{"id":10902,"date":"2015-12-24T08:00:18","date_gmt":"2015-12-24T07:00:18","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=10902"},"modified":"2015-12-24T15:41:35","modified_gmt":"2015-12-24T14:41:35","slug":"radi-se-o-ljevici","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=10902","title":{"rendered":"Radi se o ljevici!"},"content":{"rendered":"

Nedjeljni referendum o bra\u010dnoj ravnopravnosti istospolnih parova u Sloveniji donio je jo\u0161 jedan u nizu poraza za one koji se bore za socijalnu jednakost. No on je ujedno i prilika da se analizira koji su uzroci tog poraza, te kako djeluju mehanizmi odr\u017eavanja statusa quo \u2013<\/em> prepreka sa kojom se borba za demokratsko dru\u0161tvo neminovno mora suo\u010diti.<\/strong><\/p>\n

Kada u Sloveniji o ljudskim pravima na referendumu odlu\u010duje narod \u2013 cini\u010dno re\u010deno \u2013 to gore po ljudska prava. 1<\/a><\/sup> Isto je bilo i u nedjelju 20. decembra, kada je postavljeno pitanje ho\u0107e li \u0107e istospolnim parovima biti priznata ravnopravnost ili \u0107e i dalje ostati drugorazredni gra\u0111ani. Odgovor je bio odlu\u010dan i nedvosmislen: ostaju drugorazredni gra\u0111ani. Za uvo\u0111enje zakona koji bi po svemu izjedna\u010dio prava razno i istospolnih partnerstava, zakonskih veza i obiteljskih odnosa glasovalo je 36,47%, a protiv izjedna\u010davanja tih prava 63,5%. Prevedeno u brojke: za je bilo 225.000, a protiv 392.000, dakle znatno iznad kvoruma potrebnih glasova protiv koji \u010dini 20% svih registriranih bira\u010da,\u00a0nu\u017enog za valjanost referenduma (u ovom slu\u010daju za to je bilo potrebno 340.000 glasova).<\/p>\n

Na\u017ealost, ovo nije bio prvi referendum ove vrste. U pro\u0161losti je ve\u0107 narod odlu\u010divao o pravima samica na biomedicinski potpomognutu oplodnju (2001.), o zakonu koji bi uredio prava izbrisanih (2004.) i o obiteljskom zakonu koji bi donekle pobolj\u0161ao, ali ne sasvim uredio prava istospolnih parova (2012.). U sva tri primjera ve\u0107ina je glasovala o pravima manjine i svaki put je manjina izgubila. Zna\u010di da je na referendumu anulirana do sada najve\u0107a izborena legislativna pobjeda Ujedinjene ljevice (Zdru\u017eene levice). Za ljevicu, u naj\u0161irem smislu zna\u010denja te rije\u010di, to opravdano predstavlja kolektivnu politi\u010dku traumu i frustraciju, a istovremeno od nas zahtijeva stvarnu analizu onoga \u0161to je po\u0161lo krivo i kako pametno poslo\u017eiti redove za budu\u0107e bitke.<\/p>\n

Iz analiza odaziva koje su se pojavile neposredno nakon referenduma na dru\u0161tvenim mre\u017eama i u drugim medijima, lako je razaznati simptome problema koji prijete suvremenoj \u2013 ne samo slovenskoj \u2013 ljevici. Naj\u010de\u0161\u0107i tekstovi su oni u kojima prevladava moralno ogor\u010denje i pravedni\u010dki bijes. Otprilike u smislu: \u0161to si opet dozvoljava Rimokatoli\u010dka crkva (RKC) koja zlorabi svoj privilegiran dru\u0161tveni polo\u017eaj i otvoreno poziva na glasovanje protiv zakona. U tom kontekstu ubrzo su se pojavile i inicijative za oporezivanje RKC. Uslijedile su kritike o dvoli\u010dnosti i hipokriziji crkvene kurije i vjernika, uobi\u010dajna povremena upozorenja, aktualna i za vrijeme izbjegli\u010dke krize, da je i Isus imao dva oca i sam bio izbjeglica.<\/p>\n

Analiza umjesto lamentacije<\/strong><\/p>\n

Drugi segment tih, u principu ipak opravdanih, ali istovremeno beznadno besmislenih moralnih levita je bilo posebno ocrtavanje lika Slovenca\/ke i same Slovenije. Tu su se mogle \u010ditati reakcije onih koji su razjareno bjesnili nad tim da \u017eivimo u zadrtom Slovenistanu koji po vlastitom izboru ostaje u mra\u010dnom srednjem vijeku. Mnogi su uzbu\u0111eno pozivali na masovno iseljenje i nagovje\u0161tavali svoj odlazak. I tu mo\u017eemo razumjeti resantiman, naravno, napredan \u010dovjek ne \u017eeli \u017eivjeti u nazadnom dru\u0161tvu koje manjini uskra\u0107uje prava. Problem te prve skupine, nazovimo ih ogor\u010deni<\/em>, nije u tome \u0161to se ljute na doista lo\u0161e pojave, ve\u0107 u tome \u0161to njihov bijes ne raspiruju najva\u017enije stvari.<\/p>\n

