{"id":12595,"date":"2016-04-04T07:00:38","date_gmt":"2016-04-04T06:00:38","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=12595"},"modified":"2016-04-04T06:50:12","modified_gmt":"2016-04-04T05:50:12","slug":"laske-4","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=12595","title":{"rendered":"Javnofinancirana autorska prava i njihova pravedna upotreba"},"content":{"rendered":"

Pitanje dostupnosti i dozvoljene upotrebe javno financiranih kulturnih proizvoda u Hrvatskoj jo\u0161 nije pro\u0161lo javnu raspravu, tako da je proces njihove privatizacije tekao poprili\u010dno slobodno u posljednjih dvadesetak godina. No, obuhvatna promjena tehnolo\u0161kog konteksta \u010dini ta pitanja urgentnima, s naglaskom na pro\u0161irivanje pojma javne domene na javno financirane kulturne proizvode.<\/strong><\/p>\n

Najzna\u010dajnije i najobuhvatnije filmsko uprizorenje politi\u010dkih okolnosti u Zagrebu u Drugom svjetskom ratu, igrana serija Nepokoreni grad, snimljena prije tri i pol desetlje\u0107a, donedavno je bez ograni\u010denja bilo dostupno na internetskom servisu You Tube. Potom je iznenada povu\u010deno s te stranice, zacijelo prema izri\u010ditom nalogu vlasnika djela, Hrvatske radiotelevizije koja je uo\u010dila da mogu\u0107nost besplatnog ku\u0107nog raspolaganja snimkom podrazumijeva izostanak svake naplate njezinih komercijalnih prava u tom slu\u010daju. No prigoda je to da se osvrnemo na pravne i ekonomske odnose koji vladaju doti\u010dnim sektorom i, u krajnjoj liniji, ure\u0111uju ukupnu sliku politi\u010dke i kulturne reprodukcije ovda\u0161njeg dru\u0161tva zate\u010denog u posttranziciji uvjetovanoj i novim tehnolo\u0161kim izazovima.<\/p>\n

\u0160to se ti\u010de posljednjeg faktora i konteksta, upada u o\u010di kako je suvremena digitalna podr\u0161ka \u2013 u isto vrijeme povla\u010denja serije o zagreba\u010dkim komunisti\u010dkim ilegalcima \u2013 donijela na svijet internetski servis HRTi<\/a>, a na kojem najve\u0107i hrvatski javni medij nudi besplatno i pojedine novije filmske radove u svojoj produkciji. Ali, nije posve jasno na kojem se i kakvom rezonu zasniva nekomercijalni tretman aktualnih produkcija, dok se arhivske jedinice, reprizno emitirane barem nekoliko puta, restriktivno zadr\u017eavaju pod klju\u010dem. Prema onome \u0161to bilje\u017eimo u tom sektoru, me\u0111utim, ipak nije rije\u010d o usputnoj revizionisti\u010dkoj figuri omalova\u017eavanja i poricanja samih djela realiziranih u okviru socijalisti\u010dke Jugoslavije, kao \u0161to bi se lako moglo pomisliti. Prije \u0107e naime biti rije\u010d o simptomati\u010dnim kontroverzama uslijed ideolo\u0161ke perestrojke subjekta zate\u010denog jednom nogom u javnoj domeni, a drugom na prostoru onog \u0161to se paralelno konstruira pod egidom tr\u017ei\u0161ta.<\/p>\n

Javno dobro u autorskim pravima<\/strong><\/p>\n

Zajedni\u010dki nazivnik dviju spomenutih filmskih produkcija, pak, jest svakako \u010dinjenica da su posrijedi ostvarenja HRT-a financirana javnim novcem; njih je naj\u0161ira zajednica, dakle, ve\u0107 platila. Jednako su tako Nepokoreni grad i, recimo, Crno-bijeli svijet, zapravo, serije koje mo\u017eemo svrstati u isto podru\u010dje javnog dobra. Prilikom slobodnog reproduciranja bi stoga trebalo povesti ra\u010duna jesu li svi u\u010desnici stvaranja djela pla\u0107eni za svoj rad, naravno, i jesu li nova emitiranja ili druge upotrebe snimki u daljnjim eventualnim obradama neprincipijelno iskori\u0161tene za stjecanje privatnog profita o ranijem javnom tro\u0161ku. Za po\u010detak mo\u017eemo u najmanju ruku registrirati da se Nepokorenim gradom ipak okoristio You Tube, privatni servis u posjedu multinacionalne korporacije Google koja ostvaruje gotovo 70 milijardi dolara godi\u0161njeg prihoda, mahom od usluge ogla\u0161avanja uz preuzete sadr\u017eaje.<\/p>\n

