{"id":15199,"date":"2016-09-30T02:27:40","date_gmt":"2016-09-30T01:27:40","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=15199"},"modified":"2021-02-25T11:00:18","modified_gmt":"2021-02-25T10:00:18","slug":"narod-u-muzeju_radno","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=15199","title":{"rendered":"Aktivna publika i pasivni narod"},"content":{"rendered":"

Zasnovana na knji\u0161kom predlo\u0161ku, klasiku Rudolfa Bi\u010dani\u0107a iz 1936. godine, studiji “Kako \u017eivi narod”, istoimena izlo\u017eba Kristine Leko u zagreba\u010dkom Muzeju suvremenu umjetnosti ipak ne dose\u017ee nivo predlo\u0161ka. Izostanak jasne socijalno-klasne perspektive i zanemarivanje perioda socijalisti\u010dkog moderniteta rezultirali su “otkrivanjem” psiholo\u0161ko-mentalitetnih kontinuiteta u “narodu” i nespretnostima u postavu.\u00a0<\/strong><\/p>\n

Izlo\u017eba “Kako \u017eivi narod – izvje\u0161taj o pasivnosti” istaknute hrvatske umjetnice Kristine Leko koja je po\u010detkom rujna otvorena u zagreba\u010dkom Muzeju suvremene umjetnosti, do\u017eivjela je medijsku afirmaciju i prije sve\u010danog otvorenja u velikom dvoeta\u017enom izlo\u017ebenom prostoru, da bi afirmativnost izlo\u017ebene \u010dinjenice gustom medijskom dinamikom prerasla u rijedak pokazni primjer ohrabruju\u0107eg, perspektivnog, u svakom smislu dru\u0161tvu vrijednog projekta. Takva situacija djeluje logi\u010dno ve\u0107 po reputaciji umjetnice koja se oduvijek zala\u017ee za tip demokrati\u010dne interakcije u dru\u0161tvu na na\u010din istra\u017eiva\u010dkog, participativnog dokumentarizma koji te\u0161ko ikoga mo\u017ee ostaviti ravnodu\u0161nim. Ravnodu\u0161nost nikako nije opcija ni u ovom slu\u010daju, kako sugerira naslov izlo\u017ebe, posu\u0111en od ekonomista i sociologa sela, me\u0111uratnog \u010dlana Hrvatske selja\u010dke stranke Rudolfa Bi\u0107ani\u0107a (1905.-1968.).<\/p>\n

Bi\u0107ani\u0107eva kultna studija “Kako \u017eivi narod” iz 1936. godine koja i danas po\u010dasno mjesto ima u literaturi doma\u0107eg studija sociologije na zagreba\u010dkom Filozofskom faktultetu, nadahnula je Kristinu Leko da osamdeset godina nakon Bi\u0107ani\u0107evog istra\u017eiva\u010dko-pje\u0161a\u010dkog projekta, poduzme sli\u010dnu akciju i u \u010detiri godine obi\u0111e i prou\u010di bi\u0107ani\u0107evske lokacije od Baranje do Hercegovine i Visa, u dokumentaristi\u010dkoj potrazi za dokazima pasivnosti ili akcije, u krajevima koji se tradicionalno nazivaju “pasivnima”. Leko je odlu\u010dila svakako slijediti Bi\u0107ani\u0107ev itinerer iz 1930-ih godina, ali ju je na\u010delo “pasivnosti” kao problemske okosnice projekta odvelo i u Slavoniju odnosno Vukovar, prostor koji je u Bi\u0107ani\u0107evo vrijeme bio sve drugo nego “pasivan”.<\/p>\n

Umjetnica je dokumentirala osam lokacija kao osam dru\u0161tvenoekonomskih primjera pasivnosti. Kako definira taj\u00a0 pojam? Prema uvrije\u017eenosti termina koji na ovim prostorima ima status op\u0107eg mjesta, “pasivan kraj” je i za Leko najprije ekonomska kategorija \u0161to ozna\u010dava onakvo mjesto koje u ukupnoj vlastitoj proizvodnji “ne proizvodi vi\u0161ak”. Ili Bi\u0107ani\u0107evim rje\u010dnikom, to je mjesto u kojemu neprestano “lebdi strah od gladi”.<\/p>\n

