{"id":14574,"date":"2016-08-01T07:00:15","date_gmt":"2016-08-01T06:00:15","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=14574"},"modified":"2021-02-25T11:00:35","modified_gmt":"2021-02-25T10:00:35","slug":"fantomi-ekonomije-znanja-na-zapadnom-balkanu","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=14574","title":{"rendered":"Fantomi “ekonomije znanja” na Zapadnom Balkanu"},"content":{"rendered":"

Ideja napretka zasnovanog na ekonomiji znanja, usprkos plemenitoj frazi, u praksi reproducira uobi\u010dajene asimetrije izme\u0111u zemalja EU jezgre i periferije. Metoda implementacije ovog na\u010dela u znanosti i obrazovanju odvija se putem kooptacije ovda\u0161njih elita u “ekspertne skupine”. Njihov rad se svodi na slijepo prepisivanje nametnute paradigme prilago\u0111ene potrebama zemalja jezgre. Pritom se zanemaruje \u010dinjenica da su ti ciljevi na periferiji neostvarivi zbog radikalnog manjka resursa.<\/strong><\/p>\n

Lisabonska agenda, predstavljena 2000. godine, imala je za cilj transformaciju visokog obrazovanja u temeljni faktor globalne kompetitivnosti Europe. Kako bi se to postiglo, u prvi plan se postavlja va\u017enost razvoja i istra\u017eivanja, tzv. R&D, u pove\u0107anju ekonomske konkurentnosti, nagla\u0161ava se uloga obrazovanja u funkcioniranju tr\u017ei\u0161ta rada i pomi\u010de prioritet s nacionalnih razina odlu\u010divanja na europsku. Politi\u010dka fraza koja prati Lisabonsku agendu je, dakako, “ekonomija znanja” \u0161to podrazumijeva ekonomiju u kojoj je znanje sredi\u0161nji izvor vrijednosti koja stvara bogatstvo, ina\u010de pridavanu kapitalu, radu i prirodnim resursima.<\/p>\n

Radi se o konceptu \u010diji korijeni imaju pristojan pedigre u dru\u0161tvenim znanostima. Razvio ga je austrijsko-ameri\u010dki autor Peter Drucker 1960-ih godina pro\u0161log stolje\u0107a promi\u0161ljaju\u0107i ideju informacijskog radnika u novonastaloj uslu\u017enoj ekonomiji te nagla\u0161avaju\u0107i ulogu znanja i formalnih kvalifikacija kao klju\u010dnih resursa. Ideju je nadogra\u0111ivao Daniel Bell (1973.) razvijaju\u0107i koncept postindustrijskog dru\u0161tva u kojem su znanje i dostupnost ljudskih resursa klju\u010d ekonomskog napretka. Udru\u017eivanjem ovih ideja s novom teorijom rasta Paula Romera (1986.) i teorijom ljudskog kapitala iz osamdesetih, oblikovana je nova paradigma koja je sna\u017eno utjecala na dru\u0161tvenu teoriju kroz radove Anthonyja Giddensa, Manuela Castellsa i drugih vode\u0107ih mislioca “globalizacije”. Do kraja devedesetih godina, kad je Europska komisija po\u010dela aktivnije formulirati socioekonomske politike, ideja da znanje \u010dini temelj globalne konkurentnosti ve\u0107 se smatrala zdravorazumskom.<\/p>\n

Na temeljnoj razini, Lisabonsku agendu mo\u017eemo smatrati \u201cnadogra\u0111enim\u201d diskursom modernizacije koji tvrdi da sveu\u010dili\u0161tima ne preostaje drugo nego se prilagoditi ekonomskim i tehnolo\u0161kim promjenama. Na tom temelju, Lisabonska agenda je za na\u0161e vrijeme oblikovana prema doktrini neoliberalnih reformi javnog sektora. Kako su pisali autori Olsen i Maassen, u ovoj suvremenoj ina\u010dici modernizacijskog diskursa, panaceja tr\u017ei\u0161ta slu\u017ei kao “rje\u0161enje koje tra\u017ei probleme […] te ih obi\u010dno uspje\u0161no i prona\u0111e u svim sektorima dru\u0161tva”. Promatrano politi\u010dki, ovaj diskurs kreira atmosferu krize u kojoj se ne\u0161to mora hitno poduzeti kako bi Europa “ostala u igri” globalne konkurentnosti.<\/p>\n

