{"id":11933,"date":"2016-02-26T08:00:24","date_gmt":"2016-02-26T07:00:24","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=11933"},"modified":"2016-02-25T21:55:12","modified_gmt":"2016-02-25T20:55:12","slug":"sprint-na-klimavim-nogama","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=11933","title":{"rendered":"Sprint na klimavim nogama"},"content":{"rendered":"

Korifeji intelektualne desnice rasplet postizbornih slagalica u Hrvatskoj do\u017eivjeli su kao\u00a0poligon za energi\u010dnije plasiranje svoje godinama bru\u0161ene teze o “lijevoj kulturnoj hegemoniji”. Teza koja bi trebala poslu\u017eiti Vladi kao legitimacija za politi\u010dke programe i obra\u010dune, me\u0111utim, pati od niza manjkavosti: od potpunog izostanka empirijskih dokaza preko frapantne neupu\u0107enosti u povijesne izvore koncepta do sasvim mutne predod\u017ebe onih koji su navodni nositelji te hegemonije.<\/strong><\/p>\n

Da je u Hrvatskoj na djelu dalekose\u017eniji politi\u010dki projekt od, prije nekoliko godina, detektirane konzervativne revolucije (ili kontrarevolucije \u2013 ovisi o stajali\u0161tu, naravno), vjerojatno je jasno i onima koji su prve epizode serije olako otpisivali kao razmjenu argumenata uobi\u010dajenu u dru\u0161tvima “s duljom demokratskom tradicijom”. Me\u0111utim, kad je iz sfere poba\u010daja, definicije braka i otpora uvo\u0111enju spolnog (zdravstvenog), kao i gra\u0111anskog odgoja obrazovanja u \u0161kolski sistem, promjenom politi\u010dke vlasti na vidjelo izi\u0161la \u0161irina udara i njezini pretpostavljeni odnosno pri\u017eeljkivani dosezi, stvari su naglo poprimile ozbiljne demokratske razmjere.<\/p>\n

Ton udara poja\u010dan je kako iz sredi\u0161ta politi\u010dkog sistema, tako i s donedavno desne periferije koja je napokon stekla slobodan prolaz u sam centar, etabliraju\u0107i se doslovce kao njegovo pogonsko gorivo, generator ideja i dru\u0161tvenih akcija. Elementi su izgleda napokon o\u010devidni i jasni, i onima s ne\u0161to zamu\u0107enijim demokratsko-pluralisti\u010dkim pogledom, iako ve\u0107 \u010ditavo desetlje\u0107e fragmentarno cirkuliraju multipliciranom konzervativnom virtualnom medijskom sferom, prikladno se zalijevaju i hrane na uprili\u010denim javnim eventima, naj\u010de\u0161\u0107e tribinama ili pak hodo\u010dasni\u010dkim predavanjima glavnih zagovornika. Vrijednim radom doguralo se i do festivala nazvanog Kulfest (“atraktivnog, a medijski pre\u0161u\u0107enog”), broj udruga \u2013 od U ime obitelji preko Vigilare i Centra za obnovu kulture do Hrvatske udruge Benedikt i sli\u010dnih radosti u civilnom sektoru \u2013 raste svakodnevno, infrastruktura, kadar i novaci bezuvjetno su zajam\u010deni podr\u0161kom majke svih civilnih udruga, najve\u0107e i dr\u017eavnim prora\u010dunom najizda\u0161nije financirane \u010duvarice identiteta i tradicionalnih vrijednosti.<\/p>\n

Izvori koncepta<\/strong><\/p>\n

I upravo u tom miljeu nastaje teza<\/a> o “lijevoj kulturnoj hegemoniji” i \u017eilavom komunizmu koji treba sru\u0161iti, prakti\u010dno oprimjerena i poja\u0161njena do konkretnih ishoda odlukom ministra kulture Zlatka Hasanbegovi\u0107a o ukidanju Stru\u010dnog povjerenstva za neprofitne medije. Posrijedi nije ishitrena odluka ministra “kratkog fitilja”, nego sistem, dakle: projekt, u kojem je obra\u010dun s lijevom kulturnom hegemonijom i komunisti\u010dki zaga\u0111enim zrakom va\u017ena sastavnica. Malen korak za Hasanbegovi\u0107a, ali zbilja velik za projekt nove nacionalne paradigme.<\/p>\n

