{"id":13413,"date":"2016-05-16T07:00:08","date_gmt":"2016-05-16T06:00:08","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=13413"},"modified":"2021-02-25T11:00:56","modified_gmt":"2021-02-25T10:00:56","slug":"kreativne-industrije","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=13413","title":{"rendered":"Kreativne i kulturne industrije: prelijevanje iz \u0161upljeg u razno"},"content":{"rendered":"

Programska vjera u kreativne i kulturne industrije kao pogonsko gorivo evropske ekonomije ve\u0107 godinama kontinuirano kopni sa svakim novim kvartalnim izvje\u0161tajem o stanju te ekonomije. Antidemokratski i marketin\u0161ki trik koji ju je pratio, sazdan u paroli o svima jednako dostupnoj kreativnosti, odavno ve\u0107 svoje nali\u010dje poprima u usponu ekstremne desnice. A dodatne zaplete u komediji zabune mo\u017eemo vidjeti u lokalnom kontekstu, na manifestaciji naziva Mjesec kreativnih i kulturnih industrija koja zapo\u010dinje danas.<\/strong><\/p>\n

Premijerno izdanje Mjeseca kreativnih i kulturnih industrija zapo\u010dinje danas, traje skoro \u0161est tjedana i do 21. juna zagreba\u010dkoj \u0107e publici \u2013 prema najavi organizatora \u2013 predstaviti “25 doga\u0111anja iz dvanaest sektora kulturnih i kreativnih industrija”: od kazali\u0161ta i nakladni\u0161tva, preko glazbe i dizajna pa sve do kompjuterskih igara, ogla\u0161avanja i tr\u017ei\u0161nog komuniciranja. Najava, dodu\u0161e, zvu\u010di smisleno samo prije prvog pogleda na gusti raspored<\/a> zbivanja: uvjerljivo najve\u0107i dio programa, doznajemo tamo, zapravo \u010dine izlo\u017ebe koje su muzeji i galerije ionako planirali postaviti u okviru svojih redovnih aktivnosti, predstave koje u mati\u010dnim kazali\u0161tima igraju ve\u0107 sezonu-dvije, festivali koji se odr\u017eavaju po dvadeseti<\/a> ili dvadeset i \u0161esti put<\/a>\u2026<\/p>\n

Na standardnu kulturnu ponudu grada \u2013 koja strpljivo prati godi\u0161nje cikluse javnog financiranja, od zimskoga sna do kasnoproljetnog bu\u0111enja i natrag \u2013 samoprogla\u0161eni eksponenti kreativnih vrijednosti jednostavno su, dakle, nalijepili etiketu s vlastitim znakom i imenom. Kako se ipak javno legitimiraju kao stvaraoci “novih i dodanih vrijednosti za hrvatsko gospodarstvo”, bilo je nu\u017eno da ponudu dopune minimumom originalnog doprinosa, pa \u0107emo u Zagrebu narednih dana mo\u0107i poslu\u0161ati jo\u0161 i nekoliko predavanja, promocija i konferencija posebno posve\u0107enih naslovnom kulturno-kreativnom industrijskom kompleksu. Ovdje izdvajamo “Summit kreativnih i kulturnih industrija”, na kojem \u0107e \u2013 poslu\u017eimo se iznova\u00a0rije\u010dima organizatora<\/a> \u2013 “govoriti niz uva\u017eenih doma\u0107ih predava\u010da, panelista i poduzetnika od kojih su samo neki Ivona \u010culo. direktorica AdriaMedie Zagreb, XY”.<\/p>\n

Brendiranje zate\u010denog<\/strong><\/p>\n

Ako je u citiranoj re\u010denici i\u0161ta jasno, onda je to \u010dinjenica da organizatori nailaze na nepremostive prepreke ve\u0107 prvi prvom susretu sa zahtjevima gramatike, aritmetike i pravopisa koje obrazovni sustav postavlja u ni\u017eim razredima osnovne \u0161kole: o\u010dekivati da nam u dogledno vrijeme rastuma\u010de \u0161to se to zapravo krije iza franken\u0161tajnovski nesuvisle sintagme “kulturnih i kreativnih industrija” bilo bi, utoliko, vjerojatno previ\u0161e. Jer ovdje se nesuvislosti javljaju ve\u0107 na elementarnim razinama: budu\u0107i da traje gotovo \u0161est tjedana i da uglavnom obuhva\u0107a postoje\u0107u kulturnu ponudu, naime, Mjesec kreativnih i kulturnih industrija niti je mjesec, niti bilo \u010dime doprinosi kulturnoj proizvodnji.<\/p>\n