Neda\u0107e s “pasivno\u0161\u0107u”<\/strong><\/p>\n

U suvremenosti nam nije potrebna slu\u017ebena statistika da s punom odgovorno\u0161\u0107u ka\u017eemo da kategorija “pasivnog kraja” danas odre\u0111uje ve\u0107inu ukupnog teritorija Hrvatske, s izuzetkom glavnoga grada. Leko na izlo\u017ebi ne kontekstualizira suverenost te \u010dinjenice \u2013 \u0161to uostalom i nije njezina tema \u2013 nego se dr\u017ei terenskih dokaza. Termin “pasivnosti” (kraja, \u017eitelja) uklju\u010duje i psiholo\u0161ku kategoriju koju autorica sna\u017eno isti\u010de. Odjek takvog psiholo\u0161kog stanja Leko propituje na lokalitetima gdje je “pasivnost” preliminarni historijskoekonomski teret koji, ne zaboravimo, uklju\u010duje i tipologiju pu\u010dkog hedonizma “dike i ponosa na\u0161ega naroda” naspram administrativnoj racionalnosti urbanog centra (\u0161to izlo\u017ebena publika mo\u017eda zna, a mo\u017eda i ne), pri \u010demu ostaje zbunjena ili deprimirana, ve\u0107 prema pojedina\u010dnim generacijskim i ostalim kapacitetima.<\/p>\n

Psiholo\u0161ka kategorija “pasivnosti” pokre\u0107e lavinu interpretacija na krhkom terenu studije mentaliteta \u010dega je svjesna i autorica, pa umjesto o mentalitetima ovom prilikom radije govori o “kulturi komunikacije”, potkrepljuju\u0107i to referentno polje isklju\u010divo terenskim dokumentarizmom bi\u0107ani\u0107evskog tipa, a namjerno izostavljaju\u0107i politi\u010dki, etni\u010dki, socijalnoklasni, historijskoekonomski kontekst lokaliteta koje predstavlja izlo\u017ebom.<\/p>\n

Koliko shva\u0107amo, takva je autorska odluka ujedno i klju\u010dan (politi\u010dki) stav izlo\u017ebe, poluga aktivnog suprostavljanja zate\u010denoj pasivnosti “u narodu”. Ideja izlo\u017ebe je na temeljima dokumentarne gra\u0111e koncentrirana oko problema rada: radnih navika i\/ili rodnih predrasuda u sferi rada u pasivnim krajevima, anomalijama u polju radne etike i korupcije lokalnih mo\u0107nika u radnom okru\u017eenju, kronologiji prekariteta ili gastarbajterstva kao lo\u0161oj povijesti koja se u na\u0161emu narodu ponavlja kao krajnji izraz i potvrda neuni\u0161itvog crva pasivnosti.<\/p>\n

Modalitete ekonomije rada i radnoga prava na osam lokacija, koje uklju\u010duju teritorij Hrvatske i BiH, publika na izlo\u017ebi “Kako \u017eivi narod” polako shva\u0107a kroz dugotrajne dokumentarce obiteljskih kronologija koje u pravilu iznosi stariji mu\u0161ki \u010dlan obitelji, ali i kroz snimke njihove nasumce odabrane svakodnevice.<\/p>\n

Koga izlo\u017eba u\u010di?<\/strong><\/p>\n

Ako bismo poku\u0161ali artikulirati namjeru izlo\u017ebe, ona bi bila u emancipacijskom registru podsje\u0107anja i poticaja publike na razvoj individualnosti u korist i na zadovoljstvo pojedinca i kolektiva, kako bi se izbjegao dehumaniziraju\u0107i diktat suvremenog ekonomizma. Umjesto slijepog prihva\u0107anja ekonomskog liberalizma, \u010diji su negativni aspekti nedvojbeno prokazani kao pogonsko gorivo svake budu\u0107e pasivnosti “pasivnih” krajeva i jedina su pretpostavljena poluga racionalnosti posjetitelja,\u00a0 Leko sugerira, \u0161to \u010desto javno isti\u010de, “holisti\u010dki” princip pogleda na dru\u0161tvo i “aktivan” pristup svakog posjetitelja izlo\u017ebe, bez obzira na njegovu\/zinu sposobnost interpretacije tog kompleksnog izlo\u017ebenog materijala. Iz toga pak slijedi klju\u010dno pitanje izlo\u017ebe: o \u010demu onda ovisi interpretacija? Kome je izlo\u017eba namijenjena ako politi\u010dko-ekonomske i druge kontekstualne okvire izostavlja u ime izlo\u017ebene “poetike”? Kome je, dakle, ovako postavljena izlo\u017eba zapravo didakti\u010dna?<\/p>\n