Ishodi\u0161te projekta predstavlja Rezolucija Vije\u0107a Europe 1841 iz 2006. o potrebi me\u0111unarodne osude zlo\u010dina totalitarnih komunisti\u010dkih re\u017eima kao po\u010detna i neupitna pretpostavka definitivnog obra\u010duna sa socijalisti\u010dkom tradicijom reduciranom na dimenzije “totalitarnog zlo\u010dina\u010dkog pothvata”, uklju\u010duju\u0107i i prijetnju lustracijom (jer \u017eilav je i dugovje\u010dan komunisti\u010dki i kadar, a jo\u0161 dugovje\u010dniji komunisti\u010dki “mentalitet”), uz razne ideje za razli\u010dite popise narodnih neprijatelja, kao populisti\u010dki najja\u010du polugu definitivnog obra\u010duna s dru\u0161tvenim akterom koji se karakterizira standardnim repertoarom pridjeva i njihovom kombinacijom poznatom kako iz medijske i svakodnevno usmene, tako i iz virtualne i Facebook demokracije.<\/p>\n

Drugi va\u017ean korak jest kanonizacija<\/a> Alojzija Stepinca kao simboli\u010dki upori\u0161no mjesto i pravedni\u010dki putokaz oprimjerenog zauzimanja tobo\u017ee jednake distance spram dvaju totalitarizama koji su oblikovali hrvatsku stvarnost u pedesetogodi\u0161njem razdoblju kratkoga 20. stolje\u0107a \u2013 zajedno sa svje\u017eim interpretacijskim vi\u0161kom koji nedvojbeno pokazuje uzor kako se mo\u017ee biti i antifa\u0161ist i antikomunist, i za to podnijeti \u017ertvu. U tom se smislu jasnije razumije vi\u0161egodi\u0161nja poruka upu\u0107ivana “konzervativnoj ve\u0107ini” da se treba napokon odlu\u010dno “osloboditi straha”.<\/p>\n

Slijedi logi\u010dan tre\u0107i element: “nova nacionalna paradigma” \u2013 ekstenzivniji, vi\u0161eslojniji i ja\u010di oblik svojedobnog poziva na “duhovnu obnovu”, zapravo model novoga dru\u0161tvenog ugovora koji bi trebao proizvesti novo “dru\u0161tveno ozra\u010dje” i vjerojatno zajam\u010diti uvjete stvaranja “novog \u010dovjeka”. Taj “novi \u010dovjek” temeljio bi se na zdravorazumskom uspostavljanju konzervativnosti i tr\u017ei\u0161nog natjecanja kao jedine normalnosti, dapa\u010de, prirodnog poretka koji jedini jam\u010di uspjeh sveukupnog projekta, za\u0161e\u0107erenog mekanim obavezuju\u0107im odrednicama poput “domoljublja” ili “zajedni\u0161tva” pa sve do recentno iskazane ideje uvo\u0111enju obaveznog slu\u017eenja vojnog roka<\/a>. 1<\/a><\/sup><\/p>\n

Zdravorazumska pitanja<\/strong><\/p>\n

Simboli\u010dki utemeljuju\u0107i vremenski trenutak projekta jest, naravno, onaj kad je \u017eivot zapravo zapo\u010deo (a povijest usput izbrisana ili reducirana na zlo\u010dina\u010dki pothvat) i okuplja se se oko godine nulte hrvatskog osamostaljenja s pripadnim nacionalisti\u010dkim vrijednosnim modelom. Vrijeme se, dakle, kao i u svakom projektu s totalitarnim ambicijama, po\u010dinje ra\u010dunati ispo\u010detka. Jednako se tako odabiru i nova savezni\u0161tva na vanjsko-politi\u010dkom planu, s izra\u017eenom preferencijom spram autoritarnih politi\u010dkih modela konzervativnog habitusa u srednjem i isto\u010dnom dijelu postsocijalisti\u010dke Europe.<\/p>\n