A \u0161to se proklamirane kreativnosti ti\u010de, ona se iscrpljuje u praznoj gesti brendiranja zate\u010denog kulturnog pogona i simboli\u010dkoj privatizaciji javno financiranih sadr\u017eaja. Mno\u0161tvo manifestacija, transideolo\u0161ki razvu\u010denih \u010ditavom dvanaestsektorskom skalom \u2013 od dru\u0161tvenokriti\u010dkih kazali\u0161nih predstava do bljutavog revizionizma izlo\u017ebe o plemi\u0107koj obitelji “veli\u010danstvenih Vranyczanyjevih<\/a>“, od studentskih ispita na Akademiji dramskih umjetnosti do radionica makrobioti\u010dkog kuhanja \u2013 tu je samo zato da bi se prikrilo siroma\u0161tvo temeljnog koncepta: ako postoji parola pod kojom bi se Mjesec kreativnih i kulturnih industrija trebao odr\u017eavati i ako postoji formula koja sumira njegovo samouvjereno parazitiranje na raznolikoj kulturnoj ponudi Zagreba, onda se ona svodi na prelijevanje iz \u0161upljeg u razno<\/em>.<\/p>\n

Na nesre\u0107u, solidna hrpica besmislica koje prate premijerno izdanje manifestacije nije nastala iz zbroja neizbje\u017enih po\u010detni\u010dkih gre\u0161aka organizatora, nego je vjeran odraz paradigme kulturne politike Evropske unije. Iako nam dolazi u ruhu posljednje diskurzivne mode, model kulturnih i kreativnih industrija s one je strane Schengena odavno poznat. U jednom od rijetkih doma\u0107ih kriti\u010dkih medijskih osvrta na zadanu temu, njegovu je putanju iz periferne perspektive precizno rekonstruirala<\/a> Branimira Lazarin: “Historijske po\u010detnice kulturnih industrija od\u00a0Adornove\u00a0i Horkheimerove\u00a0kritike, kojima se iznova vra\u0107aju kriti\u010dari u kulturi, povijest birokratskih prevara agendi\u00a0EU-a i\u00a0UNESCO-a, (\u2026) traume iskusnijih europskih dr\u017eava kojima su do 2000-ih kulturne industrije posve uni\u0161tile kulturnu dinamiku oslanjaju\u0107i se jedino na najlukrativnije kulturnja\u010dke discipline \u2013 \u010ditava ta baga\u017ea ne zna\u010di mnogo aktualnom doma\u0107em kulturno-gospodarskom establi\u0161mentu.”<\/p>\n

Interesna pozadina retorike<\/strong><\/p>\n

Kada bi se htjelo, dakle, o socijalnim dometima diskurzivne industrijalizacije kulture i kreativnosti moglo bi se saznati sasvim dovoljno. U tekstu “Od kulturnih do kreativnih industrija<\/a>“, primjerice, Nicholas Garnham detaljno analizira implementaciju tada jo\u0161 uvijek novoga modela u Britaniji devedesetih, tuma\u010de\u0107i je \u2013 u kontekstu uspona tzv. informacijskog dru\u0161tva \u2013 kao programirano stvaranje “neprincipijelne koalicije” razli\u010ditih aktera kulturnog polja oko osna\u017eivanja intelektualnih i autorskih prava: u krajnjoj instanci, operacija se zasniva na pomaku od promicanja dostupnosti kulture \u0161irokim dru\u0161tvenim slojevima prema “autorocentri\u010dnoj” viziji u kojoj borba za (financijska) prava stvaraoca maskira pozadinske manevre “velikog biznisa”.<\/p>\n

David Harvey u tekstu “Umjetnost rente: globalizacija, monopol i komodifikacija kulture<\/a>”\u00a0(str. 102-139) insistiranje na originalnosti, kreativnosti i inovativnosti \u010dita kao jednu od strategija uspostavljanja monopola i osiguravanja monopolske rente; u radu “Kreativne industrije, teorija vrijednosti i ‘novo \u010ditanje Marxa’ Michaela Heinricha<\/a>”\u00a0Frederick. H. Pitts slijedi druk\u010diju eksplanatornu matricu, istra\u017euju\u0107i funkciju ogla\u0161avanja i brendiranja u cjelokupnom kapitalisti\u010dkom procesu stvaranja vrijednosti iz rada. I tako dalje, i tako dalje: rasprava o kulturnim i kreativnim industrijama na teorijskoj je ljevici vibrantna i podrazumijeva niz spornih mjesta, debata i razmimoila\u017eenja, ali se osnovni uvidi mogu sa\u017eeti relativno elegantno.<\/p>\n

