politika
BiH
tema

Bošnjački politički obrat: koalicija “mentora mudžahedina” i “Miloševićevog đaka”

Foto: AFP / Elvis Barukčić

Pomirenje i uspostava koalicije između dosadašnjih zakletih neprijatelja (i bivših prijatelja) na “bošnjačkoj političkoj sceni”, Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića, predstavlja važan zaokret u bh. stranačkoj dinamici. Koalicija zasnovana na prepoznavanju daljnje neisplativosti međusobnih sukoba, bojazni od prisnije suradnje hrvatskih i srpskih političkih elita i potrebi za provedbom “reformske agende” koju su nametnule međunarodne institucije, donosi nove izazove za eventualne progresivne političke projekte u Bosni i Hercegovini.

Dvanaesta godišnjica smrti prvog lidera Stranke demokratske akcije (SDA) i dugogodišnjeg uzastupnog predsjednika/predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, Alije Izetbegovića, obilježena je posebnim činom. Nakon višegodišnjeg sukoba došlo je do međubošnjačkog pomirenja, tačnije pomirenja lidera Saveza za bolju budućnost (SBB) i vlasnika medijske imperije Dnevni avaz Fahrudina Radončića i Bakira Izetbegovića, očevog nasljednika na mjestu predsjednika SDA.

SDA i SBB su koaliciju ozvaničili 19. oktobra, najavivši rekontrukciju vlasti na kantonalnom i federalnom nivou u Federaciji BiH, što podrazumijeva izbacivanje Demokratske fronte (DF) Željka Komšića iz vladajuće koalicije čime je dokinuta druga uzastopna SDA-ova neuspješna avantura sa nominalnom ljevicom (prvi put je to bila koalicija sa SDP-om iz koga se, uostalom, izdvojio DF). Time je okončan i medijski rat dvojice lidera, koji se manifestovao međusobnim optužbama za umiješanost u megakriminalne afere, saradnju sa balkanskim narko-kartelima, ratne zločine i poratne likvidacije političkih protivnika, kao i saradnika koji su postali preopasni da bi ostali na životu.

Znam šta si radio u prošlom ratu

Ako bismo prije samo pola godine prelistali Radončićev Dnevni avaz (inače osnovan tokom rata kapitalom doniranim od strane SDA, čiji je Radončić tada bio vjerni sljedbenik), nailazili bismo na desetine tekstova o kriminalu i zločinima “dinastije Izetbegović. “Istraživački tim Dnevnog avaza” je aktuelnog predsjednika SDA direktno optuživao da je “mentor mudžahedina”, da je njegovao veze sa ljudima iz podzemlja, direktno zapovijedao Mušanu Topaloviću – Caci, ratnom zločincu odgovornom za ratne likvidacije sarajevskih Srba (a koji je, navodno, likvidiran prilikom pokušaja bijega), da je naređivao likvidacije i progone ljudi iz pravosuđa koji su imali informacije o predratnim procesima protiv Alije Izetbegovića za “antidržavno djelovanje”, da je naredio ubistvo mafijaša Ramiza Delalića – Ćele, koji ga je ucjenjivao zbog direktnih saznanja o ratnim i poratnim radnjama Izetbegovića mlađeg…

“Bakir izetbegović je vođa bošnjačke mafije. Sve dok ne otkrije kako je ubijeno petnaestak naših komandanata i visokih političkih funkcionera i dok ne vrati milijarde maraka koje je njegova porodica otela i krije ih u Turskoj, mi sa SDA, konkretno sa Izetbegovićem, nemamo šta da razgovaramo”, izjavljivao je Radončić u raznim varijacijama (iako je njegov Dnevni avaz prije ulaska u sukob sa SDA o Izetbegoviću mlađem pisao hvalospjeve i brutalno se prostački razračunavao sa svim njegovim protivnicima). Njegove tvrdnje su se poklopile sa tvrdnjama bivšeg direktora Agencije za istraživanje i dokumentaciju i vršioca više rukovodećih funkcija u prijeratnoj Službi državne bezbjednosti BiH Munira Alibabića o tome da su paraobavještajni elementi SDA, koje on naziva MOS-om (Muslimanskom obavještajnom službom) provodili teror vršeći etničko čišćenje: “Građani su tretirani po kriterijima stranačke, etničke i političke pripadnosti. Nemuslimani i komunisti su bili na udaru. Bilo je – ili se suprostaviti MOS kriminalcima i teroristima ili propasti…” Radončić je od 2010. godine cjelokupnu svoju politiku bazirao na obračunu sa SDA, tvrdeći da “SBB nema nijednog razloga da ide u koaliciju s Izetbegovićem” i da “neće da se obruka pred narodom”.

Kome je smetala poštena mafija?

Izetbegović, čija se SDA tek odnedavno potrudila da nedostatak medijskog utjecaja uzrokovan gubitkom Dnevnog avaza kompenzira osnivanjem portala Faktor i nedjeljnika Stav (koje direktno finansira Stranka pravde i razvoja turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana), nije ostajao dužan. Radončić je u žestokoj medijskoj kampanji, posebno prije izbora, proglašen saradnikom albanske narko-mafije: “Radončić i njegov SBB imaju vlastite medije, tornjeve i milione, ali nedavno čitanje optužnice Naseru Keljmendiju, u kojoj američki tužilac navodi Radončića kao člana zločinačke udruge, konačno stavlja tačku na mnoge dileme o liku i djelu Fahrudina Radončića”, izjavio je Izetbegović uoči izbora za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH na kojima je drugi put pobijedio lidera SBB-a. Da se nije radilo o pukim optužbama, potvrdio je i američki tužitelj u Prištini Andrew Hughes: “Optuženi Naser Kelmendi u suradnji sa Fahrudinom Radončićem, Ekremom Lekićem, Muhamed Ali Gashijem, Milovanom Jeremićem, Lubišom Buhom – Čumetom, Milanom Ostojićem – Sandokanom, Naserom Orićem, Senadom Šahinpašićem, Nebojšom Vukomanovićem, Rašetom Stranjan, Benjaminom Halimovićem, Edinom Ahmetšahićem i ostalim organizirao je, formirao, nadzirao, vodio i usmjeravao organiziranu i strukturiranu kriminalnu skupinu.”