Odgovore tra\u017eimo hodom kroz izlo\u017ebu koja u prakti\u010dnom ishodu treba, prema na\u0161em po\u010detnom uvjerenju, poni\u0161titi nelagodu spoja prisutnosti “\u017eivljenog naroda” u muzealskoj realizaciji. Ba\u0161 naprotiv, Kristina Leko i suradnici\/e (kustosica Jasna Jak\u0161i\u0107, dizajner postava David Smithson, audiovizualna produkcija Martin Semen\u010di\u0107) odlu\u010dili su poja\u010dati dojam artificijelnosti postava ne bi li, prepostavljamo, stvorili izlo\u017ebenu cjelinu koja logikom negativa podcrtava vrijednost \u017eivog dokumentarizma.<\/p>\n

Osam dokumentarnih cjelina koje zastupa osam lokaliteta prikazano je tlocrtima, rekreacijom obiteljskih domova koja u muzjeskom totalu predstavlja imaginirano selo. Takav la\u017enokazali\u0161ni scenografski koncept podsje\u0107a, naravno, na situaciju filma “Dogville” Larsa von Triera, dok jednostavnost i “hladno\u0107u” laganih drvenih letvica koje ozna\u010davaju granice tih lokaliteta ili obiteljskih “slu\u010dajeva” omek\u0161ava prisutnost velikih obiteljskih portreta na “pro\u010delju” svakog doma koje je sve odreda nacrtala Kristina Leko, pa kao neobi\u010dan motiv scenografske izlo\u017ebe posjetiteljima pru\u017eaju o\u010du\u0111uju\u0107i dokaz autori\u010dine duboke, strpljive posve\u0107enosti ovome radu.<\/p>\n

Svaka obiteljska pri\u010da dokumentirana je s dva video rada: u jednome se svjedo\u010di o svakodnevnom \u017eivotu obitelji, zajednice ili udruge, a u drugome iznosi kronologija obitelji i ekonomska situacija. Umjetnica je protagoniste zamolila da analiziraju ekonomsku situaciju u svome kraju i zatim predlo\u017ee kako bi se ona iz pasivnosti mogla “aktivirati” s obzirom na neiskori\u0161tene ekonomske, prirodne i ljudske potencijale, a prema uvjerenju Rudolfa Bi\u0107ani\u0107a iz 1936. da “ljudi najbolje sami znaju \u0161to treba poduzeti kako bi njihovoj zajednici bilo bolje”. U praksi, me\u0111utim, audiovizualna projekcija zbuni publiku najprije zvu\u010dnom neuredno\u0161\u0107u jer slu\u0161alice nisu predvi\u0111ene za sav dokumentarni materijal. I va\u017enije, snimljeni materijal je (namjerno) posve nestrukturiran, ni blizu ne odgovara ekonomiji i kompoziciji dokumentarnog filma nego se oslanja na arbitrarnost autori\u010dine odluke o duljini i dubini kadra, detaljizmu ili trivijalizmu, kripti\u010dnosti ili iscrpljuju\u0107oj naraciji protagonista, \u0161to za dobronamjernog posjetitelja ubrzo postaje zamorna aktivnost. Uz strpljenje prema kaziva\u010dkoj etnografiji, nestrukturirani dokumentarizam i nizanje detaljnih biografskih stanica prerastaju u etnografsku sapunicu.<\/p>\n

Enigma socijalne motivacije<\/strong><\/p>\n

Izlo\u017ebeni predmeti, na\u017ealost, ne popravljaju dojam nagla\u0161enog intelektualnog konformizma u povijesnoj posjeti ro\u0111acima sa sela. Stolci i stolice, \u010dajni servisi i opravice koje su, nekim historijskim povodom, kupljene “tu-i-tu”; obiteljski krampovi i \u010deki\u0107i sa\u010duvani od 1950-ih i prikucani na muzejski zid zaklju\u010duju vizualni dojam izlo\u017ebe kao karikature nejasnog smjera i namjere. 1<\/a><\/sup><\/p>\n