Javno prisutni pobornici projekta, uz svaku od spomenutih to\u010daka, gotovo redovito, provla\u010de i tezu o “lijevoj kulturnoj hegemoniji”, \u0161to uvelike podrazumijeva i medijsku, kao opasnoj prepreci u njegovoj realizaciji. Desnica se, reklo bi se jednostavnije i banalnije, dohvatila nadgradnje i nasrnula na nju bez smisla, nagovijestiv\u0161i<\/a> kraj 70-godi\u0161nje lijeve kulturne hegemonije i hrabro zagazila u podru\u010dje estetskog s jasnom nacionalsocijalisti\u010dkom tendencijom, kao \u0161to to pokazuje jedna strukovna podr\u0161ka<\/a> ministru kulture Zlatku Hasanbegovi\u0107u, institucionalno najvidljivijem zagovorniku desnog projekta odnosno nove nacionalne paradigme. 2<\/a><\/sup><\/p>\n

Desna i konzervativna fantazija o lijevoj kulturnoj hegemoniji ra\u010duna na dokidanje komunikacijskih kanala koji nisu uklju\u010deni u zborsko pjevanje, bez puno smisla za nijanse i razli\u010dite politi\u010dke pozicije. Jer sve \u0161to nije s nama jest nedvojbeno lijevo ili liberalno-lijevo, zapravo komunisti\u010dki atavizam, a da se radi o manjini jasno pokazuje referendum o braku. Zato se zdravorazumski postavlja pitanje: za\u0161to se u razli\u010ditim dru\u0161tvenim sferama, poput medija i kulture, ta ve\u0107ina ne ogleda onako kako se ogledala u referendumskim rezultatima? Ne\u0161to o\u010devidno ne \u0161tima, ne\u0161to prije\u010di ve\u0107ini da bude uvijek i svugdje ve\u0107ina, i uzrok je dugo mi\u0161ljen i napokon domi\u0161ljen u klimavoj koncepciji lijeve kulturne hegemonije.<\/p>\n

Dubinski teorijski proma\u0161aji<\/strong><\/p>\n

U prvom se koraku ta hegemonija mo\u017ee \u010ditati u doslovnom zna\u010denju kao prevlast odnosno dominacija, pri \u010demu ne postoji ni prijeko potreban minimum dokaznog materijala jer se argument, vrijedi ponoviti, vrti oko jednostavne teze tipa: tko nije s nama, jest protiv nas. Stoga su, na primjer, svi predo\u010deni statisti\u010dki podaci i financijski pokazatelji o radnom statusu u neprofitnim medijima, kao i o njihovu financiranju nai\u0161li na \u0161utnju, jer \u010demu raspravljati o \u010dinjenicama kad mi jednostavno “vjerujemo” da je posrijedi hegemonija i parazitiranje na javnim, prora\u010dunskim sredstvima.<\/p>\n

