{"id":15020,"date":"2016-09-19T07:00:59","date_gmt":"2016-09-19T06:00:59","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=15020"},"modified":"2021-02-25T11:00:22","modified_gmt":"2021-02-25T10:00:22","slug":"boris-radno","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=15020","title":{"rendered":"U pet minuta od “besplatnog” interneta do politi\u010dke kapitulacije"},"content":{"rendered":"

Mije\u0161ane signale u pro\u0161lotjednom govoru o stanju Unije predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera ne treba \u010ditati kao politi\u010dku bezidejnost. Primjerice, briga za javni interes i uravnote\u017eeni odnos izme\u0111u proizvo\u0111a\u010da medijskih sadr\u017eaja i vlasnika kapitala do kraja samog govora svela se tek na retori\u010dki ukras. Izneseni prijedlog Direktive o Digitalnom tr\u017ei\u0161tu zato vrlo jasno pokazuje da taj ukras nespretno prikriva nevolje Komisije sa suprotstavljenim interesima razli\u010ditih frakcija kapitala: “staromodnih” nakladnika i internetskih giganata.\u00a0<\/strong><\/p>\n

Predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker najavio je pro\u0161log tjedna revoluciju novih medija na starom kontinentu: u redovnom govoru o stanju Unije obe\u0107ao je da \u0107e ve\u0107 do 2020. godine “svaki grad i svako selo u EU” dobiti besplatnu Wi-Fi vezu, javno financiran i svima dostupan pristup internetu! “Na pet minuta nas je uhvatila panika”, navodno je kasnije novinarima povjerio<\/a> izvor iz telekomunikacijskog biznisa: “Ali onda smo shvatili da on to ne misli ozbiljno.” I zaista: \u010dim je objavljen nacrt novog zakona, ispostavilo se kako Komisija u projekt planira ubrizgati oko 120 milijuna eura, \u0161to je dovoljno za besplatno povezivanje tek nekoliko gradova. U onih pet minuta nevjerice \u2013 negdje izme\u0111u senzacionalnog obe\u0107anja i razotkrivanja stvarnog stanja \u2013 smjestila se tako kompletna politika Unije spram digitalnih medija. Retori\u010dko podila\u017eenje javnosti, skromne zakonske korekcije i sitni financijski ustupci tu su uglavnom zato da bi se u pozadini mogao i dalje nesmetano odvijati digitalni business<\/em> as usual<\/em>. Ne\u0161to va\u017enija i opse\u017enija tema Junckerovog govora \u2013 nova regulacija autorskih prava na razini Unije \u2013 to je zatim samo potvrdila.<\/p>\n

Nakon nekoliko godina javnih i tajnih rasprava, dogovora, pregovora, sukoba i \u017eestokih lobiranja \u2013 intenziviranih posebno od 2014. naovamo \u2013 napokon smo naime dobili prijedlog Direktive o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tr\u017ei\u0161tu<\/a>. Rije\u010d je o dokumentu koji bi trebao postaviti posve nova pravila igre na terenu kojim se kre\u0107u raznoliki akteri \u2013 javnost i radnici, novinari i umjetnici, “stari” mediji i nakladnici, novi distributeri i poslovni modeli, mali start-upovi<\/em> i giganti poput Googlea ili Facebooka \u2013 a njihovi se interesi pritom neizbje\u017eno ukr\u0161taju, preklapaju, sukobljavaju. Utoliko, slu\u017ebena najava Komisije da \u0107e “modernizirati autorska prava, pove\u0107avaju\u0107i kulturnu raznolikost Evrope i dostupnost onlajn sadr\u017eaja” zvu\u010dala je obe\u0107avaju\u0107e. Optimizam nastavlja rasti nakon \u0161to mikrofon vratimo Junckeru: u svom je govoru posebno naglasio<\/a> kako \u017eeli da “novinari, izdava\u010di i autori budu po\u0161teno pla\u0107eni za svoj rad, bez obzira na to obavljaju li ga u studijima ili u svojim dnevnim boravcima, bez obzira na to je li on distribuiran oflajn ili onlajn, bez obzira na to je li otisnut strojem za kopiranje ili je linkan na web.” Ni ovoga puta me\u0111utim optimizam ne mo\u017ee trajati dulje od pet minuta: otprilike onoliko koliko nam treba da otvorimo prijedlog Direktive i letimi\u010dno pregledamo njene najva\u017enije to\u010dke.<\/p>\n