Pod egidom nove paradigme, ukratko, svjedo\u010dimo redukciji kompleksne logike kulturne proizvodnje, recepcije i participacije na mantru tr\u017ei\u0161ne samoodr\u017eivosti. “Tradicionalne” discipline poput arhitekture, glazbe i vizualnih umjetnosti guraju se pod ki\u0161obranskom sintagmom s lukrativnim gejmingom i marketingom, i to na obostranu korist: dok su prve napokon oslobo\u0111ene optu\u017ebi za d\u017eeparenje javnih sredstava, druge zauzvrat parazitiraju na konotacijama “prave” i “ozbiljne” kulture. Nezgodnu, antidemokratsku sklonost tr\u017ei\u0161ta da iz sudjelovanja u kulturi isklju\u010di sve one koji to sudjelovanje sebi ne mogu priu\u0161titi supstituira pritom entuzijasti\u010dni zagovor “jednakih \u0161ansi za sve”: “Osnovna pretpostavka je da kreativnost nije ekskluzivan, uro\u0111eni dar”, pou\u010dava nas “Green Paper<\/a>”\u00a0Evropske unije: “Svatko je kreativan na ovaj ili onaj na\u010din i svatko mo\u017ee nau\u010diti da iskoristi svoj kreativni potencijal.”<\/p>\n

Ma\u0161tarije o tr\u017ei\u0161noj samoodr\u017eivosti<\/strong><\/p>\n

A dok se ma\u0161inerija komercijalne eksploatacije autorskih prava spretno skriva iza utopijske vizije sveprisutne, pravedno raspodijeljene kreativnosti, ideolo\u0161ki imperativ svo\u0111enja kulturnog polja na tr\u017ei\u0161ne odnose prerasta u sudbinsko pitanje: “Ukoliko Evropa \u017eeli ostati kompetitivna u globalnom okru\u017eenju koje se neprestano mijenja, mora osigurati prave uvjete da kreativnost i inovativnost procvjetaju u novoj, poduzetni\u010dkoj kulturi.” O prekarizaciji kulturnoga rada, klasnim dimenzijama “nove, poduzetni\u010dke kulture” ili degradaciji kulturne proizvodnje na razinu dekoracije turisti\u010dke ponude dokument nam ne govori ni\u0161ta: umjesto toga, nudi statisti\u010dku pripovijest o va\u017enom mjestu kulturnih i kreativnih industrija u ekonomskoj slici Evrope i visokom postotku zapo\u0161ljavanja, koju su ve\u0107 prve skrupuloznije provjere nemilosrdno razbucale, pokazav\u0161i kako se u kulturno-kreativni statisti\u010dki ko\u0161 bez jasnih kriterija trpaju i stalni poslovi i jednodnevni anga\u017emani, i premijerne izvedbe i brendirani talijanski pr\u0161uti\u2026<\/p>\n

A kako se ova lo\u0161a metodolo\u0161ka \u0161ala prevodi na jezik jedne periferne evropske dr\u017eave, \u010dija je kultura neumitno i presudno orijentirana prema izvorima javnog financiranja? Lako i glatko, barem za sada: imperativi kontrole javnog duga i prora\u010dunskog discipliniranja refleksno proizvode beskonfliktnost kulturnog diskursa. Prepariran formulama “uhljebni\u0161tva”, “dr\u017eavne sise” i “dr\u017eavnih jasli”\u2013 beznadno neoriginalnim, nekreativnim i neinovativnim, usput re\u010deno \u2013 javni prostor spreman je ba\u0161 svako obe\u0107anje komercijalne ekskulpacije kulturnoga rada do\u010dekati s uzdahom olak\u0161anja. Dok mandat usta\u0161ofilnog resornog ministra nudi posljednji dokaz u prilog popularnoj tezi o nepo\u017eeljnosti bilo kakve dr\u017eavne intervencije, ve\u0107 se formiraju prvi odredi korisnih kulturtregerskih idiota koji \u0107e interese kapitala javno inscenirati u \u017eanru ma\u0161tarija o vlastitoj tr\u017ei\u0161noj samoodr\u017eivosti; kontinuirano dugogodi\u0161nje rezanje javnih sredstava, uostalom, aktere u polju ionako bespogovorno gura prema “novim profesionalnim izazovima”, neovisno o tome \u0161to oni o njima ustvari misle.<\/p>\n