Me\u0111utim ve\u0107 u drugom koraku elaboracije, korifeji pojmu daju zanimljivo zna\u010denje pozivaju\u0107i se na koncepciju Antonija Gramscija u posve suludom aran\u017emanu, pokazuju\u0107i ozbiljne znakove intelektualne potkapacitiranosti. Sve ga se tu mo\u017ee na\u0107i, od \u010dinjenice da se u pozivu na “oslobo\u0111enje od straha” Gramscijev pamflet “Ravnodu\u0161ni” (Gli indifferenti) \u0161to ga je kao 26-ogodi\u0161njak objavio u velja\u010di 1917. u jedinom broju \u010dasopisa La citt\u00e0 futura\u00a0<\/em>Omladinske federacije piemonte\u0161ke Socijalisti\u010dke partije navodi kao zapis iz njegovih “Zatvorskih bilje\u017enica”\u00a0do zanimljivijih i te\u017eih simptoma<\/a> intelektualne potkapacitiranosti u kojima se saznaje da je Gramsci bio glavni ideolog frankfurtske \u0161kole: “Jedan od klasi\u010dnih primjera osvajanja i odr\u017eanja politi\u010dke mo\u0107i putem kulturne hegemonije je djelovanje tzv. Frankfurtske \u0161kole, koja je desetlje\u0107ima monopolizirala odgojno-obrazovni sveu\u010dili\u0161ni sustav u zapadnoj Europi, pa i u biv\u0161oj Jugoslaviji. Nastala je 1923. kada je agent Kominterne Gy\u00f6rgy Luk\u00e1cs osnovao filozofski krug oko Instituta za marksizam na frankfurtskom sveu\u010dili\u0161tu, a kasnije su joj se pridru\u017eili Theodor Adorno, Wilhelm Reich, Erich Fromm, Antonio Gramsci, Max Horkheimer i Herbert Marcuse. Svaki od sudionika Frankfurtske \u0161kole stvarao je svoj filozofski model koji je zagovarao protumetafizi\u010dki i antitradicionalni svjetonazor, areligiozni individualizam, prosvjetiteljski racionalizam i tehnoznanstveni pozitivizam. Jedan od njezinih glavnih ideologa, Antonio Gramsci, smatrao je da je pod krinkom marksisti\u010dke revolucije potrebno infiltrirati ljude u zapadne institucije.\u00a0(…)\u00a0U institucionalnim kulturnim sinekurama Frankfurtske \u0161kole nakon Drugoga svjetskog rata uto\u010di\u0161te su prona\u0161li brojni lijevi knji\u017eevnici poput Alberta Camusa ili marksista Sartrea, koji je desetlje\u0107ima bio pobornik staljinizma (…). 3<\/a><\/sup><\/p>\n

Zanimljivo je da se pritom, u ne ba\u0161 usviranom intelektualnom orkestru, u \u0161iroj argumentaciji i popratnim raspravama<\/a> o naravi poslijeratnog antifa\u0161izma kao oslonac pojavljuje upravo diskurs ili pozicija koju bi se u na\u0161im prilikama moglo podvesti pod utjecaj utjecaja frankfurtske \u0161kole, odnosno tekst Gvozdena Flege iznova aktualiziran posljednjih tjedana kao potvrda teze o “crvenom fa\u0161izmu” i “antifa\u0161isti\u010dkom antikomunizmu”.<\/p>\n

Srednjostruja\u0161ka podr\u0161ka<\/strong><\/p>\n

Ozbiljan nedostatak, unato\u010d \u010dinjenici da se na njega u postoje\u0107em odnosu snaga slabo isplati pozivati, jest promatranje politi\u010dkih pozicija s onu stranu desnog konzervativnog spektra kao skupno “lijevo-liberalnih”. Ponekad je te\u017ee razabrati \u0161to se pod tim skriva, ali taj se plutaju\u0107i ozna\u010ditelj uglavnom zaka\u010di na sve \u0161to predvodnicima desnog udara nije samorazumljivo, prirodno i normalno, bilo gluplje ili pametnije, smu\u0161eno ili karijerno pozicionirano, politi\u010dki pismenije ili aktivisti\u010dki jednodimenzionalno, dakle sve \u0161to nije tradicionalno i konzervativno, a pritom barem u prvoj prozivci ne pristaje automatizmom na novi dru\u0161tveni ugovor.<\/p>\n