Umjesto toga da (ako ostajemo kod metafore vatre) sami zapale pokoju iskru koja bi prerasla u plamen, njihov stav ostaje jalov utoliko \u0161to je beznadno reaktivan i zato uvijek ostanu opr\u017eeni. Od boli zbog te nepravde najprije urli\u010du, a zatim od nje i bje\u017ee, a na kraju, politi\u010dki gledano, uvijek ostaju sami, opkoljeni i osu\u0111eni na propast. Zato je drugi tip reakcija, koji su bili rje\u0111i, pravilno upozorio da pred vatrom politi\u010dkog djelovanja ne smijemo bje\u017eati, nego treba po\u0161tivati protivnika i ovladati njegovim umije\u0107em tako dobro da se od njega ustvari u\u010di.<\/p>\n

Ako je gore subjekt napada bila RKC, ovdje su izlo\u017eeni prije svega Slovenska demokratska stranka (SDS) i Nova Slovenija (NSi), konzervativne, neoliberalne stranke koje su obje gorljivo pozivale na raspisivanje referenduma, a zatim na odbacivanje zakona na njemu. Ova druga skupina, nazovimo ih organizirani<\/em>, nagla\u0161avala je da je moralna ogor\u010denost izli\u0161na, a na kraju i \u0161tetna. Referendum nije pao zbog ovakve ili onakve prirode Slovenaca, ve\u0107 zato \u0161to su njegovi protivnici jednostavno puno bolje organizirani nego podupiratelji. Me\u0111u politi\u010dkim strankama samo je jedna (SDS) koja zaslu\u017euje ime partije u klasi\u010dnom zna\u010denju te rije\u010di. Dakle stranka koja je bitno vi\u0161e od stranke i za \u010dije je \u010dlanstvo njezina politika na\u010dina \u017eivota.<\/p>\n

Odakle snaga politi\u010dkoj stranci<\/strong><\/p>\n

Takva partija drugog kova svom \u010dlanstvu nudi paletu aktivnosti u kojima se mogu anga\u017eirati. Tome slu\u017ee brojne partijske organizacije, podorganizacije, ali i organizacije koje nisu neposredno povezane sa strankom, ve\u0107 su dio njene fronte. SDS nije samo najbrojnija slovenska stranka, nego ima i najvi\u0161e institucija. To su medijske (novine, portali, televizija), kulturne (nakladni\u0161tvo, dru\u0161tva), veteranske organizacije, akademske, sportske itd. SDS djeluje po na\u010delu uspostavljanja dru\u0161tvene hegemonije kroz koju odr\u017eava homogenost vlastitih kadrova. Generalni sekretar talijanske Komunisti\u010dke partije (koja je na svom vrhuncu brojila vi\u0161e od tri milijuna \u010dlanova i bila jedna od najmo\u0107nijih u zemlji) Palmiro Togliatti jednom je izjavio da partija mora za svaki crkveni zvonik osnovati jednu partijsku \u0107eliju.<\/p>\n

U domovini katoli\u010danstva to je hrabra i dalekose\u017ena izjava, ipak \u010dini se da ju je SDS u Sloveniji i prema\u0161ila. Ima partijsku \u0107eliju i zvonik, orkestar strana\u010dkih ideolo\u0161kih aparata je u\u0161timan i svira glasno i samosvjesno. SDS nije samo dobro organizirana struktura, kostur raznoraznih formi koje djeluju kao jedno tijelo, ona je i vi\u0161e od toga. To je stranka koja ima poslanje i u misiji je da ga ostvari. To poslanje utjelovljeno u liku i djelu vo\u0111e Janeza Jan\u0161e, ali u njegovoj politi\u010dkoj pastvi su svi \u010dlanovi. Cjelina je zato vi\u0161e od sume pojedina\u010dnih dijelova.<\/p>\n

Tu se ne\u0107emo upu\u0161tati u raspravu o tome kakav je sadr\u017eaj i program tog poslanja (o\u0161tri antikomunizam, povijesni revizionizam, neoliberalizam itd). Na kraju posve je svejedno kakav je sadr\u017eaj tog povijesnog poziva za ostvarivanje nekog politi\u010dkog projekta. Va\u017eno je kako se o njemu govori, to je ono \u0161to ga \u010dini poslanjem. \u010cinjenica je da ljevici, u primjeru Slovenije, dakle Ujedinjene Ljevice (Zdru\u017eene levice), nedostaje tla pod nogama kako u smislu organiziranosti tako i u smislu povijesnog poslanja. Tu je sr\u017e problema i razlog za\u0161to je jednom politi\u010dkom polu uspjelo demonstrirati politi\u010dku mobilizaciju, dok je podupiratelja zakona te nedjelje bilo nekoliko tisu\u0107a manje nego na sli\u010dnom referendumu prije tri godine.<\/p>\n

