{"id":12574,"date":"2016-04-01T07:00:40","date_gmt":"2016-04-01T06:00:40","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=12574"},"modified":"2016-03-31T20:14:01","modified_gmt":"2016-03-31T19:14:01","slug":"45","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=12574","title":{"rendered":"Poetika \u010distih ra\u010duna"},"content":{"rendered":"

Na nekoliko razina nedavno otvorena izlo\u017eba “45.” u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu barata\u00a0alatima “mekog revizionizma”, kako i dolikuje politi\u010dkom trenutku u kojem je otvorena: od ishodi\u0161ne ideje o toj godini kao kompleksnoj traumi u imaginarnoj povijesti hrvatske nacije preko “profesionalne pristojnosti” u tretmanu materijala s obiju strana do evociranja statusa gra\u0111anske kulture u kvislin\u0161koj tvorevini.\u00a0<\/strong><\/p>\n

Izlo\u017eba “45.” trebala je, u povodu obljetnice pobjede antifa\u0161izma (dodu\u0161e s operativnom idejom okrugle obljetnice svr\u0161etka Drugoga svjetskog rata), u Hrvatskom povijesnom muzeju biti otvorena pro\u0161le godine, ali nije. Razlozi odga\u0111anja mogli su biti vi\u0161estruki, a najlogi\u010dniji je u registru neprikladnog, u svakom muzealskom smislu lo\u0161ega prostora tog gornjogradskog muzeja, \u010diji fundus godinama \u010deka na zaslu\u017eeno preseljenje, odnosno obnovu biv\u0161e Tvornice duhana Zagreb koju je za tu svrhu jo\u0161 2007. godine kupila dr\u017eava.<\/p>\n

Ispalo je, me\u0111utim, da realiteti muzealskih problema nisu presudni za realizaciju izlo\u017ebe, nego je tome trebao jasan politi\u010dki trenutak. Izlo\u017eba je tako otvorena kad su se za to “stekli uvjeti”, nedugo nakon \u0161to je ministar kulture Zlatko Hasanbegovi\u0107 odbio produ\u017eiti mandat v. d. ravnateljici Nata\u0161i Matau\u0161i\u0107 koja je uz kustosice Snje\u017eanu Pavi\u010di\u0107 i Anu Filep suautorica izlo\u017ebe. Dotada\u0161nja kustosica tog muzeja Matea Brstilo Re\u0161etar imenovana je ravnateljicom i odmah se priklju\u010dila izlo\u017ebenom autorskom timu.<\/p>\n

Medijske najave obilato su pratile porod izlo\u017ebe jo\u0161 od pro\u0161le godine, kad je autorica Matau\u0161i\u0107 Jutarnjem listu izjavila kako je posrijedi “kompleksan kulturno-povijesni presjek koji u prvoj polovici godine obuhva\u0107a razdoblje NDH, a u drugoj FNRJ”. A spektakularizacija izlo\u017ebe prije njezina otvorenja vrlo brzo se od neutralnijeg termina “kompleksnosti” razvila u ideje “prijepora”, “razdjelnice” ili “poliperspektivnosti” povijesnopoliti\u010dke prtljage 1945. godine.<\/p>\n

Relativizacija konteksta<\/strong><\/p>\n

Takva se mijena ugodno uklopila u galopiraju\u0107e tendencije “nove europske desnice” prilikom javnih tematizacija “komunizma kao totalitarizma”. Interesom kraja jednoga i uspostave drugoga re\u017eima na \u010dijoj “kontroverznosti” u ime ekvidistance “dvaju totalitarizama” inzistira desni\u010darska retorika, izlo\u017eba “45.” dosegla je status va\u017enog politi\u010dko-kulturnog doga\u0111aja. Njime vladaju\u0107a desnica “podupire suo\u010davanje s povijesnom istinom” kao da je rije\u010d o traumi koja iz historiografske tamnice odjednom izlazi na muzealsko svjetlo, a ne o vrlo poznatim zajedni\u010dkim povijesnim realitetima, gotovo historijskim konvencijama.<\/p>\n