U me\u0111uvremenu se za normalizaciju stanja ili naturalizaciju nove nacionalne paradigme tra\u017ee ili se pak svojevoljno nude razli\u010diti saveznici kojima je antikomunisti\u010dka histerija jedini zajedni\u010dki nazivnik, neovisno o tome nalaze li je u “bazi” ili “nadgradnji”, u dru\u0161tvu ili mentalitetu. \u010cak i korporativni dnevni mediji kao srednjostruja\u0161ka linija s jasnom agendom za\u0161tite i promocije procesa koji pripadaju tzv. bazi, redovito servisiraju desne i konzervativne ideje promoviraju\u0107i njihove zagovornike u nizu velikih intervjua kao obi\u010dne ljude kojma ni\u0161ta ljudsko nije strano, odnosno kao zanimljive, \u017eivotne persone sa svim dobrim i manje dobrim stranama \u2013 od turisti\u010dkog posjeta Kubi preko nogometne navija\u010dke epizode do objave taktike kojom \u0107e se izboriti zabrana rada nedjeljom. Istodobno se u sredi\u0161njem Dnevniku nacionalne televizije govori o “sindikatima kao najve\u0107im protivnicima\/ko\u010dni\u010darima reformi” pa se doista name\u0107e smisleno pitanje ne samo o lijevoj kulturnoj hegemoniji nego o poziciji koju bi se u toj konstelaciji moglo nazvati lijevom.<\/p>\n

Kad bismo posegnuli barem za osnovnim elementima Gramscijeve dijalektike otpora i pristanka i uklju\u010dili univerzalizaciju, kompromis i politi\u010dku institucionalizaciju, ili povukli sli\u010dnosti hrvatskih okolnosti s nekim dru\u0161tvenim situacijama koje su barem u Europi aktivirale gram\u0161ijevske kategorije u novom kontekstu, gotovo da bismo stekli prijeko potreban aparat za analizu analize “lijeve kulturne hegemonije”, ali to bi onda bila ozbiljnija rasprava s ne ba\u0161 relevantnijim dru\u0161tvenim odjekom.<\/p>\n

Zanemarivanje baze<\/strong><\/p>\n

Stoga je desna fantazija o lijevoj kulturnoj hegemoniji obi\u010dna tlapnja, ne samo kao kvaziteorijska koncepcija nego i kao opis stanja stvari, iako kad su posrijedi neprofitni mediji ima konkretan ishod eliminacije glasa koji je precizno detektiran kao otpor. Procedure i kriteriji tek su bezbojna izlika za izbacivanje aktera koji se ne uklapa u projekt. Posrijedi je, posve jednostavno, zona koja se ne mo\u017ee nadzirati jer se ne uklapa u projekt obnove i nove nacionalne paradigme i zato je prekri\u017eena dok \u0107e se za zaposjedanje ostalih neprijateljskih utvrda postupno pronalaziti legalni, \u0161tovi\u0161e: demokratski, mehanizmi preuzimanja i kontrole.<\/p>\n

Su\u017eeno podru\u010dje borbe logi\u010dna je posljedica izostanka lijevih ideja koje bi navodno mogla zastupati politi\u010dka pozicija oli\u010dena u lokalnoj varijanti SDP-ovske socijaldemokracije. Ali budu\u0107i da ih nema upravo na mjestu, da iznova terminolo\u0161ki banaliziramo i pojednostavimo, dru\u0161tvene baze, \u010dak ni u obrani elementarnog prava na rad u neprofitnim medijima, mjestu koje je zapravo, operativno posve gram\u0161ijevski, napu\u0161teno kao podru\u010dje borbe \u010dinom pristanka bez trunke otpora, i to prihva\u0107anjem postoje\u0107ih odnosa u sferi proizvodnje kao prirodnog poretka, ostaju tek sitna pu\u0161karanja tipa “koliko i kakvog antifa\u0161izma”. Sve se zapravo mo\u017ee sa\u017eeti starom poslovicom da psi laju, a da karavana prolazi, uz napomenu da zapravo metafori\u010dki psi laju okrenuti u nekom drugom smjeru u odnosu na onaj kojim metafori\u010dka karavana prolazi.<\/p>\n