Propali poku\u0161aj balansiranje zarade<\/strong><\/p>\n

Za sada najspornija nesumnjivo je ideja tzv. “poreza na link<\/a>” ili “Google taxa”: rije\u010d je o zamisli da se internetske tra\u017eilice i druge agregatore medijskih sadr\u017eaja, poput dru\u0161tvenih mre\u017ea ili RSS sustava, zakonski prisili da dio svoje zarade \u2013 ostvarene uglavnom onlajn ogla\u0161avanjem \u2013 redistribuiraju proizvo\u0111a\u010dima sadr\u017eaja. Na prvi pogled, ovakav odabir strana u konfrontaciji dvije frakcije kapitala djeluje ispravno. Pojednostavljeno: ako Google, Facebook ili Twitter svoje korisnike, a s njima i ogla\u0161iva\u010de, privla\u010de “parazitiraju\u0107i” na vijestima i medijskim sadr\u017eajima koje stvara netko drugi, red je da makar dio prihoda preusmjere natrag onima koji su te vijesti i sadr\u017eaje isprva proizveli. Napokon, svojim su im poslovnim usponom u posljednjih deceniju-dvije ve\u0107 otkinuli golem komad marketin\u0161kih prihoda: kada bi se zarada koliko-toliko balansirala, glasi pretpostavka, sa\u010duvala bi se i neka novinarska radna mjesta, a s njima i op\u0107i nivo informiranosti, ukupna stopa zaposlenosti\u2026 U velikom sukobu posrnulih nakladnika i mo\u0107nih internetskih “parazita” Komisija se tako svrstala na stranu prvih, starijih i slabijih: ne \u010dudi stoga \u0161to je Carlo Perrone, predsjednik Evropskog udru\u017eenja novinskih izdava\u010da, njen potez emfati\u010dki proglasio “zna\u010dajnim, povijesnim korakom”, ba\u0161 kao \u0161to ne \u010dudi ni promptni Googleov komentar da \u0107e evropska vlast ovom odlukom “na\u0161koditi svakome tko pi\u0161e, \u010dita ili dijeli vijesti.”<\/p>\n

Na nevolju, \u010dini se da je Google ovdje u pravu. I to zbog barem dva razloga. Prvi je banalan i ti\u010de “tehni\u010dke” razine provedbe: Google je tu u pravu iz jednostavnog razloga \u0161to sam postavlja pravila. Zakone vrlo sli\u010dne prijedlogu Komisije ve\u0107 su naime na nacionalnoj razini implementirale Njema\u010dka i \u0160panjolska: obje s katastrofalnim rezultatima. U \u0160panjolskoj je Google nakon dono\u0161enja zakona naprosto odlu\u010dio ukinuti sekciju Google News pa je posje\u0107enost lokalnih nakladnika odmah pala za 10 do 15 posto. U Njema\u010dkoj su pak izdava\u010di, do\u017eivjev\u0161i sli\u010dan strmoglavi pad, po\u017eurili da multinacionalki samoinicijativno vrate prava na besplatno preno\u0161enje njihovih sadr\u017eaja, procijeniv\u0161i da im se takav aran\u017eman itekako isplati pod prijetnjom internetske “nevidljivosti”. Poluga legislativnog pritiska, pokazalo se, preslaba je da na bilo \u0161to natjera globalnog digitalnog giganta: iz \u0161panjolskog i njema\u010dkog slu\u010daja Komisija me\u0111utim nije nau\u010dila ba\u0161 ni\u0161ta, pa u svome prijedlogu samo perpetuira dokazano propale modele. A ukoliko je prvi razlog zbog kojeg je Google ovdje u pravu banalan, drugi je na\u010delan: ideja da bi potpora nakladnicima automatski trebala podrazumijevati i potporu njihovim radnicima u startu je proma\u0161ena. Ona po\u010diva na premisi uskla\u0111enih interesa vlasnika i radnika, pre\u0161u\u0107uju\u0107i profitni motiv koji one prve tjera da smanjuju tro\u0161kove rada kako bi uve\u0107ali vlastitu zaradu i opstali na tr\u017ei\u0161tu. Modeli interveniranja u internu raspodjelu financijskih sredstava medijskih tvrtki naravno postoje \u2013 relativno lako je zamisliti i razviti sustave poticaja onim nakladnicima koji ula\u017eu u rad \u2013 ali \u010dak i tako blaga socijaldemokratska politika u kontekstu tr\u017ei\u0161ne teodiceje EU-a doima se danas kao ljuta heterodoksija.<\/p>\n