Rudolf Bi\u0107ani\u0107 je, kao \u0161to je poznato, vlastito istra\u017eivanje poduzeo (i) iz jasnih socijalnoklasnih motiva, shva\u0107aju\u0107i da tek empirija, teren, statistika, konkretnost, mo\u017ee uzdrmati lakonsku perspektivu tada\u0161nje elitne gospode. “Ja sam se uvjerio da se o stvarnom \u017eivotu naroda znade vrlo malo u gradu, me\u0111u \u0161kolovanim ljudima. Na\u0161a gospoda znadu vi\u0161e o kulturnim strujanjima Be\u010da i Pariza, nego li o kulturnim strujanjima \u010cu\u010derja i Posavskih Brega, desetak kilometara od Zagreba”, pisao je 1930-ih Bi\u0107ani\u0107.<\/p>\n

Iz koje onda klasnosocijalne pozicije, da ne ka\u017eemo perspektive, dolaze suvremeni posjetietlji\/ce? Je li to privatan ili (ovom prigodom) kolektivizirani pogled kojim nam umjetnica Leko s \u010du\u0111enjem predstavlja \u010dinjenicu korupcije u polju rada “jo\u0161 u vrijeme socijalizma”, kao da smo naivni ahistorijski promatra\u010di ili lo\u0161ije, ignorantski izglobljeni iz socijalne doma\u0107e povijesti svakodnevice? Filmski prizor spoja novih Mercedesa i BMW-a na livanjskoj ledini u suvremenosti proslave Velike Gospe koji vidimo u dokumentarnom materijalu izlo\u017ebe za autoricu Leko je “esteti\u010dki nadrealan”, a ne naprosto realan i logi\u010dan, ili posve neva\u017ean u procjeni statusa “pasivnosti” livanjskog kraja.<\/p>\n

Za\u0161to, nadalje, autori izlo\u017ebe smatraju da je nepotrebno izlo\u017eiti statistiku<\/a> po kojoj je u Bi\u0107ani\u0107evo vrijeme udio seoskog stanovni\u0161tva na teritoriju Hrvatske bio 85%, 1961. godine 68%, a od 2001. on iznosi 42,7% s tendencijom pada?<\/p>\n

Vjerojatno zato \u0161to se ovdje doista ne radi o poku\u0161aju sociologiziranja ruralnog i\/ili urbanog, nego o “aktivaciji” participativnog umjetni\u010dkog rada u kojemu “sve po\u010dinje” na\u017ealost od privatne suvremene perspektive, u kojemu postoji nedvojbenost negativnosti kapitalisti\u010dke ekonomije, ali ne postoji poliperspektivnost socijalnog i klasnog u prethodnom jugoslavenskom socijalizmu. Postoji potreba za aktivacijom solidarnosti i hrabrosti u poduzetni\u0161tvu lokalnih zajednica, pozitivnom “sitnom ekonomizmu” odozdo kao protute\u017ei vulgarnoj ekomoniji vladaju\u0107ih elita, ali ne postoji uvjerenje da je u historizaciji ekonomskog statusa u Hrvatskoj, kao i svugdje na Balkanu, neophodno uzeti u obzir etni\u010dkopoliti\u010dke silnice svakog lokaliteta i njegova pu\u010danstva.<\/p>\n

“Sve je isto, a ni\u0161ta isto nije”<\/strong><\/p>\n

Obilaze\u0107i tlo Hrvatske i BiH bi\u0107ani\u0107evskim stopama, Leko je zaklju\u010dila da se nije umnogome promijenila bi\u0107ani\u0107evska “baza” jer je, kao i nekada 1930-ih, u srcu svake doma\u0107e mikroekonomije, gotovo kao u \u017eanru melodrame \u2013 prevara, kriminal, izostanak reakcije, gubitak suspstance i finalno iseljavanje, gastarbajterstvo.<\/p>\n

Na srednjeklasno o\u010du\u0111enje \u010dinjenicom da u “Hrvatskoj vlada visoka tolerancija na kriminal” \u0161to se, nagla\u0161ava autorica, “iz dokumentarnog materijala vidi na brojnim primjerima i prije 1990-ih”, koje kao da dominira spleenom izlo\u017ebe; najbolje je odgovoriti mudro\u0161\u0107u stiha po Halidu Be\u0161li\u0107u: “Sve isto je k’o nekada\/sve isto je, a ni\u0161ta isto nije”.<\/p>\n