Epistemi\u010dke zajednice kao prijenosnici ideja<\/strong><\/p>\n

Ukoliko uzmemo ekonomiju znanja kao trenutno dominantan diskurs u podru\u010dju visokog obrazovanja i znanosti, otvaraju nam se dva pitanja. Prvo, kako se taj diskurs preta\u010de u reformske agende koje potom implementiraju nacionalne birokracije, uprave sveu\u010dili\u0161ta i akademsko osoblje? I drugo, \u0161to se doga\u0111a kada te reformske agende dospiju u kontekst za koji nisu inicijalno zami\u0161ljene?<\/p>\n

Mehanizam osmi\u0161ljen za provedbu Lisabonske strategije zove se Otvorena metoda koordinacije (OMK), upravlja\u010dka struktura uspostavljena na lisabonskom samitu 2000. godine i dizajnirana s ciljem izgradnje zajedni\u010dkih europskih ciljeva i njihovog prevo\u0111enja u nacionalne politike. U sklopu OMK-a, stru\u010dnjaci zemalja \u010dlanica na nacionalnoj razini evaluiraju provedbu zajedni\u010dki dogovorenih ciljeva. Za te je potrebe primjerice 2007. godine Europska komisija inicirala \u010dak 1237 ekspertnih skupina sastavljenih od stru\u010dnjaka iz zemalja \u010dlanica.<\/p>\n

OMK tako stvara prilike za razmjenu iskustva izme\u0111u stru\u010dnjaka i tehnokrata pojedinih zemalja \u010dlanica i onih zaposlenih u institucijama Europske unije. Stru\u010dnjaci, me\u0111usobno u redovnom kontaktu, putem OMK-a zajedni\u010dki razvijaju javne politike i tako postaju epistemi\u010dke zajednice: zajednice koje dijele stavove, uvjerenja i pristup problemima. Posredstvom zajedni\u010dkog iskustva kreiranja prijedloga javnih politika oni usvajaju zajedni\u010dke vrijednosti, koje zatim usa\u0111uju u javne politike. Tu je bitno istaknuti da epistemi\u010dka zajednica nije isto \u0161to i bilo koja grupa ljudi koja dijeli vrijednosti: epistemi\u010dke zajednice oblikuju ono \u0161to se smatra “znanjem” u domeni svoje stru\u010dnosti. One nose pe\u010dat profesionalnog znanja i ekspertize, \u0161to im daje specifi\u010dnu legitimnost u politi\u010dkom procesu: njihovi savjeti tobo\u017ee proizlaze iz stru\u010dnosti, a ne kakve druge motivacije. To njihovim prijedlozima pridaje status istine, prihva\u0107amo ih kao “objektivne”, “moderniziraju\u0107e” i “u\u010dinkovite”, dok politi\u010dki konflikt o ciljevima i dizajnu socioekonomskih politika tako izmi\u010de iz vida. U drugom koraku, ovako formirano ekspertno znanje prenosi se u nove politi\u010dke kontekste, poput onog postsocijalisti\u010dke Europe, kao neosporno znanje i nu\u017ean recept za uspjeh.<\/p>\n

Europski procesi dono\u0161enja javnih politika stoga na o\u010dit na\u010din oja\u010davaju status ekspertnog znanja, uz nekoliko ozbiljnih negativnih posljedica. Prvo, kompleksnost procesa koordinacije pogor\u0161ava ve\u0107 ozbiljan problem demokratske kontrole nad EU institucijama. Drugo, poja\u010dava se demokratski deficit marginaliziranjem uloge Europskog parlamenta pri dono\u0161enju javnih politika u EU modelu upravljanja koji je ve\u0107 elitisti\u010dki i netransparentan. I kona\u010dno, oslanjanje na ekspertne mre\u017ee isklju\u010duje va\u017ene politi\u010dke rasprave u nacionalnim arenama te sistemski depolitizira pitanja od krucijalne va\u017enosti za egzistenciju europskih gra\u0111ana.<\/p>\n

