{"id":14240,"date":"2016-07-04T07:00:30","date_gmt":"2016-07-04T06:00:30","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=14240"},"modified":"2021-02-25T11:00:42","modified_gmt":"2021-02-25T10:00:42","slug":"tri-evropske-godine","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=14240","title":{"rendered":"Tri evropske godine: nepodno\u0161ljiva ustrajnost slomljenih iluzija"},"content":{"rendered":"

Premda su pro\u0161le tri godine otkako je Hrvatska u\u0161la u Europsku uniju, nijedno od optimisti\u010dnih obe\u0107anja iz predreferendumskih dana nije se zapravo obistinilo. Tako\u0111er, niti sama Unija ne stoji ba\u0161 najbolje. Unato\u010d svemu tome, neupitnost evropskog projekta i dalje je glavno kohezivno tkivo ovda\u0161njeg politi\u010dkog konsenzusa.\u00a0<\/strong><\/p>\n

Trogodi\u0161njica ulaska u Evropsku uniju obilje\u017eena je u Hrvatskoj samozatajno i diskretno. Onaj treperavi entuzijazam posljednjih predpristupnih dana, srsi koje su nas prolazile na pragu ostvarenja dvadesetdvogodi\u0161njeg tisu\u0107ljetnog sna, predorgazmi\u010dki gr\u010devi uo\u010di kona\u010dne potvrde primanja u zajednicu kojoj smo oduvijek pripadali: tko ih se danas uop\u0107e sje\u0107a? Tko se sje\u0107a Vesne Pusi\u0107 kako prije referenduma o pristupu nje\u017eno poja\u0161njava glasa\u010dima da \u0107e ostati bez pla\u0107a i mirovina budu li glasali protiv, tko onda\u0161njeg ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovi\u0107a kako smireno tuma\u010di da je jedina alternativa Evropi ulazak u “neku uniju nalik na Jugoslaviju”, a tko demokratskog zanosa biv\u0161eg predsjednika saborskog Odbora za europske integracije Nevena Mimice, koji obe\u0107ava da \u0107e \u2013 ne odaberu li gra\u0111ani EU \u2013 naprosto raspisati novi referendum?<\/p>\n

Za\u010dudo, rijetke glasove koji su usprkos dugogodi\u0161njem orkestriranom konsenzusu evrooptimizma Uniju tada javno kritizirali, upozoravali na njenu asimetri\u010dnu arhitekturu i ukrivo postavljene temelje, danas kao da pamtimo bolje. Mo\u017eda zato \u0161to su se njihove poruke s medijskih margina u me\u0111uvremenu dobrim dijelom preselile u mainstream. Sve ono \u0161to je prije samo tri-\u010detiri godine moglo djelovati kao nepotrebno pretjerivanje li\u0161eno osje\u0107aja za politi\u010dku realnost \u2013 upozorenja na podizanje Tvr\u0111ave Evrope, demokratski deficit Unije, rast radikalne desnice, pad zemalja periferije, ja\u010danje nejednakosti, slabljenje socijalne za\u0161tite, osna\u017eenje elita, posrnu\u0107e ekonomije \u2013 najednom vi\u0161e nema okus politi\u010dke egzotike s ruba javne sfere, nego se iz dana u dan pre\u017evakava u sredi\u0161njim emisijama nacionalnih televizija, istupima evroparlamentaraca, izjavama vode\u0107ih ljudi dr\u017eave. Pretvorilo se dakle u ka\u0161u op\u0107ih stavova: \u017eva\u010de se kratko, guta brzo, probavlja lako.<\/p>\n