Prilikom otvorenja izlo\u017ebe ministar kulture rekao je da “1945. godina nije samo globalna prekretnica i kraj ljudskim \u017ertvama najve\u0107e ratne kataklizme u povijesti ljudskoga roda. Ona je u na\u0161em, hrvatskom slu\u010daju vi\u0161estruki i vi\u0161ezna\u010dni emocionalni i dr\u017eavnopoliti\u010dki izvor trajnih i neprevladanih prijepora, o kojima svjedo\u010dimo gotovo svakodnevno, premda smo za\u0161li ve\u0107 u osmo desetlje\u0107e od te mitske godine.”<\/p>\n

U prepoznatljivom klju\u010du identitetskog ki\u010da, Hasanbegovi\u0107 je dakle izlo\u017ebu “45.” poku\u0161ao instrumentalizirati (vlastitom) diskurzivno-politi\u010dkom borbom protiv ideje i zna\u010daja antifa\u0161izma kao temelja suvremene Hrvatske. Ravnateljica Hrvatskog povijesnog muzeja Brstilo Re\u0161etar istom je prilikom osjetila potrebu naglasiti i da “izlo\u017ebi nije namjera balansiranje politi\u010dkih strana ili tra\u017eenje neke nemogu\u0107e ravnote\u017ee, kao ni postavljanje apsolutnih istina, niti relativizacija vojne pobjede nad fa\u0161izmom”.<\/p>\n

I Brstilo Re\u0161etar snishodljivo nudi politi\u010dko-interpretativni klju\u010d: ako se pouzdano ne mogu relativizirati politi\u010dke \u010dinjenice, mo\u017ee se relativizirati njihov kontekstualni odnos, pogotovo u (ne)sretno ome\u0111enom muzealskom prostoru. Pitanje je samo, s kakvim rezultatom. S prtljagom sli\u010dnih mitomanskih ukrasa doma\u0107e desnice posjetitelji izlo\u017ebe morali su razviti specijalno nelagodan, preliminarni odnos. Kakav su tek zadatak onda imale autorice izlo\u017ebe uz toliku razinu politi\u010dkih i u\u017ee stru\u010dnih o\u010dekivanja?<\/p>\n

Ideologija \u010distog dokumenta<\/strong><\/p>\n

Te\u017eak zadatak, mnogo gra\u0111e, tijesan prostor. Toliko tijesan i neprikladan, na minimumu dostojanstva muzealske struke, da retori\u010dki unizuje problematiku do daske. Posjetiteljima pak nudi odli\u010dan paradoks situacije, gdje po\u010detak blagotvorno iznevjerava tematsku grandezzu. Povr\u0161ni obilazak izlo\u017ebe otkriva da je, nedvojbeno, rije\u010d o historiografski korektnom postavu. \u0160tovi\u0161e, brzo se shva\u0107a da je “korektnost postava” ono najbolje i ono najgore u izlo\u017ebi “45.”.<\/p>\n

Velik je trud ulo\u017een da se raspolo\u017eiva gra\u0111a predstavi u razli\u010ditim (politi\u010dkim, socijalnim, dru\u0161tveno-kulturnim) historiografskim aspektima, s pa\u017eljivo biranim, vrlo reduktivnim, obja\u0161njenjima. Kao u jeftinoj psihoanaliti\u010dkoj vje\u017ebi, taj se o\u010diti trud profesionalne korektnosti na pravim mjestima otkriva kao forma forsirane objektivnosti. Mjesto “mekog revizonizma” kao mjera profesionalne pristojnosti u okvirima ve\u0107e, aktualnopoliti\u010dke stvari.<\/p>\n

Obilazak izlo\u017ebe po\u010dinje ve\u0107 u auli zgrade, uz audiovizualne snimke geografije Europe i putokaza zadnjih dana borbi, svjetsku kronologiju va\u017enih doga\u0111aja iz 1945. godine: nagla\u0161ava se normalnost dijakronije, kontekstualna pripadnost Hrvatske. Smje\u0161tena u svega pet, \u0161est soba, izlo\u017eba je podijeljena u tematske cjeline: “Prema kraju rata”, “Kraj rata i pora\u0107e”, “Svakodnevnica”, “Kultura i znanost”. Fokusirana na zadnje dane NDH i prve politi\u010dke dane “nove vlasti”, na ilustraciju zlo\u010dina\u010dkog karaktera usta\u0161a i novorepresivni, osvetni\u010dki karakter komunisti\u010dke vlasti, izlo\u017eba vrlo po\u0161teno, bogato dokumentirano prati politi\u010dku kronologiju.<\/p>\n