Takav raskorak u baratanju ste\u010denim potencijalima nudi ve\u0107 sasvim dovoljno gra\u0111e za diskusiju o horizontima distribucije materijalnih vrijednosti. No prvo ukratko razmotrimo kako su nastajali op\u0107i regulativni temelji za tretman autorskih prava nad intelektualnim vlasni\u0161tvom, ponajprije literarnim, gdje se nematerijalnu kreaciju vremenom nastojalo za\u0161tititi u specifi\u010dnom vidu privatne svojine. Rani pravni dosezi na tom valu, engleski i francuski u 18. stolje\u0107u, otvoreno smjeraju na obranu pojedina\u010dnog stvaratelja da uop\u0107e naplati svoj trud, ali i producenta \u2013 npr. izdava\u010da \u2013 pa tu fazu mo\u017eemo promatrati kao onodobnu borbu za bolju malopoduzetni\u010dku klimu naspram starog mentaliteta uhljeba po ro\u0111enju i plavoj krvi.<\/p>\n

Punu zrelost ve\u0107 nadmo\u0107nog kapitalisti\u010dkog modusa operandi, ipak, pravna struka verificira tek s me\u0111unarodnom Bernskom konvencijom<\/a> o za\u0161titi knji\u017eevnih i umjetni\u010dkih djela 1886. godine, a koja je s doradama u primjeni i dandanas. Drugi klju\u010dni dokument izradila je Svjetska trgovinska organizacija (WTO) 1994. godine: Sporazum o trgovinskim<\/a> aspektima prava intelektualnog vlasni\u0161tva (TRIPS). Slijede akti Europske unije, odnosno Europske komisije, prvenstveno Direktiva<\/a> o ponovnoj uporabi informacija javnog sektora iz 2003. godine, i Preporuka<\/a> o digitalizaciji i online-dostupnosti kulturne gra\u0111e iz 2011. godine. I dok se zapadnja\u010dki kulturni subjekti u javnom vlasni\u0161tvu uklapaju me\u0111u zadane granice prakti\u010dki u hodu, razvijaju\u0107i se tada paralelno s krovnim sistemom, ekvivalentne hrvatske institucije na\u0161e epohe preobra\u017eavaju se naprasnim i neizbje\u017eno nezgrapnim intervencijama u obratu s po\u010detka pretpro\u0161log desetlje\u0107a.<\/p>\n

Privatizirana umjetni\u010dka djela financirana javnim novcem<\/strong><\/p>\n

Po osamostaljenju Hrvatske 1991. godine, jugoslavenski Zakon o autorskim pravima preuzet je gotovo u cijelosti; izbrisana su, me\u0111utim, dotada\u0161nja upori\u0161ta kao \u0161to su bili samoupravni sporazumi autorskih dru\u0161tava, dok je izraz “organizacija udru\u017eenog rada” naprosto zamijenjen rije\u010dju “organizacija”. Restauracija dru\u0161tveno-ekonomskog ure\u0111enja koje je odba\u010deno gotovo pola stolje\u0107a ranije nije u praksi tekla glatko poput redakcije<\/a> zakonskog slova, o \u010demu nam svjedo\u010de neki do danas nedovr\u0161eni primjeri. Jadran film iz Zagreba, vode\u0107e hrvatsko i jugoslavensko filmsko poduze\u0107e, privatizirano je kao gomila nekretnina i tehni\u010dke opreme, a bogati popis njegovih naslova pritom nije formalno uzet u obzir. Oko vlasni\u0161tva nad njima jo\u0161 se vode rasprave<\/a>, mada novi vlasnik nekada\u0161nje narodne filmske industrije koristi pravo na te filmove ravnaju\u0107i se sistemskom logikom o neupitnoj gravitaciji privatne kupnje. I sve to dok slobodan pristup do njih vi\u0161e nije omogu\u0107en javnosti koja je desetlje\u0107ima financirala tu produkciju, kao niti samim njihovim autorima.<\/p>\n