Zapleti u proturje\u010djima<\/strong><\/p>\n

“Od vatrometa koji je prije tri godine obilje\u017eio povijesni trenutak, danas plamti tek pokoja iskra”, uzaludno novinarka glavnog Dnevnika Hrvatske radiotelevizije poku\u0161ava za\u010diniti stvar zrncima osnovno\u0161kolske poetike. “Mala korist za Hrvatsku od \u010dlanstva”, decidiran je<\/a> srednjestruja\u0161ki portal, ostavljaju\u0107i tra\u010dak ni\u010dim motivirane nade napomenom kako je korist mala “za sada”. Novinske stranice i televizijske priloge svakodnevno pritom pune elegi\u010dne reporta\u017ee sa slavonskih kolodvora o masovnom egzodusu mladih radnika, ba\u0161 kao da “sloboda kretanja ljudi” i mogu\u0107nost zapo\u0161ljavanja diljem Unije nisu tek koju godinu ranije bili me\u0111u glavnim argumentima za ulazak.<\/p>\n

I tako dalje, i tako dalje: sve dalje od nekada\u0161njih obe\u0107anja, sve bli\u017ee pozicijama koje su se do ju\u010der \u010dinile zao\u0161trenima, radikalnima, marginalnima. Na trogodi\u0161njicu pristupa Hrvatske Uniji, centralni problem odr\u017eavanja politi\u010dke hegemonije u uvjetima kolapsa predreferendumskih snova stoga glasi: kako ipak, usprkos svemu, sa\u010duvati dojam nenadomjestivosti EU? Kako zadr\u017eati sliku izostanka bilo kakve alternative? I kako sve to posti\u0107i unato\u010d evidentnom slomu iluzija na kojima je po\u010divao kompletan dr\u017eavni projekt, jo\u0161 od nacionalisti\u010dke parole iz ra(t)nih devedesetih o Hrvatskoj koja “pripada Evropi, a ne Balkanu”, pa sve do kasnijih liberalnih ma\u0161tanja o gra\u0111anskoj “normalizaciji” zemlje kroz predpristupne pregovore?<\/p>\n

Na tre\u0107u godi\u0161njicu ulaska, prigodno, nudimo tri mogu\u0107a odgovora.<\/p>\n

Omerta oko ekonomskih pitanja<\/strong><\/p>\n

Prvi i najjednostavniji mo\u017ee se prona\u0107i u nastavku spontane (auto)cenzure propitivanja temeljnih postavki ekonomske politike Unije: ona je zna\u010dajna utoliko \u0161to se asocijacija od svoga osnivanja 1951. \u2013 tada u ruhu Evropske zajednice za ugljen i \u010delik \u2013 ipak ve\u0107im dijelom oslanjala na industrijske i trgovinske interese sredi\u0161njih kontinentalnih dr\u017eava nego na plemenitu viziju Roberta Schumana, ideju “jedinstva u razli\u010ditosti” ili razigranu toleranciju me\u0111usobnog kulturnog pro\u017eimanja, kako glasi dana\u0161nja slu\u017ebena (pri)povijest. Cementiranje “vje\u010dnog mira”, makar u evropskim okvirima, pritom jeste bilo njezin ideolo\u0161ki regulativ, ali do toga se epohalnog cilja oduvijek planiralo do\u0107i isklju\u010divo tr\u017ei\u0161nim sredstvima, uzdaju\u0107i se u krajnjoj instanci u specifi\u010dnu ekonomsku doktrinu koju \u2013 osobito od sedamdesetih naovamo \u2013 do posljednjeg detalja definiraju neoklasi\u010dni postulati i neoliberalna ekonomska politika.<\/p>\n

Taj temeljni sloj u doma\u0107im javnim raspravama ostaje nedodirnut: kritike nehumanog odnosa Unije prema imigrantima, hipertrofirane briselske birokracije ili ja\u010danja protofa\u0161isti\u010dke desnice sve su glasnije, ali se zato nikada ne postavljaju pitanja o, primjerice, razlozima i kriterijima zauzdavanja inflacije na 1,5 posto, prora\u010dunskog deficita na tri posto ili javnog duga na 60 posto unutar monetarne unije; njihovo eventualno dovo\u0111enje u vezu s prvim setom problema, naravno, ostaje posve izvan fokusa. A po\u0161to je osnovni ekonomski okvir neupitan, krivnja za krah predreferendumskih iluzija mora da pripada nama. Politike pojedinih hrvatskih vlada ne promatraju se zato kao unaprijed proigran poku\u0161aj manevriranja unutar zadanih i sku\u010denih ekonomsko-politi\u010dkih uvjeta, nego se postocima precizno mjeri stupanj njihova podba\u010daja u odnosu na doktrinarnu dogmu “razvijenog Zapada”. Drugi i tre\u0107i hegemonijski odgovor na aktualni problem opravdavanja Unije usprkos njoj samoj potom su, u osnovi, tek varijacije na temu kalibriranja vlastite krivice.<\/p>\n