Gradnja alternative<\/strong><\/p>\n

Dio odgovora na organizacijsko pitanje s kojim se mora suo\u010diti suvremena ljevica je ve\u0107 dobro poznat. To je dugotrajni i naporan rad uspostavljanja strana\u010dke kapilarne mre\u017ee kako u teritorijalnom tako i u ideolo\u0161kom smislu. Taj, u prvoj fazi neizbje\u017eno udarni\u010dki i nepla\u0107eni rad, ljevica u velikoj mjeri tek mora obaviti. Odnosi mo\u0107i ne\u0107e se promijeniti preko no\u0107i iako potencijal za promjenu sigurno postoji. Drugi dio odgovora na organizacijsko pitanje koji ostaje nejasan ti\u010de se pitanja povijesnog poslanja. Za\u0161to to\u010dno gradimo politi\u010dku organizaciju, koja je njena svrha i koja je uloga pojedinca u njoj te, ako sko\u010dimo nekoliko koraka unaprijed, \u0161to \u0107emo u\u010diniti s politi\u010dkom mo\u0107i, mo\u017eda i s vla\u0161\u0107u kad ju osvojimo eventualno?<\/p>\n

Povr\u0161nih odgovora na razini slogana i gotovo narodnih poslovica ne manjka. Ipak su slogani \u2013 koje ne prati taktika i strategija kako ih ostvariti \u2013 isprazni, nevjerodostojni i zaslu\u017euju podsmijeh. Iskustvo historijskih socijalizama 20. stolje\u0107a istovremeno \u010dini pozivanje na \u017eeljezne zakone povijesti i neminovnost napretka neuvjerljivima. Paradoksalno, prije samog referenduma na tu vrst mehanicizma pozivalo se vi\u0161e liberalnih komentatora. Oni su i prije referenduma nagla\u0161avali da \u0107e i odbacivanje zakona biti samo manja prepreka na putu u svijetlu budu\u0107nost.<\/p>\n

Historija ipak doista napreduje, ali taj napredak se \u010desto doga\u0111a kroz silovita nazadovanja, zato u napredak nije upisana nikakva nu\u017enost. Da bi se povijesni kota\u010d vrtio unaprijed potrebno je izboriti beskona\u010dne bitke i tek tada mo\u017eemo govoriti stvarnom napretku. Druga\u010dije re\u010deno, nitko ne\u0107e umjesto nas stvarati povijest, da bi ju doista stvarali potrebno je znati kuda se \u017eeli sti\u0107i. To znanje mora uklju\u010divati i spoznaju da su u povijesti brojni putevi ve\u0107 proku\u0161ani i razotkriveni kao pogre\u0161ni i nezadovoljavaju\u0107i. Ljevica nikada ne\u0107e mo\u0107i mobilizirati mase za kora\u010danje putem za koji i sama najbolje zna da je pogre\u0161an. Projekt pravednijeg i slobodnijeg dru\u0161tva nije \u0161etnja kroz parlament kao \u0161to to ne mo\u017ee ni biti njegovo ukidanje.<\/p>\n

Previ\u0161e puta pokazalo se da je cilj \u017ertvovan radi sredstava koja su trebala dovesti do njega. Istinski izazov za ljevicu, tako i slovensku, sastoji se u oblikovanju takvih sredstava u koja \u0107e cilj ve\u0107 biti upisan. Ako \u017eelimo ukinuti diktaturu kapitala moramo u praksi zapo\u010deti graditi alternativne na\u010dine proizvodnje. Ako ho\u0107emo ukinuti predstavni\u010dku demokraciju to \u0107emo u\u010diniti kroz takve vrste neposrednije demokracije koja bi prvu porazila u praksi, ne samo u teoriji. Bit te promjene je da emancipatorni projekt nije vi\u0161e vezan za njegove ponu\u0111a\u010de (politi\u010dare, aktiviste i dr.) i njegove primatelje (ostale stanovnike), ve\u0107 bi na sudjelovanje u njemu bili pozvani svi.<\/p>\n

Sa slovenskog prevela Tina Te\u0161ija<\/p>\n

  1. Naslov \u010dlanka je parafraza naziva konzervativne koalicije Radi se o djeci! (Za otroke gre!) koja je zaslu\u017ena za referendum.[↩<\/a>]<\/span><\/li><\/ol>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

    Kada u Sloveniji o ljudskim pravima na referendumu odlu\u010duje narod \u2013 cini\u010dno re\u010deno \u2013 to gore po ljudska prava. Isto je bilo i u nedjelju 20. decembra, kada je postavljeno pitanje da li \u0107e istospolnim parovima biti priznata ravnopravnost ili \u0107e i dalje ostati drugorazredni gra\u0111ani. Odgovor je bio odlu\u010dan i nedvosmislen: ostaju drugorazredni gra\u0111ani…<\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":10906,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[],"theme":[],"country":[30],"articleformat":[450],"coauthors":[131],"class_list":["post-10902","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-uncategorized","country-slovenija","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/10902","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=10902"}],"version-history":[{"count":8,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/10902\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":10913,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/10902\/revisions\/10913"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/10906"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=10902"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=10902"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=10902"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=10902"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=10902"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=10902"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=10902"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}