U nedjelju popodne, u Bruxellesu je na temu izbjegličke krize održan ad-hoc mini-samit zemalja Zapadnog Balkana na kojem su sudjelovali premijeri ili predsjednici osam zemalja članica Europske unije: Hrvatske, Austrije, Njemačke, Bugarske, Grčke, Mađarske, Slovenije i Rumunjske, zatim triju susjednih zemalja: Albanije, Srbije i Makedonije te predsjednici Europske komisije Jean-Claude Juncker, Europskog vijeća i Parlamenta Donald Tusk i Martin Schulz kao i luksemburški ministar vanjskih poslova i predsjedatelj Vijeća EU-a Jean Asselborn.
Na sastanku se razgovaralo o tzv. Akcijskom planu od 17 točaka što ih je predložila Europska komisija, a na koje su, kako javlja HRT, svi osim Njemačke imali prigovore. Ponajviše prigovora izazvala je točka koja je određivala da se zemlje obvezuju da neće prevoziti izbjeglice prema granicama susjednih zemalja bez suglasnosti tih zemalja, što se na kraju, zbog velikih prigovora, ublažilo formulacijom da se izbjeglice neće slati na granice susjednih zemalja bez “informiranja susjednih zemalja”. Također, prema ovom planu, Grčka treba osigurati trajniji smještaj 50.000 izbjeglica, a još 50.000 smjestit će se u ostalim balkanskim zemljama.
Povećanje smještajnih kapaciteta trebalo bi doprinijeti “usporavanju” kretanja izbjeglica što će u praksi značiti da će se izbjeglice, jedno za sad neodređeno vrijeme, prisilno zadržavati u tranzitnim zemljama. Ostale problematične točke plana ponajprije se tiču pitanja vraćanja izbjeglica u treće zemlje poput Afganistana, Pakistana i Bangladeša koje se – bez ozbiljnog utemeljenja u stvarnosti tih zemalja – proglašavaju “sigurnima”, zatim veće kontrole granica uz pomoć Europske agencije za nadzor vanjskih granica EU – Frontexa, većeg broja policajaca na granicama te veće kontrole morskih puteva. Jedan od glavnih ciljeva novih mjera trebala bi biti deportacija izbjeglica koje “ne trebaju” zaštitu, odnosno onih za koje birokracije država-članica procijene da “ne ispunjavaju uvjete za azil”.
Neopravdana klasifikacija
Često sasvim arbitrarna razlika između ekonomskih migranata i izbjeglica što bježe pred ratom uskoro upravo bi zbog točke o deportaciji mogla postati presudnom. Npr. ratom razoreni Afganistan teško da se može kategorizirati kao zemlja iz koje ljudi bježe “samo” radi siromaštva. Isto vrijedi i za Pakistan gdje se preselila većina američkih operacija protiv Talibana. Osim toga, i Tursku – zemlju u koji EU planira zadržati većinu sirijskih izbjeglica – teško se može smatrati sigurnom zemljom npr. za Kurde, veliki broj kojih živi u Siriji, a protiv kojih je vlada usmjerila veliku većinu svojih vojnih operacija.
Strože razdvajanje ljudi na ekonomske i ratne izbjeglice te stroža registracija (uključujući i biometrijsku) – također određeni nedjeljnim planom – za cilj ima usporavanje protoka izbjeglica prema Njemačkoj i ostalim ciljnim zemljama. Ovakvo usporavanje svoju logiku ima u unutarnjopolitičkim potrebama ciljnih migrantskih odredišta poput Njemačke. Prema njemačkim anketama naime, kancelarki Angeli Merkel posljednjih tjedana pada popularnost. Dok jedni smatraju da se radi o marginalnom skliznuću, drugi se zbog jačanja desnih stranaka boje dugoročnih posljedica slabljenja njemačkog desnog centra. Kako bi to ublažila, Merkel je usporila protok izbjeglica koji ulaze u Njemačku, što se u konačnici očituje u obliku humanitarne krize na Balkanu. Istovremeno, zbog straha od zatvaranja granica, povećava se pritisak izbjeglica koje pristižu u Makedoniju, Srbiju i Hrvatsku. Tako je u Hrvatsku u prvih dvanaest sati ponedjeljka ušlo preko 9000 ljudi, što je značajno povećanje u odnosu na 5000 ljudi koliki je dnevni prosjek bio u prvim tjednima krize.