Bilo bi, tako\u0111er, jako zanimljivo znati \u0161to bi o razli\u010ditim slojevima ove izlo\u017ebe, a onda i o statusu njezinih mladih posjetitelja\/ca, rekao “nestor hrvatskoga sela”, marksisti\u010dki sociolog Stipe \u0160uvar (1936.-2004.): jer je didakti\u010dna izlo\u017eba, zaklju\u010dujemo, namijenjena\u00a0 prije svega starijim tinejd\u017eerima.<\/p>\n

Grupni posjet izlo\u017ebi organiziran je na brehtijanski na\u010din aktivne publike. U realitetu to je na\u010din kojim volonteri-studenti \u010di\u010deronski provode u\u010denike tre\u0107ih razreda zagreba\u010dkih srednjih \u0161kola, u manjim grupama, po izlo\u017ebi. Tinejd\u017eeri budu privedeni na izlo\u017ebu, satima sjede, slu\u0161aju dokumentaristiku, gledaju predmetnu gra\u0111u i zatim u diskusijskoj sobi pod vodstvom studenata iznose razmi\u0161ljanja o ekonomskom prosperitetu, skiciraju vlastiti model poduzetni\u010dkog razvoja na temelju historijskih preferenci i izlo\u017eenih ideja obitelji iz “pasivnih” krajeva. Ili kra\u0107e: “Ajde, ja \u0107u uzeti Vis a ti pi\u0161i o Vukovaru”, \u00a0kako smo usput od tinejd\u017eera na\u010duli iz debatne sobe, stvar je javna.<\/p>\n

Citati ponekad zvu\u010de vulgarno, ali daju misliti i o velikoj ideji i o njezinoj (nehoti\u010dnoj ili samoskirvljenoj) muzealizaciji. Ukratko, proma\u0161aj. Bi\u0107ani\u0107evskim kategorijama u\u0107i u 21. stolje\u0107e bez ikakva spomena jugoslavenskog socijalisti\u010dkog projekta, ne mo\u017ee biti odgovor na pitanje “kako \u017eivi narod”.<\/p>\n

  1. Recimo, za “Motiku Ante Bo\u0161njaka, oko 1970.” legenda izlo\u0161ka ka\u017ee da je to “tzv. mu\u0161ka motika kori\u0161tena u obitelji Bo\u0161njak za kopanje i pripremu zemlje. Koristio ju je najprije Ante Bo\u0161njak, 1926 \u2013 1981., a poslije supruga mu Vinka, te sinovi”. Ili, kao muzejski dokaz individualnog prosperiteta na temelju te\u0161kog i po\u0161tenog rada, izlo\u017eak “Morska sol s mirisom pr\u0161uta, 2015.”, gdje stoji da je to “proizvod Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Marin, jadranska sol iz Nina dimljena uz drni\u0161ke pr\u0161ute po za\u0161ti\u0107enoj tehnologiji u pr\u0161utani Marin”. Demi\u017eon za vino iz 1970-ih (“Bo\u0161njakovi kupili 1970. da bi rodbini i prijateljima slali vino \u0161irom Hrvatske, u povodu vjen\u010danja najstarijeg sina Vlade koji se o\u017eenio u Australiji”) dominira na postamentu, a “Crijep sa \u0161tale” iz 1960., (“Crijep ‘Novi Be\u010dej’ s krova \u0161tale obitelji Bo\u0161njak sagra\u0111ene oko 1960,. sru\u0161ene 2002.”) predstavljen je u muzejskom prostoru kao komad najskupljega sira na “lebde\u0107em” pladnju staklenog poklopca.[↩<\/a>]<\/span><\/li><\/ol>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

    Izlo\u017eba “Kako \u017eivi narod – izvje\u0161taj o pasivnosti” istaknute hrvatske umjetnice Kristine Leko koja je po\u010detkom rujna otvorena u zagreba\u010dkom Muzeju suvremene umjetnosti, do\u017eivjela je medijsku afirmaciju…<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":15201,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[74],"theme":[458],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[121],"class_list":["post-15199","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-kultura","theme-drustvo","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/15199","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=15199"}],"version-history":[{"count":11,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/15199\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":36724,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/15199\/revisions\/36724"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/15201"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=15199"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=15199"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=15199"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=15199"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=15199"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=15199"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=15199"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}