Zato se logika Unijinih politika precizno sa\u017eima u silogisti\u010dkom bauljanju izvr\u0161ne direktorice Evropskog vije\u0107a nakladnika Angele Mills Wade: “Ako su izdava\u010di profitabilni i nastavljaju zapo\u0161ljavati novinare, novinari su na dobitku. Ako izdava\u010di moraju rezati tro\u0161kove i broj zaposlenih, novinari gube.” O tome da stvari mogu funkcionirati \u2013 i naj\u010de\u0161\u0107e funkcioniraju \u2013 sasvim suprotno, tako da se profitabilnost ostvaruje upravo “rezanjem tro\u0161kova i broja zaposlenih”, ne\u0107emo naravno \u010duti ni\u0161ta niti od jedne strane anga\u017eirane u pregovorima i lobiranjima. Linija sukoba rada i kapitala u digitalnoj politici Unije prebrisana je, a na glasove onih koji bi je eventualno mogli artikulirati \u2013 samih medijskih radnika \u2013 naprosto nigdje ne nailazimo. U kreiranjima novih politika ne pripada im uloga subjekta: svedeni su na puku retori\u010dku \u0161taku, argumentacijsku protezu kojom se podjednako potpoma\u017eu razli\u010dite frakcije kapitala i politi\u010dko vodstvo Unije u poku\u0161ajima da se izbore za vlastite interese.<\/p>\n

Prevaga konfliktnih interesa<\/strong><\/p>\n

Na krhke se pretpostavke oslanja i druga sporna to\u010dka prijedloga nove Direktive, zamisao da se video-platforme poput YouTubea natjera \u2013 nije dodu\u0161e jasno<\/a> kojim pravnim mehanizmima \u2013 da dio svoje zarade sli\u010dnom logikom vrate muzi\u010darima i njihovim izdava\u010dima. Me\u0111utim, ako je pritom u prvom koraku pokazala namjeru da “pravednije” uredi muzi\u010dko tr\u017ei\u0161te, Komisija ve\u0107 u drugom lopticu prebacuje samim tr\u017ei\u0161nim igra\u010dima, zahtijevaju\u0107i da sami razviju tehnologiju prepoznavanja medijskih sadr\u017eaja za\u0161ti\u0107enih autorskim pravima i njihovog uklanjanja ukoliko ne postoji dozvola za objavu. Tako radikalna deregulacija osiguranja autorskih prava u praksi zna\u010di da bi nakladnici i distributeri samostalno, bez ikakvog pravosudnog nadzora ili ugra\u0111enog mehanizma detaljnije provjere, mogli uklanjati i cenzurirati sadr\u017eaje internetskih korisnika. Pridodamo li tome potkapacitiranost manjih servisa koji nisu sposobni razviti tehnologiju prepoznavanja distribuiranih sadr\u017eaja na razini na kojoj to mo\u017ee u\u010diniti primjerice YouTube, pridodamo li jo\u0161 i nedefinirane “sive zone” poput remixa ili parodijskih prerada, preostaje samo potra\u017eiti spas u tre\u0107oj to\u010dki.<\/p>\n

O njoj se do sada vjerojatno najmanje raspravljalo: \u010dini se s razlogom, jer je odluka da se tzv. “na\u010delo zemlje porijekla” protegne na onlajn platforme televizijskih ku\u0107a naposljetku ipak poprili\u010dno ograni\u010dena u odnosu na inicijalna maksimalisti\u010dka o\u010dekivanja. Sa\u017eeto i pojednostavljeno, radi se o tome da TV-ku\u0107e koje posluju unutar Unije trebaju osigurati autorska prava samo u onoj dr\u017eavi u kojoj imaju sjedi\u0161te (“zemlji porijekla”), a program potom mogu prikazivati u svim ostalim \u010dlanicama. Sada bi se taj princip trebao pro\u0161iriti i na njihove internetske ekstenzije, poput recimo HRT-ove usluge HRTi. Televizije vi\u0161e ne bi mogle, kao \u0161to su to donedavno \u010dinile, blokirati svoju on demand<\/em> ponudu programa na teritoriju EU-a izvan vlastite dr\u017eave. \u010cini se da ovakvim prijedlogom nitko nije u potpunosti zadovoljan: komercijalne TV-ku\u0107e upozoravaju da gube mogu\u0107nost vi\u0161estruke naplate sadr\u017eaja u razli\u010ditim dr\u017eavama \u0161to \u0107e im smanjiti prihode, pa ve\u0107 sada ucjenjuju javnost prijetnjama o smanjenju ulaganja u proizvodnju novih filmova, serija i emisija. Javnost je, s druge strane, o\u010dekivala vi\u0161e<\/a>: mogu\u0107nost neograni\u010denog pristupa kompletnoj arhivi programa, koja je aktualnim prijedlogom ipak uvelike reducirana. A o tome koliko je Komisiji zapravo stalo do javnosti mo\u017eda najbolje svjedo\u010di \u010dinjenica da \u010detvrta va\u017ena to\u010dka nove politike autorskih prava uop\u0107e nije sporna: nije jer je, naime, u Direktivi nema. Iako se o tzv. “slobodi panorame” \u2013 pravno kodificiranoj iznimci unutar autorskih prava koja garantira slobodu fotografiranja i snimanja gra\u0111evina i umjetnina na javnim povr\u0161inama \u2013 mnogo govorilo uo\u010di dono\u0161enja prijedloga kona\u010dnog teksta, iz njega je ona naposljetku naprosto izostavljena.<\/p>\n