Ali pri namjernoj reduktivnosti u ime “\u010diste” dokumentarne gra\u0111e, pojavljuju se slijepe interpretativne pjege \u0161to nagr\u0111uju po\u0161teni obraz. Primjerice, na kratkoj izlo\u017ebenoj natuknici “Logori na podru\u010dju Nezavisne Dr\u017eave Hrvatske” navodi se da je bilo “tridesetak usta\u0161kih logora koji su osnovani na podru\u010dju NDH”, kao da je taj broj do danas ostao neutvrdiv, ili je toliko neva\u017ean da ga je dovoljno tek okvirno spomenuti. Drugi, sli\u010dno intoniran primjer, gdje se doslovce navodi da su “mnogi stanovnici Hrvatske zbog rasne i nacionalne pripadnosti ili politi\u010dkog opredjeljenja bili zato\u010denici nacisti\u010dkih koncentracijskih i radnih logora osnivanih po cijeloj okupiranoj Europi” \u2013 u jalovom naporu “neutralne historiografije” ili izbjegavanju vrlo jednostavnih \u010dinjenica. A kako tema izlo\u017ebe obuhva\u0107a samo Hrvatsku u 1945. godini, nije jasno \u0161to na njoj “rade” eksponati logora\u0161kih kaputi\u0107a i lon\u010di\u0107a iz europskih logora, osim \u0161to su neko\u0107 pripadali gra\u0111anima Hrvatske.<\/p>\n

Izazovi ravnote\u017ee<\/strong><\/p>\n

Naravno, kontekstualne historiografske kop\u010de su legitimne u razli\u010ditoj kombinatorici. Igra, ipak, postaje tendenciozna kad u muzejskoj prostoriji na dva paralelna zida postavite dva (usta\u0161ki re\u017eim versus pobjeda partizana) suponirana re\u017eima. U realisti\u010dnosti postava zamje\u0107ujemo nijanse u formatiranju gra\u0111e, pa su dokumenti usta\u0161ke vlasti na izdisaju manje zastupljeni od materijala partizanske: dokumentacija presuda, konfiskacija imovine ili razli\u010ditih verzija novouspostavljenog policijskog diskursa poput, primjerice, depe\u0161e Ivana Kraja\u010di\u0107a Steve i Aleksandra Rankovi\u0107a u slu\u010daju zagreba\u010dkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Izlo\u017eba ne pretjeruje u objavi memorabilija i artefakata sveop\u0107eg veselja radi pobjede nad fa\u0161izmom. U ime vrlo decentne sve\u010danosti pobjede antifa\u0161izma u jednoj je muzejskoj prostoriji postavljena skulptura “Pobjeda” Antuna Augustin\u010di\u0107a iz 1945. godine, a u ime sve\u010dane ukupne simbolike izlo\u017ebe, u posljednjoj, najve\u0107oj izlo\u017ebenoj prostoriji je postavljen decentno povi\u0161en most\/tunel kroz koji posjetitelji prolaze kao kroz kronologiju bleibur\u0161ke tragedije, razgledaju\u0107i privatne dokumente i upotrebne predmete \u017ertava.<\/p>\n

Ako se i mo\u017ee zaklju\u010diti da je dojam prevladavaju\u0107eg ideolo\u0161kog naglaska izlo\u017ebenog postava stvar privatne interpretacije, zagrebocentri\u010dnost (uz, ipak, fokus na folksdoj\u010dersku traumu u kontinentalnoj Hrvatskoj) velika je, objektivna gre\u0161ka postava. Bez obzira na njezinu prostornu ograni\u010denost, izlo\u017eba ne funkcionira u klju\u010du pravednog politi\u010dkog portreta poratne nacije bez dokumentiranih turbulencija 1945. u Istri ili Dalmaciji. Ispada tako da je izlo\u017eba posve\u0107ena iluziji kvislin\u0161ke tvorevine, a ne Hrvatskoj, to\u010dnije: jugoslavenskoj Hrvatskoj, koja je dobila rat.<\/p>\n