Dok se god na lijevoj politi\u010dkoj platformi ne pojavi sna\u017eniji politi\u010dki subjekt koji \u0107e napokon na dnevni red postaviti va\u017ena pitanja, odnosno zahvatiti stvari u korijenu, i svakako u tradiciji revitalizacije socijalisti\u010dkog vi\u0161ka koji nadilazi uvrije\u017eeno predbacivani totalitarni okvir, onima \u0161to ih konzervativno-desni e\u0161aloni nazivaju lijevima ili lijevo-liberalnima ostat \u0107e tek nadgradnja ili preciznije pozivanje na demokratsku higijenu. S obzirom na stanje stvari, i ta se demokratska higijena trenutno \u010dini kao dru\u0161tveno relevantan doseg, iako i ona sve intenzivnije nalikuje na izgubljenu demokratsku bitku, osobito jer bi srednjoklasni komfor, egzistencijalna ucjena i dupliranje prora\u010dunskog izdvajanja za kulturu mogli proizvesti novu konfiguraciju pristajanja i otpora.<\/p>\n

Me\u0111utim, desni projekt ima jo\u0161 jedan bitan nedostatak. Vjeruje, naime, da se sa socijalizmom i socijalisti\u010dkom idejom suo\u010dava u liku komunisti\u010dkog atavizma jer ne mo\u017ee doku\u010diti, valjda zbog “lijeve kulturne hegemonije”, da je posrijedi ne\u0161to \u017eivo, dinami\u010dno i nastaju\u0107e.<\/p>\n

  1. Postoji istodobno nekoliko paralelnih pruga koje vode pri\u017eeljkivanom cilju. Va\u017eno mjesto pritom zauzima obrazovni sistem. Vrijedi spomenuti relativno slabo javno predstavljenu \u010dinjenicu o projektu dvopredmetnog studija vjeronauka odnosno religijske pedagogije i katehetike (Katoli\u010dki bogoslovni fakultet) i svih studijskih grupa na Filozofskom fakultetu Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu, \u0161to ve\u0107 srednjoro\u010dno vodi planiranom pedago\u0161kom in\u017eenjeringu. Naime, budu\u0107i da se vjeronauk predaje u osnovnim i srednjim \u0161kolama, posve je logi\u010dno da u dvopredmetnom re\u017eimu studija npr. vjeronauka i povijesti, vjeronauka i filozofije, vjeronauka i kroatistike, vjeronauka i anglistike, zavr\u0161eni studenti nemaju tek ozbiljnu prednost na tr\u017ei\u0161tu radne snage nego i zamjetan vi\u0161ak vrijednosti kad je rije\u010d o rastakanju sekularnosti \u0161kolskog sistema.[↩<\/a>]<\/span><\/li>
  2. Lu\u010di\u0107ev je tekst izvorno objavljen kao premium sadr\u017eaj na portalu Ve\u010dernjeg lista, medija koji uredno kolumnisti\u010dki servisira korifeje ideje o lijevoj kulturnoj hegemoniji.[↩<\/a>]<\/span><\/li>
  3. O intelektualnom dosegu pojedinih glasnih aktera vidi i kolumnu<\/a> \u017darka Puhovskog na portalu Banka[↩<\/a>]<\/span><\/li><\/ol>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

    Da je u Hrvatskoj na djelu dalekose\u017eniji politi\u010dki projekt od, prije nekoliko godina, detektirane konzervativne revolucije (ili kontrarevolucije \u2013 ovisi o stajali\u0161tu, naravno), vjerojatno je jasno i onima…<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":11937,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[103],"theme":[456],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[23],"class_list":["post-11933","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-uncategorized","tag-ideologija","theme-politika","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/11933","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=11933"}],"version-history":[{"count":10,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/11933\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":11944,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/11933\/revisions\/11944"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/11937"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=11933"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=11933"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=11933"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=11933"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=11933"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=11933"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=11933"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}