Himera Zapadnog Balkana
\n<\/strong><\/p>\n

Analiziraju\u0107i asimetri\u010dne odnose izme\u0111u starih i novih zemalja \u010dlanica, politologinja Tanja B\u00f6rzel (2003.) razlikuje dvije strategije u procesima dono\u0161enja javnih politika u EU. Prva, tzv. uploading<\/em>, odnosi se na procese u kojima zemlje \u010dlanice uspje\u0161no, na europskoj razini, oblikuju politike u cilju zadovoljenja doma\u0107ih prioriteta. Merli Tamtik i Carla S\u00e1 (2011.) pokazuju kako je u slu\u010daju Europske me\u0111unarodne strategije za znanost i tehnologiju (European Internationalization Strategy in Science and Technology<\/em>), Njema\u010dka imala vode\u0107u ulogu. Rezultati njihovog istra\u017eivanja pokazuju kako su predstavnici zapadnih zemalja \u2013 Njema\u010dke, Francuske, Italije, Austrije i Norve\u0161ke \u2013 opetovano oblikovali agendu i usmjeravali djelovanja radnih skupina. Drugim rije\u010dima, uspjeh strategije uploadanja<\/em> ovisi o statusu pojedine zemlje \u010dlanice u relevantnim strukturama.<\/p>\n

Zemlje koje sudjeluju kao kandidati, u fazi pripreme za punopravno \u010dlanstvo, prakti\u010dki nemaju nikakve \u0161anse za suoblikovanje europskih javnih politika. Jedina strategija koja im je dostupna je ona downloadinga<\/em>. \u0160tovi\u0161e, s obzirom na neosporni status kojeg cilj integracije u EU ima me\u0111u politi\u010dkim procesima na Balkanu, europske preporuke ovdje\u00a0se do\u017eivljavaju kao znatno vi\u0161e obvezuju\u0107e nego \u0161to realno jesu. Epistemi\u010dke zajednice transponiraju diskurs “ekonomije znanja” u svoje zemlje, internaliziraju\u0107i pritom drugu himeru \u2013 onu “Zapadnog Balkana”. Ozna\u010ditelj \u010dije se ozna\u010deno stalno mijenja, zapravo je ni\u0161ta drugo nego okolnost procesa pristupanja Europskoj Uniji. Budu\u0107i da se EU nakon 2007. na\u0161la u zeznutoj situaciji da su Bugarska i Rumunjska \u010dlanice, a da izme\u0111u njih i ostatka \u010dlanica EU postoji odre\u0111eni broj zemalja \u2013 njima je pragmati\u010dki pridru\u017een naziv Zapadni Balkan, koji na simboli\u010dkoj razini poziva na zaigrane interpretacije, ali koji politi\u010dki funkcionira samo u okviru rasprave o pro\u0161irenju EU, s ograni\u010denim povijesnim trajanjem.<\/p>\n

Pasivnim prijenosom europskog diskursa globalne konkurentnosti, vlade ove regije obvezuju se izgraditi “ekonomije znanje” koje slu\u017ee kao najnovija ina\u010dica vje\u010dnog sna o prosperitetu. Papagajski ponavljaju politi\u010dke ciljeve Lisabonske agende, bez suvislog napora da se ona lokalizira i prilagodi kontekstu. Politi\u010dke elite tako proklamiraju ekonomije znanja u najsiroma\u0161nijoj regiji Europe, gdje BDP po glavi stanovnika iznosi svega 30-40% prosjeka EU27 zemalja i gdje registrirana nezaposlenost mjestimi\u010dno dosi\u017ee astronomske razine od 40-tak posto. Pri\u010daju o postindustrijskom dru\u0161tvu u regiji gdje ekonomija uslu\u017enih djelatnosti primarno podrazumijeva konobare, kuhare i njegovateljice, a ne radnike u IT sektoru i visokotehnolo\u0161ke industrije. Nari\u010du o va\u017enosti znanja i obrazovanja u regiji gdje niti jedna zemlja ni pribli\u017eno ne dose\u017ee prosje\u010dnu razinu EU ulaganja u R&D. Trenutne razine ulaganja u znanost i obrazovanje u ovoj regiji ne mogu ostvariti zna\u010dajniji utjecaj na ekonomski razvoj ovih zemalja, pa ako ne prije – tu puca balon\u010di\u0107 sapunice nazvan “ekonomija znanja”.<\/p>\n