Izlo\u017eba me\u0111utim ima i ozbiljan problem u metodologiji postava (uvjetno re\u010deno, interpretaciji teme) u dijelu vezanom uz kulturu, umjetnost, obrazovanje i svakodnevicu.\u00a0 U klju\u010du braudelovskog shva\u0107anja “povijesti sporog i br\u017eeg tijeka”, politi\u010dki i socijalno-kulturni doga\u0111aji u 1945. godini nemaju jednaku dinamiku, pa ih se ne mo\u017ee jednako panoramski predstavljati, niti tuma\u010diti kripti\u010dnim natuknicama. Pre\u010daci neutralne historiografije pogubni su za interpretaciju \u017eivog i krhkog tkiva bilo koje kulture. Odre\u0111eno godi\u0161te u umjetni\u010dkoj produkciji ostavlja odre\u0111ene tragove, ali ih mo\u017eda i ne ostavlja izravno nego posredno, mo\u017eda ih bilje\u017ei posve individualno i slu\u010dajno, mo\u017eda tek u naznakama.<\/p>\n

Gra\u0111anska kultura kao politi\u010dka zavjetrina<\/strong><\/p>\n

Uvodna izlo\u017ebena natuknica “Kultura i umjetnost u Hrvatskoj 1945.” po\u010dinje, eto, ovakvom konstatacijom: “U prvoj polovici godine jo\u0161 uvijek je ratno stanje i mnogi su umjetnici u partizanima, dok preostali rade povu\u010deno boje\u0107i se novih preslagivanja na likovnoj sceni. Prvi su zaneseni, drugi zabrinuti i rezignirani. Ima i onih koji unato\u010d represivnim politi\u010dkim sustavima pomi\u010du granice kreativnosti.”<\/p>\n

Po \u010demu je, zna\u010di, 1945. godina va\u017ena za likovnu scenu u Hrvatskoj? Jer su slike nekih autora s ove izlo\u017ebe, spomenimo “Autoportret” Miljenka Stan\u010di\u0107a (1926. – 1977.), kratko interpretirane kao motivi postratno “zabrinutog mladi\u0107a”, iako se Stan\u010di\u0107ev cjelokupan opus, \u0161to ne treba valjda nagla\u0161avati, ne udaljava od melankolije portreta i pejza\u017ea. S druge strane kulturne scene, umjetnicima “neumornih inovativno eksperimentalnih strasti”, Bo\u017eidaru Ra\u0161ici, Josipu Seisselu i Antonu Motiki 1945. nije, recimo, ucijepila vidljivu poeti\u010dku razliku, ali to je zato \u0161to im je, ka\u017ee se na izlo\u017ebi: “bogato predratno iskustvo omogu\u0107ilo da i 1945. godine stvaraju intrigantna djela bliska eksperimentalnim istra\u017eivanjima”. 1<\/a><\/sup><\/p>\n

Ne bismo, naravno, ulazili u analizu ovakvih interpretativnih povr\u0161nosti, da se ona jednakom lako\u0107om ne obnavlja na \u010ditavom izlo\u017ebenom kulturno-umjetni\u010dkom fundusu. Kronologija bogatog repertoara Hrvatskog dr\u017eavnog kazali\u0161ta u Zagrebu, bilje\u017enica izvjesnog Stanka Jurdane s fascinantno gustim popisom kazali\u0161nih predstava i filmova koje je gledao za vrijeme rata, odnosno za vrijeme NDH; izvaninstitucionalna kazali\u0161na djelatnost “Compagnie des Jeunes” Radovana Iv\u0161i\u0107a, Koste Spai\u0107a, Ive Maleca, Josipa Depola i ostalih, \u010diji je rad naprasno zabranjen u lipnju 1945.; umjetni\u010dka fotografija, strip i moda iz 1940-ih, propagandni film i umjetni\u010dki film 1945. godine: o \u010demu zapravo govore ti dokazi gra\u0111anske kulture u vrijeme rata, odnosno za vrijeme NDH?<\/p>\n