Radončić je optužen da upravo on stoji iza ubistva pomenutog Ramiza Delalića – Ćele i to zbog toga što je bio konkurent albanskom narko-kartelu u Sarajevu. Prema dokumentima Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) koji su procurili u javnost, a koje je Radončić proglasio falsifikatom, Naser Keljmendi je bio čak suvlasnik Dnevnog avaza. Zbog toga i drugih razloga je Radončić u intepretaciji pomenutog proizetbegovićevskog sedmičnika Stav – odnsono njegovog glavnog i odgovornog urednika Filipa-Mursela Begivća – postao “najbolji Miloševićev đak” koji prijeti državnim udarom i koji je, zapravo, stajao iza protesta od 2. februara 2014. godine, kada su zapaljena sjedišta kantonalnih vlada u Sarajevu, Tuzli, Zenici i Mostaru.

Reformska agenda prijateljstva

I onda je sve prestalo. “Vođa državne mafije i mentor mudžahedina” i “Miloševićev najbolji učenik” su sklopili mir. Parafrazirajući prepredenog junaka iz popularne realpolitičko-fantasy serije dalo bi se zaključiti da je mir jedino i moguće sklopiti među neprijateljima. To je vrlo dobro shvatio književni i politički analitičar, jedan od nekadašnjih najistaknutijih kritičara Radončića kao “haračlije državnog novca”, Enver Kazaz, koji je pomirenju dao intelektualni blagoslov i ocijenio ga “hvalevrijednim”, pogotovo zbog “otvorenih secesionističkih nastojanja Milorada Dodika”. Pomirenje je pozitivno ocijenio i reisul-ulema Islamske zajednice BiH Husein Kazazović, kao i bivši reisul-ulema, a sada biznismen i predsjednik Svjetskog bošnjačkog kongresa Mustafa Cerić. Dnevni avaz Izetbegovića sada ocjenjuje kao odgovornog političara, uz prateće fotografije učenja fatihe na očevom grobu, dok je na nišan dospio šef DF-a Željko Komšić, kojeg se proglašava “trojanskim konjem podmetnutim Bošnjacima” i uspoređuje sa Radovanom Karadžićem.

Sve ovo implicira tri stvari. I Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić su shvatili da previše znaju jedan o drugome i da je daljnji “međubošnjački” rat neisplativ. Drugo, shvatili su da daljnji antagonizmi s Hrvatima, koje su proizvele građanske lijevo-liberalne opcije ignorisanjem izborne volje većinskog hrvatskog glasačkog tijela u budućnosti mogu voditi samo još čvršćim vezama hrvatske i srpske političke elite, a nauštrb bošnjačke, i treće, “reformska agenda”, odnosno paket neoliberalnih mjera koje je oktroirala EU ne može se dovoljno brzo sprovoditi radi politikanstva socijal-liberala, za sada predvođenih DF-om, koji, u ovisnosti od trenutačne političke koristi, glume čas ljevicu, čas desnicu, unoseći tako haos u rad entitetskih institucija. Bošnjačka konsolidacija samo je još jedan u nizu poraza građanskih socijalno-liberalnih ideja, predvođenih najprije SDP-om, a potom i DF-om. Nizom pogrešnih koraka i ignorišući histrijsko-političku realnost BiH, ove su partije pokušale silom i preko noći nametnuti sistem “jedan čovjek – jedan glas” u zemlji vrlo složenih etničkih odnosa, gdje se takav koncept morao graditi postepeno, poštujući političku realnost, a ne čizmu protektoratskih institucija, kao što su socijal-liberali pokušavali i zbog čega sada plaćaju veliku cijenu.

Pred opozicijom Radončiću i Izetbegoviću veliki je zalogaj. Kako se konfrontirati s novim frontom narodnjačkih stranaka i, kako, kada je u pitanju članstvo, konačno prijeći entitetsku crtu i stvoriti partiju koja neće biti multietnička samo po užem članstvu i kandidatima, već i po glasačkom tijelu? Kako izbjeći mađarski scenarij na mikronivou, a izdići se iznad populizma DF-a? Ono što se, s druge strane, može sasvim sigurno predvidjeti, jeste da ljubav dva bošnjačka bloka, s obzirom na intenzitet okončanih sukoba, neće biti toliko prisna, ali, bez ikakve sumnje, dovoljno jaka da sebi obezbjedi dugotrajnu vlast, možda sve do onog trenutka kada SDA svoju staru taktiku “diskredituj koalicionog partnera kriveći ga i za njegove i vlasite pogreške” ne pokuša primijeniti i na Radončiću. Do tada će “probosanske snage”, kako ih je nazvao Izetbegović, bez obzira što ih predvode “ubica komandanata” i “Keljmendijev saučesnik” ponovo neprikosnoveno vladati “dobrim Bošnjacima”.