A kada su pravila igre postavljena tako, nova paradigma nastupa pod starim geslom da “nema alternative”: naslov predavanja koje \u0107e jedna od istaknutijih lokalnih promotorica kulturno-kreativnog narativa odr\u017eati u sklopu zagreba\u010dke manifestacije glasi “Poduzetni\u0161tvo u kreativnim industrijama: nu\u017enost, a ne izbor”. I govori nam sasvim dovoljno. Tko ne shva\u0107a, poja\u0161njeno mu je u nedavnom intervjuu<\/a>: “S obzirom na to da se smatra da je kultura novo ekonomsko oru\u017eje Europe i svijeta, da je kreativnost presudni izvor prednosti na tr\u017ei\u0161tu, a da je kreativna industrija jedini mogu\u0107i oblik poduzetni\u0161tva u budu\u0107nosti, mislim da nemamo izbora.”<\/p>\n

Medeni mjesec<\/strong><\/p>\n

Tko ne razumije za\u0161to bi kreativna industrija trebala postati “jedinim mogu\u0107im oblikom poduzetni\u0161tva u budu\u0107nosti”, daljnju mu ekspertizu<\/a> nudi voditeljica projekta zagreba\u010dkog Mjeseca Ivana Nikoli\u0107 Popovi\u0107: “Iako zvu\u010di grozno, znanstvenici ka\u017eu kako \u0107e u budu\u0107nosti opstati jedino kreativna zanimanja jer \u0107e sve ostalo preuzeti strojevi.” A koga zanimaju imena znanstvenika koji takvo ne\u0161to tvrde, taj postavlja previ\u0161e pitanja.<\/p>\n

Jer: red tehnofobnih distopijskih projekcija tabloidnog formata, red protr\u017ei\u0161nih ideolo\u0161kih floskula, red ucjena prora\u010dunskim sredstvima i recept za uspjeh je tu. Ne\u0161to \u0161to se zove Hrvatski klaster konkurentnosti kreativnih i kulturnih industrija<\/a> ve\u0107 je postavilo scenu naru\u010div\u0161i pro\u0161le godine od Ekonomskog instituta studiju “Mapiranje kreativnih i kulturnih industrija<\/a>”\u00a0i dobiv\u0161i zauzvrat pregledan rad u skladu s ve\u0107 ocrtanim metodolo\u0161kim standardima Evropske unije: ono \u0161to sada slijedi, predvidljiva je predstava u kojoj \u0107e novi kulturni poduzetnici igrati role hrabrih i neshva\u0107enih avanturista, dr\u017eava skupa s ulogom antagonista preuzeti krivnju za svaki njihov neuspjeh, a publika se \u0161iriti ovisno o tome ima li novca za ulaznicu.<\/p>\n

Mjesec kreativnih i kulturnih industrija u Zagrebu pritom \u0107e okon\u010dati krajem ovog juna, nakon \u0161to nam prika\u017ee izlo\u017ebe koje bi ionako bile postavljene, izvedbe koje bi ionako igrale i niz uva\u017eenih doma\u0107ih predava\u010da, panelista i poduzetnika od kojih su samo neki Ivona \u010culo: bit \u0107e to lijepa prilika da rezimiramo koliko je zapravo doprinio kulturnom \u017eivotu grada. Ne i razlog da se zabunimo: jedna \u0107e potemkinovska manifestacija tada dodu\u0161e zavr\u0161iti, ali medeni mjesec kreativnih i kulturnih industrija u Hrvatskoj tek po\u010dinje.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Premijerno izdanje Mjeseca kreativnih i kulturnih industrija zapo\u010dinje danas, traje skoro \u0161est tjedana i do 21. juna zagreba\u010dkoj \u0107e publici \u2013 prema najavi organizatora \u2013 predstaviti…<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":13424,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454,1],"tags":[228,74],"theme":[458,455],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[58],"class_list":["post-13413","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","category-uncategorized","tag-ekonomija","tag-kultura","theme-drustvo","theme-rad","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/13413","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=13413"}],"version-history":[{"count":9,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/13413\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":36790,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/13413\/revisions\/36790"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/13424"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=13413"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=13413"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=13413"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=13413"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=13413"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=13413"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=13413"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}