Proceduralna putanja Direktive o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tr\u017ei\u0161tu tek je zapo\u010dela: slijede nove rasprave i lobiranja, slijede o\u010ditavanja svih dr\u017eava \u010dlanica, slijedi glasanje u Evropskom parlamentu\u2026 Proces bi mogao trajati godinama i sva je prilika da \u0107e se tekst dokumenta, izlo\u017een razli\u010ditim pritiscima i zahtjevima, jo\u0161 mijenjati. Njegova polazi\u0161na to\u010dka, neovisno o tome, o\u010dekivano je razo\u010daravaju\u0107a: konzervativna i restriktivna. Kre\u0107u\u0107i se unutar koordinata zadanih<\/a> strategijom Jedinstvenog digitalnog tr\u017ei\u0161ta, tim dalekose\u017enim poku\u0161ajem Unije da okrupnjavanjem komercijalnog digitalnog sektora pogura globalnu kompetitivnost evropske ekonomije, prijedlog je zavr\u0161io u pukom potenciranju postoje\u0107ih kontradikcija. Aksiom prema kojem financiranje medijske proizvodnje mora slijediti strogo komercijalne interese \u2013 dok veto na izravnu potporu javnim i neprofitnim medijima svoju protute\u017eu ima u neizravnom preusmjeravanju frapantno velikih sredstava profitnim igra\u010dima \u2013 priklije\u0161tio je Komisiju u poziciji izbora izme\u0111u favoriziranja razli\u010ditih frakcija kapitala. Da stvar bude gora, biraju\u0107i izme\u0111u dva zla izabrala je ve\u0107e: popustila je lobisti\u010dkim pritiscima “starih” izdava\u010da i otvorila frontu s novim digitalnim korporacijskim gigantima u borbi koju \u2013 prema svemu \u0161to do sada znamo \u2013 jednostavno ne mo\u017ee dobiti. Glas medijskih radnika je cenzurirala, povjeriv\u0161i zastupanje njihovih interesima onima \u010diji su interesi po definiciji suprotstavljeni radni\u010dkima: vlasnicima. Interese naj\u0161ire shva\u0107ene javnosti u boljem je slu\u010daju svela na ornament birokratskog diskursa, a u gorem ignorirala. Nije da sve ovo nismo mogli o\u010dekivati, jer bitno druk\u010dije odluke ionako nisu mogu\u0107e unutar zadanih parametara politi\u010dko-ekonomske ortodoksije EU-a: svejedno, vrijedi barem registrirati njihove osnovne paradokse, raskorake i propuste. Ako ni zbog \u010dega drugog, onda zato da bismo se napokon li\u0161ili i onih pet minuta bespotrebne, varljive nade da uz takvu politiku Unije mo\u017eemo dobiti bolje i dostupnije medije.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker najavio je pro\u0161log tjedna revoluciju novih medija na starom kontinentu: u redovnom govoru o stanju Unije obe\u0107ao je da \u0107e ve\u0107 do 2020. godine “svaki grad i svako selo u EU” dobiti besplatnu Wi-Fi vezu, javno financiran i svima dostupan pristup internetu! …<\/p>\n","protected":false},"author":4,"featured_media":15025,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[243,105,28],"theme":[458,456,455],"country":[],"articleformat":[450],"coauthors":[58],"class_list":["post-15020","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-eu","tag-javni-sektor","tag-mediji","theme-drustvo","theme-politika","theme-rad","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/15020","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/4"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=15020"}],"version-history":[{"count":13,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/15020\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":36731,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/15020\/revisions\/36731"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/15025"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=15020"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=15020"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=15020"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=15020"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=15020"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=15020"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=15020"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}