Ipak je krivnja na\u0161a<\/strong><\/p>\n

Onaj drugi nas tako u\u010di da smo krivi zato \u0161to nismo “iskoristili \u0161ansu”: iz perspektive naknadne pameti bri\u0161e cjelokupni narativ o ulasku u Evropu kao finalnom ispunjenju dr\u017eavotvornog projekta vi\u0161im smislom, pa nas podu\u010dava da Unija nikada nije bila cilj sama po sebi, nego tek velika prilika za \u010dije smo propu\u0161tanje ili ostvarenje odgovorni sami. Odgovornost se potom mrvi s razine dr\u017eave nani\u017ee, pa su velike tvrtke i mala poduze\u0107a, kapitalisti i radnici, udruge i pojedinci, svi zajedno i svatko pojedina\u010dno podjednako odgovorni za razinu kori\u0161tenja prilike zvane Unija; naj\u010de\u0161\u0107e se ovakva pripovijest sa\u017eima u paraboli o traljavom “povla\u010denju” sredstava iz EU-fondova, u \u010demu su od nas, \u010dujemo posljednjih mjeseci, efikasnijima postali \u010dak i Bugari i Rumunji. Da ne ponavljamo odavno apsolvirani pou\u010dak o raspr\u0161ivanju individualne odgovornosti kao ideolo\u0161kom manevru koji \u0161irenjem moralne izmaglice prikriva strukturne nejednakosti, dovoljno je re\u0107i kako i Bugarska i Rumunjska nizom klju\u010dnih ekonomskih pokazatelja jo\u0161 uvijek zaostaju za Hrvatskom, \u0161to bi onda valjda trebalo zna\u010diti da uspje\u0161nije povla\u010denje novca iz fondova ipak nije rje\u0161enje za ekonomske probleme dr\u017eava periferije.<\/p>\n

Napokon, tre\u0107i odgovor premje\u0161ta pri\u010du o vlastitoj krivnji u \u017eanr autokolonijalnog fatalizma. Prema njemu, “mi” smo na kraju krajeva ipak nepopravljivi, lijeni, neuredni i (auto)destruktivni Balkanci, koji su u predpristupnom periodu dodu\u0161e uspje\u0161no odigrali rolu prilago\u0111avanja vi\u0161im evropskim civilizacijskim standardima, ali smo sada, nakon \u0161to je \u0161arada zavr\u0161ila, opet pokazali svoje pravo lice: lice \u017deljke Marki\u0107 i Tomislava Karamarka, \u0161ovinizma i nacionalizma, revizionizma i homofobije\u2026 Stupanj poricanja elementarne \u010dinjenice da Hrvatska, ba\u0161 ovakva kakva jest, danas i formalno jeste “dio Evrope” u ovoj verziji dose\u017ee do paroksizma, a to \u0161to autokolonijalni pogled ne uspijeva uo\u010diti da Unija mo\u017ee poprimiti grimasu Pere \u0106ori\u0107a ili Zlatka Hasanbegovi\u0107a ba\u0161 kao \u0161to poprima gestikulaciju Marine Le Pen ili Viktora Orb\u00e1na vjerojatno ipak ima vi\u0161e veze s time kako su ovda\u0161nji liberali Uniju nekada zami\u0161ljali nego s time kako ona zapravo izgleda.<\/p>\n