Uslijedilo je jo\u0161 rigidnije ure\u0111ivanje podru\u010dja zakonskog tretmana autorskih prava u Hrvatskoj, \u010diji je najdrasti\u010dniji produkt svakako notorni ZAMP. S usponom modela koji naplatu privatnog muzi\u010dkog autorstva \u017eeli ishoditi malne i od uli\u010dnog zvi\u017edukanja popularnih napjeva, intrigantno se poklapa razvoj globalnih digitalnih platformi za distribuciju zvu\u010dnog, filmskog ili tekstualnog zapisa, kao \u0161to je u prvom slu\u010daju bio, na milenijskom razme\u0111u, internetski servis Napster. On drasti\u010dno relativizira odnose i propise u fahu i auditoriju, zadugo bivaju\u0107i umnogom neuhvatljiv za regulatore koji se suo\u010davaju s tehnolo\u0161ki superiornim medijem za spajanje na\u010delno anonimnih korisnika u razmjeni muzi\u010dkih snimaka.<\/p>\n

C. Edwin Baker, jedan od najutjecajnijih ameri\u010dkih stru\u010dnjaka za pravo u masovno-medijskim politikama, ustanovio je kako prodor novih tehnologija simultano demokratizira pripadaju\u0107i kulturni kontekst te unapre\u0111uje mogu\u0107nosti za \u0161iri kreacijski efekt, i otvara \u010ditav set novih slo\u017eenih pitanja o ekonomskim relacijama koje se ne reorganiziraju uvijek u smjeru op\u0107eg, egalitarnog napretka. Jasno, i u referiranju na njegove uvide dr\u017eimo se ovom zgodom, u prvome redu, teme autorskih prava s obzirom na javnu domenu i tako ste\u010denu kulturnu ba\u0161tinu, a ne na stvarala\u0161tvo u dominantno privatnoj produkciji. A \u0161to se ti\u010de razlika i nijansi u njihovoj primjeni, npr. oko diobe autorskih i srodnih prava na podvrste, od pomo\u0107i mo\u017ee biti i jedinica internetske stranice Hrvatska enciklopedija<\/a>, no jo\u0161 \u0107e nam vi\u0161e zna\u010diti primjer tog projekta u dekomodifikaciji javnog znanja koje je Leksikografski zavod “Miroslav Krle\u017ea” stavio na besplatno raspolaganje ukupnoj ljudskoj zajednici. Ba\u0161 kao \u0161to se kroz neke druge poveznice u ovom \u010dlanku mo\u017eemo suo\u010diti s opre\u010dnim primjerima privatnog sektora koji legalno prometuje arhivskim javnim sadr\u017eajem i na tome ubire zaradu.<\/p>\n

Posredna zloupotreba<\/strong><\/p>\n

Problem izvjesnog nesnala\u017eenja s nabranim intelektualnim naslije\u0111em \u010ditavog dru\u0161tva u navedenom slu\u010daju javne Hrvatske radiotelevizije i Bakerovo razmatranje o autorskim pravima presijecaju se, me\u0111utim, na krucijalnoj enigmi iznala\u017eenja novog mehanizma osiguravanja daljnje kreativne reprodukcije. Ukratko, po Bakeru nu\u017eno je dosko\u010diti odljevu profita koji se stvara izravnom ili posrednom komercijalnom zloupotrebom javno produciranih kreacija, i svakako makar dio tog novca vratiti u proizvodnju sadr\u017eaja u javnom vlasni\u0161tvu koje \u2013 ne bez ekonomskog uzroka – okuplja najve\u0107i dio cjelokupnog znanja \u010dovje\u010danstva te zahtijeva posebnu brigu u budu\u0107nosti. S druge strane, nekomercijalna upotreba tih podataka i djela nipo\u0161to ne bi smjela biti ograni\u010dena naknadama koje prelaze u zonu komercijalnog, tj. nadilaze prag pukog servisnog tro\u0161ka.<\/p>\n