“Daunloudanje” licenciranih elita<\/strong><\/p>\n

Drugim rije\u010dima, paradigma ekonomije znanja koju su “uploadale<\/em>”\u00a0zemlje jezgre EU prenosi se epistemi\u010dkim zajednicama i “downloada<\/em>”\u00a0u ekonomije europske periferije. Pojednostavljeno, znanstveno-istra\u017eiva\u010dku politiku Njema\u010dke, prepakiranu u Briselu, nebrojeno su puta prepisale gotovo sve vlade na Balkanu. Neoliberalni diskurs ekonomije znanja i njegovo utjelovljenje u Lisabonskoj agendi izvrsna su ilustracija elitisti\u010dkog, tehnokratskog i nedemokratskog karaktera Europske unije i procesa europskih integracija. Kroz proces pristupanja EU, akademske i administrativne elite iz zemalja regije integrirane su u koordinacijske mehanizme poput OMK-a, \u010dime postaju izlo\u017eene epistemi\u010dkim zajednicama koje oblikuju slu\u017ebeni EU diskurs o ekonomiji i dru\u0161tvenom razvoju. Usvojiv\u0161i diskurs o ulozi znanja u unaprje\u0111enju europske konkurentnosti, doma\u0107e elite slu\u017ee kao transmisijski kanali tih ideja u svoja dru\u0161tva.<\/p>\n

U nastojanju da ih se prihvati kao “licencirane” na briselskim hodnicima, politi\u010dke elite zemalja pristupnica \u010dine barem tri velike gre\u0161ke. Prvo, ne zanimaju ih o\u010dekivanja njihove vlastite demokratske baze, niti \u017eele prilago\u0111avati slu\u017ebene EU politike vlastitim kontekstima kako bi one bile funkcionalne i vjerodostojne. Umjesto toga, zadovoljne su samopercepcijom sebe kao prosvijetljene elite, koje donose napredak “zaostalim” narodima, istovremeno ignoriraju\u0107i su\u0161tinski nedemokratski karakter procesa. Stoga nije neobi\u010dno da implementacija tih politika u obrazovne sustave zavr\u0161ava raznolikim fijaskom \u2013 u rasponu od birokratske nekompetencije, preko kozmeti\u010dkih promjena i tzv. Potemkin-reformi, pa sve do namjernih sabota\u017ea akademske zajednice ili drugih dionika koji se ne osje\u0107aju reprezentirani u procesu.<\/p>\n

Drugo, zanesene pridru\u017eivanjem “najelitnijem svjetskom klubu”, kako se Europsku uniju ponekad naziva, lokalne elite recitiraju slu\u017ebeni stav Europske komisije, bez da kriti\u010dki promotre te ideje i uva\u017ee \u010dinjenicu da unutar EU, u podru\u010dju razvojnih politika, postoji zna\u010dajan pluralizam mi\u0161ljenja, pa tako i na\u010dina kako provesti Bolonju ili interpretirati Lisabonske ciljeve. Tre\u0107e, doma\u0107e elite slijepe su na ideju da u okviru institucionalnih i kulturnih praksi njihovih vlastitih dru\u0161tava mogu postojati obrasci vrijedni transponiranja u javne politike na razini Europe. Dapa\u010de, neumorno kritiziraju vlastito dru\u0161tvo kao devijantno ili inferiorno, \u010dime ravnaju teren za jo\u0161 vi\u0161e liberalizacije, uz jo\u0161 manje demokracije.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Lisabonska agenda, predstavljena 2000. godine, imala je za cilj transformaciju visokog obrazovanja u temeljni faktor globalne kompetitivnosti Europe. Kako bi se to postiglo, u prvi plan se postavlja va\u017enost razvoja i istra\u017eivanja, tzv. R&D, u pove\u0107anju ekonomske konkurentnosti…<\/p>\n","protected":false},"author":4,"featured_media":14582,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[245,243,63],"theme":[458,456],"country":[],"articleformat":[450],"coauthors":[280],"class_list":["post-14574","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-balkan","tag-eu","tag-obrazovanje","theme-drustvo","theme-politika","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/14574","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/4"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=14574"}],"version-history":[{"count":17,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/14574\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":14608,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/14574\/revisions\/14608"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/14582"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=14574"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=14574"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=14574"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=14574"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=14574"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=14574"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=14574"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}