Što znači Frontex na hrvatsko-srpskoj granici?
Kako bi ojačala kontrolu izbjegličke krize, određeni broj snaga Frontexa bit će raspoređen na srpsko-hrvatskoj granici. Njihov zadatak je stroži nadzor graničnih prijelaza, detekcija nedokumentiranih prijelaza i registracija izbjeglica. No njihova je primarna funkcija usporavanje protoka izbjeglica dalje prema zapadu. Retorika usporavanja protoka izbjeglica pokušava se kamuflirati neutralnim frazama poput “malo dužeg zadržavanja”, dok izbjeglički detencijski kampovi koje političari nazivaju “zonama čekanja i odmora” više sliče na zatvore i koncentracijske logore – ljudima je onemogućeno slobodno kretanje, opasani su ogradama ili zidovima, a čuvaju ih policajci. Nema ništa neutralno u riskiranju eskalacije humanitarne krize na Balkanu kako bi se održali zadovoljavajući rejtinzi europskih političara.
Tako iz perspektive Angele Merkel, političke elite Slovenije koje puštaju izbjeglice da spavaju na tlu, koje nisu osigurale zaštitu niti dovoljne količine hrane ili Srbije koje su brigu o izbjeglicama jednostavno prepustile privatnim prijevoznicima i samoorganiziranim volonterima, bolje kontroliraju situaciju od Hrvatske. Aktivniji angažman hrvatskih vlasti koje se nalaze u predizbornoj kampanji u bržem transportu izbjeglica dalje na Zapad znatno otežava situaciju njemačkoj kancelarki. Hrvatska je brz protok izbjeglica, na njihovo zadovoljstvo i nesreću Angele Merkel, postigla relativno učinkovitom organizacijom – osiguranjem besplatnog prijevoza izbjeglica sa istočne granice na zapadnu, omogućavanje liječničkog pregleda i dovoljne količine hrane, suhog smještaja i suhe odjeće.
Zaštita Šengena na teret periferije
Kako bi se zaštitile zemlje Šengena, realno je za očekivati da će novi detencijski kampovi najavljeni “Junckerovim planom od 17 točaka”, biti građeni u Hrvatskoj te će, baš kao i u Grčkoj, pritisak ostalog broja izbjeglica pasti na Hrvatsku koja je već najavila da će primiti veći broj ljudi nego što je europskim kvotama određeno. Pritom, problem nije to što će Grčka i Hrvatska primiti veliki broj ljudi, nego što ti ljudi u ovim zemljama ne žele biti. Još je veći problem ideja da će dok čekaju azile za zapadne zemlje ovi ljudi biti zadržavani u kampovima nalik zatvorima, a sve kako bi se “usporio protok izbjeglica” prema zapadu.
Uz Sloveniju i Hrvatsku, Bugarska, Srbija i Rumunjska već su najavile zatvaranje svojih granica ukoliko to učini i Njemačka. Grčka čeka financijsku pomoć UNHCR-a i Unije, a s dva tjedna do izbora, u Hrvatskoj bukti predizborna kampanja koju je aktualni premijer Zoran Milanović jednim dijelom gradio na obećanju da neće podignuti ogradu i zatvoriti granice. Pritisak Njemačke je sve veći, baš kao i pritisak izbjeglica. Za Milanovića je trenutno najvažnije pitanje hoće li izdržati dva tjedna bez zatvaranja granica ili će na humanitarizmu i pozi snažnog kriznog lidera građen rast rejtinga propasti samo nekoliko dana prije izbora. Iluzija, međutim nema. Ni hrvatsku elitu nije briga za izbjeglice, one su tek instrument u predizbornoj kampanji, a sve će se razjasniti nakon izbora, kad EU naredi svom “predziđu” izgradnju detencijskih kampova. Dosadašnje prakse davanja azila u Hrvatskoj nisu nešto čime se ta zemlja može pohvaliti, birokracija je namjerno spora, prepuna prepreka, a zemlja ne nudi neke velike šanse migrantima da ovdje nađu posao i počnu graditi svoj novi život.