Ucjena svakodnevicom<\/strong><\/p>\n

Kako kulturna, umjetni\u010dka, akademska i svakodnevna 1945. u vlastitoj, rizomatskoj me\u0111uovisnosti mo\u017ee svjedo\u010diti o karakteru te godine kao “dokazu politi\u010dke razdjelnice”, osim kao kraju “plodne” gra\u0111anske kulture koja je nesmetano rasla u jednoj, a navodno restriktivno kopnila u drugoj totalitarnoj povijesnoj epizodi? Takvom interpretativnom pojednostavljivanju nije, naime, dorastao ostali dio izlo\u017ebenog fundusa. Kuhinjski kredenc, insekticid, metalna kutija za hranu, kupon za duhan? Tuma\u010di stila i kulture \u017eivota 1940-ih su za 1945. godinu legitimni kontekstualni sekundanti, ali su ovdje i poslu\u017eili kao motivi jednostavne emocionalne ucjene, mo\u017eda u kombinaciji “vi\u0161estrukih i vi\u0161ezna\u010dnih emocionalnih trajnih i neprevladanih prijepora” o kojima je govorio ministar Hasanbegovi\u0107?<\/p>\n

Naime, izlo\u017eba je uspostavljena, uvjetno govore\u0107i, “iz duha naroda”, a ne iz logike problema. Dok se god tako pristupa historiografskom i muzealskom polju perpetuirat \u0107e se dosadnjikave floskule o nesre\u0107i Hrvata koji su se, eto, podijelili na dva tabora, \u0161to vlastitim izborom, \u0161to no\u0161eni vihorom \u0107udljive povijesti, a to je, naravno, “najve\u0107e zlo” koje mo\u017ee zadesiti jedan narod. Mo\u017eete balans ostaviti pred vratima koncepcije, ali \u0107e vam se zbog pristupa nu\u017eno vratiti kroz muzejski prozor. Tako zapravo pripremate javni teren za razumijevanje pora\u017eenih i gradite platformu za o\u0161trije nerazumijevanje pobjednika u skladu s aktualnopoliti\u010dkim okolnostima. A kako god odigrali, veli\u010dinu pobjede se ne mo\u017ee umanjiti.<\/p>\n

Izlo\u017eba “45.” sadr\u017eava mnogo gra\u0111e, kao i potrebe za budu\u0107om tematizacijom svakog pojedinog aspekta koji poku\u0161ava obuhvatiti. Ali na skliskom terenu povijesti kulture i svakodnevice kao \u010dvrstim materijalima socijalne povijesti odozdo, opasno se igrati sitnim \u0161ibicama povijesnog revizionizma u ime politi\u010dkih “\u010distih ra\u010duna”: dim se, naime, osjeti prije nego bukne po\u017ear.<\/p>\n

  1. Za usporedbu navodimo tek primjer kako izgleda smisleniji umjetni\u010dko-historiografski pristup: “Drugi svjetski rat je u hrvatskoj prozi vi\u0161e prekid u kontinuitetu objavljivanja, nego \u0161to se ponekad isticalo \u2013\u00a0 u samom knji\u017eevnom iskazu. Sli\u010dno se dogodilo i u mnogim evropskim zemljama koje su bile zahva\u0107ene ratnom kataklizmom”, G. Pele\u0161, I\u0161\u010ditavanje zna\u010denja<\/em>, Rijeka 1982.[↩<\/a>]<\/span><\/li><\/ol>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

    Izlo\u017eba “45.” trebala je, u povodu obljetnice pobjede antifa\u0161izma (dodu\u0161e s operativnom idejom okrugle obljetnice svr\u0161etka Drugoga svjetskog rata), u Hrvatskom povijesnom muzeju biti otvorena pro\u0161le godine…<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":12580,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[74,144],"theme":[458],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[121],"class_list":["post-12574","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-uncategorized","tag-kultura","tag-revizionizam","theme-drustvo","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/12574","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=12574"}],"version-history":[{"count":8,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/12574\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":12587,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/12574\/revisions\/12587"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/12580"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=12574"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=12574"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=12574"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=12574"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=12574"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=12574"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=12574"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}