima. Pomalo zbunjuju\u0107e, s obzirom na slu\u017ebenu argumentaciju, puno su stro\u017ee kontrole uvoza otpada iz zemalja koje nisu \u010dlanice OECD-a ili potpisnice Bazelske konvencije. Kako bilo, prijevoz otpada unutar Unije nije zabranjen<\/a>, bilo za spaljivanje ili za odlaganje.<\/p>\n

Nejednaki razvoj<\/strong><\/p>\n

Dapa\u010de, \u010dini se da se da se takva trgovina \u010dak i poti\u010de<\/a>, osobito za male zemlje koje imaju ograni\u010dene kapacitete za zbrinjavanje i tretiranje otpada. Naposljetku, zemlje formalno imaju punu slobodu da odbiju primiti teret. Paradoksalno, ovo je pravo Bugarska i iskoristila, ali samo za otpad namijenjen odlaganju<\/a>, ali ne i onaj koji se koristi kao gorivo. Da su mediji bilo \u0161to od ovoga doista istra\u017eili, lako bi saznali je rije\u010d o podacima koji su odavno javno objavljeni i ne bi trebali ministra da im ih tendenciozno interpretira. Tek bi se tada mogli posvetiti pitanjima koja su doista relevantna, poput prljavog dogovora izme\u0111u vlade i privatnog sektora koji je javnosti umornoj od problema sa sme\u0107em kao spas ponudio “inovativna tr\u017ei\u0161na rje\u0161enja” kojima se strani otpad koristi kao opasno gorivo.<\/p>\n

Prema Europskoj agenciji za okoli\u0161 (EEA), “Unija se sve vi\u0161e pona\u0161a kao jedinstveno tr\u017ei\u0161te u pogledu opasnog i problemati\u010dnog zbrinjavanja otpada”, a statistike jasno pokazuju kako je legalni izvoz opasnog otpada u\u010detverostru\u010den<\/a> u periodu do 1997. do 2005. godine. Agencija navodi kako je jedan od glavnih uzroka koji poti\u010du ovu trgovinu velika razlika u cijenama deponiranja i tretmana otpada me\u0111u zemljama \u010dlanicama Unije. Ovo omogu\u0107ava lokalnim javnim ili privatnim akterima da kalkuliraju oko toga isplati li se vi\u0161e deponiranje otpada kod ku\u0107e za vi\u0161u ili pa izvoz za manju cijenu. Na tom jedinstvenom tr\u017ei\u0161tu Bugarska spada me\u0111u jeftinije destinacije za autsorsing otpada, sli\u010dno kao \u0161to funkcionira i kao jeftina destinacija za autsorsing<\/a> IT usluga. U oba slu\u010daju, ona konkurira tzv. zemljama u razvoju. Postoji li bolja ilustracija \u010dinjenice da se tranzicijski san “povratka Europi” naposljetku pretvorio u toksi\u010dnu no\u0107nu moru perifernog razvoja?<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Iznena\u0111uju\u0107e velik dio ljudskih dru\u0161tava navikao je misliti kako je zbrinjavanje otpada zadatak manjina i potla\u010denih skupina koje bi taj otpad trebale dr\u017eati \u0161to dalje od nas, kao \u0161to bi i sebe trebale dr\u017eati daleko od nas. U dana\u0161njoj Bugarskoj na prikupljanju otpada rade uglavnom Romi…<\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":15333,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[182],"theme":[457],"country":[48],"articleformat":[450],"coauthors":[191],"class_list":["post-15329","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-okolis","theme-klima","country-bugarska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/15329","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=15329"}],"version-history":[{"count":13,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/15329\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":36721,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/15329\/revisions\/36721"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/15333"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=15329"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=15329"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=15329"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=15329"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=15329"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=15329"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=15329"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}