Zaklon vje\u010dnog ka\u0161njenja<\/strong><\/p>\n

Nasuprot sli\u010dnim fantazijama, dovoljno je recimo prisjetiti se kako je referendumska odluka o ustavnom ograni\u010davanju definicije braka na heteroseksualne zajednice 2013. godine \u2013 taj prvi veliki politi\u010dki uspjeh “nove desnice” u Hrvatskoj \u2013 bila izravno omogu\u0107ena prethodnim evrointegracijskim prekrajanjem Ustava. Kako bi osigurale da referendum o pristupu Uniji pro\u0111e \u010dak i ako na njega izi\u0111e manje od 50 posto ukupnog broja glasa\u010da, naime, politi\u010dke elite su nadstrana\u010dkim konsenzusom ukinule odredbu o natpolovi\u010dnoj izlaznosti, \u0161to se naposljetku pokazalo presudnim potezom, jer je na referendum o pristupu izi\u0161lo tek 43,5 posto bira\u010da. Me\u0111utim, samo pet mjeseci kasnije ba\u0161 je ta promjena omogu\u0107ila obitelja\u0161ima \u017deljke Marki\u0107 da uz izlaznost manju od 38 posto u Ustav utisnu \u0161ovinisti\u010dku odredbu o braku, pa je ugradnja homofobije u pravne temelje dr\u017eave linijom proceduralne kauzalnosti i slu\u017ebeno postala prvom va\u017enijom posljedicom ulaska Hrvatske u EU.<\/p>\n

Drugi primjer mogao bi se ticati donedavne “antikomunisti\u010dke” ofanzive HDZ-a i atmosfere povijesnog revizionizma, koji se eksplicitno pozivao na tezu o “dva totalitarizma”: ta je teza, na sre\u0107u doma\u0107ih usta\u0161ofila, nedvosmisleno upisana u rezolucije glavnih evropskih politi\u010dkih tijela. I tako dalje, i tako dalje: sve dalje od predod\u017ebe o zamaskiranim evropskim divljacima, dinamika hrvatske desnice uspostavlja jasne linije kontinuiteta s evropskim institucionalnim okvirom \u010dak i onda kada se izravno nastavlja na tu\u0111manoidnu ba\u0161tinu devedesetih, pokazuju\u0107i nam time kakve sve politike dana\u0161nja Unija omogu\u0107uje, podr\u017eava i poti\u010de.<\/p>\n

U zbroju, naposljetku, sva tri odgovora na kopnjenje integracijskih nada zajedno skiciraju jaz izme\u0111u neupitnih evropskih vrijednosti i na\u0161e primitivnosti i nesposobnosti: matrica cjelokupne hrvatske tranzicijske putanje tako se sasvim uspje\u0161no obnavlja, bez obzira na nezgodnu \u010dinjenicu \u0161to se putanja u me\u0111uvremenu okon\u010dala pristupom. Opet je s jedne strane napredni Zapad, s druge zaostajemo mi: kao da u Uniju nikada nismo u\u0161li. Pa je valjda zato sredi\u0161nja konferencija u povodu obljetnice ulaska usmjerila pogled prema naprijed naslovom “Tri godine poslije \u2013 Schengen kao sljede\u0107i izazov<\/a>“, valjda se zato sve \u010de\u0161\u0107e \u010duju postbrexitovski prijedlozi hitnog uvo\u0111enja eura i stupanja svih zemalja u eurozonu: ono prije tri godine ipak je bila samo postaja na putu, \u010dini se, jer ulasku u Evropu zapravo nema kraja. Bez te perspektive vje\u010dnog ka\u0161njenja, uostalom, nemogu\u0107e je sa\u010duvati privid Unije kao rje\u0161enja. A bez privida Unije kao rje\u0161enja nemogu\u0107e je prikriti da smo prije tri godine postali dijelom velikog problema.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Trogodi\u0161njica ulaska u Evropsku uniju obilje\u017eena je u Hrvatskoj samozatajno i diskretno. Onaj treperavi entuzijazam posljednjih predpristupnih dana, srsi koje su nas prolazile…<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":14244,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[243],"theme":[456],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[58],"class_list":["post-14240","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-eu","theme-politika","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/14240","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=14240"}],"version-history":[{"count":8,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/14240\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":36768,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/14240\/revisions\/36768"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/14244"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=14240"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=14240"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=14240"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=14240"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=14240"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=14240"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=14240"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}