Budu\u0107i da javni mediji i ustanove poput javnih muzeja, arhiva i sveu\u010dili\u0161ta ispadaju gubitnici u ovoj pri\u010di, pri \u010demu s druge strane prosperiraju globalni internetski servisi, jasno je da bi politi\u010dki regulatori morali dosko\u010diti nejednad\u017ebi kroz neku vrstu alokacije ste\u010dene zarade. Tad bi i HRT mogao opu\u0161tenije promi\u0161ljati svoje naslje\u0111e kao javno dobro kojem je iznad svega primjereno da bude na raspolaganju svima. Neka politi\u010dka nastojanja u tom smislu ve\u0107 su poduzeta; prisje\u0107amo se da je Francuska od Googlea naplatila jednokratnu naknadu u iznosu od nekoliko desetaka milijuna eura, preusmjerenih u medijsku industriju na \u010dijem sadr\u017eaju su indirektno utr\u017eeni, e da bi se nastavila s njim natezati<\/a> oko nepla\u0107enih poreza. Ipak, nije dovoljno da pojedina\u010dne dr\u017eave napla\u0107uju \u010dak niti stalnu naknadu, osim \u0161to bi to na po\u010detku imalo vrijednost politi\u010dkog presedana. U globaliziranom i digitaliziranom svijetu jedina rje\u0161enja za takvu problematiku kriju se u obuhvatnijoj me\u0111unarodnoj regulaciji prometa informacijama.<\/p>\n

“Fair use” \u2013 dozvoljena nekomercijalna upotreba <\/strong><\/p>\n

Na tragu tendencija te vrste, nije zgoreg podsjetiti i na angloameri\u010dku tradiciju tzv. fair use<\/em> doktrine koja bi mogla poslu\u017eiti kao temelj za djelotvorno obra\u010dunavanje s novijim oblicima mre\u017enog presezanja u neza\u0161ti\u0107eni vi\u0161ak vrijednosti kulturnih dobara. Po\u0161tena ili pravedna upotreba, kako glasi doslovni prevod, omogu\u0107uje preuzimanje gotovih djela na koja se kreativno nadogra\u0111uje daljnje autorsko vi\u0111enje predmeta, njegovo rekonstruiranje, ponekad kritiziranje i parodiranje ili samo citiranje, a koje ne predstavlja plagijat doti\u010dnog, primjerice, muzi\u010dkog spota, znanstvenog eseja ili novinskog \u010dlanka. Svrha intervencije se naziva i transformativnom, te ozna\u010dava to\u010dku od koje samo kori\u0161tenje ne iziskuje dozvolu autora ili vlasnika djela. No fair use<\/em> praksa danas, uslijed ekspandiraju\u0107e akumulacije novostvorenih internetskih prihoda na preuzetom kulturnom supstratu, ipak zahtijeva novi pravni oblik amortiziranja komercijalnog efekta koji \u010ditavu tu sve slo\u017eeniju industriju posve unfair<\/em> naginje na jednu stranu.<\/p>\n

Spomenuti aktualni dokumenti EU-a koji ure\u0111uju sektor ne bave se pitanjem reprodukcije ni njenim slijepim ulicama, a razvoj mu osmi\u0161ljaju jednostrano, kao popis o\u010dekivanja prema javnim izvori\u0161tima kulturalnog sadr\u017eaja. Novi se politi\u010dki momenti tu svode na ograni\u010dene ciljeve pokretanja digitalne ekonomije i privatnih subjekata koji djeluju u lukrativnom partnerstvu s javnom produkcijom u svojstvu organizatora i konzervatora. EU se jo\u0161 ne snalazi ni s poticajima koji dopiru iz Amerike i koji idu u smjeru liberalnog tretmana autorskih prava i djela u njihovu produ\u017eenom \u017eivotu. No bar je o\u010dito da se ovaj konzervativni ambijent \u2013 hrvatski i europski \u2013 naprosto mora hitno suo\u010diti s tim ve\u0107 odmaklim dilemama dana\u0161njice kroz iscrpnu raspravu, dakako javnu.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Najzna\u010dajnije i najobuhvatnije filmsko uprizorenje politi\u010dkih okolnosti u Zagrebu u Drugom svjetskom ratu, igrana serija Nepokoreni grad, snimljena prije tri i pol desetlje\u0107a, donedavno je bez ograni\u010denja bilo dostupno na internetskom servisu You Tube. Potom je iznenada povu\u010deno s te stranice…<\/p>\n","protected":false},"author":4,"featured_media":12600,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[243,74,28],"theme":[458,456],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[20],"class_list":["post-12595","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-uncategorized","tag-eu","tag-kultura","tag-mediji","theme-drustvo","theme-politika","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/12595","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/4"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=12595"}],"version-history":[{"count":17,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/12595\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":12615,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/12595\/revisions\/12615"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/12600"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=12595"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=12595"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=12595"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=12595"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=12595"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=12595"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=12595"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}